autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PARRHēSIA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • PISMA S TREĆIĆA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POROK PRAVDE
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • TERRA SEXUALIS
    • UNDER COVER
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • Ex libris D. Pilsel
    • OGLEDI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • ISTOČNO OD RAJA
    • BEZ RIJEČI
    • Moderna vremana info
    • SCRIPTA MANENT
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
  • DEMOCROACIA <br>Drago Pilsel
    DEMOCROACIA
    Drago Pilsel
  • POGLED S LIJEVA <br> Nela Vlašić
    POGLED S LIJEVA
    Nela Vlašić
  • KONTRAPUNKT <br> Branimir Pofuk
    KONTRAPUNKT
    Branimir Pofuk
  • PRESUMPCIJA UMNOSTI <br> Marko Vučetić
    PRESUMPCIJA UMNOSTI
    Marko Vučetić
  • GLOBALNI KAOS<br>Damir Grubiša
    GLOBALNI KAOS
    Damir Grubiša
  • VLAŠKA POSLA <br> Ante Tomić
    VLAŠKA POSLA
    Ante Tomić
  • VRIJEME I VJEČNOST <br> Peter Kuzmič
    VRIJEME I VJEČNOST
    Peter Kuzmič
  • ADVOCATA DIABOLI<br> Anna Maria Grünfelder
    ADVOCATA DIABOLI
    Anna Maria Grünfelder

Kontejnere za smeće postavili uz spomenik partizanima

Autor: Vladimir Jurišić / 14.11.2020. Leave a Comment

U selu Martinovići

U selu Martinovići

U selu Martinovići, nedaleko od Gline, komunalci su postavili spremnike za smeće tik uz spomenik žrtvama fašističkog i ustaškog terora, koji su premješteni tek nakon intervencije SNV-a

 

 

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Filed Under: KRONIKA SNV-a Tagged With: kontejnere, Kronika SNV-a, Martinovići, spomenik, Vladimir Jurišić

Čuvari velikana u teškom periodu

Autor: Vladimir Jurišić / 13.08.2020. Leave a Comment

Radomir i Dušanka Martinović

Radomir i Dušanka Martinović

Golema brončana skulptura partizana u Martinovićima nekim je čudom preživjela devedesete, a potom i zatiranje svakog spomena na borbu protiv fašističkog zla. Obol čuvanju spomenika daju preostali mještani

 

 

 

 

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Filed Under: KRONIKA SNV-a Tagged With: Martinović, spomenik

Na suprotnoj strani

Autor: AUTOGRAF / 10.12.2018. Leave a Comment

Franjo Tuđman

Franjo Tuđman

Danas se, ponedjeljak 10. 12. 2018. u 14 sati okupljamo u Zagrebu na Međunarodni dan ljudskih prava na Sveučilišnoj livadi nedaleko spomenika hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu, s jasnom porukom: Mi smo na suprotnoj strani. [Read more…]

Filed Under: OSVRT Tagged With: Antifašistička liga Republike Hrvatske, autograf, Braniteljska udruga Vidra – veterani i društvena akcija, Građanski odbor za ljudska prava, Inicijativa mladih za ljudska prava, Međunarodni dan ljudskih, Međunarodni dan ljudskih prava, Nova ljevica, Radnička fronta, RH, Socijalistička radnička partija, spomenik, Tuđman, Udruga Pozitiva, Ženska mreža Hrvatske

Najveći je vic da murja čuva spomenik s ustaškim pozdravom

Autor: Boris Vlašić / 01.02.2018. Leave a Comment

Boris Vlašić

Boris Vlašić

Mora da se netko krivo probudio. Misli da je Hrvatska ugrožena od antifašista, da će je napasti, obnoviti komunizam, socijalizam, radništvo i sličnu totalitarističku tvorevinu, uvesti ravnopravnost, petoljetku, agrarnu reformu, masovno opismenjavanje, besplatno zdravstvo, pošteno sudstvo, oteti svima ono što su stekli, radom, kreditima, prevarom, pljačkom i praćkom, uzeti im pravo na aute na lizing s daljinskim i vratiti im jugiće iz doba djedova, izbaciti ih iz ružičastih flamingosa i gurnuti na platnene luftiće i u hladovine sindikalnih odmarališta, uskratiti im cajke i koku za na pločice u narodnjačkom WC-u i, na kraju, ukrasti im starohrvatski pozdrav “Za dom spremni”. [Read more…]

Filed Under: OSVRT Tagged With: Boris Vlašić, HOS, Hrvatska, ploča, policija, spomenik, ustaštvo

Spomenik atentatoru-domoljubu uz biskupski blagoslov

Autor: Anna Maria Grünfelder / 03.08.2016. Leave a Comment

Anna-Maria GruenfelderŠto može motivirati biskupa da blagoslovi spomenik podignut osobi koja je (1971. godine), u pokušaju da iznudi oslobađanje hrvatskih političkih zatvorenika iz švedskih zatvora, pribjegao metodi koja je mogla završiti – i završila je – smrću? [Read more…]

Filed Under: ADVOCATA DIABOLI Tagged With: Advocata diaboli, Anna Maria Gruenfelder, Barešić, Crkva, Dietrich Bonhoeffer, Goli Otok, Kant, spomenik, Toma Akvinski

Kolindino poklonjenje ustašama

Autor: Drago Pilsel / 11.05.2015. Leave a Comment

Kolega Danko Plevnik u članku objavljenom u Slobodnoj Dalmaciji u povodu 70. godišnjice Pobjede nad fašizmom i Dana Europe piše: ”Ako se Miloševićeva agresija na Hrvatsku podvodi pod fašizam, ne bi li branitelji trebali biti u prvim redovima obilježavanja 70. obljetnice Dana pobjede?

Drugi svjetski rat, barem u Hrvatskoj, završit će tek onda kada SDP i HDZ, uza sve ostale vitalne stranke, donesu zakon o obnovi spomenika NOB-a i stvarnom vraćanju povijesnog digniteta antifašizmu i njegovim herojima. To će biti najiskrenija posveta ovom datumu i njegovu sveeuropskom značenju.”

Dakle, rat u nas još nije gotov. [Read more…]

Filed Under: DEMOCROACIA Tagged With: 70. godišnjice Pobjede nad fašizom, Ante Pavelić, antifašizam, Argentina, Bleiburg, bleiburška mitologija, Danijel Crljen, Democroacia, Drago Pilsel, Engleszi, HDZ, idzaja, Katolička crkva, Kolinda Grabar Kitarović, komunisti, križni put, Maršal Alexander, memorandum, Milan Basta, mit, NOB, partizani, Saveznici, Scott, spomenik, Tezno, Tito, ustaša, Vinko Nikolić, Vjekoslav Vrančić

Baldasarov pozdrav ustašama

Autor: Boris Dežulović / 29.01.2015. Leave a Comment

“Nećemo poduzimati nikakve dramatične korake, niti ćemo dopustiti da se od spomenika i grada čini cirkus!“, odlučno je s crvenom ping-pong lopticom na nosu poručio splitski gradonačelnik Ivo Baldasar, saznavši da je zloglasni Nepoznati Počinitelj, što već dvadeset pet godina hara gradom, sa spomenika Devetoj bojni HOS-a Rafael vitez Boban skinuo slova ”IX bojna“ i uglavio te tri slatke riječi – ”Za dom spremni“.

 

”Bit ću vrlo jasan: ‘Za dom spremni’ je stari hrvatski pozdrav, ali je teško kompromitiran pod ustaškim zločinačkim režimom“, objasnio je splitski klaunačelnik, nemoćno na kraju slegnuvši ramenima: ”Doista ne znam kome je stalo da ponovno raspiruje razdor i ideološke vatre u suvremenoj Hrvatskoj.“

 

Jednako odlučan i ”vrlo jasan“ bio bi Ivo Baldasar da je poručio kako, recimo, ”nećemo piškiti, niti ćemo kakiti“, ili da, štajaznam, ”nećemo poduzimati nikakve dramatične korake protiv jebanja, niti ćemo dopustiti da nam uđe“.

Jednako odlučan i ”vrlo jasan“ bio bi Ivo Baldasar da je poručio kako, recimo, ”nećemo piškiti, niti ćemo kakiti“, ili da, štajaznam, ”nećemo poduzimati nikakve dramatične korake protiv jebanja, niti ćemo dopustiti da nam uđe“

 

Kao što, najzad, ništa manje odlučan splitski poteštat ne bi bio da je rekao i kako je ”pozdrav \’Za dom spremni\’ teško kompromitiran pod ustaškim zločinačkim režimom, ali da je to ipak stari hrvatski pozdrav“. Osim što bi bio ponešto vrlo jasniji.

 

Za jednog sveučilišno obrazovanog gradonačelnika Ivo Baldasar, naime, zadivljujuće mnogo toga ”doista ne zna“. Imam stoga za njega vijest: ”za dom spremni“ – nevjerojatno, ali istinito – nije stari hrvatski pozdrav.

 

Ta hiljadu puta ponovljena laž ušla je, kako vidimo, u javno znanje, njome sada kao čvrstom povijesnom istinom barataju čak i takozvani ideološki protivnici, iako se pozdravom ”za dom spremni“ do Pavelićevih ustaša nitko nikad u cjelokupnoj historiji Hrvata pozdravio nije. To je jednostavno tako, lako provjerljivo i dokazivo.

 

Ako katolički i socijaldemokratski domoljubi baš inzistiraju, stari je hrvatski pozdrav, primjerice, jedno jednostavno i lijepo – ”zdravo“. Ne mole se Hrvati već vijekovima Majci Božjoj ”za dom spremna Marijo, milosti puna“.

 

Jednako tako, Ivo Baldasar jedini u gradu ”doista ne zna kome je stalo da ponovno raspiruje ideološke vatre“. Prije samo osam mjeseci stajao je rame uz rame s tim ljudima, slikao se s njima za erotski kalendar ideološkog vatrogasnog društva – nije ni da se nešto kriju: eno ih pod punim imenom, prezimenom, činom i crnom ustaškom kapom – ali Baldasar i dalje ne odustaje od gašenja ideoloških vatri, spreman da se za tu svrhu, ako treba, napravi upravo monumentalno glup.

Ivo Baldasar jedini u gradu ”doista ne zna kome je stalo da ponovno raspiruje ideološke vatre“. Prije samo osam mjeseci stajao je rame uz rame s tim ljudima, slikao se s njima za erotski kalendar ideološkog vatrogasnog društva – nije ni da se nešto kriju: eno ih pod punim imenom, prezimenom, činom i crnom ustaškom kapom – ali Baldasar i dalje ne odustaje od gašenja ideoloških vatri, spreman da se za tu svrhu, ako treba, napravi upravo monumentalno glup

 

Osim, jasno, ukoliko gradonačelnik zaista vjeruje kako je netko Nepoznat Treći, na svoju ruku, sve krijući se od budnih ustaša, pod okriljem noći macom ištemao slova ”IX bojna“ i uklesao ”Za dom spremni“, pa potom nestao u mraku, do danas umirući od straha da ljuti SDP-ovci i HOS-ovci ne saznaju tko to po Splitu ”raspiruje ideološke vatre“ i ustaške spomenike skrnavi ustaškim pozdravom.

 

Svakako, taj bi se – da ga je ikako naći – uklopio u socijaldemokratsku sliku svijeta, uokvirenu još prošlog svibnja: bilo gdje u ostatku Europe, da je netko usred grada podigao spomenik jedinici nazvanoj po nacističkom ratnom zločincu, da su okupljeni u nacističkim uniformama klicali nacistički pozdrav, i da se sve to događalo na europski Dan pobjede nad fašizmom, bila bi to prilično bjelodana i prilično protuzakonita nacistička provokacija.

 

Ne i u Hrvatskoj, ne u Splitu – ovdje je to, eto, bila lijepa prilika da se ugase, kako ono, ”ideološke vatre“.

 

Ivo Baldasar i SDP, međutim, ”doista nisu znali kome je stalo da ponovno raspiruje ideološke vatre“ ni kad im je koji mjesec kasnije crnokošuljaško političko krilo miniralo projekt pomirbe, odbivši ”uzvratiti uslugu“ i blagosloviti Ulicu Prvog partizanskog odreda, kao što ”doista neće znati tko raspiruje ideološke vatre“ ni za koji mjesec, kad cijela Europa šezdesetu godišnjicu pobjede nad Hitlerovim Reichom bude slavila 9. svibnja, samo Split 10. travnja.

 

Što je, međutim – i to je ključ za otključavanje cijele priče – loše s raspirivanjem ideoloških vatri?

 

Imam još jednu vijest za SDP i Baldasara: raspirivanje ideoloških vatri njihov je smisao i posao, piše im to u nazivu i statutu stranke. Politika je, ne znam kako bih to drugačije objasnio, po definiciji raspirivanje ideoloških vatri. Protiv ”ideološke vatre“ krvi, tla i smrti – ako se, jasno, uopće složimo da smo protiv – ne bori se držeći piromanima svijeću, već uzvraćanjem ideološke vatre iz svih oruđa. Nacistički spomenici, recimo, javno se ruše bagerom. Zašto? Zato.

Imam još jednu vijest za SDP i Baldasara: raspirivanje ideoloških vatri njihov je smisao i posao, piše im to u nazivu i statutu stranke. Politika je, ne znam kako bih to drugačije objasnio, po definiciji raspirivanje ideoloških vatri

 

Da su Splićani onomad, kad su ih ustaše izručili Italiji – a ovi im zabranili Hajduk, ukinuli hrvatski jezik u školama i počeli ih vješati po Rivi – oprezno poručili kako je ”podignuta desnica stari rimski pozdrav, mada teško kompromitiran talijanskom politikom“, ali da ipak ”neće poduzimati nikakve dramatične korake“, jer ”doista ne znaju kome je stalo da raspiruje ideološke vatre“, danas bi Baldasar – Giovanni ili Jovan, svejedno – u Splitu 3 otkrivao spomenik Mussolinijevu sinu Brunu ili Petru IV Karađorđeviću, ovisno o ideološkoj vatri. Eto, na primjer, zato.

 

Baldasarovu SDP-u, istina, to ne bi bio osobiti problem. Njihov će problem biti tek kad jednom, a to će biti vrlo uskoro, konačno i zasvagda zvučno prdnu u čabar i pretvore se u jokera za sastavljače križaljki ili bizarnu novinsku zanimljivost, nešto poput HSLS-a, i kad se Ivo Baldasar, Ivo Josipović i preostali SDP-ov ivalj i ivičad bude pitao kad se to točno dogodilo.

 

Valjda će ih netko tada – ako se ikome bude dalo – podsjetiti kako su onomad, odlučni poput Buridanove magaradi, svih dvadeset pet godina, svaki put i na svakome, ali baš na svakome raskršću, kad god je dakle trebalo ”raspiriti ideološku vatru“, bez greške srednjim putem udarali glavom u banderu.

 

Poput one što su je u Boškovićevoj ulici podigli ustaše iz HOS-a, a svojom glavom blagoslovio odlučni i vrlo jasni splitski gradonačelnik Ivo Buridan. Pardon, Baldasar.

 

(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).

Filed Under: OSVRT Tagged With: autograf.hr, Boris Dežulović, gradonačelnik, HOS, Hrvatska, ideologija, Ivo Baldasar, Marija, nacizam, osvrt, piroman, politika, portal, Rafael Vitez Boban, SDP, Slobodna Dalmacija, Split, spomenik, ustaša, vatrogasac

Crvene mrlje

Autor: Viktor Ivančić / 04.10.2014. Leave a Comment

Kojim je to idiotima palo na pamet podignuti u Splitu spomenik pripadnicima IX. bojne HOS-a Rafael vitez Boban, a onda taj mramorni znamen ostaviti na nemilost ulici, lišiti ga elementarne sigurnosti i zaštite, čak i objektiva nadzorne kamere?

 

Koji su se to idioti drznuli spomen-obilježje jedinici nazvanoj po slavnome nacističkom vojskovođi prepustiti nesputanom iživljavanju fanatiziranih antifašističkih hordi, tretirati ga dakle kao baštinu drugoga reda, takoreći kao memorijalno siroče?

 

Kakvi su se to idioti mogli nadati da će spomeničko zdanje koje budi najljepše uspomene na ustaštvo i Endehaziju, na Hrvatsku do Drine i na Jasenovac do Save, biti dobrohotno i otvorena srca prihvaćen u gradu u kojem bez prestanka ključa antihrvatsko raspoloženje, a kulturnom i javnom scenom dominiraju oni što ih je bivši gradonačelnik ispravno definirao kao “urbane Jugoslavene”?

Zaista, otkud tako idiotska indolencija nadležnih baš u Splitu, gradu koji – kako nas godinama uporno upozoravaju politički, medijski i braniteljski aktivisti domoljubne provenijencije – vrvi neporaženim jugokomunističkim i srbočetničkim snagama, u kojem se pogubne autonomaške i orjunaške ideje i dalje šire na sve strane, u kojem povampirene skupine novinara i intelektualaca otvoreno deklariraju svoju jugoslavensku i socijalističku orijentaciju, u kojem crvene bande odlaze u noćne pohode, haraju ulicama, siju strah i trepet među pitomim stanovništvom i prijete uništenjem svega što podsjeća na samostalnu, suverenu i jedinu nam Hrvatsku?

 

Zaista, otkud tako idiotska indolencija nadležnih baš u Splitu, gradu koji – kako nas godinama uporno upozoravaju politički, medijski i braniteljski aktivisti domoljubne provenijencije – vrvi neporaženim jugokomunističkim i srbočetničkim snagama, u kojem se pogubne autonomaške i orjunaške ideje i dalje šire na sve strane, u kojem povampirene skupine novinara i intelektualaca otvoreno deklariraju svoju jugoslavensku i socijalističku orijentaciju, u kojem crvene bande odlaze u noćne pohode, haraju ulicama, siju strah i trepet među pitomim stanovništvom i prijete uništenjem svega što podsjeća na samostalnu, suverenu i jedinu nam Hrvatsku?

 

Takva si pitanja ovih dana postavljaju zabrinuti građani, a među njima i ono najvažnije: Tko će, bez obzira na “nepoznate počinitelje” i sveobuhvatnu potragu za njima, preuzeti odgovornost za počinjeno nedjelo?

 

Sada, nakon što se strašna tragedija dogodila – nakon što su u noći sa 17. na 18. rujna anonimni zlotvori zalili spomenik pripadnicima IX. bojne HOS-a Rafael vitez Boban crvenom bojom, te na mučki način nanijeli uvredu ne samo Domovinskom ratu, već i tekovinama fašističke NDH koju Rafael vitez Boban nesumnjivo simbolizira – vrijeme je, uz osudu podloga čina, i za samokritičko preispitivanje.

 

Zašto nas je ovaj teroristički akt iznenadio? Što smo poduzeli da se on ne dogodi? Odnosimo li se na doličan način prema spomeničkoj građi koja je od presudne važnosti za profiliranje kolektivnog pamćenja? Što to znači puštati spomenike u javni optjecaj bez nadzora, zaštite i naoružane pratnje?

 

Dosadašnje reakcije na nezapamćen zločinački pothvat bile su uglavnom primjerene. Gradonačelnik Ivo Baldasar kazao je da “najoštrije osuđuje” nedjelo, te ocijenio kako se “očito radi o namjerno izazvanoj provokaciji” i “sramotnom omalovažavanju žrtava Domovinskog rata”.

 

Time je naglasio i jasnu razliku u odnosu na događaj koji se zbio prije nepunih šest mjeseci – 10. travnja ove godine – kada su još uvijek neotkriveni počinitelji porazbijali nadgrobne ploče na starome splitskom židovskom groblju na Marjanu. Tada je, podsjetimo, gradonačelnik izjavio kako se radi o ispadu nestašnih pojedinaca kojima “nedostaje kućnog odgoja” i koji “vjerojatno ni ne znaju da se radi o grobovima njihovih starijih sugrađana”.

Sada, nakon što se strašna tragedija dogodila – nakon što su u noći sa 17. na 18. rujna anonimni zlotvori zalili spomenik pripadnicima IX. bojne HOS-a Rafael vitez Boban crvenom bojom, te na mučki način nanijeli uvredu ne samo Domovinskom ratu, već i tekovinama fašističke NDH koju Rafael vitez Boban nesumnjivo simbolizira – vrijeme je, uz osudu podloga čina, i za samokritičko preispitivanje

 

Precizno istaknuta nejednakost između neukih i loše odgojenih momaka koji ne znaju što čine (pa su oskvrnuli židovsko groblje na dan osnutka NDH), te opakih terorista koji planski izazivaju provokacije i vrijeđaju ratne žrtve (pa su oskvrnuli proustaški spomenik crvenom bojom), povoljan je ideološki okvir za daljnje društvene akcije.

 

Upečatljive su bile i reakcije čelnika braniteljskih organizacija, poglavito onih iz HOS-a, koji su najavili da će sami otkriti i najstrože kazniti izvođače “gnusnog i kukavičkog čina”, a pritom su zamolili “prijatelje”, navijače Torcide, da im “pomognu u potrazi za počiniteljima”. Štoviše, već su javno oglasili sumnjivce i usmjerili hajku prema Facebook-stranici “Ustaše su najveća sramota Hrvata”, što je službeni braniteljski portal popratio borbenom parolom “HOS i Torcida u lovu!”, a web-komentatori obogatili širokim asortimanom smrtnih kazni koje čekaju obilježene zlikovce.

 

Potpuno brisanje razlike između djelovanja državnih istražnih organa i pohoda spontano okupljenih batinaških kordona – neformalno sklopljen savez praćen discipliniranom šutnjom nadležnih, pogotovo gradonačelnika Baldasara, koji sada ne nalazi za shodno zbunjivati javnost napomenama kako bi u pravno uređenoj državi istrage trebale biti u nadležnosti policije, a ne braniteljskih udruga i navijačkih skupina – pružit će građanima prijeko potreban osjećaj sigurnosti.

 

Međutim – što je s prevencijom, gospodo? Što je s crvenim mrljama koje nam se kese iz budućnosti? Što je s petokrakama koje nas tek čekaju? Dokad ćemo ponavljati tu gubitničku pozu, da se junačimo i nacionalno okupljamo nakon zadobivenih udaraca, umjesto da iskazujemo slogu i odlučnost u njihovu onemogućavanju? Imamo li se pravo opuštati u gradu s tako žilavom antihrvatskom i antifašističkom tradicijom? Nemamo, gospodo!

Međutim – što je s prevencijom, gospodo? Što je s crvenim mrljama koje nam se kese iz budućnosti? Što je s petokrakama koje nas tek čekaju? Dokad ćemo ponavljati tu gubitničku pozu, da se junačimo i nacionalno okupljamo nakon zadobivenih udaraca, umjesto da iskazujemo slogu i odlučnost u njihovu onemogućavanju? Imamo li se pravo opuštati u gradu s tako žilavom antihrvatskom i antifašističkom tradicijom? Nemamo, gospodo!

 

Krajnji je čas da gradske vlasti donesu odluke o konkretnim mjerama zaštite spomenika pripadnicima IX. bojne HOS-a Rafael vitez Boban, a zatim i svih njemu sličnih. Prijedlozi se nameću sami od sebe:

 

Pod 1) Spomenik treba opkoliti s više nadzornih kamera koje će raskrinkati anonimnost budućih počinitelja zločina, a vjerojatno ih i obeshrabriti u djelovanju. Metoda se pokazala uspješnom kod zaštite spomen-obilježja dr. Franji Tuđmanu na splitskoj rivi koji je i danas pod budnim očima sigurnosnih naprava montiranih na obližnjim kandelabrima.

 

Pod 2) Spomenik treba opskrbiti naoružanim stražarima, što se također pokazalo efikasnim u slučaju brončanoga Tuđmana, kojeg su mjesecima nakon postavljanja čuvali pripadnici policije. Dodajmo da je stvar postala i turistički atraktivna: strani su gosti u velikome broju dolazili razgledati jedinoga svjetskog diktatora koji i nakon svoje smrti ne izlazi u javnost bez tjelesnog osiguranja.

 

Pod 3) Spomenik treba opasati bodljikavom žicom, a ispod ukrasnoga bilja kojim je okružen postaviti minsko polje. Dužni pijetet može se iskazivati i iz daljine. Osim toga, ambalaža od bodljikave žice i tabla s natpisom “minirano” (plus mrtvačka glava) simbolički će još snažnije naglasiti najvrjednije tekovine Endehazije koje ime Rafaela viteza Bobana nesumnjivo priziva.

 

Pod 4) Fakultativno: oko spomenika, uz konzultacije s arhitektima, treba podignuti četiri bunkera od klesanoga bračkog kamena iz čijih će otvora viriti mitraljeske cijevi. Revno ljudstvo na počasnoj straži valja opremiti bojevom municijom i dati mu ovlasti da bez upozorenja puca u sumnjivce, ali i u sve one koji s nedovoljno poštovanja prolaze kraj memorijalnog kompleksa.

Svi koji vjeruju da se u današnjem Splitu poželjna verzija kolektivnog pamćenja može sačuvati bez pomoći sredstava represije, uključujući i oružanu silu, u teškoj su zabludi

 

Svi koji vjeruju da se u današnjem Splitu poželjna verzija kolektivnog pamćenja može sačuvati bez pomoći sredstava represije, uključujući i oružanu silu, u teškoj su zabludi. Kakva su to, uostalom, nenaoružana sjećanja? Čemu bi ona imala služiti? Kakva je to uopće službena povijesna istina ako neće imati namjenu da zgromi prokletog neprijatelja, ako neće štektati poput strojnice i udarati snagom granate? I zašto se onda i dalje pretvarati da njeni simbolički izdanci – kao što je to spomenik jedinici nazvanoj po voljenome nacističkom vojskovođi – mogu biti dočekani s miroljubivim odobravanjem?

 

Naprotiv, imamo sve razloge za strah. Dužni smo biti na oprezu. Moramo biti spremni i za dom i za najgore scenarije. Obavezni smo spomenička svetišta koja pronose vrijednosti ustaštva štititi poput vojnih utvrda, zato jer su ona i podignuta za borbene svrhe i zato jer tko zna koliko ideoloških fanatika, mrskih antifašističkih spodoba, vreba iz busija s kanticama guste tekućine u rukama.

 

Naposljetku, ako smo u Splitu golom silom uklonili stotine partizanskih spomenika i obilježja, što ima logičnije nego silom braniti one koji su zauzeli njihova mjesta? Danas, kada je crvena boja otvorila rane na bijelome hrvatskom mramoru, sjetimo se da je crnom farbom stalno zasuta tabla s nazivom Ulice žrtava fašizma, i to tako da se mrlje uopće ne vide, kao ni tabla.

 

(Prenosimo s portala tjednika Novosti).

Filed Under: OSVRT Tagged With: armija, autograf.hr, Domovinski rat, Drina, fašizam, gradonačelnik, HOS, Hrvatska, Ivo Baldasar, NDH, Novost, osvrt, politika, Rafael Vitez Boban, socijalizam, Split, spomenik, tjednik, Viktor Ivančić

D. Radović i S. Petrović

Autor: Milan Vlajčić / 04.09.2014. Leave a Comment

Jubileji su utešni, napisao je gotovo pre pola stoleća veliki pesnik, nepravedno zanemaren i lucidni komentator kulturnih prilika Dušan Matić.

 

Šta je pisac hteo da kaže? Pokazao je na nekoliko primera da su jubileji, okrugle godišnjice, sećanja na značajna imena kulture prilika da im se ukaže hommage. Ne zbog njih, odlutalim u aleje sećanja, koja Francuzi oslovljavaju lepim imenom Jelisejska polja, po Jeliseju, mitskoj ličnosti helenske Grčke. Njima mi više nismo važni, ali oni mogu biti važni nama, kulturi koja na njima počiva.

 

Ukazati hommage značajnoj stvaralačkoj ličnosti prilika je da se podsetimo na dela koja nisu zamakla u spokoj tihog zaborava. Nažalost, negovanje kulturne memorije, sa retkim izuzecima, u nas je uglavnom prepušteno onima koji (poput ovog potpisnika, budimo iskreni) mogu samo da podsete na današnji značaj određene ličnosti, na delo koje zaslužuje ozbiljnu proveru i dokaz da je odolelo zubu vremena. To će reći da ima šta da nam otkrije od svog neumitnog sjaja. To naravno u ozbiljnoj kulturi nije dovoljno jer – gde su kulturne institucije da i one nešto obave? Ove poslednje najčešće ne daje ni traga ni glasa.

Pišete li nešto ozbiljno? To pitanje je do poslednjih dana života pratilo Duška Radovića (1922.-1984.). A napisao je tomove knjiga od kojih je za njegova života tek manji deo legao u korice knjige. Kao istinska legenda beogradskog duha koji polako nestaje, veliki hroničar i pesnik stvarao je za novine, radio i televiziju pomerajući granice poezije za decu i odrasle, dramskih žanrova, TV serija ‘‘Na slovo na slovo“ i tolikih drugih, do pokretanja nove, senzacionalne serije časopisa Poletarac, čak i do tekstova za radio reklame

 

Ovih dana (16. avgusta) navršile su se tri decenije kako nas je napustio veliki Dušan Radović, pesnik, dramski i tv-pisac, nepotkupljivi satiričar, hroničar epohe, čiji oštar uvid u nevolje čoveka neuprljanog političkim igrama i marifetlucima i danas deluje poražavajuće aktuelno.

 

Pišete li nešto ozbiljno? To pitanje je do poslednjih dana života pratilo Duška Radovića (1922.-1984.). A napisao je tomove knjiga od kojih je za njegova života tek manji deo legao u korice knjige. Kao istinska legenda beogradskog duha koji polako nestaje, veliki hroničar i pesnik stvarao je za novine, radio i televiziju pomerajući granice poezije za decu i odrasle, dramskih žanrova, TV serija ‘‘Na slovo na slovo“ i tolikih drugih, do pokretanja nove, senzacionalne serije časopisa Poletarac, čak i do tekstova za radio reklame.

 

Jedino se plašio prostakluka i pasa. Ne i političara koji su ga pred smrt osudili na ćutanje.

 

Sredinom avgusta u medijima su se javili znani i neznani da se prisete Duška. Bilo je nekoliko zanimljivih svedočenja, ali i mnogo neobaveznih, lako mistifikatorskih tekstova. Kad se sve sabere, stekao bi se utisak da je Radović samo šetao gradom i jedva čekao da sretne nekoga da mu saopšti nešto od svojih misli i jada. To naknadno, nepouzdano sećanje je endemska disciplina na ovim našim prostorima.

 

Prisetimo se kako je posle smrti Ive Andrića, povučenog čoveka koji za života nijedan intervju nije dao novinarima, odjednom nastala lavina prisećanja na silne susrete sa ovom spisateljskom brbljivicom!

 

Duško Radović, strastveni šetač po beogradskim bulevarima i sokacima, uvek je delovao natušteno i namrgođeno, ponesen svojim mislima i nevoljama. Imao je sužen krug prijatelja, ali i među njima se retko javljao svojom rečju, uvek sažetom i aforističnom. Često sam ga sretao između Beograđanke (sa Radiom St B na vrhu) i Pravnog fakulteta, nije gledao unaokolo, i sa njim sam imao nekoliko kratkih razgovora samo kad se on meni obratio. I uvek je pitao šta mi se događa, bio je brižan za druge, a pamtim šta mi je rekao na moje pitanje: ‘‘Ništa mi nije teško, dok sve zavisi od mene, ali mi je muka kad moram da budem ljubazan sa budalama i neznalicama“.

 

Ali pošto je uvek delovao natušteno, baš kao na karikaturi kojom ga je ovekovečio njegov dugogodišni saradnik i sjajni karijaturista Dušan Petiričić, bio je na puškomet daleko od ‘‘profesionalnih brisača znoja sa lica“, kako je jedan sloj spektakularnih dušebrižnika (uvek dobro materijalno zbrinutih) sjajno označio Duškov ispisnik, legenda kulturnog novinarstva Dragoslav Zira Adamović.

I evo šta je u tom poslednjem javljanju Duško ispalio izazvavši bes lokalnih partijskih siledžija: ‘‘Kad već moramo i možemo bez Tita, mogli bismo i bez svakog drugog. Ko misli drukčije, neka kaže!“ Ali i ono što je tog jutra Radović mimo navedenog izgovorio nije delovalo baš pitomo. Recimo: ‘‘Mnoge badavadžije statiraju u društveno-političkom životu. Niti imaju šta reći niti imaju šta uraditi. Oni su živi spomenici nedavnoj prošlosti kojoj danas palimo sveće“

 

Ali, uz svu tu vrevu, ako ste očekivali da će bilo koji izdavač obnoviti neko izdanje Radovićevih knjiga, gorko ste se prevarili. U knjižarama ništa od ovog pisca, bogatiji i razmetljiviji izdavači jure sigurnije probitke, domaće ‘‘hitove“ (u ozbiljnijim kulturama hit se na kraju dokazuje na tržištu, u nas je to od početka razmetljiva i obmanjivačka marketinška oznaka). A te hitove ispisuju najčešće zvezde turbo-kulture, tv-voditeljke i (s)plavuše koje lansiraju nezasitni tabloidi. Radoviću u tako strogom društvu naprosto nema mesta.

 

Mnogi su i ovih dana pominjali onaj sramotni, traumatični trenutak kad je odlukom partijskih moćnika Radovićev pozdrav ‘‘Beograde, dobro jutro“ uklonjen sa radio talasa. Dogodilo se to krajem novembra 1982. uoči Dana Republike (29. novembar)

 

Ali tri zbirke Radovićevih tesktova iz serije ‘‘Beograde, dobro jutro“ zastaju sasvim neočekivano kod 1978. godine. Slično se dogodilo i u dragocenoj hrestomatiji svih Radovićevih tekstova ‘‘Baš svašta“ (1116 stranica sitnog, dvostubačnog sloga) koju je sastavio Miroslav Maksimović. I ovde pregled Radovićevih komentara staje sa 1978. Ni u piščevoj zaostavštini, pa ni u arhivama matične stanice nema tragova šta je Duško izgovarao sve do 1982. Neverovatno!

 

E, pa stvar nije propala. U svojoj arhivi ovaj potpisnik ima transkripte svih Radovićevih tekstova, sve do ključne emisije koja je izbezumila partijske moćnike. Otkud meni to? Jednostavno, bio sam od onih koji su svakog jutra sačekivali Duškovo obraćanje svima nama, a jednostavnim pritiskom na dugme magnetofona snimio sam sva njegova upozorenja, do poslednjeg!

 

I evo šta je u tom poslednjem javljanju Duško ispalio izazvavši bes lokalnih partijskih siledžija: ‘‘Kad već moramo i možemo bez Tita, mogli bismo i bez svakog drugog. Ko misli drukčije, neka kaže!“

 

Ali i ono što je tog jutra Radović mimo navedenog izgovorio nije delovalo baš pitomo. Recimo: ‘‘Mnoge badavadžije statiraju u društveno-političkom životu. Niti imaju šta reći niti imaju šta uraditi. Oni su živi spomenici nedavnoj prošlosti kojoj danas palimo sveće“.

Tih dana obeležen je još jedan datum. Sa mnogo manje medijske halabuke. Fondacija Aleksandar Saša Petrović, koju je osnovala i sve do nedavno vodila supruga velikog filmskog stvaraoca gospođa Branka Petrović, omogućila je svojim sredstvima novu, digitalno osveženu kopiju legendarnih ‘‘Skupljača perja“ iz 1967. A da se oni nisu setili? Celokupna filmska arhiva počiva na već prilično istrošenim kopijama, nekim kultnim filmovima zagubljeni su negativi, zub vremena čini svoje

 

Ili ovako: ‘‘Čuvajmo rukovodioce, jer nemamo druge. Za svakog povređenog rukovodioca biće streljano pedeset novinara“. U ovom surovom ogledalu koje i danas deluje korozivno našla se i ova Duškova napomena: ‘‘Neki mladi ljudi postali su činovnici visokog ranga. Njihova obaveza nije da tumače i štite interese svojih vršnjaka, već da se bore protiv njih“.

 

Duško Radović, naš savremenik.

 

Ali, pošto se svi pisci i kritičari jednoglasno slažu (hm, jednoglasno, tu je već nešto sumnjivo) da je reč o velikom i značajnom pesniku, pomislili biste da je dobio mesto u nekoj od savremenih antologija. Ali, tamo ni traga! Strpali su ga u ladicu pesnika za decu, ogradili prostor da bi svojim pajtosima, generacijskim i zavičajnim drugarima otvorili prostor. I ne samo to, ima antologičara koji su i sebe svrstali u izbor. A što ne bi – skromnost i samokritičnost su na ovom delu Balkana osobine naivčina i budala!

 

Da je neko od antologičara samo pročitao Radovićevu knjigu ‘‘O plakanju“ (Rad, 1986., 94 str.), video bi da je reč o melanholičnoj misaonoj poeziji koja pripada vrhuncima savremene srpske lirike.

 

Tih dana obeležen je još jedan datum. Sa mnogo manje medijske halabuke. Fondacija Aleksandar Saša Petrović, koju je osnovala i sve do nedavno vodila supruga velikog filmskog stvaraoca gospođa Branka Petrović, omogućila je svojim sredstvima novu, digitalno osveženu kopiju legendarnih ‘‘Skupljača perja“ iz 1967. A da se oni nisu setili? Celokupna filmska arhiva počiva na već prilično istrošenim kopijama, nekim kultnim filmovima zagubljeni su negativi, zub vremena čini svoje. Država, bačena već decenijama u ruke onih kojima je autentična kultura, sem one gučansko-turbo-narodnjačke, deveta rupa na svirali, nema ni volje ni snage da se filmskim nasleđem pozabavi na dostojanstven način.

 

Na dvadesetu godišnjicu smrti Alesandra Saše Petrovića, 20. avgusta Jugoslovenska kinoteka stavila je na program ovu novu kopiju, a u novom zdanju, u Uzun Mirkovoj, zajedno sa pomenutom Fondacijom priredila okrugli sto posvećen delu velikog reditelja. Aleksandar Saša Petrović (1929.-1994.) je među najznačajnijim filmskim autorima Evrope u drugoj polivini stoleća. Čovek ogromne filmske i likovne kulture, izvrstan esejista, pesnik i memoarista ostavio je filmsko delo koje je početkom sedamdesetih presečeno kad je pod udarom birokratskog udara na tzv. ‘‘crni film“ Petrović otišao u izgnanstvo i vratio se posle desetak godina. Tragična sudbina stvaraoca!

 

Ali kad se pogleda njegovo dokumentarni opus ‘‘Let mrtve ptice“, fantastična poema o životu i smrti, ‘‘Putevi“ posvećeni slikarskoj viziji Save Šumanovića, potom jedan od najboljih ratnih filmova druge polovine stoleća ‘‘Tri“, kultni ‘‘Skupljači perja“, da ne ređamo dalje, Sašina poetika zaslužuje najveće poštovanje.

Ovim se naravno udara na etičke i profesionalne osnove profesorskog poziva; dosad se niko nije usudio da nešto slično istakne kao svoj lični stav. A potom (sindrom Koga svrbi, on se češe!) rekao je da je reč o beznačajnom i amaterskom filmu (zanemarujući činjenicu da je autor za to delo koje nije ni otišlo u javnost dobio četiri godine robije). I dodao: ‘‘Ovaj film pokojnog Stojanovića“, na šta je ‘‘pokojni“ Stojanović, koji je sedeo samo nekoliko metara ispred govornika, ustao i laganim hodom se udaljio od svog pogrebnika. Nas nekoliko je dobacilo da je čovek živ, ali Volk je nastavio u istom stilu. U tom trenutku nas desetak je u znak protesta izašlo iz dvorane…

 

Na okrugli sto o delu Saše Petrovića tog tropskog dana došlo je stotinjak filmskih radnika, kritičara i novinara. Ne sanjajući da će ubrzo uslediti hladan tuš, skandal bez presedana!

 

Nije jasno ko je sastavljao spisak govornika, ali ko je slutio šta će se dogoditi! Izbor prvog govornika, profesora Petra Volka, bio je vrlo nesrećan jer je njegovo učešće u čuvenom linču, izbacivanju Saše Petrovića sa Filmske akademije, bilo prilično ambivalentno, da ne pominjem težu reč.

 

Sam PV je odmah ukazao da nije bio sa Sašom u dobrim odnosima (prosto se čudim zašto!), a onda se zakačio za ključni, traumatičan i sramotan trenutak u progonu Žike Pavlovića i Saše Petrovića sa Fakulteta (simboličan povratak na mesto zločina). I onda je kazao, parafraziram naravno, da je sporni film ‘‘Plastični Isus“ Petrović ocenio najvišom ocenom i dodao skandalozni stav: da profesori i ne moraju da vide i pročitaju ono što ocenjuju, mogu oni to i na poverenje!

 

Ovim se naravno udara na etičke i profesionalne osnove profesorskog poziva; dosad se niko nije usudio da nešto slično istakne kao svoj lični stav. A potom (sindrom: Koga svrbi, on se češe!) rekao je da je reč o beznačajnom i amaterskom filmu (zanemarujući činjenicu da je autor za to delo koje nije ni otišlo u javnost dobio četiri godine robije). I dodao: ‘‘Ovaj film pokojnog Stojanovića“, na šta je ‘‘pokojni“ Stojanović, koji je sedeo samo nekoliko metara ispred govornika ustao i laganim hodom se udaljio od svog pogrebnika.

 

Nas nekoliko je dobacilo da je čovek živ, ali Volk je nastavio u istom stilu. U tom trenutku nas desetak je u znak protesta izašlo iz dvorane. Ostali su, to saznajem kasnije, zadržali akademski mir (svaka im čast, mi smo valjda napustili tu svečanost iz puke obesti!) kao da se ništa neprirodno nije dogodilo. Čak je, doznajem, meni nepoznati doktor filma na kraju Volkovog izlaganja zahvalio govorniku na dragocenom doprinosu!

 

Kad smo se pribrali posle izlaska, ovaj potpisnik i njegova dva prijatelja, sapatnika iz kulturnog novinarstva (ukupno, 150-ak godina praćenja kulturnih zbivanja) zaključili su da se veći kulturni skandal nije dogodio u našim životima.

 

Dok su neki partijski jurišnici i poslušnici napredovali u svojim univerzitetskim karijerama, Petrović je u izgnanstvu režirao ‘‘Grupni portret s damom“, a po povratku, sredinom osamdesetih, započeo za RTV Beograd osmodelnu tv-seriju ‘‘Seobe“, po velikom eposu Miloša Crnjanskog. Projekat je zapao u nevolje, inostrani koproducenti su zaplenili deo snimljenog materijala, a Saša Petrović nije dočekao da vidi premijeru filma ‘‘Seobe“ (zapravo prva dva dela serije), jer se već u maju 1994. našao pod udarom neizlečive bolesti.

 

Da ima Boga i gornjeg sveta, da je Saša imao prilike da prati šta se tog dana događalo pod krovom Jugoslovenske kinoteke, verovatno bi zaključio: ponovo su simbolički pucali u mene!

Filed Under: BEO DIJAGNOZE Tagged With: autograf.hr, Beo-dijagnoze, Beograd, Branka Petrović, časopis, D. Radović, drama, kolumna, Legenda, Milan Vlajčić, novine, pesnik, Poletarac, politika, radio, rukovodioc, S. Petrović, serija, spomenik

Karamarkovo penjanje kostima

Autor: Branimir Pofuk / 02.09.2014. Leave a Comment

Od kostiju žrtava komunističkih zločina na Daksi i drugim stratištima Karamarko gradi ljestve prema vlasti

 

Berlinski je zid pao prije 25 godina, u raznim je bivšim komunističkim zemljama na različite načine i u različitim opsezima provedena lustracija, a u Hrvatskoj je počeo rat. Agresija je krenula iz Beograda gdje je na vlast zasjeo komunist Milošević ”reformiran“ u rigidnog nacionalista fašističkih metoda.

 

Umjesto lustracije, poput one u Poljskoj ili Njemačkoj, u Hrvatskoj se dogodio masovni prelazak bivših komunista u HDZ. Novu su vlast činili i neki od nekadašnjih najzadrtijih izvršitelja komunističke vlasti, a nije se oklijevalo uposliti i udbaške ”profesionalce“.

Mnogi su komunisti okrenuli kapute, pohrlili u crkve, naučili se prekrižiti i staviti desnicu na hrvatsko srce i sve im je bilo oprošteno. Lustrirani su samo komunistički spomenici antifašizmu, i to dinamitom, ali Titovo ime je ostalo na ulicama i trgovima, a bista na Pantovčaku. Pod Tuđmanom

 

Mnogi su komunisti okrenuli kapute, pohrlili u crkve, naučili se prekrižiti i staviti desnicu na hrvatsko srce i sve im je bilo oprošteno. Lustrirani su samo komunistički spomenici antifašizmu, i to dinamitom, ali Titovo ime je ostalo na ulicama i trgovima, a bista na Pantovčaku. Pod Tuđmanom.

 

Istraživanje komunističkih zločina baš i nije imalo visoki prioritet pod vlašću Tuđmanova HDZ-a, uključujući i onih pet godina nakon završetka Domovinskog rata.

 

Sve to što je tada ostalo neraščišćeno današnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko nastoji pretvoriti u svoj politički kapital i gorivo za raspirivanje i produbljivanje podjela. Najnoviji primjer dogodio se na Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima koji Hrvatska obilježava 23. kolovoza, na dan sklapanja zloglasnog pakta Hitler – Staljin.

 

Karamarko, nažalost, predvodi povijesni revizionizam stran civiliziranoj i demokratskoj Europi na koju se on poziva dok želi po svaku cijenu izjednačiti fašizam i komunizam. U toj Europi, dakle, danas nitko ozbiljan ne niječe komunističke zločine, počevši od Staljinovih. Ne zataškavaju se više ni zločini koje je u samom oslobađanju Europe od fašizma i nacizma počinila Staljinova, dakle komunistička Crvena armija.

 

Pa ipak, u toj istoj Europi ne događa se da se zbog ideoloških ciljeva i revolucionarnih krvavih metoda umanjuju, omalovažavaju ili niječu milijunske žrtve i presudan doprinos te crvene Staljinove vojske u pobjedi nad nacizmom. Tako i danas usred Berlina, baš kao i usred Beča, netaknuti stoje monumentalni spomenici vojnicima Crvene armije. Njihov status osloboditelja nije kontroverza, nego povijesna činjenica koja se poštuje.

Karamarko, nažalost, predvodi povijesni revizionizam stran civiliziranoj i demokratskoj Europi na koju se on poziva dok želi po svaku cijenu izjednačiti fašizam i komunizam. U toj Europi, dakle, danas nitko ozbiljan ne niječe komunističke zločine, počevši od Staljinovih. Ne zataškavaju se više ni zločini koje je u samom oslobađanju Europe od fašizma i nacizma počinila Staljinova, dakle komunistička Crvena armija

 

Kod nas, pak, antifašizma zapravo nije ni bilo, tvrdi Karamarko. Od takvog stava nije daleko ni onaj drugi, sve zastupljeniji i legitimniji u javnosti, da kod nas, zapravo, u Drugom svjetskom ratu nije bilo ni fašizma, nego se je u nesretnim okolnostima stvorena NDH samo branila od svih koji su joj se suprotstavljali, počevši od Srba, pa do izdajničkih Hrvata, a sudjelovanje te iste države u Holokaustu nad Židovima želi se umanjiti i sveti pod tragičnu kolateralnu žrtvu.

 

Hrvatska je Vlada ove godine, u organizaciji Ministarstva branitelja, po drugi put 23. kolovoza organizirala odavanje počast svim žrtvama svih totalitarnih sustava na dvama simbolički važnim i prepoznatljivim mjestima: u Jadovnom, na mjestu ustaških zločina, te nad žumberačkom jamom Jazovka, jednom od mjesta na kojem su partizani počinili jedan od poslijeratnih masovnih zločina. Tamo je bio i predsjednik Sabora Josip Leko, tamo je bio i izaslanik predsjednika Josipovića, tamo su bili, što je osobito važno, i predstavnici vjerskih zajednica.

 

Doduše, u objavljenim vijestima nigdje nije pisalo tko je predstavljao Srpsku pravoslavnu crkvu i je li bilo izaslanika židovskih zajednica u Hrvatskoj. Međutim, svakako je važan korak u postizanju jednakog poštovanja prema svim žrtvama svih zločina učinjen sudjelovanjem katoličkog biskupa Mile Bogovića u komemoraciji u Jadovnom. Njegov je dolazak zaslužio i mnogo veći publicitet, a osobito ova njegova izjava (kako je prenosi portal Nove TV):

 

”Otkako postoji Povjerenstvo (za istraživanje, uređivanje i održavanje vojnih grobalja, grobalja žrtava Drugog svjetskog rata i grobalja poslijeratnog razdoblja), mi smo počeli razgovarati i sada se sastaju članovi Komisije za martirologiju, kojoj sam ja na čelu, i članovi Povjerenstva koje predvode ministar Matić i pukovnik Grujić, i zajedno radimo na tome da spasimo istinu i poštedimo nove naraštaje od zločina sličnih onima koji su se ovdje dogodili.“

Pa ipak, u toj istoj Europi ne događa se da se zbog ideoloških ciljeva i revolucionarnih krvavih metoda umanjuju, omalovažavaju ili niječu milijunske žrtve i presudan doprinos te crvene Staljinove vojske u pobjedi nad nacizmom. Tako i danas usred Berlina, baš kao i usred Beča, netaknuti stoje monumentalni spomenici vojnicima Crvene armije. Njihov status osloboditelja nije kontroverza, nego povijesna činjenica koja se poštuje

 

Mi smo počeli razgovarati, mi sada zajedno radimo… ovo su ljekovite riječi koje pobuđuju nadu, takve nam riječi trebaju, a još više djela o kojima one govore.

 

Desetljeća prešućivanja komunističkih zločina i njihovih žrtava još bi i mogla poslužiti kao slabašan izgovor što su predstavnici HDZ-a taj dan sjećanja na sve žrtve svih totalitarnih režima odabrali za obilazak samo onih mjesta na kojima su se dogodili upravo komunistički zločini. Međutim, ono što su tamo izgovarali pokazuje da im nije do ispravljanja starih nepravdi koliko do politikantskog lažiranja novih podjela.

 

Ignorirajući državno hodočašće u Jadovno i na Jazovku, hadezeovci poput Ante Sanadera i Josipa Đakića prozivali su aktualnu vlast da ne čini ništa i da nije spremna pokazati nikakvo poštovanje prema žrtvama komunizma. Tomislav Karamarko to je još jednom učinio u Dubrovniku na sada već tradicionalnoj tribini posvećenoj tom danu i osobito žrtvama komunističkog zločina čije su kosti ostale na otočiću Daksi.

 

Otišao sam tamo poslušati hoće li Karamarko reći išta novo, hoće li on možđa učiniti neki novi korak prema miru i pomirenju, a čuo sam samo stare prozirne i neodgovorne floskule, kao i selektivno odabrane tragične brojke iz povijesti izvučene iz konteksta.

 

Naposlijetku, tko o čemu, Karamarko o Titu i lustraciji. Za razliku od prijašnjih godina, nisam ovaj put više imao volje postavljati uzaludna logična pitanja.

Kod nas, pak, antifašizma zapravo nije ni bilo, tvrdi Karamarko. Od takvog stava nije daleko ni onaj drugi, sve zastupljeniji i legitimniji u javnosti, da kod nas, zapravo, u Drugom svjetskom ratu nije bilo ni fašizma, nego se je u nesretnim okolnostima stvorena NDH samo branila od svih koji su joj se suprotstavljali…

 

Ali, zato se na kraju digao jedan strpljivi slušatelj, k tomu prema formulaciji pitanja i načinu obraćanja Karamarku očito član HDZ-a. Gospodin je postavio pitanje i o toj famoznoj Titovoj bisti na Pantovčaku koju je ostavio Tuđman, a osobito ga je zanimalo kako to Karamarko, kada napokon dođe na vlast, misli konkretno provesti lustraciju.

 

Odgovor oko Tuđmanovog Tita jednostavno je izbjegnut, kao da pitanje nije ni postaljveno, a o lustraciji ćemo se već nekako dogovoriti, kazao je Karamarko najavivši da će taj proces početi čišćenjem (još jednim!) školskih udžbenika.

 

Uz to Karamarko nije mogao otrpiti čak ni Čičkovu usputnu primjedbu kako komunizam kod nas nisu srušili samo Tuđman i HDZ, nego čitav hrvatski narod uz izvjesne zasluge čak i tadašnjeg Saveza komunista Hrvatske. Svom ”dragom prijatelju“ Čičku Karamarko je uzvratio rafalom parola upregnuvši tako u promociju samog sebe i svoje stranke još jednom i žrtve s Dakse i svih ostalih stratišta.

 

Njihove kosti njemu služe samo kao ljestve prema vlasti i zato bilo kakav konstruktivni pomak opcije na vlasti, po njemu isključivo neokomunističke i jugofiličarske, Karamarko mora umanjiti, ili jednostavno prešutjeti.

 

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

Filed Under: KONTRAPUNKT Tagged With: armija, autograf.hr, Branimir Pofuk, demokracija, Europa, HDZ, Holokaust, Hrvatska, kolumna, komunist, Kontrapunkt, Pantovčak, politika, spomenik, Staljin, Tito, Tomislav Karamarko, Tuđman

  • 1
  • 2
  • Next Page »

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

OBAVEZNA LEKTIRA

200 godina Friedricha Engelsa ili pravo na revoluciju

200 godina Friedricha Engelsa ili pravo na revoluciju

Piše: Srećko Pulig

Ex libris D. Pilsel

Nema li Boga?

Nema li Boga?

Piše: Viktor Ivančić

SCRIPTA MANENT

Kontroverze hrvatske povijesti 20. stoljeća

...

Ne reci da nemamo ništa

...

Bjeguni

...

Vladar sjena

...

Pavao

...

PROČITAJTE U TJEDNIKU NOVOSTI:

  1. I Jovo i Ante kažu Banija

    I Jovo i Ante kažu Banija

    vedran-srsen
  2. Sramota

    Sramota

    marinko-culic
  3. Tajna hrvatskog serklaža

    Tajna hrvatskog serklaža

    boris-dezulovic

Novosti | Arhiva

KRONIKA SNV-a

  1. Pitanje pomirenja je obaveza kršćana, a ne dobra volja

    Pitanje pomirenja je obaveza kršćana, a ne dobra...

    nenad-jovanovic
  2. Lazo Đokić: Antifašisti su deveto prase

    Lazo Đokić: Antifašisti su deveto prase

    nenad-jovanovic
  3. Neželjeno nasljedstvo

    Neželjeno nasljedstvo

    vladimir-jurisic

Kronika SNV-a | Arhiva

SNV – VIJESTI I NAJAVE

  1. Donacije za Banijce i Banijke pogođene potresom

    Donacije za Banijce i Banijke pogođene potresom

    05.01.2021.
  2. Važni kontakti za pomoć u okviru akcije “Banija je naša kuća”

    Važni kontakti za pomoć u okviru akcije “Banija je...

    05.01.2021.
  3. SNV sakuplja pomoć za stradale

    SNV sakuplja pomoć za stradale

    30.12.2020.

SNV VIJESTI i NAJAVE | Arhiva

Drago Pilsel: Argentinski roman

Drago Pilsel: Argentinski roman

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2021 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju. Slažem se