Krajem prosinca 2017. godine u Austriji je koalicija Narodnjaka (ŐVP) i Slobodarske stranke (FPŐ) preuzela vladu. Pool iz kojeg su slobodarci ”crpili” svoje glasače bio je – socijaldemokracija, stranka koja je utemeljena krajem 19. stoljeća kao ”braniteljica” obespravljenih, siromašnih, fizičkih industrijskih radnika. Uspjela je osvježiti svoj profil ”radničke partije” i nakon Drugoga svjetskog rata, kada se u industriji već odražava trend rasterećivanja proizvodnje od ljudskog rada u pravcu ”pametnih industrija”. [Read more…]
Dosta je terora dvopartijskog sustava!
Nakon 25 godina višestranačja u Hrvatskoj, osmog studenog ove godine čekaju nas još jedni parlamentarni izbori. Ako je suditi po atmosferi u kojoj protječe (i) ova predizborna kampanja, čini se da se za saborske fotelje natječu samo dvije stranke, SDP i HDZ. [Read more…]
Psihoza političkog nadmetanja
Snaga javne riječi posjeduje izrazito sugestivan učinak. Ukoliko pokušamo, i više nego skromno i sažeto, analizirati hrvatski suvremeni, javno-politički narativ, možda je najsvrsishodnije ako za ishodišnu točku postavimo temeljnu političku podjelu na lijeve i desne. Ovdje najprije mislim na dvije najveće političke opcije – SDP i HDZ.
Ona fiktivna opcija centra zapravo služi kao manipulativno izmišljeni međuprostor koji se po potrebi ispunjava lijevim ili desnim dnevno-politikantskim ispraznim obećanjima ovisno o izbornim potrebama; takozvani politički melting pot. [Read more…]
Sto godina izdaje
U našem obrazovnom sistemu na svim nivoima, od Vukovog otkrića Kosovskog deseteračkog ciklusa do danas, održava se mit o Kosovskom boju, o junacima i izdajicama, sve poimence. Naš najbolji poznavalac srednjevekovne književnosti, novosadska profesorka Jelka Ređep (1936.-2014.) prokopala je sva svedočanstva i relevantne arhive, od osmanskih do bečkih i peštanskih, te nošena kritičkim duhom u tradiciji sveštenog lica Ilariona Ruvarca otkrila šta se krije ispod naslaga mitskih dorađivanja istorije.
Povodom nedavne smrti gđe Ređep Radio Beograd je reprizirao razgovor sa njom (BGD 1, utorak, 2.dec. 04-05 čas.) u kultnoj dokumentarnoj emisiji ”Kod dva bela goluba”. Autorka tu otkriva frapantnu činjenicu koju su generacije patriotski ostrašćenih poznavalaca naše istorije prenebregle: prvih sto godina posle Kosovskog boja u pisanim i usmenim tragovima nema nijednog imena sa naše strane, osim čestitog kneza Lazara (kasnije je i on unapređen u cara!).
Povodom nedavne smrti gđe Ređep, Radio Beograd je reprizirao razgovor sa njom (BGD 1, utorak, 2.dec. 04-05 čas.) u kultnoj dokumentarnoj emisiji ”Kod dva bela goluba”. Autorka tu otkriva frapantnu činjenicu koju su generacije patriotski ostrašćenih poznavalaca naše istorije prenebregle: prvih sto godina posle Kosovskog boja u pisanim i usmenim tragovima nema nijednog imena sa naše strane, osim čestitog kneza Lazara
Kasnije, kad se pamćenje učesnika izgubilo, pojavljuje se ‘‘izdajnik Vuk Branković“ kao deo mitske narodne imaginacije, ali profesorka je u svojoj knjizi ‘‘Bistru vodu zamutiše“ dokazala da je VB jedini od Lazarovih zetova sudelovao u Kosovskom boju bez tragove izdaje!
Ali rad vremena je učinio svoje, uvek su potrebni izdajnici, do dana današnjih. Profesorka ukazuje da u podrobnim opisima nema pravog imena ubice turskog cara Bajazita, ali kasnije se javlja ime Miloša Obilića (negde i Kobilića), no u srpskim, albanskim i bugarskim analima njega prisvajaju sa svih strana! Istorija je surova, ali nauka o njoj mora da bude istinoljubiva. Težak zadatak!
Kad pomenuh Ilariona Ruvarca (1832.-1905.), jednog od utemeljivača kritičke istoriografije, dobro se podsetiti kako je prolazio u svom vremenu. Bio je crkveno lice, rano se zamonašio, studirao na najboljim školama, bio profesor Karlovačke bogoslavije, dobro poznavao pet-šest najvažnijih jezika – od starogrčkog i latinskog naovamo. Zamonašio se u sremskom manastiru Krušedol, a kasnije odbio zvanje vladike. Kad se setimo ko je sve vladika danas (jedan od njih neprekidno proglašava Sodomu i Gomoru zbog postojanja gay populacije i priziva lomaču Sudnjeg dana), valja imati poštovanja za taj čin.
Ruvarac je preuzeo temeljno načelo Leopolda von Rankea da istoriju valja proučavati na osnovu autentičnih dokumenata (dokaza) i surovo kritički. Još kao student objavio je ‘‘Dve studentske rasprave“ 1884. godine, u kojima je dokazao da se narodne epske pesme ne mogu smatrati pouzdanim izvorom za događaje o kojima pevaju. Među prvima je ukazao na ulogu Vuka Brankovića u Kosovskom boju, ali bez one potpune dokumerntacije koju je istražila profesorka Jelka Ređep.
U svom vremenu Ruvarac je imao žestoke polemike sa zastupnicima nacionalno romatičarske struje koja se držala legendi i naknadnih mitova, ali je ipak bio među prvim redovnim članovima Srpskog naučnog društva (današnje SANU).
Kad pomenuh Ilariona Ruvarca (1832.-1905.), jednog od utemeljivača kritičke istoriografije, dobro se podsetiti kako je prolazio u svom vremenu. Bio je crkveno lice, rano se zamonašio, studirao na najboljim školama, bio profesor Karlovačke bogoslavije, dobro poznavao pet-šest najvažnijih jezika – od starogrčkog i latinskog naovamo
Imao je Ruvarac do danas dostojnih nastavljača, no tradicionalna istoriografija, zasnovana na narodnim predanjima i precenivanju uloge srpske države, ostala je jaka i prisutna do dana današnjeg. Srpska pravoslavna crkva ima prava da neguje kult svog prvog patrijarha Rastka, u monaštvu nazvanog Sava, a danas prepoznatog kao Sveti Sava. Ovaj zaslužni državnik, sin velikog župana Nemanje, ima velike zasluge za očuvanje narodne tradicije, ali od toga je napravljena ideologija svetosavlja koja često sa imenom Savinim i njegovim stvarnim delanjem nema nikakve bliže veze.
Pomenuću samo da se neprekidno po novinama povlači misao Svetog Save da je Srbija na razmeđi Istoka i Zapada. To on, dokazano je, nikada nije izjavio, jer je Srbija u njegovo doba bila na Zapadu u odnosu na Carigrad (Konstantinopolj), a zapad kao geopolitička kategorija uopšte ne postoji.
Današnji nacionalno ostrašćeni istoričari (istoriografija je mnogo ozbiljnija kategorija do koje su valja vinuti) sa ponosom veličaju Dušanov zakonik iz prve polovine 14. veka, ali taj zakonik nikad nije zaživeo; ostao je u nacrtu, jer je Dušan ubrzo nestao (za mnoge pod nejasnim okolnostima).
Kad se o ovom zakoniku govori bez osvetljavanja istorijskog konteksta (to je prva metodološka zamka u koju mnogi dobrovoljno uskaču), proizilazi da je srpska srednjevekovna država jedna od najnaprednijih pre otkrića Novog sveta, a svesno se zabašuruje da je u tim decenijama trajala krvava seča bogumila (patarena) iz razloga koje ćemo u ovoj prilici preskočiti.
Današnji nacionalno ostrašćeni istoričari (…) sa ponosom veličaju Dušanov zakonik iz prve polovine 14. veka, ali taj zakonik nikad nije zaživeo; ostao je u nacrtu, jer je Dušan ubrzo nestao (…). Kad se o ovom zakoniku govori bez osvetljavanja istorijskog konteksta (…), proizilazi da je srpska srednjevekovna država jedna od najnaprednijih pre otkrića Novog sveta, a svesno se zabašuruje da je u tim decenijama trajala krvava seča bogumila (patarena) iz razloga koje ćemo u ovoj prilici preskočiti
Povod ovim beleškama je radijska emisija koja je reprizno emitovana u praskozorje. Pošto premijerno izdanje nisam slušao, na nju sam naleteo slučajno, pritisnut bliskim susretom sa mitskom pratiljom mojih noći, gospođicom Insomnijom. Profesorka Novosadskog univerziteta i autor nekoliko značajnih knjiga (zavirio sam samo u nekoliko) Jelka Ređep je mogla hladno da bude svrstana u rang uglednih akademika (ovo bi bio pleonazam u ozbiljnoj kulturi, a kod nas deluje cinično).
Ne bi ona tamo prošla lako, zapravo nikako, jer se tamo pri izboru predostrožno vreba da ne promakne neko ko ne udara u nacionalističke talambase ili makar neko ko ne talasa previše.
Kad smo pominjali Kosovski boj iz 1389., nije ni čudno što je nastava istorije dugo opstojala na mitskim predstavama preuzetim iz narodne epike. A šta reći za mnogo bliže istorijske događaje o kojima još postoje živi učesnici i svedoci, dok arhivi sa obiljem građe i dalje čekaju pažljive i trudoljubive istraživače? No ko bi se, sem gospođe Ređep i još ponekog (kao što je to sjajna istoričarka Dubravka Stojanović), petljao po prašnjavim arhivama i ko zna šta bi odande moglo da proistekne!
Videli smo u protekloj godini kojom se obeležavala 100. godišnjica izbijanja Velikog rata šta se sve događalo u izdavačkoj delatnosti: hrpe knjiga sa olakim improvizacijama o uzrocima ratnih strahota i nekritičkim veličanjem tragičnog mladića Gavrila Principa. Od kojeg su mnogi pokušali da načine Velikog Srbina, a on je krenuo u akciju nošen duhom jugoslovenstva (shvaćenim u onim vremenima kao veliki istorijski cilj, a ne onako kako se to danas prostački tumači kao povod za nacionalnu otimačinu).
Pa ipak, našao se neko da objavi najbolju knjigu o tom fenomenu: ‘‘Sarajevo 1914“ Vladimira Dedijera. Koju je malo ko primetio, jer je njen pisac u međuvremenu brzometno uklonjen kao Maršalov nekritički biograf.
Knjiga se prodaje na novinskim kioscima; ovaj sluđeni narod, koji sve teže vezuje kraj sa krajem posle lavine golih obećanja (…), valja suočiti sa novom vrstom nostalgije. U zemlju se vratio Šešelj, potpuno marginalna ličnost posle svih istorijskih užasa, a možda mu valja priključiti onog koji je, poput doktora Frankenštajna, stvorio svog ‘‘najomiljenijeg opozicionara“. Pa šta ispadne!
I priđimo malo bliže, ovim decenijama kad srpsko društvo plaća visoku cenu zločinačke rušilačke politike Slobodana Miloševića.
Upravo je objavljena zamašna knjiga sociologa Slobodana Antonića ‘‘Miloševič: još nije gotovo“ (izdavač: Vukotič Medija). Tokom onih strašnih devedesetih zapazio sam Antonića kao oštrog analitičara destrukcije sprskog društva, čak imam jednu njegovu dobro dokumentovanu knjigu o ekonomskom i moralnom propadanju Srbije u tim suludim godinama.
U poslednjih desetak godina ovaj analitičar se ozbiljno primakao braniteljima srpskog nacionalnog identiteta (ma šta to značilo), zastupnicima srpskog stanovišta (ako Rusi, Kinezi, Severnokorejanci imaju takvo stanovište, a što ne bi i Srbi!). Nova ideloška formula o autošovinizmu u njemu je dobila jakog zastupnika (na radost fašističkog fronta Dveri, otačestvenih organizacija Gvozdeni front, Pokret 1389 i sličnih tvorevina).
Sve sam to shvatao kao nervozu pred zvanično kandidovanje za ulazak u redove SANU. Ali kad sam prelistao ovu knjigu o Slobi kao ‘‘simbolu otpora“ Novom svetskom poretku, NATO-u i drugim neprijateljima srpstva, sve do Haškog suda, odista sam se zapanjio.
Knjiga se prodaje na novinskim kioscima; ovaj sluđeni narod, koji sve teže vezuje kraj sa krajem posle lavine golih obećanja (a iza toga velika neizvesnost), valja suočiti sa novom vrstom nostalgije. U zemlju se vratio Šešelj, potpuno marginalna ličnost posle svih istorijskih užasa, a možda mu valja priključiti onog koji je, poput doktora Frankenštajna, stvorio svog ‘‘najomiljenijeg opozicionara“. Pa šta ispadne!
SDP-ova metla za HRT
Žestoko se udarilo po Dujomiru Marasoviću, HDZ-ovom saborskom zastupniku, koji je u Saboru izjavio da će HDZ ”pomesti sve sa HRT-a“. Nekako najžešće iz SDP-ovih saborskih redova.
”Ma koga ćete vi pomesti“, čudio se SDP-ov predsjednik Sabora Josip Leko, dok je Nenad Stazić odlučio pojasniti što to Marasović i HDZ kane učiniti. ”Pomest će i sve novinare koji im se ne sviđaju. Ne samo njih. Pomest će, kao što Dujomir Marasović najavljuje, i sve urednike na HRT-u. I ne samo njih…“, nabrajao je Stazić, zaključivši da Marasović nije bilo tko, da se radi o saborskom zastupniku čije prijetnje treba shvatiti najozbiljnije te da ta prijetnja nije izrečena negdje uz kavu, već u Hrvatskom saboru.
Svaki onaj koji osvoji vlast nakon SDP-ove koalicije, ukoliko želi provoditi zakone ove zemlje, zapravo neće imati izbora. Nego će morati postaviti svog glavnog ravnatelja koji će potom postaviti svoje glavne urednike, a onda će, na njihov prijedlog, imenovati i urednike pojedinih programa. Marasović to naziva ”pometanjem“, oni mrvu mudriji hadezeovci to bi mogli zvati poštivanjem zakona ove zemlje
Doista, ono što je Marasović ispalio čini se kao ozbiljna prijetnja nekoga tko demokraciju i važnost medijskih sloboda uopće ne shvaća. I malo tko može zamisliti nekog, recimo, SDP-ovca koji iz opozicijskih klupa prijeti HDZ-ovoj vlasti da će pomesti sve na HRT-u čim se te vlasti dočepa.
Jasno, oni nisu isti, kako to često zna istaknuti aktualni SDP-ov predsjednik. Jer oni su, eto, prepuni razumijevanja za demokraciju, za razliku od tih sirovih i priprostih nesretnika iz HDZ-a. Oni su progresivni i moderni, demokracija im je u malom prstu, a značaj medijskih sloboda u modernom društvu kristalno im je jasan.
Mali je problem to što im je potpuno jasno i to da Marasović govori istinu. I ne samo to, i oni su sami temeljito pomeli što se pomesti dalo. Ima još. Oni su tom HDZ-u, odnosno bilo kome tko osvoji vlast, dali alat da može mirne duše potpuno zakonito mesti po Prisavlju do mile volje.
Apsurdno je da je temelje koliko-toliko politički neovisnoj javnoj radioteleviziji udario također SDP. Ali onaj račanovski, u kojem je Milanović tek učio prve političke korake.
Tadašnji Zakon o HRT-u, izrađen pod patronatom ministra kulture Antuna Vujića i izglasan u veljači 2003. godine, predvidio je da parlamentarna većina i manjina moraju usuglasiti članove Programskog vijeća HRT-a koje pak dvotrećinskom većinom imenuje glavnog ravnatelja, a onda na njegov prijedlog imenuje i ravnatelje televizije, radija i glazbene produkcije. Oni pak Vijeću predlažu svoje direktore programa i glavne urednike.
Da ne bi bilo nikakve zabune, kada danas-sutra Sabor bude izglasavao za budućeg šefa ili šeficu HRT-a neku omraženu spodobu čiji je životopis protkan političkim djelovanjem u medijima, za to neće biti kriv Marasović ni HDZ
Takvo zakonsko rješenje možda djeluje komplicirano, ali u pravilu ne daje prostora za bilo kakvu masovnu političku metlu na HRT-u. Milanovićeva vlada u srpnju 2012. mijenja pravila igre pa njihov Zakon o HRT-u propisuje da kandidata za glavnog ravnatelja predlaže saborski Odbor za medije, a izglasava ga Sabor većinom glasova.
Prevedeno na jezik kojeg svatko razumije, glavnog ravnatelja postavlja aktualna vlast.
Zatim glavni ravnatelj, kojeg je izabrala aktualna vlast, postavlja glavne urednike na HRT-u (po današnjem ustroju svaki programski kanal ima svog glavnog urednika), koji mu potom predlažu urednike pojedinih programa. Naravno, i njih mora amenovati ovaj glavni ravnatelj.
Drugim riječima, svaki onaj koji osvoji vlast nakon SDP-ove koalicije, ukoliko želi provoditi zakone ove zemlje, zapravo neće imati izbora. Nego će morati postaviti svog glavnog ravnatelja koji će potom postaviti svoje glavne urednike, a onda će, na njihov prijedlog, imenovati i urednike pojedinih programa.
Žestoko se udarilo po Dujomiru Marasoviću, HDZ-ovom saborskom zastupniku, koji je u Saboru izjavio da će HDZ ”pomesti sve sa HRT-a“
Marasović to naziva ”pometanjem“, oni mrvu mudriji hadezeovci to bi mogli zvati poštivanjem zakona ove zemlje.
Zbog toga bi ubuduće, kad iz saborskih klupa ne previše pametan netko krene objašnjavati kakvom će metlom krenuti prema HRT-u, svaki esdepeovac trebao ustati i zapljeskati. A onda se javiti za ispravak krivog navoda i zatražiti da im kolege, koji će danas-sutra osvojiti vlast, ubuduće zahvale na pripremi terena za savršeno lako osvajanje te prisavske katakombe duha.
I da ne bi bilo nikakve zabune, kada danas-sutra Sabor bude izglasavao za budućeg šefa ili šeficu HRT-a neku omraženu spodobu čiji je životopis protkan političkim djelovanjem u medijima, za to neće biti kriv Marasović ni HDZ.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Seid Serdarević: ”Publika je željna ozbiljnog razgovora i promišljanja, i o knjigama”
Piše: Đorđe Krajišnik
Izdavačka kuća Fraktura iz Zagreba organizuje početkom septembra drugi Festival svjetske književnosti.
Tim povodom razgovarali smo sa Seidom Serdarevićem, idejnim tvorcem Festivala i glavnim urednikom Frakture, o konceptu ovog književnog događaja, njegovom značaju, festivalizaciji književnosti, književnoj kritici, izdavaštvu…
Nije čest slučaj da se organizuju festivali književnosti, stoga me zanima kako je koncipiran Festival svjetske književnosti i otkud uopšte jedan takav festival u Zagrebu?
Mi smo prošle godine nakon čitavog niza održanih tribina i nakon što smo vidjeli da postoji jedno ozbiljno zanimanje zagrebačke publike za žive razgovore o književnosti i sa piscima odlučili pokrenuti Festival svjetske književnosti. Bez obzira na to što postoji taj trend festivalizacije, vi jednostavno u određenom trenutku možete dovesti vrlo respektabilne autore koji podržavaju jedan drugoga i koji će književnost na najbolji način predstaviti.
Već je prošlogodišnje izdanje pokazalo da smo bili u pravu. U desetak dana je te događaje posjećivalo nekoliko hiljada gledatelja, sale su uvijek bile pune. Nakon toga smo znali da nismo pogriješili i krenuli smo, naravno, dalje sa festivalom, tako da se on ove godine održava po drugi puta.
Živimo u vremenima kada književna kritika gotovo da je nestala, kada na televizijskom programu javne televizije u Hrvatskoj nemate nijednu emisiju posvećenu književnosti…
Ugostićemo ovoga puta zaista reprezentativan broj autora iz regiona i cijeloga svijeta, koji će učestvovati u niz naših programa koji imaju za cilj približiti pisce publici, pokazati im kroz razgovor kako jedno književno djelo nastaje i brojne druge probleme u vezi sa književnošću.
Pomenuli ste festivalizaciju književnosti. Koliko je ona, i to što Vi radite sa ovim festivalom, jedan modus da se književnost učini prijemčivijom široj publici, imamo li na umu da ona i ne kotira baš najbolje kao medij?
Pa to je istina što kažete. Jednostavno živimo u vremenima kada književna kritika gotovo da je nestala, kada na televizijskom programu javne televizije u Hrvatskoj nemate nijednu emisiju posvećenu književnosti… U vremenima kada su i druge umjetnosti također posegnule za festivalima, ne bez razloga, kao što je film, također imamo kazališne festivale… Razlog tome dakako jeste što festival kao forma pruža trenutno mogućnost da dođete i do većeg broja eventualnih sponzora, do bolje vidljivosti u medijima. Dakle, do nečega što će zapravo publiku dovesti književnosti.
A kada publiku jednom dovedete, onda se vidi, ono što je nama bilo posebno drago prošle godine, da je ta publika itekako zainteresirana za književnost. Nije da ljudi ne čitaju. Ljudi čitaju ozbiljne knjige i željni su razgovora o ozbiljnim temama. Njima ne trebaju žutilo i žute teme, sa time su već preplavljeni. Publika je željna ozbiljnog razgovora, ozbiljnog promišljanja i o knjigama, i o problemima koji autore muče. Jer ti ili vrlo slični problemi muče i publiku. Međutim, ono što nedostaje jeste posredovanje na pravi način između autora i izdavača sa jedne, i publike sa druge strane. Dakle, mediji se bave puno manje ozbiljnim stvarima nego što bi trebali.
U masi knjiga koja se, bez obzira na krizu, i dalje izdaje, zanimanje književni kritičar gotovo da je nestalo. Ja sam bio književni kritičar i vrlo dobro znam koliko prostora je bilo. Nešto je prostora ostalo na radiju, nešto prostora ima na internetskim stranicama, ali to je uvijek ograničeno za ljude koji su unutar same branše
Pomenuli ste književnu kritiku. Kako stoje stvari u Hrvatskoj po tom pitanju i koliko je ona uopšte zastupljena u medijima?
Moram reći da je to sada postalo gotovo marginalno. Tjedni kulturni dodaci gotovo da i ne postoje. U Jutarnjem listu imate maksimalno jednu kritiku tjedno, u Večernjaku bude također jedna… Dakle, potpuno nedovoljno. Kada to uspoređujemo sa vremenima od prije desetak godina, da ne govorimo ranije, onda su to nemjerljive stvari. U masi knjiga koja se, bez obzira na krizu, i dalje izdaje, zanimanje književni kritičar gotovo da je nestalo. Ja sam bio književni kritičar i vrlo dobro znam koliko prostora je bilo. Nešto je prostora ostalo na radiju, nešto prostora ima na internetskim stranicama, ali to je uvijek ograničeno za ljude koji su unutar same branše.
Jer koliko god se pratile internetske stranice, one specijalizirane za književnost se ne prate ipak toliko i nisu navidjelu široj publici. Dakle, nemamo književne kritike u tiskanim medijima, ali i javna televizija je već poslije prve sezone emitiranja sklonila jedinu emisiju koja je bila posvećena knjizi. Ipak, ono što mi, koji se bavimo ozbiljnom knjigom, primjećujemo i u kontaktu s knjižnicama saznajemo jeste da ljudi posuđuju knjige, da ljudi čitaju knjige. Ona je od svih, hajdemo kazati, medija možda ponajbolje zastupljena u domovima. Ljudi se najviše daju knjizi. Međutim, ta je knjiga jednako tako najmanje atraktivna za medijsku prezentaciju.
Kada publiku jednom dovedete, onda se vidi, ono što je nama bilo posebno drago prošle godine, da je ta publika itekako zainteresirana za književnost. Nije da ljudi ne čitaju. Ljudi čitaju ozbiljne knjige i željni su razgovora o ozbiljnim temama. Njima ne trebaju žutilo i žute teme, sa time su već preplavljeni
Kako stoji stanje sa izdavaštvom u Hrvatskoj?
Mislim da je trenutno, u posljednje dvije-tri godine, izdavaštvo u najdubljoj krizi od devedesetih. Ta je kriza, čini se, dublja i opasnija nego što je bila za vrijeme rata. U izdavaštvu se dogodilo da je od 2006. do 2010. godine Hrvatska uspjela doći do nekakvog europskog prosjeka da se na sto tisuća stanovnika izda oko četiri tisuće novih naslova godišnje.
Sada je to već palo dosta ispod tog europskog prosjeka. Također, prosječne naklade su pale na povijesne minimume. Kada čitamo knjige iz devetnaestog stoljeća, znamo da su prosječne naklade bile tisuću komada, sada su prosječne naklade ispod toga. Kriza je dosta duboka. Razlozi su višestruki, oni su i u samoj branši.
U nekim megalomanskim, nerazumnim potezima koji su se vukli u vremenima debelih krava, kada su se otvarali ogromni knjižarski prostori koji se nisu mogli sami isplaćivati. Pa je tako u krizu uvučen čitav niz nakladnika. Tu je i jedna neprofiliranost nakladnika, jer veliki broj njih želi biti obiteljskog tipa da izdaje sve – od knjiga za djecu, preko kuharica, do ozbiljnih romana. A, naravno, i politika ministarstva kulture se, nažalost, prema knjizi nije mijenjala čitav niz godina. To se stalno radi po jednom istom modelu za koji neću kazati da je posve neefikasan, ali mu ipak treba mnogo izmjena.
Uza sve te probleme koji opterećuju nakladništvo, knjige ne uspijevaju na pravi način naći put do svojih čitatelja, a njih itekako ima. Ali nema te komunikacije, ili što se voli danas u marketingu reći: knjiga nije dovoljno sexy.
(Prenosimo iz lista Oslobođenje).
Posrči, zataji, naguzi
Kao da mi se neka šačetina svom snagom zabila u trbuh, tako sam se osjećao neku večer na kraju svečane premijerne izvedbe “Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja” u zagrebačkom kazalištu Kerempuh.
Glumcima i čitavoj ekipi trebalo je pljeskati i vikati bravo. Trebalo je i ustati na noge i pljeskati još jače i dulje kada se na pozornicu, uz pomoć ruke redatelja i svog sina Vinka popeo autor komada Ivo Brešan. Sve to što je trebalo publika je i učinila. Ali, bila je to jedna od onih posebnih i rijetkih prilika kada čovjeku dođe da se bez riječi i bez šušnja pokupi iz gledališta skupa sa svojom nesrećom i mukom u koju su mu glumci, sve uz smijeh, prstom uboli točno, nemilosrdno i bezobzirno.
Pobuna svakog pojedinca protiv svima nama tako jasne i očite nepravde i bezakonja osuđena je na propast od svih nas i zbog svih nas koji činimo to društvo. Mi smo ti koji pljeskom i ovacijama glumcima brže-bolje pokušavamo doći do zraka koji nam je iz trbuha i pluća izbila Bukarina šaka
S kojim ćete se likom na pozornici poistovjetiti, to svakako ovisi i o namjeri autora, ali isto tako i o osobnom moralu, karakteru, svjetonazoru ili vjeri gledatelja. I svi smo, naravno, na strani Joce-Amleta. A baš Hamlet, onaj Shakespeareov na danskom dvoru, kao i Brešanov u poljoprivrednoj zadruzi i mjesnim aktivima Narodnog fronta i Partije u selu Mrduša Donja, prokazuje laž i slabosti tog osobnog morala, časti i vjere svakog pojedinog lika i gledatelja.
Drama princa Hamleta i Joce Škokića, rečenoga Škoke, istovjetna je. Oni su probuđeni i vlastitog udesa svjesni pojedinci. Njima su oči otvorili zločini nad vlastitim dobrim i pravednim očevima čiji ih duhovi progone i tjeraju da otkriju istinu o zločinu na kojem je izgrađena čitava jedna društvena i politička hijerarhija ugleda, časti, moći i vlasti. Tu istinu oni najprije bacaju u lice samim zločincima, a onda se okreću javnoj savjesti, osobito Brešanov Joco u kraju, selu i jeziku koji se diče grubom izravnošću i nesposobnošću za bilo kakvo okolišanje. Hamlet i Joco su zviždači!
Ali, bivalo je tako u Shakespeareovo vrijeme, a zacijelo i mnogo ranije; bivalo je tako i u vrijeme Brešanove mladosti kada je 1965., iz ogorčenosti i dišpeta, napisao slavni komad; bivalo je tako i 1971. kada je Mrduša zaživjela na sceni Teatra &TD, a i pet godina kasnije kada ju je komunistički Centralni komitet od tamo skidao glasom i rukom Ivice Račana, kako u programskoj knjižici svjedoči Vjeran Zuppa, tada skupa s Mrdušom uklonjen iz kazališta. Usput, ni metoda nam nije strana. Kad nije moglo drugačije, učinjeno je to na zahtjev živih i mrtvih branitelja, pardon, partizana sa Sutjeske.
Jedna se partija razmnožila u najmanje dvije koje se vode istim načelima sakrivenim ispod tobože različitih ideologija. Bukare su danas ušminkani bezličnjaci, prema dolje bahati nasilnici, a prema gore puzavci u piramidi moći, vlasti i religije profita. Oni u javnosti piju i jedu srebrnim priborom, umjereno i s ukusom. Ali, uzor svim tim “elitama”, kao i načelo čitavog ovog kurvarluka od neoliberalnog kapitalističkog sistema na hrvatski način, sažet je upravo u najgrubljim završnim stihovima Bukarine orgije: “Poloči, popišaj, požderi, poseri, izvuci, navuci, natakni, oderi, obrni, navrni, potari, pomuzi, posrči, uteci, zataji, naguzi”
Dakle, očito je bivalo uvijek, pa što ne bi bivalo i danas, da Joco-Amlet ostaje sam, a čitavo selo gluho za njegove zviždanje i urlanje koje svima kvari mir, dobro raspoloženje i veselje koje se ipak tu i tamo desi. Kako Danci i Mrdušani, tako i svaka publika svakog Hamleta, pa i svake dobre satire kakva se ovih dana daje u kazalištu Kerempuh. Brešan nam je pokazao što se dogodi književnosti, teatru, umjetnosti i kulturi kada ih se uhvate tipovi poput Mate Bukarice, rečenog Bukare, lažnog partizanskog prvoborca i lokalnog komesara partijskom silom nadređenog svim ostalim mjesnim odborima, aktivima i zadrugama sela Mrduša Donja u općini Blatnik.
Osim ako sami ne igraju nekog kralja, Bukare se ipak drže dalje od kazališta. Ali, što je s nama u gledalištu? Naša je sućut uz Amleta i Omeliju, Jocu i Anđu. Ali, u Bukari koji urla “Ja sam, ljudi, jedan strašan kralj, moja šaka udara ki malj, sve poda mnom kuka, pišti, stenje, ljudi, stoka, drvlje i kamenje” mi prepoznajemo gazde i vlasnike današnjice, naših vlastitih poslova i života. Ali, među njihovim podanicima i dodvoricama, ako ni po čemu drugom, a onda po šutnji, prepoznajemo i barem jedan djelić sebe samih. U popratnom tekstu predstave to je vrlo točno sažela dramaturginja Željka Udovičić Pleština:
“Ta priča o oportunistima, lopovima, licemjerima, skrivenima iza političke frazeologije trenutka razotkriva glupost totalitarnog režima, ali jednako tako otvara prostor analogiji s našim vremenom demokrature. I prokazuje da promjena sistema ne garantira promjenu mentaliteta. On je ostao isti. Stoga je ova predstava o nama, ona nam pokazuje da su Bukare i danas jednako tako na vlasti, da je sve prepuno poltrona Mačaka, a da je pobuna pojedinca idealistički čin osuđen i od ovog društva na propast.”
Ovu posljednju rečenicu valja ponoviti i dobro si je posvijestiti: pobuna svakog pojedinca protiv svima nama tako jasne i očite nepravde i bezakonja osuđena je na propast od svih nas i zbog svih nas koji činimo to društvo. Mi smo ti koji pljeskom i ovacijama glumcima brže-bolje pokušavamo doći do zraka koji nam je iz trbuha i pluća izbila Bukarina šaka.
Kao da mi se neka šačetina svom snagom zabila u trbuh, tako sam se osjećao neku večer na kraju svečane premijerne izvedbe “Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja” u zagrebačkom kazalištu Kerempuh. Glumcima i čitavoj ekipi trebalo je pljeskati i vikati bravo. Trebalo je i ustati na noge i pljeskati još jače i dulje kada se na pozornicu, uz pomoć ruke redatelja i svog sina Vinka popeo autor komada Ivo Brešan. Sve to što je trebalo publika je i učinila. Ali, bila je to jedna od onih posebnih i rijetkih prilika kada čovjeku dođe da se bez riječi i bez šušnja pokupi iz gledališta skupa sa svojom nesrećom i mukom u koju su mu glumci, sve uz smijeh, prstom uboli točno, nemilosrdno i bezobzirno
No, za razliku od završne scene antologijskog filma Krste Papića, novi Bukara u strašnom i sjajnom tumačenju Gorana Navojca u svom završnom medvjeđem plesu ostaje sam. Ostali mu se likovi ne pridružuju. Gledaju ga nepomično i nijemo, zgađeni čitavom pričom i svojim udjelom u njoj. U tom su prizori sadržani i bezizlazni očaj i makar slabašna nada, putokaz prema kakvom-takvom otporu.
Utoliko sablasnije odjekuju gledalištem udarci teških Bukarinih nogu o kazališne daske koje ovdje čitav svijet znače, a stihovi u desetercu opisuju principe kojima se vode i pripadnici današnjih elita: “Čaše, pijati, žlice, botiljuni, pečeno meso i dobri bokuni, pohano pile i but od janjca, teleća noga i bubrig od prasca. Kolači, kotači, blagajne, vile, zadružni savjet, pečeno pile, općina, kotar, praseća mast, janjeća muda, narodna vlast, slanina, kobasa i srce na žaru, donesi kumašine rakiju staru.”
Što je grublji, taj je govor istinitiji: “Trešeta, briškula, kupa i špada, članska knjižica, divica mlada, upravni odbor, postelja meka, žena nek u kući sidi i čeka, prkno udovice, visoka plaća, zaprdi i naij se dobrih kolača”.
Jedna se partija razmnožila u najmanje dvije koje se vode istim načelima sakrivenim ispod tobože različitih ideologija. Bukare su danas ušminkani bezličnjaci, prema dolje bahati nasilnici, a prema gore puzavci u piramidi moći, vlasti i religije profita. Oni u javnosti piju i jedu srebrnim priborom, umjereno i s ukusom. Ali, uzor svim tim “elitama”, kao i načelo čitavog ovog kurvarluka od neoliberalnog kapitalističkog sistema na hrvatski način, sažet je upravo u najgrubljim završnim stihovima Bukarine orgije:
“Poloči, popišaj, požderi, poseri, izvuci, navuci, natakni, oderi, obrni, navrni, potari, pomuzi, posrči, uteci, zataji, naguzi”.
Baš kao i likovi ovoj predstavi, najmanje što možemo jest ne pridružiti se Bukarinoj pjesmi pripjevom “uživajmo braćo draga, nek iđe sve dovraga”, a sve pod žutom petokrakom zvijezdom koja na kraju na pozornici neprimjetno zamijeni onu crvenu.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Novo cvetanje tikava
Subota (24. maj) bila je jedan od onih obećanih dana kad se tobože sve vraća u normalu. Kad bismo se zezali. Jer ništa još zadugo neće biti normalno, ali ostavimo kategoriju normalnosti po strani. Hteo sam da saopštim da je prethodne noći isteklo vreme zvanične žalosti zbog žrtava poplave, koja je unesrećila prilične delove Srbije, Hrvatske i Bosne.
U tim danima zvanične žalosti logika birokratske osionosti i gluposti pokazala je svoje nakazno lice: sa mnogobrojnih tv kanala su uklonjene kretenske grand parade, raspojasana hedonistička atmosfera Ibarske magistrale, ali su uklonjeni iz kablovske ponude i programi HRT-a, kao da nesreća nije pogodila i susedni narod, pa čak i programi Mezzo (najbiranija klasična muzika), oba internacionalna programa History, Travel i slično.
U štampanim medijima je odmah ukazano na ovu suludu odluku providera, prozvana je RRA (Republička radiodifuzna agencija), koja se lako odbranila: pošto inače za desetak godina ništa nije učinila što bi se očekivalo, sada su korisno priznali da nemaju veze sa tom odlukom. Hvala Bogu! I sutradan su vraćeni svi pretplatnički paketi, čak i porno sadržaji. Hteli ste, evo vam, a nacionalna žalost? Nek’ žali kome je do toga.
U tim danima zvanične žalosti logika birokratske osionosti i gluposti pokazala je svoje nakazno lice: sa mnogobrojnih tv kanala su uklonjene kretenske grand parade, raspojasana hedonistička atmosfera Ibarske magistrale, ali su uklonjeni iz kablovske ponude i programi HRT-a, kao da nesreća nije pogodila i susedni narod, pa čak i programi Mezzo (najbiranija klasična muzika), oba internacionalna programa History, Travel i slično
Ali glupost cveta čak i u ozvaničenim danima tuge. Skinute su ozbiljne pozorišne predstave u glavnim teatrima. A u petak, već pomalo umoran od uvek istih obećanja sa zvaničnih medija da je sve pod kontrolom (ništa nije, a ni zadugo neće biti), skoknuo sam do obližnjeg sinepleksa da nešto pogledam. Pola bioskopske ponude je ukinuto, onako od oka. Da vas sada ne zamaram time da sam odgledao ”Godzilu”, mimo prvobitne namere, da se ne bih kao poklislo pseto vratio kući.
Ova celokupna pometnja me je dovela u neizvesnost: za subotu je danima bila najavljivana obnovljena predstava kultnog komada ”Kad su cvetale tikve”. Te večeri u Lisabonu se igrao finalni meč Lige šampiona, na internetu sam mogao da pratim prenos dodele Zlatne palme u Cannesu. Odabrao sam bez mnogo predomišljanja pozorište. Ali, pošto se sve u međuvremenu ispreturalo (pozorišni telefoni nisu reagovali, very zlokobno), odšetao sam sat ranije do Beogradskog dramskog pozorišta i otkrio: premijera će ipak biti održana. Pozorište se odreklo prihoda u korist humanitarne pomoći nastradalima i beskućnicima (lep gest, ima još takvih u opštom ludilu).
Ulaznice su bile rasprodate, ali snašao sam se i uspeo da uđem. BDP nije pomodno i fancy pozorište na glasu turbo i tajkunske publike koja po običaju puni Sava Centar i Narodno pozorište. Mnogo mladog sveta, koji nije ni bio rođen kad je u jesen 1969. drama Dragoslava Mihailovića ”Kad su cvetale tikve” skinuta sa repertoara posle petog izvođenja. Zapravo, posle užasnog pritiska partijskih organa da se predstava ne skine njihovom odlukom, već da odluku o skidanju donesu samo pozorište, glumački ansambl i partijska organizacija kuće.
BDP nikad nije bilo miljenče gradskih struktura kao što su to Atelje 212 ili Jugoslovensko dramsko pozorište, ali sada su sva u istom škripcu i potpunoj besparici. Nekadašnja norma od 6-8 premijera po sezoni sada se svela na jednu ili dve. A posle ove havarije sistema (problem nasipa, odvodnih kanala, regulacije slivova, to je prepušteno Bogu na istinu i ta istina nas je stigla) može se samo očekivati veće stezanje kulturnih davanja.
Osnovano početkom pedesetih, BDP je bilo svojevrsna najava budućeg Ateljea 212 hrabrom, za to vreme, repertoarskom politikom. Tu je prvi put izveden jedan tekst Tennessyja Williamsa. Sredinom decenije ”Mačka na usijanom limenom krovu”, sa senzualnom Oliverom Marković koja se šeta pozornicom u svilenom donjem vešu – to je bila ogromna senzacija. Odjek javnosti se mogao samo porediti sa pomamom za filmom ”Bal na vodi” sa senzacionalnom Esther Williams. Tada ste ulaznice mogli dobiti samo preko sindikata (!), a tapkaroši su se prvi put nametnuli kao važan kulturni znak velegrada.
BDP nikad nije bilo miljenče gradskih struktura kao što su to Atelje 212 ili Jugoslovensko dramsko pozorište, ali sada su sva u istom škripcu i potpunoj besparici. Nekadašnja norma od 6-8 premijera po sezoni sada se svela na jednu ili dve. A posle ove havarije sistema (problem nasipa, odvodnih kanala, regulacije slivova, to je prepušteno Bogu na istinu i ta istina nas je stigla) može se samo očekivati veće stezanje kulturnih davanja
U BDP je prvi put skinut sa repertoara jedan zabavni komad – ”Bal lopova” (iz 1938.) francuskog pisca Jeana Anouilha. Razlog – glumci su se pojavljivali u elegantnim odelima i sa žirardo šeširima, a sve je shvaćeno kao podleganje buržoaskoj propagandi! A nekoliko godina kasnije posle generalne probe skinuta je Beckettova drama ”Čekajući Godota”, jer se direkcija uplašila posle tmurne reakcije nekih viđenijih pisaca.
Nova premijera kultne drame ”Kad su cvetale tikve”, po istoimenom romanu Dragoslava Mihailovića, stiže posle blizu 45 godina od dramatičnog skidanja sa repertoara, koje je ostavilo bolne posledice na glumce, kulturnu javnost i atmosferu grada sa slobodarskom tradicijom.
Uoči nove premijere na sve strane je pisano da je lično Tito odlučio da ukine predstavu. Kao što rekosmo, stvari su mnogo zamršenije i podmuklije.
Premijera je izvedena 6. oktobra 1969. u JDP, u režiji Bore Draškovića; na kraju desetominutne ovacije, grad se tresao od uzbuđenja. Godinu dana ranije roman po kojem je nastala drama objavljen je u uglednom izdanju Matice srpske (Novi Sad).
Nešto kasnije u najstarijem srpskom književnom časopisu Letopis Matice srpske objavljena je dramatizacija, doslovno istovetna tekstu koji je omogućio predstavu. Kasnije sam ustanovio da je dramski tekst relativno suzio nekoliko referenci na Goli otok. Ali predstava je bila fantastična, izvrsno je nagoveštena atmosfera beogradskog predgrađa (Dušanovac) sa uličnim junacima, snagatorima i tabadžijama, koji samo pričaju o ribama (tada trebama) do kojih se stiže što milom, što silom. I tu, u tom živopisnom milieuu je mladi bokserski šampion Ljuba Sretenović, zvani Vrapče, kojem u opštoj sirotinji prividno sve ide od ruke: mlad, lep, vešt u plemenitoj veštini (boks).
Prvi put u jednom pozorišnom komadu videle su se prilično autentične scene boksa, prvi put se pojavljuju zlokobni ljudi u kožnjacima koji bez mnogo objašnjenja odvode ljude u mrak. Jer to su godine (1948.-53.) čudnog političkog preokreta, svaka dojava, lažna ili prava, dovodi do tragičnog preloma sudbina.
Ljubu je igrao Mihajlo Miša Janketić, koji se senzacionalno pojavljuje i u novoj postavci, 45 godina kasnije. Njegovog oca je igrao velikan Ljubiša Jovanović koji, kad se vrati iz pomrčine (neimenovani Goli otok), nosi neku beretku navučenu do očiju, povremeno je gužva i ne zna šta će sa njom, kao ni sa rečima koje i ne pokušava da nađe. U jednom trenutku kad se pojavi pukovnik OZNE (antologijska uloga Ljube Tadića) i kad cinično izaziva oca svog bokserskog ljubimca, Ljubiša (njegov lik, naravno) izgovara ključnu rečenicu: ”Gori ste od Nemaca”
Ljubu je igrao Mihajlo Miša Janketić, koji se senzacionalno pojavljuje i u novoj postavci, 45 godina kasnije. Njegovog oca je igrao velikan Ljubiša Jovanović koji, kad se vrati iz pomrčine (neimenovani Goli otok), nosi neku beretku navučenu do očiju, povremeno je gužva i ne zna šta će sa njom, kao ni sa rečima koje i ne pokušava da nađe. U jednom trenutku kad se pojavi pukovnik OZNE (antologijska uloga Ljube Tadića) i kad cinično izaziva oca svog bokserskog ljubimca, Ljubiša (njegov lik, naravno) izgovara ključnu rečenicu: ”Gori ste od Nemaca”.
Pouzdani izvori kažu da je ova rečenica prelila čašu. U prvom redu sedeo je visoki partijski dužnosnik K. G. koji je prilično ljutito reagovao. Otišao je kod Starog i saopštio mu da se pomalja osuda Golog otoka. Posle premijere bile su još tri reprize, a onda se iz Gradskog komiteta krenulo sa pritiscima. Iako su glavni kritičari dnevnih i nedeljnih novina Muharem Pervić i Vladimir Stamenković već objavili veoma pozitivne recenzije, krenulo se da se naknadnim, naručenim komentarima ospori valjanost predstave, da se ideološki osudi pisac.
To je teško išlo, premda izvršilaca takvih poslova uvek ima, nekad kao i danas. Nekoliko dana posle prve pozorišne recenzije najstariji list na Balkanu je ponovo objavio kritički prikaz premijere iz pera novog kritičara i sa drugačijim poentama. To se nikad ranije nije dogodilo.
I onda je uoči pete predstave, 25. Oktobra, Tito posetio poljoprivredni sajam u Zrenjaninu, ponuđeno mu je da kaže nešto o sajmu, a on je ugledao neku tikvu i smušeno (to je bio njegov oratorski manir) rekao kako imamo i neke koji pišu o ”tikvicama”, ”onaj Mikiz” (pobrkao je kritičara Mihiza, kome ni ime nije uspeo da izgovori kako valja, sa piscem Mihailovićem) i dodao ”to piše neko ko je bio na Mermeru, Golom otoku” (ti pojmovi ne postoje u dramskom tekstu). U prvoj verziji snimka Večernjeg dnevnika JRT-a to je išlo kroz celu Jugoslaviju, tako se čulo, a u kasnijoj verziji izbačena je blamaža oko ”Mikiza”!
Bio sam među gledaocima petog izvođenja, bilo je pakleno teško ući, svi smo znali da ”Tikava” više neće biti. Ništa još nije bilo javno saopšteno, pritisak je prenesen unutar pozorišta, uvek ima i onih koji pristaju na sve, čak su i neki učesnici predstave kasnije izjavljivali da se moglo i drugačije, uz neke intervencije u tekstu. Neki su priznavali da su uoči premijere predlagali Ljubiši Jovanoviću da izostavi onu svoju rečenicu o Nemcima, ali ovaj gorostas glume je znao da bi uz tu intervenciju njegov lik oca delovao kao nevažna, poremećena budala, a predstava bi izgubila tragičku supstancu.
Bio sam među gledaocima petog izvođenja, bilo je pakleno teško ući, svi smo znali da ”Tikava” više neće biti. Ništa još nije bilo javno saopšteno, pritisak je prenesen unutar pozorišta, uvek ima i onih koji pristaju na sve, čak su i neki učesnici predstave kasnije izjavljivali da se moglo i drugačije, uz neke intervencije u tekstu. Neki su priznavali da su uoči premijere predlagali Ljubiši Jovanoviću da izostavi onu svoju rečenicu o Nemcima, ali ovaj gorostas glume je znao da bi uz tu intervenciju njegov lik oca delovao kao nevažna, poremećena budala, a predstava bi izgubila tragičku supstancu
I, kako je sada izgledala predstava ”Kad su cvetale tikve”, u novoj postavci, sa mladim rediteljem Bobanom Skerlićem (autor odličnog filma ”Top je bio vreo”)? Vremena su se promenila, priča o tragičnim sudbinama nesrećnika sa Golog otoka odavno je prošetala kroz desetine dokumentarnih, ispovednih i polutabloidnih knjiga. Doslovna rekonstrukcija praizvedbe delovala bi anahrono; nešto slično se već pokušalo 1984. na sceni Narodnog pozorišta bez jačeg odjeka.
Skerlić je pokrenuo 36-eročlani ansambl, niko od njih nije svojim očima video verziju iz 1969. Koristeći svoje filmsko iskustvo, Skerlić je u retro stilu oživeo ambijent beogradskog predgrađa, bez igranja na kartu bljutave nostalgije, radnja se kao u filmu ponekad odigrava u dva-tri plana, po dubini i postrance, sve je urađeno sa poštovanjem znakova vremena i naivnom verom da je život tu negde, između ringa, zgodnih cura, golubova (golubarstvo je bila glavna zanimacija, osim jenki-filmova i sporta kao načina da se iskoči u neki veći svet).
Izvrsno je naznačena atmosfera malog hedonizma i prestravljenosti kad se pojave ”anđeli zla” u kožnjacima, sa pukovnikom OZNE Perišićem koji očinski brine o mladom bokseru, dok mu oca odvodi na ”zimsko letovanje” (da upotrebim čuveni Desničin naslov).
Subotnja predstava je donela sastojak koji čini celokupni postupak retko zanimljivim i, rekao bih, neponovljivim. U ulozi omatorelog Ljube Vrapčeta, Šampiona, koji se posle mnogo decenija vraća u zavičaj, javlja se nosilac iste uloge iz mitske predstave od pre 45 godina – Mihajlo Miša Janketić. On kao unutrašnji pripovedač otvara dramu svog života, povezuje pojedine epizode, neprekidno udarajući u bokserski džak, a povremeno nadovezujući rečenice novog Šampiona, Ljube iz mladosti – Miloša Bikovića (nova zvezda posle ogromnog uspeha filma i tv serije ”Montevideo, Bog te video”).
Janketićev doprinos se ispostavio kao ključan – povezao je dve epohe na maestralan način. A nama je odjekivala u glavi neumitna činjenica, on je jedini preživeli učesnik iz glavne glumačke podele onih dana. Zato su se te noći dugo izmenjivale emocije u predvorju dvorane. A tu je bio i glavni ”krivac” predstave, pisac Dragoslav Mihailović (1930.), nasmejan kao uvek, zasut pitanjima novinara i prijatelja. Nisam pratio izbliza šta se tu događa, ali po izrazu lica DM stekao sam utisak da je, parodirajući Kafkinog junaka, odgovarao u stilu: Možda je moja jedina krivica što sam to sve preživeo!
HDZ ima titanijska muda
U HDZ-u, čuli smo, imaju pripremljen gospodarski program za spas Hrvatske. A kad godinu dana pred izbore HDZ ima gospodarski program, vrijeme je da polako, bez panike, krenete prema najbližem graničnom prijelazu za slučaj opasnosti.
Centar za obavješćivanje RH trebao bi imati razrađen postupak za takve situacije: čim, recimo, dobiju dojavu da je Tomislav Karamarko najavio investicije u javnom sektoru, da sirene u gradovima tule znak opće opasnosti, a prijatelji iz EU da organiziraju prihvatne centre s dekama i sendvičima.
Kad se tako vrati na vlast, saznali smo, HDZ će krenuti u tri velika projekta: sustav navodnjavanja od cirka milijardu i sedamsto milijuna, kanal Dunav – Sava težak okruglo milijardu i mreža jadranskih podmorskih tunela, za početak samo milijardu i trista milijuna kuna.
Uistinu, morate se pokloniti takvoj hrabrosti: tek što su kao zločinačka organizacija osuđeni da vrate ukradenih dvadesetak milijuna kuna, u HDZ-u već imaju ideju da im damo još četiri milijarde!
Suncetijebem, još se čeka suđenje za jedan od klasika hadezeovske korupcije – deset puta preplaćeno bojanje tunela Mala Kapela i Sveti Rok – a HDZ već traži lovu za cijelu mrežu podmorskih tunela!
To su, brate, muda. Da u SDP-u imaju takva muda, gdje bi nam bio kraj?
Pitanje nije retoričko. S HDZ-om, naime, barem to znamo: to gdje bi nam bio kraj.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)