”Pojmovi (pogledi na svet prema kojima je religija potpuno irelevantna za čovekov život) kao što su sekularizam i laicizam izazivaju danas žučne polemike i nedoumice u svetu’“. Tako je pisalo u pozivu na skup na kojem je održano ovo izlaganje.

Međutim, pristalice sekularizma, koji se u Francuskoj zove laicité, zagovaraju, prije svega, odvojenost crkve od države, nemiješanje vjerskih institucija u poslove države i nemiješanje države u rad vjerskih institucija. Odvojenost crkve i države izravno je naglašena u prvom članku francuskog Ustava: La France est une République indivisible, laique, démocratique et sociale. U prvom članku hrvatskog Ustava, kojeg su pisali hrvatski pravnici školovani i u Francuskoj, ta izravna napomena o odvojenosti crkve i države je izbačeno: Republika Hrvatska jedinstvena je i nedjeljiva demokratska i socijalna država. To je nešto sasvim drugo od tvrdnje da je religija irelevantna za čovjekov život.

Religija nije nikad bila irelevantna, niti je to danas; ni za pojedine vjernike, ni za ljudsko društvo. Religija se pojavljuje u svakoj civilizaciji koju znamo, u civilizacijama koje su nastajale neovisno i koje nisu imale nikakvih kontakata. Sve ukazuje na to da je religija karakteristika one faze ljudske vrste o kojoj posjedujemo neko znanje.

Karakteristike vrste su produkt evolucije, a ostvarenja evolucije su u pravilu povezana, direktno ili indirektno, s nečim što je kroz duži period vremena za vrstu bilo korisno. Danas postoje vrlo uvjerljiva objašnjenja, potkrijepljena brojnim argumentima, o nastanku religije kao nusprodukta evolucijski uvjetovanih oblika ponašanja.

Postoji bitna razlika između religijskih dogmi i moralnih zakona. Dok različite religije imaju različite dogme, pa pripadnicima jedne religije dogme drugih religija izgledaju neprirodno i vrlo su skeptični prema njima, kod morala izgleda vrijede neka opća i apsolutna pravila koja moraju biti zadovoljena da bi moralni sistem bio stabilan

Na primjer, evolucijski uvjetovan oblik ponašanja je da djeca slušaju odrasle. To je bilo vrlo važno za preživljavanje; oni koji su slušali preživjeli su u većem broju i tu osobinu prenosili na potomstvo. Dječji um nije selektivan u prihvaćanju tvrdnji odraslih, a sama ideja postojanja Stvoritelja, koja iako ne objašnjava ništa – jer tko je stvorio Stvoritelja, za mnoge ljude je (bila) privlačno utočište od primarnih strahova koji prate ljudsku egzistenciju: od nestanka pouzdanog autoriteta (majke, oca) s odrastanjem, od nemoći prema prijetnjama ravnodušne prirode, od straha od smrti, evolucijom usađenog u većinu živih bića.

Nusprodukt zvuči malo pejorativno, ali u ovom slučaju on to nije. Neke od glavnih karakteristika ljudske vrste su nusprodukti evolucijski uvjetovanog ponašanja. Poput ljubavi prema nekoj osobi, poput empatije prema nepoznatim ljudima ili, na drugoj strani spektra, poput netrpeljivosti prema drugačijim i poput ratova koji također prate ljudsku vrstu od pamtivijeka.

Slično je i s moralom i moralnim zakonima. Središnje načelo većine moralnih sistema je neki oblik altruizma, nesebične brige za druge. A briga za druge je dobro poznata nuspojava ponašanja usvojenog kroz selekciju da se brinemo za potomstvo i rođake. Moralne zakone nalazimo u svakom društvu koje nam je poznato, najčešće isprepletene s dominantnom religijom tog društva. Ti zakoni ponašanja mogu biti vrlo različiti – od krajnje okrutnih i, po našim današnjim kriterijima, krajnje nemoralnih, do pravila ponašanja kroz koja zajednica pomaže ostvarenje veće slobode pojedinca, njegovog dostojanstva, njegovih prava i njegove sigurnosti.

Postoji bitna razlika između religijskih dogmi i moralnih zakona. Dok različite religije imaju različite dogme, pa pripadnicima jedne religije dogme drugih religija izgledaju neprirodno i vrlo su skeptični prema njima, kod morala izgleda vrijede neka opća i apsolutna pravila koja moraju biti zadovoljena da bi moralni sistem bio stabilan.

Nije samo po sebi jasno što bi značilo da je moralni sistem stabilan. Neki moralni sistemi koje danas držimo izuzetno moralno odbojnim, poput onih koji su bili u skladu s robovlasništvom ili feudalizmom, trajali su tisućljećima; u prvi čas to ne izgleda kao argument u prilog njihove nestabilnosti.

Postupke koji su se dogodili uz blagoslov Crkve, od Križarskih i vjerskih ratova do spaljivanja heretika i vještica i genocida nad južnoameričkim Indijancima, danas kao nemoralne osuđuje i Crkva. Ali u čemu je korijen tih nama krajnje nemoralnih postupaka i najgorih kršenja ljudskih prava?

Kao nestabilni moralni sistem ovdje se definira moralni sistem sa sljedećim svojstvom: ako društvo napusti neka od njegovih bitnih načela i odrednica, ono se neće njima samo od sebe vratiti. S druge strane, skup pravila ponašanja kojima se društvo vraća (najčešće dijelu tih pravila) i onda kad od njih odstupi, smatrat ćemo stabilnim moralnim načelima. Odstupanje se obično događa zbog nekih izvanrednih okolnost, npr. u vrijeme rata.

To je jedna od osnovnih teza ovog izlaganja, a varijante te teze provlače se od Epikura do Kanta, od Kanta do modernih teoretičara morala poput Sama Harrisa. Moralni sistem je stabilan ako su njegova pravila jednaka za sve, ako promoviraju načelo da se pojedinac ponaša onako kako bi želio da se drugi ponašaju prema njemu i ako ograničavaju slobodu pojedinca samo slobodom drugih pojedinaca.

Kant to, na primjer, sažima u kategoričkom imperativu – da se treba ponašati tako da naše ponašanje možemo braniti kao opći zakon koji želimo da se primjenjuje jednako na nas kao i na naše bližnje.

Evolucija moralnih načela kroz duži period govori u prilog postojanja stabilnih moralnih sistema. Moralni uzori na primjer iz Starog zavjeta bi, po današnjim kriterijima, bile krajnje nemoralne osobe i ratni zločinci. Konačno i Isus je bio veliki moralni reformator. Mnoge njegove tvrdnje, poput rečenice: ”Nije čovjek za Šabat nego Šabat za čovjeka”, daleko su ispred njegovog vremena. Ta je rečenica u suprotnosti s moralom Starog zavjeta i danas većinu tih načela doživljavamo moralno superiornim moralu onog vremena.

Postupke koji su se dogodili uz blagoslov Crkve, od Križarskih i vjerskih ratova do spaljivanja heretika i vještica i genocida nad južnoameričkim Indijancima, danas kao nemoralne osuđuje i Crkva. Ali u čemu je korijen tih nama krajnje nemoralnih postupaka i najgorih kršenja ljudskih prava? U njihovom korijenu uvijek će se naći proglašavanje određenih uvjerenja apsolutnom istinom i, dosljedno, svako izražavanje sumnje u te apsolutne istine najtežim grijehom.

To je bila, bar u nekom periodu, karakteristika svih velikih monoteističkih religija. Ali kao posebno instruktivan primjer kamo može voditi uvjerenje u posjedovanje apsolutne istine kombinirano s posjedovanjem apsolutne moći je razvoj komunizma u SSSR-u. U tom primjeru, koji počinje s moralno visoko postavljenim ciljevima o usrećivanju čovječanstva da bi nastavio uvođenjem dogmi, nedodirljivosti autoriteta, proglašavanjem sumnje neoprostivim grijehom i paranoičnim, okrutnim progonom najčešće izmišljenih heretika, sažeto je u relativno kratkom vremenu ono od čega su monoteističke religije patile kroz tisućljeća.

Lakoća i dragovoljnost s kojom su se crkvene hijerarhije uključile u nacionalističke politike i spetljale s vladama čiji su glavni protagonisti završili na Međunarodnom sudu za ratne zločine također bi trebala biti dobra lekcija o važnosti sekularizma za samu Crkvu

Da li je sekularizam mogući put da se smanji vjerojatnost nemoralnih postupaka i vjernika i vjerskih institucija? Da li je to laicizam koji propovijeda toleranciju? Osim odvojenosti crkve i države danas pod tim nazivom dolaze ideje i nastojanja da se zadrži vjera u dogme, a isključi vjerska isključivost. Tako jedan od osnivača sociologije laicizma Jean Bauberot piše: ”Laicizam treba omogućiti čovjeku da bude vjerni musliman ili kršćanin i da mirno živi sa svojom vjerom zajedno s drugima, drugačijih uvjerenja.” On, dakle, ne inzistira na apsolutnoj istini čak i ako se u nju vjeruje. Da li je to put da se izbjegne ponavljanje tragičnih epizoda iz povijesti monoteističkih religija?

To bi bilo vrlo korisno za društvo, ali laicizam je koristan i za vjerske zajednice. Religiju čini manje netrpeljivom, crkvenu hijerarhiju udaljava od vlasti, a to da vlast kvari, tj. da je u dobroj mjeri inkompatibilna s moralnim načelima koja promoviraju altruizam i prava pojedinca, da apsolutna vlast kvari apsolutno nije stilska figura, nego bezbroj puta potvrđena činjenica.

Neki od najgorih zločina učinjenih iz uvjerenja u posjedovanje apsolutne istine nisu činjeni u ime religije samo kroz povijest nego se čine i danas. Stotine i hiljade ljudi ubijeni su zato što nisu bili muslimani ili zato što su bili suniti ili zato što su bili šijiti. Fanatični kršćani napadaju, pa i ubijaju ginekologe u Americi koji vrše pobačaje.

Ali ne moramo ići geografski tako daleko – većina direktnih počinitelja ratnih zločina na ovim prostorima nosila je križeve oko vrata i odlazila u crkvu prije i poslije zločina. Lakoća i dragovoljnost s kojom su se crkvene hijerarhije uključile u nacionalističke politike i spetljale s vladama čiji su glavni protagonisti završili na Međunarodnom sudu za ratne zločine također bi trebala biti dobra lekcija o važnosti sekularizma za samu Crkvu.

Često se, dobrim dijelom s pravom, ističe da se u današnjem svijetu sve više osjeća duhovna praznina. Ali da li se ta duhovna praznina može popuniti bespogovornim vjerovanjem u riječi izgovorene u pradavna vremena bremenita praznovjerjem, predrasudama i neznanjem? Vjerski fanatici ne spadaju u ljude koje muči duhovna praznina. Nama koji gledamo sa strane ne čini se takvo stanje kao poželjno duhovno ispunjenje, već prije kao duhovni ponor nedostojan ljudskog bića.

Da li tu prazninu mogu svi ljudi dobre volje, u Crkvi i izvan nje, popuniti znanjem, otvorenošću duha i dobronamjernošću prema svojim bližnjima?

(Ovaj članak je prošireno izlaganje s okruglog stola ”Religija – sekularizam – laicizam”, koje je održano u organizaciji Hrišćanskog kulturnog centra i Fondacije Konrad Adenauer, u Beogradu 10. ožujka 2012.).