Što može motivirati biskupa da blagoslovi spomenik podignut osobi koja je (1971. godine), u pokušaju da iznudi oslobađanje hrvatskih političkih zatvorenika iz švedskih zatvora, pribjegao metodi koja je mogla završiti – i završila je – smrću?
Činjenicu da su se počinitelji okomili na tadašnjeg jugoslavenskog veleposlanika u Stockholmu, koji je prije diplomatske karijere bio i zapovjednik gulaga Goli otok, na kojem je šest mjeseci čamio i atentator iz političkih razloga, ne mogu a da ne obrazložim motivom osobne osvete za mučenje na Golom otoku i vjerojatnošču da će ambasador i visoki Oznin oficir u Švedskoj suzbijati hrvatsku političku emigraciju.
U ”domoljubnom motivu” Barešićeve akcije – ”Sve za nezavisnu Hrvatsku” – Barešićevi štovatelji prepoznaju Barešića junaka i mučenika i sve njegove akcije smatraju opravdanima i nedvojbeno etičkima, posvećenima visokim ciljem i njegovom vojničkom smrću 1991. godine u Hrvatskoj.
Biskup koji je blagoslovio spomenik očito se slaže s oportunističkim moralom prema kojem dobra namjera opravdava i loše sredstvo. Princip ”Dobro je ono što nekome koristi” rašireno je i populističko geslo, kao i uvjerenje da je pravedno i moralno legitimno otarasiti se vladara, despota, moćnika svim sredstvima, pa i nasiljem
Biskup koji je blagoslovio spomenik očito se slaže s oportunističkim moralom prema kojem dobra namjera opravdava i loše sredstvo.
Princip ”Dobro je ono što nekome koristi” rašireno je i populističko geslo, kao i uvjerenje da je pravedno i moralno legitimno otarasiti se vladara, despota, moćnika svim sredstvima, pa i nasiljem.
Taj arhaični motiv za primjenu nasilja očito je duboko usidren i u podsvijesti, čak i u vrijeme vladavine prava i pravne države. Za opravdanost ubojstva tiranina sv. Toma Akvinski je u 13. stoljeću, u doba svakodnevnih okrutnosti, visoko podignuo letvicu uvjeta: Dozvoljeno je dignuti ruku na gazde, vladare i moćnike kad oni krše pravo i ne štite građane od nasilja, kad nasilno osvajaju vlast i kad se njihova samovolja ne može obustaviti ni na koji drugi način.
Dietrich Bonhoeffer se dugo hrvao sam sa sobom ispitujući smije li kao kršćanin sudjelovati u planiranju atentata na Hitlera. Opredijelio se za sudjelovanje, za aktivni otpor uvidjevši – kao svi drugi urotnici, ”muževi 20. srpnja 1944.godine” – da sa živim Hitlerom neće biti moguće zaustaviti grozote nacista. Zato je Bonhoeffer atentat smatrao ne samo moralnim činom nego svojom dužnošću.
Od sv. Tome Akvinskog Crkva ima jasne kriterije za aktivno djelovanje protiv nepravde i kršitelja prava. Biskup, koji ima obnašati dužnost čuvara morala, morao se zapitati jesu li u slučaju atentatora u Stockholmu bili zadovoljeni kriteriji?
Dietrich Bonhoeffer se dugo hrvao sam sa sobom ispitujući smije li kao kršćanin sudjelovati u planiranju atentata na Hitlera. Opredijelio se za sudjelovanje, za aktivni otpor uvidjevši – kao svi drugi urotnici, ”muževi 20. srpnja 1944.godine” – da sa živim Hitlerom neće biti moguće zaustaviti grozote nacista. Zato je Bonhoeffer atentat smatrao ne samo moralnim činom nego svojom dužnošću
Pravne države trebaju se držati pravnih načela i to zahtijevati kako od vladara tako i od naroda. Za teologe bi to trebalo biti nedvojbeno pravilo i jasan putokaz.
Uz Tomu Akvinskog aktualan je u tom pitanju i Kant, na se čijem moralno-filozofskom razmišljanju zasnivaju ustavi (“Metaphysik der Sitten”, 1797.). Kant ne odstupa od zabrane primjene nasilja ni kad je na korist države (iako moramo imati na umu da sigurno nije računao s povijesnim likovima poput Hitlera i režimima poput nacizma ili staljinizma).
Društveno relevantna primjena filozofskih teorija zapravo je zadatak praktične filozofije, pa i teologija, u svojoj društvenoj ulozi, to također treba prihvatiti.
No teolozi nisu baš zainteresirani za primjenu teorija – valjda zato što tu vreba mnogo intelektualnih eksplozivnih mina, što je bolno iskustvo svakoga tko se time bavi.
Takva je mina osoba kojoj se odaje počast spomenikom i biskupskim blagoslovom iako ju se ni prema etičkom minimalizmu ne bi smjelo smatrati junakom, a još manje ”mučenikom”.
Naprosto ne možete bezrezervno podržavati tezu da su emigranti koji su se upuštali u akcije u kojima se nasilje nije isključivalo mučenici, domoljubi, visokomoralni junaci
Pokušaj iznuđivanja nije etički čin, otmica nije moralna, čak ni onda kad se otmičari ”korektno” ponašaju prema putnicima.
Naprosto ne možete bezrezervno podržavati tezu da su emigranti koji su se upuštali u akcije u kojima se nasilje nije isključivalo mučenici, domoljubi, visokomoralni junaci.
To ne znači da su oni djelovali potpuno nemoralno, već da je njihovo djelovanje moralno upitno – sivo na skali između crnog i bijelog – te da nameće moralne dileme i pokazuje koliko zamršen i tragičan ljudski život ponekad zna biti.
Brzopleta osuda zabranjuje se sama po sebi – ali razmišljati o tragično ispravnim i tragično pogrešnim aspektima pristaje upravo biskupu.
Još tekstova ovog autora:
- Plaćeno roditeljstvo jamči nezaposlenost i neimaštinu
- Problem štovanja (ne)dogmatske Marije
- Integrirajmo migrante umjesto izoliranja i odbijanja
- Kosturi iza samostanskih zidina
- Glas Koncila seksizam prenosi na nove svećeničke generacije
- Olako preskočena ali važna pitanja Rezolucije Freda Matića
- Možda bi Nikola Šubić Zrinski krenuo u boj protiv Orbána
- Recept za ophođenje s manama i grijehom u Crkvi
- Svetkovina Duhova za europski duh
- Tito i jugonostalgija – potrebno je aktivirati uzajamnost
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.