autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • KULT NEREAGIRANJA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Do kad će trajati agonija Hrvatskih željeznica?

Autor: Jacqueline Bat / 17.10.2021.

Jacqueline Bat

Jacqueline Bat

Oduvijek volim vlakove. U ritmičnom udaranju kotača o pragove pruge ima nečeg umirujućeg, skoro meditativnog.

Draga mi je intimistička zatvorenost kupea, u kojem se, tijekom duljeg putovanja postupno upoznajemo sa suputnicima, isprva se krišom promatrajući preko knjige ili novina, da bismo često, stupili u razgovor, razmijenili misli o destinaciji na koju putujemo, o gradovima iz kojih putujemo, književnosti, filmu ili običnim, malim i svakodnevnim temama, ovisno o profilu putnika koji s nama klize tračnicama u istom smjeru. [Read more…]

Filed Under: NADA I ODGOVORNOST Tagged With: agonija, Hrvatske željeznice, Jacqueline Bat, Nada i odgovornost, vlak

Samodopadan i ciničan balkanski primitivizam

Autor: Josip Kregar / 03.05.2018. 1 Comment

autograf-josip-kregar-bb2Rat je započeo u zahodima rasklimanih vagona Hrvatskih željeznica. Muškarčina je, obavivši nuždu i stojeći pred poučnim instrukcijama o povlačenju vode i zabrani povlačenja ručice za opasnost, razljućen izvadio džepni nož i u ljutnji filigranski precrtao natpis ”vlak” i urezao natpis ”voz”. [Read more…]

Filed Under: POROK PRAVDE Tagged With: Brlić Mažuranić, EU, HDZ, Josip Kregar, Lisinski, NATO, Porok Pravde, rat, vlak, voz

Rječnik nove austrijske vlade je rječnik nacista!

Autor: Anna Maria Grünfelder / 30.01.2018. Leave a Comment

Anna Maria Gruenfelder

Anna Maria Gruenfelder

Krajem prosinca 2017. godine u Austriji je koalicija Narodnjaka (ŐVP) i Slobodarske stranke (FPŐ) preuzela vladu. Pool iz kojeg su slobodarci ”crpili” svoje glasače bio je – socijaldemokracija, stranka koja je utemeljena krajem 19. stoljeća kao ”braniteljica” obespravljenih, siromašnih, fizičkih industrijskih radnika. Uspjela je osvježiti svoj profil ”radničke partije” i nakon Drugoga svjetskog rata, kada se u industriji već odražava trend rasterećivanja proizvodnje od ljudskog rada u pravcu ”pametnih industrija”. [Read more…]

Filed Under: ORBI ET POPULIS Tagged With: Alexander van der Bellen, Anna Maria Gruenfelder, Austrija, čovjek, Crkva, država, Europa, FPÖ, humanost, Katolička crkva, mladi, ÖVP, politika, prekarijat, Program, Schönborn, socijaldemokracija, vlak

Pendrekom po Alahu

Autor: Nela Vlašić / 23.10.2015. Leave a Comment

AUTOGRAF Nela Vlašić“Naval beguncev na slovensko mejo se nadaljuje tudi danes.” “Naval beguncev na Evropsko unijo ne popušća” vrište naslovi slovenskih portala. Situacija nije ništa bolja ni drugdje. Naslov srpskih kolega na jednom od portala ovih dana glasio je :”U Preševu uobičajeno vanredno”. Sirijci, Afganistanci, Iračani, Iranci, Pakistanci i ini nesretni ljudi u tisućama pristižu na područje bivše nam domovine, a sada poprilično posvađane regije, bježeći od rata i neimaštine u obećane zemlje [Read more…]

Filed Under: POGLED S LIJEVA Tagged With: Alah, Angela Merkel, bivše Jugoslavija, granica, hipokrizija, humanost, izbjeglice, kolumna, mup, naslovi, Nela Vlašić, Njemačka, Ostojić, Pogled s lijeva, policija, prihvatni centar, Sirija, Slovenija, Srbija, suosjećanje, Sutla, UNHCR, vlak

Kuća sećanja i zaborava

Autor: Autograf.hr / 26.04.2015. Leave a Comment

Kuca secanja i zaborava KORICA.inddStalni zvuk vlaka koji klopoće po željezničkim prugama diljem Europe, vlaka koji je donio red u vrijeme, ali i postao instrument koji je omogućio učinkovitost zla, od prevoženja trupa na bojišta u Prvome svjetskome ratu do savršene organizacije kompozicija čija su krajnja odredišta bila Auschwitz, Treblinka, Sobibór, lajtmotiv je romana “Kuća sećanja i zaborava” Filipa Davida. [Read more…]

Filed Under: Moderna vremana info Tagged With: Albert Vajs, Filip David, Moderna vremena info, smrt, vlak, život, zlo

Oleg Mandić: ”Imao sam prekrasan život zahvaljujući Auschwitzu”

Autor: Drago Pilsel / 08.02.2014. 1 Comment

Piše: Drago Pilsel

 

Oleg Mandić

Foto: Oleg Mandić – Youtube zoom

Poštovani gospodine Mandiću, zadnji ste logoraš koji je živ izašao iz Auschwitza. Kada je to bilo i na što ste tada najprije mislili, ako se toga sjećate?

Bilo je to koncem veljače 1945., više od mjesec dana po oslobođenju (27. siječnja 1945.). U tom času nisam bio svjestan koliko je to senzacionalno dobra novinska vijest. Tek sam se mnogo godina kasnije, i sam novinar, čudio kako nitko od kolega ne eksploatira ovaj scoop. U zadnje je vrijeme, međutim, javnost pokazala pojačani interes za time, pa su se i novinari i filmadžije zamjetno više zainteresirali za priču.

 

Zašto ste uopće tamo odvedeni?

Moj nono, dr. Ante Mandić, političar još iz ”jugoslavenskih odbora” iz Prvog svjetskog rata, imao je advokatsku kancelariju u Opatiji. Svi smo mi bili talijanski državljani, pa je već dvadesetih, a osobito tridesetih godina nono Ante, zbog našeg neskrivenog hrvatstva, imao velikih okapanja s talijanskim vlastima, tako da je morao u emigraciju (u Beograd). Godine 1941. se vratio u Opatiju i priključio ilegalnom pokretu otpora. U rujnu 1943., kad je kapitulirala Italija, u Opatiji je vlast preuzeo Narodno oslobodilački odbor na čelu sa mojim nonotom. Nedugo zatim došli su Nijemci, a moj nono i tata nisu čekali nego su okolnim putevima otišli u partizane. Nijemci su ih počeli tražiti, ali ne našavši ih, pokupili su babušku (moja baka je bila Ruskinja…), mamu i mene i nakon dva mjeseca navlačenja po riječkom zatvoru Via Roma i tršćanskom zatvoru Coroneo završili smo u Auschwitzu putujući teretnim vlakom. Čuli ste već kako je to bilo. Prestrašno. Inače, za vrijeme saslušanja u Trstu njemački nas je oficir upitao: ‘‘Kako to da vi stalno pričate kako je dr. Mandić otišao u Rim odakle vam se više nije javljao, a pred par dana na Radio Londonu novinar Wilson je u jednom komentaru izjavio da za njega nema dvojbe u odabiru saveznika Engleske u Jugoslaviji između Titovih partizana i četnika Draže Mihajlovića?”  ”Jer s Titom je i dr. Ante Mandić s kojim je on, Wilson, u prijateljskim odnosima još iz Prvog svjetskog rata, a Mandić nikako ne bi odabrao krivu ili nečasnu stranu”, odgovorili smo. Naravno, nakon toga nije bilo više razgovora, nego samo put u Auschwitz.

Dana 10. srpnja u 23:00 sata: ukrcali su nas sedamdesetak u marveni vagon u Trstu. Slama na podu, kibla za nuždu u uglu, a daščicama zabravljeni mali prozorčići. Postupno se konvoj povećavao. Nakon bombardiranja iz zraka drugog su nam dana otvorili vagon. Već ih je bilo više od dvadeset u kompoziciji, a na njima je bilo kredom ispisano: Auschwitz. Nama to tada nije ništa značilo

 

Vi ste, svi tako govore, Opatijac, ali kako to da su Vam roditelji živjeli u Italiji, a Vi ste rođeni, koliko sam saznao, na Sušaku u Jugoslaviji?

Drago mi je da ste me to pitali jer je upravo paradoksalno da se nikada nisam bavio politikom, a bio sam i u Auschwitzu kao politički zatvorenik, sa crvenim trokutom, a i rodio sam se na Sušaku iz političkih razloga! Naime, u tadašnjoj Abbaziji (Italija) bili su na snazi fašistički zakoni koji su nametali djeci rođenoj u redovima nacionalnih manjina davanje talijanskih imena. Davanje djetetu očevog imena spadalo je u afektivne iznimke, ali je isto bilo podložno prijevodu na talijanski. Pri takvoj pravnoj situaciji mama je išla roditi na Sušak i evidentiran sam u knjigama rođenih imenom Oleg, što je bilo i ime mog tate. Po povratku u Opatiju zakonska forma je ispoštovana, a ime Oleg nisu nikako uspjeli prevesti na talijanski! Ime Oleg, doduše, nije hrvatsko nego rusko (s babuškom smo doma govorili ruski), ali glavno da nije bilo talijansko! Šta ćemo. Takva su bila vremena.

 

Kako i kada ste uhićeni, odnosno ”uzeti” iz Opatije?

Bilo je to 15. maja 1944. Ja sam tada pohađao prvi razred (talijanske) gimnazije ”Dante Alighieri” u Opatiji, a jorgovan je u našem vrtu bio u punom cvatu.

 

Kako je išao put do konačne destinacije u Auschwitzu?

Dana 10. srpnja u 23:00 sata: ukrcali su nas sedamdesetak u marveni vagon u Trstu. Slama na podu, kibla za nuždu u uglu, a daščicama zabravljeni mali prozorčići. Postupno se konvoj povećavao. Krenuli smo sa šest a stigli sa dvadeset vagona. Nakon bombardiranja iz zraka drugog su nam dana otvorili vagon. Već ih je bilo više od dvadeset u kompoziciji, a na njima je bilo kredom ispisano: Auschwitz. Nama to tada nije ništa značilo. Kada smo stigli, bila su to golema prostranstva prepuna baraki, su nas odvojili: Židovi od ostalih, muškaraca od žena. nekome je promaklo da sam napunio 11 godina pa sam završio s majkom s obzirom da su djeca do 10 godina i bili razvrstavani s majkama. U svakom bloku je bilo po 700 zatvorenika. Spavalo nas je 12 u svakoj drvenoj rupi. Budili su nas u 4 za vršenje nužde a u 5 je bilo prebrojavanje. Prebrojavanja je bilo i predvečer. Ako bi netko umro, dovezli bi ga kolicama, samo da brojevi odgovaraju.

 

Čemu pripistujete to što niste završili u plinskoj komori te što su i majka i baka dočekale slobodu?

Poklapanju sretnih okolnosti. Među njima jedna od presudnih je da smo u Auschwitzu boravili tek neznatno dulje no što je pedanti njemački stručnjak za rješenje ”konačnog pitanja” izračunao da se pri namjerno stvorenim uvjetima (prehrana, rad, bolesti…) može preživjeti. Po njemačkim postavkama trajanje logoraša nije smjelo prelaziti 6 mjeseci, a mi smo tamo bili tek par mjeseci dulje. Značajna okolnost bila je i spretnost moje majke, koja je u limitiranim logorskim uslovima uspijevala pribavljati i dostavljati dodatnu hranu meni i babuški. A mi smo tada, osim toga, bili i međusobno odvojeni. No, kažem, imao sam ludu sreću. Ispričat ću vam jednu situaciju da si ljudi dočaraju kako je to bilo. Jednog dana su nas postrojili u redove. Svaki peti red išao je u plinsku komoru. Tog dana bio sam u četvrtom redu.

Imao sam ludu sreću. Ispričat ću vam jednu situaciju da si ljudi dočaraju kako je to bilo. Jednog dana su nas postrojili u redove. Svaki peti red išao je u plinsku komoru. Tog dana bio sam u četvrtom redu

 

Ležali ste i u ambulanti doktora Mengelea…

Sa jednim prekidom bio sam kod Mengelea više od tri mjeseca. Bio je to odjel blizanaca, ujedno jedino mjesto u ženskom logoru gdje je bilo dječaka starijih od 10 godina. I upravo zbog toga su me tamo smjestili. Otkrili su, naime, dva mjeseca nakon što smo pristigli u Auschwitz, da sam već navršio 10 godina, pa bi slijedom toga trebao biti u muškom, a ne u ženskom logoru. Kad su me htjeli prebaciti u muški logor, morao sam proći liječnički pregled. I tu se opet umiješala sreća. Vjerojatno od tjeskobe i straha dobio sam preko 38°C vrućice, pa nisam bio podoban za preseljenje!!! Dozvolite mi ovdje malu digresiju na temu zastrašujuće njemačke pedanterije. Dakle, na mjestu i u vrijeme kada se proračunato sistematski dnevno uništavalo cca 4000 ljudi dnevno, dječaka od 10 godina se nije moglo prebaciti iz ženskog u muški logor bez liječničkog pregleda. A nakon spoznaje da nešto zdravstveno s njim nije u redu nastupili su i dodatni problemi! Kuda s njim/sa mnom?? U ženski logor NE, jer spada u muški. U ženski revier (bolnički odjel) NE iz istih razloga. U muški logor NE, jer nije zdrav. Rješenje je nađeno u odjelu blizanaca dr. Mengelea zbog analogije: tamo je bilo dječaka starijih od 10 godina. Tada se nije znalo da Mengele na blizancima vrši medicinske eksperimente iako su blizanci, a bilo ih je uvijek dvadesetak, malo po malo odlazili i ne bi se vraćali. Ja sam jedini ostajao. Shvatio sam da mi je tamo za logorske uslove dobro: nije bilo radnih obaveza, bolja je bila hrana, čak i bijeli kruh, a i mama je lakše mogla komunicirati s odjelom ženskog reviera nego li s muškim logorom. Stoga sam poduzeo sve da ostanem što dulje kod Mengelea.

 

Kakvog ga pamtite?

On je pak bio pristojna osoba, nikad ga nisam čuo da bi podviknuo na nekog. Na mene se i nije obazirao. Tek ponekad bi me priupitao kako se osjećam i što radim. A ja sam iz dosade počeo od papirnatih zavoja izrađivati – cvijeće! Izvještio sam se, pa je ”naručeno” cvijeće kojim bi se ukrasila jedna sobica. Bolničarka mi je priskrbila škare, a Mengele je to kasnije otkrio i samo ju prekorio, a meni škare ostavio. Puno godina kasnije neke kolege novinari su mi zamjerile što u svojim napisima nisam pribijao Mengelea na križ. Nisu vodili računa o tome da o monstruoznim testovima što ih je radio baš na blizancima u ono vrijeme u logorskim uvjetima nismo baš ništa znali. A ja sam imao svega 10 godina. Odvojen od mame i bez toliko u tom uzrastu potrebne ljubavi. Bilo je dostatno da netko ne viče na mene, pa da ga ne svrstam među neprijatelje.

Neke kolege novinari su mi zamjerile što u svojim napisima nisam pribijao Mengelea na križ. Nisu vodili računa o tome da o monstruoznim testovima što ih je radio baš na blizancima u ono vrijeme u logorskim uvjetima nismo baš ništa znali. A ja sam imao svega 10 godina. Odvojen od mame i bez toliko u tom uzrastu  potrebne ljubavi. Bilo je dostatno da netko ne viče na mene, pa da ga ne svrstam među neprijatelje

 

Kako u Vama odzvanjaju riječi Branka Lustiga da ne može vjerovati u Boga jer Bog ne bi, ako postoji, nikada dopustio zlo koje ste Vi i on svjedočili?

Potpuno sam suglasan s Brankom. Pred par godina sam u jednom listu objavio napis pod naslovom ”KAKO SAM SPOZNAO DA NEMA BOGA”. Bio sam dijete. Rastao sam u opatijskoj prosječnoj građanskoj obitelji toga vremena – nismo pohađali crkvu, a niti sam ja pohađao vjeronauk u školi. Pa ipak, vjerovao sam u Boga jer su to činili i moji najbliži – mama, babuška, možda i tata. Kada smo pohodili mamine roditelje na Sušaku, nedjeljom ujutro se išlo obavezno na misu. Nono Nino je bio direktor gimnazije, pa je to bilo dio obaveznog rituala. U crkvi nas je čekalo uvijek posebno mjesto u prvom redu. Ali nono Nino i mama Lela su, bar u to vrijeme, bili pravi vjernici. Jedino je meni i mom bratiću Zoranu bilo na misi strašno dosadno. Ne jednom me mama potegla za dugu kosu što sam je imao kako bi me umirila. I onda su nas odveli u Auschwitz. Dostatno je bilo devet mjeseci da spoznam kako Boga nema. Jer, kad bi ga bilo, nikad u svojoj dobroti i beskrajnoj svemogućnosti ne bi dozvolio da se dešava – Auschwitz.

 

Što je najstrašnije što ste imali prilike vidjeti u logoru? 

Batinajući su ”Capo” (šef blokova) i ”Blokova” (šefica jednog ženskog bloka), pred postrojenim uznicima, ubili logorašicu koja je prespavala apel. Najstrašnije u tome je što u svima nama, koji smo za traženja prekršiteljice stajali na kiši više od šest sati, nije bilo ni trunka osjećaja samilosti prema žrtvi. Jer njenom smo krivicom bili izloženi dodatnom naporu. Pravila ponašanja glede etike, morala i poštenja u logorskim uvjetima življenja daleko odudaraju od inače uvriježenih normi.

 

Vratili ste se tamo sedam puta i kažete da Vam je to svaki puta iznova kao duhovna vježba, da ”nakon što prošetate logorom ponovno dišete punim plućima jer shvaćate da u životu, zapravo, nemate nikakvih drugih briga jer vam se sve najstrašnije već dogodilo”. Pojasnite to, molim Vas, onima koji su u teškoj depresiji i onima koji ne vide smisao u životu kakav žive.

Tvrdim da sam imao prekrasan život zahvaljujući Auschwitzu. U svojoj sam trinaestoj godini shvatio da mi se od svega ružnoga što mi život nosi ono najgore već dogodilo. Prema tome, od trinaeste godine dalje u mom životu nije bilo ničeg maksimalno ružnog. Ružno, naime, nije nešto samo po sebi, nego onako kako to mi percipiramo. Postavivši ljestvicu za ružnoću događanja u ranim godinama vrlo visoko, ubrzo sam otkrio tajnu sreće. Sreća je, naime, relativan pojam, a ovisi isključivo o tome kako smo si sami posložili kockice u glavi. A kad mi se u životu znalo desiti nešto na granici ružnoće, nisam pribjegavao uobičajenim psihoterapijama. Imao sam svoju – sjeo bih u auto i odvezao se u Auschwitz. Tamo bi, družeći se sa uspomenama, pronašao ponovo svoj psihički mir i ravnotežu.

U mladenačkim danima sve do 1955. godine smatrao sam svakog Nijemca odgovornim za sve što sam prošao. Kasnije su se emocije smirile. A zadnjih tri decenija, valja priznati, Nijemci su se mnogo korektnije i odgovornije postavili prema svojim zločinima i svojoj povijesti nego mnogi drugi – uključivši Talijane i Hrvate

 

Ovih dana čitamo o Jakobu Franku Dencingeru iz Čepina koji je bio čuvar, a i tukao je u Auschwitzu Branka Lustiga; sada živi u Osijeku. Što bi trebalo poduzeti? Kako bi ste Vi postupili da otkrijete nekog susjeda koji Vam je bio čuvar u Auschwitzu?

Istražne vlasti su me kontaktirale u ovom slučaju, pa sam imao prilike sebe preispitati po tom pitanju. I moram priznati da se moj stav svih ovih desetljeća nije promijenio: nikakav lični animozitet prema počiniocima, ali bez obzira na dob maksimalno kažnjavanje dokaže li im se identitet i učesništvo u zločinu. U mladenačkim danima sve do 1955. godine smatrao sam svakog Nijemca odgovornim za sve što sam prošao. Kasnije su se emocije smirile. A zadnjih tri decenija, valja priznati, Nijemci su se mnogo korektnije i odgovornije postavili prema svojim zločinima i svojoj povijesti nego mnogi drugi – uključivši Talijane i Hrvate.

 

Izuzetno ste aktivan član Saveza antifašista i puno radite na polju mirotvorne edukacije. Čovjek bi u Vašim godinama mirovao, a Vi ne prestajete obilaziti škole. Koliko to dugo radite i zašto?

Prije petnaest sam godina otišao u mirovinu, a prije deset sam prestao raditi u struci i šire. Budući da sam radoholičar, valjalo je naći supstitutivnu zanimaciju. Razvio sam zamašnu humanitarnu aktivnost preko Rotary kluba Rijeka čiji sam suosnivač, ali to nije zadovoljavalo dovoljno moj ljevičarski svjetonazor. Svjestan desetogodišnjih manjkavosti hrvatskih školskih programa posebno na polju povijesti i etike, smatrao sam da mogu bar malo doprinijeti svojim iskustvima na tom polju.

 

Oleg Mandić s majkom i bakom

Foto: Oleg Mandić s majkom i bakom u Auschwitzu – Osobna arhiva

Što poručujete mladima koji Vas slušaju?

Klonim se revolucionarnih obećanja. Prezentiram im životne situacije i iskustva i kako iste iskoristiti ili prevazići. Posebnu pažnju polažem na isticanje važnosti etičkih i moralnih vrijednosti za kvalitetno življenje, a koje su stjecajem niza okolnosti u suvremenom društvu sramotno devalvirale.

 

Stječete li dojam da Vas razumiju?

Razumiju kad im kažem da se grozim rečenice koju mnogi kao papige ponavljaju pri raznim komemoracijama: ”Činimo to da se ne bi zaboravilo i ne daj, Bože, ikada ponovilo!” Pogledamo li oko nas – koliko su se puta ponovili samo Auschwitz i genocid u zadnjih 70 godina. Jugoslavija, Afrika, Južna Amerika…samo su blagi primjeri toga. Davno sam izgubio vjeru u razboritost čovjeka, ali uporno i dalje pronosim istinu o Auschwitzu. Jer smatram da ako samo jedan takav eksces bude izbjegnut mojom aktivnošću – isplatilo se desetljećima ulagati u to. Nešto manje mladi razumiju priču o moralnim i etičkim vrijednostima. Previše su indoktrinirani poraznim primjerima svakidašnjice, pa će valjati, želimo li izaći iz moralnog gliba, puno aktivnije uključiti se u taj projekt.

 

Što biste rekli o našoj omladini na temelju golemog iskustva predavača koje imate?

Naši su mladi ljudi izvanredni. Uporni, karakterni i radini. U ovim tmurnim vremenima trebaju samo podršku i nadu. Na nama starijima je da im to podastremo i to na način njima prihvatljiv. Ja se nadam da u tome i uspijevam.

Davno sam izgubio vjeru u razboritost čovjeka, ali uporno i dalje pronosim istinu o Auschwitzu. Jer smatram da ako samo jedan takav eksces bude izbjegnut mojom aktivnošću – isplatilo se desetljećima ulagati u to. Nešto manje mladi razumiju priču o moralnim i etičkim vrijednostima. Previše su indoktrinirani poraznim primjerima svakidašnjice, pa će valjati, želimo li izaći iz moralnog gliba, puno aktivnije uključiti se u taj projekt

 

Kako sebi objašnjavate da ogromna masa navijača odgovara na stadionu kada se skandira ”Za dom, spremni!”?

Katastrofa kojoj smo svi mi kumovali. Nismo dizali svoj glas jer je bio rat, pa da ne naškodimo hrvatskim interesima. ”Oni” su pak svoje interese stavili ispred hrvatskih, pa smo došli tu gdje jesmo. A u vrijeme kriza dolazi do otpora prema vlasti koja se okrivljuje za nastalo stanje. I koji onda bolji način da se stav, otpor i nezadovoljstvo manifestira od činjenja onog što toj vlasti nije drago. Tu se ne radi o nakaradnom političkom opredjeljenju ”narodnih masa”, nego o jednostavnom građanskom neposluhu izazvanom dugotrajnom pogrešnom i bahatom politikom vladajućih. I sadašnjih i bivših.

 

Riječka publika je nahrupila u kinodvoranu na premijeru dokumentarca o Vama. Kakve su bile reakcije?

Istina. Bio sam ugodno iznenađen. Organizirana je bila i repriza. Ali najviše me se dojmilo da je na ”rasprodanoj” premijeri (323 mjesta) nazočila pretežito mlađa publika, koja se onda i vrlo emotivno i pozitivno očitovala o viđenom.

 

Film je emitiran i na Kanalu RI. Hoće li ići dalje?

Nadam se da hoće. Ima naznaka da će se organizirati premijera u Opatiji, a već je krenulo i slanje uratka na festivale dokumentarnog filma.

 

Što Vam najviše ide na živce u Hrvatskoj?

Izluđuje me spoznaja da smo u 20 godina uspjeli od gotovog napraviti vjeresiju.

 

Što Vam čini radost?

Malo još što. Pobjeda nogometaša ‘‘Rijeke“, uspješan potez za kartaškim stolom u Bridge klubu. Sve su nam ostalo već ukrali! Nažalost i djeci budućnost. Ovaj me odgovor nažalost jako prisjeća one rimske Panem et circenses – ostali su nam još samo kruh i igre.

 

Ovih dana ponovo u rukama imam vrlo važnu knjigu riječkog izdavača Ex librisa koju je napisao teolog Jon Sobrino, koji kaže, otprilike, što i papa Franjo: ”Izvan sirotinje nema spasenja”. Ne pitam vas za Vaš svjetonazor. Rekli ste već kakav je. Pitam Vas za to kako Vi zamišljate spasenje: kao ludu sreću da Vas ne pošalju u plinsku komoru, kao ruskog vojnika koji stiže do Vas, majke i bake, kao dug život, mir u savjesti… Kako, dakle?

Kao stjecaj sretnih okolnosti: da nisam imao temperaturu kad su me htjeli prebaciti u muški logor vrlo vjerojatno ne bismo danas čavrljali o tome. Koristim pitanje da izrazim svoje poštovanje i oduševljenje novim Papom. Nažalost, za mog života ostali se nisu pretegnuli u promicanju crkvenih postulata (osim donekle Wojtile) i pometanju pred vlastitim pragom.

 

Oleg Mandić & Auschwitz

Foto: Oleg Mandić u logoru Auschwitz – osoba arhiva

 

Curriculum vitae Olega Mandića

Školovanje

 

Rođen 5.travnja 1933. u Sušaku

Osnovno školovanje u Opatiji (talijansko) – 1943.

Klasična gimnazija Zagreb – 1951.

Pravni fakultet Zagreb – 1956.

Advokatski ispit Zagreb – 1958.

 

Radni vijek (sve u Zagrebu)

 

Omladinska štampa i sl. (vanjski) – 1952.

Advokatura i sud (pripravnik) – 1958.

Visoka upravna škola (predavač) – 1962.

Vanjska trgovina “Rudar” (direktor) – 1964.

Izdavaštvo “Informator” (urednik) – 1978.

Izdavaštvo “Privredni vjesnik” (savjetnik) – 2004.

 

Društvena aktivnost

 

1963. – osnivač Društva pravnika u privredi HR i SFRJ (predsjednik i generalni sekretar)

Osnivač i četiri godine glavni urednik časopisa “Privreda i pravo”

1964. – član Pravnog savjeta Federacije SFRJ

1986. – 2002.: ‘‘Osebujnim svjetskim prostranstvima“, 12 putopisnih videoprezentacija vezanih  uz Čakavski sabor Opatija

1992. – osnivač (1992.) Rotary kluba Rijeka (bio predsjednik 1993./94.) 14 godina vodio humanitarni projekt “Kraljevica” vezan za zbrinjavanje nevoljne djece protjerane ratom iz Vrlike. Ukupna vrijednost projekta: cca 250.000 €. Za projekt “Kraljevica”, 2007. primio je Paul Harris fellow – najviše odličje Rotary Internationala.

2002. – osnivač Bridge kluba “Opatija”

2005. – predsjednik Udruge antifašista Grada Opatije (500 članova)

 

Knjige

 

Statuti radnih organizacija, 1962.

Statuti privrednih organizacija, 1963.

Propisi o radnim odnosima, 1964.

Opći akti privrednih organizacija, 1965

Propisi o sredstvima i dohotku, 1966.

Kronika obitelji Mandić, 2001.

Rotary i mi – prvih 100 godina, 2005.

 

Filmovi (dokumentarni)

 

Sjećanja – 60 godina od oslobođenja Opatije, 2004.

Godine kobnih iskustava obitelji Mandić sa fašizmom i nacizmom, 2005.

 

Izložbe

 

1978. Rijeka,  Samostalna izložba kolor fotografije“

2005. Opatija, “Crna noć je šapićala”, koautorstvo, žrtve fašizma i nacizma u Istri i Liburniji  (2006. Pula, 2008. Lukovdol, 2010. Pazin, 2011. Rijeka i 2013. Lovran).

Filed Under: INTERVJU Tagged With: Ante Mandić, Auschwitz, autograf.hr, Beograd, Coroneo, Drago Pilsel, Hitler, Hrvati, intervju, Jugoslavija, logor, Nijemci, novinar, Oleg Mandić, rat, Talijani, Trst, vlak, Wilson

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

Drago Pilsel Argentinski roman

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT