novinarstvo s potpisom
Ivan Zidarević
Ćuti dok razgovaraš sa mnom. Kaže se da je to slikovit prikaz demokratije na naš način. Naši narodi su skloni da demokratiju razumeju bukvalno i dosledno, to jest kao dva loša zaista ubiše Miloša. A Miloš je personifikacija svih onih koji su manjina u društvu i koji se sistemski uče da njihov glas nije toliko vredan jer je manjinski. [Read more…]
Na ovogodišnjem Prideu, ove subote, 8. lipnja u Zagrebu, nisam bio. Nalazio sam se u Sarajevu na snimanju emisije ”Vrijeme suodgovornosti” koju već neko vrijeme uređujem i vodim na FACE TV. [Read more…]
Smisao obrazovanja je promjena ličnosti, zamijeniti praznu glavu otvorenim duhom (The purpose of education is to replace an empty mind with an open one. M. Forbes). Obrazovanje nije stjecanje vještina, već stvaranje načina mišljenja u kojem se cijene činjenice i znanja, ali se o njima kritički razmišlja. Školovanje nije obuka, već izgradnja osobe, prenošenje društvenih vrijednosti, stvaranje identiteta i samopoštovanja. [Read more…]
Miroslav Volf
Tijekom druge polovice posljednjeg stoljeća, svijet se desekularizirao. Ovaj termin skovao je sociolog Peter Berger koji u svojoj knjizi “Desekularizacija svijeta: povratak religije i svjetska politika” iz 1999. opisuje razvojne tjekove koje sam netom (u prvom nastavku, op. ur.) opisao. [Read more…]
Željko Porobija
Mene i dalje umije fascinirati činjenica da, primjerice, neki vrhunski fizičar izražava čvrsto uvjerenje u postojanje Boga – i to, naravno, obavezno u nekoj od ustaljenih verzija kao što je kršćanstvo. [Read more…]
Što može motivirati biskupa da blagoslovi spomenik podignut osobi koja je (1971. godine), u pokušaju da iznudi oslobađanje hrvatskih političkih zatvorenika iz švedskih zatvora, pribjegao metodi koja je mogla završiti – i završila je – smrću? [Read more…]
Zoran Grozdanov, ”Odbojna riječ – Smrt Boga kod Ranoga Hegela i ranoga Moltmanna”, Fabrika knjiga, Beograd, 2016.
Mala su-razmišljanja uz knjigu Zorana Grozdanova o teologiji Jürgena Moltmanna [Read more…]
Željko Porobija
Razgovor ozbiljni s profesorom Šustarom (i profesoricom Golubović)
Filozof filozofu, ateist teistu
Pretpostavljam da ste o članku ministra Šustara koji je on, tad još ”samo“ profesor Riječkog sveučilišta, napisao u suradnji s profesoricom Golubović pročitali već pun kufer materijala. [Read more…]
Otkako sam vidio svu kompleksnost situacije s poplavama i nakon poplava, ne prestajem s Josipom Lisac pjevušiti pjesmu ”Maglaj svuda, Maglaj oko nas”… Svuda se uokolo širi dah Maglaja: sirotinja, bijeda, smrad, nesposobnost, neorganiziranost, tuga i očaj…
Znao sam, dok traje poplava čovjeku treba samo jedno – preživjeti. A kad se voda povuče, treba mu sto i jedna stvar. Tako je bilo i u ratu. Repriza rata i poraća…
Ne samo jedna, nego stotinu poplava nas je zahvatilo. Na poplavu ljudske nesreće, očaja i bijede došla je čudesna poplava ljudske solidarnosti i dobrote. Oni koji prodaju maglu i Maglaj, ustvari ideologiju, svejedno, obasuli su nas poplavom velikih, krupnih riječi koje obično malokad i malošto znače, praznog lokalnog i državnog patriotizma, a po portalima čak i euforičnog neojugoslavenstva.
Takvi smo mi, malo nam treba! E, zbog njega je odmah, da se ne ode predaleko, stradala jedna džamija, u Doboju na mjesto civilne vlasti postavljen je upravitelj, u Srebrenici se opet čulo ”Nož, žica, Srebrenica”, a za svaki slučaj na razini države nije bio moguć dogovor ni oko dana žalosti…
Na poplavu nekompetencija, neorganiziranosti, nespremnosti onih kojima su poslovi iz domene NNNI (ništa nas ne smije iznenaditi) ponovo je odgovoreno na već davno iskarikiran način: Akcija NNNI otkazana je zbog poplava.
Umjesto toga zasipali su nas što svjesnim što nesvjesnim medijskim lažima i dezinformacijama, nerijetko čak i zluradostima, kojima su se nastavili sijati kaos i umnožavati neorganiziranost i ljudska patnja. Za to vrijeme jedino su rijeke bile pristojne i dosljedne – sve što smo u njih bacali, ostavljali na njihovim obalama od zadnje poplave 2010. uredno su nam vratile natrag. Možda baš ne na mjesto na kojemu su što zatekle, ali vratile su više nego uredno!
Na nastali kaos prvi su počeli i evo sve do danas nastavili odgovarati najprisebniji među nama, obični mali ljudi, oni za koje se ne odvajaju tolika sredstva da bi bili humani, solidarni, brzi, učinkoviti, oni što znaju da se ljudskost ne plaća, oni što se ne kite zvučnim imenima i titulama i koji nisu plaćeni da bi spašavali ili pomagali…
No, domalo se sve počelo raditi kao u ratu i poslije rata. Pogotovu s pomoći, humanitarnom pomoći, čak i onom namjenski orijentiranom humanitarnom pomoći. Najednom je postala i još više će bivati oružje u rukama moćnika ili krimogenih struktura na svim razinama… Ucjene, krađe, prevare, prodaja, nepotizam, podobnost…
Poplavu zloupotrebe humanitarne pomoći ljudi na terenu su jasno prepoznali kao nešto već viđeno. Taj déjà vu i dvadeset godina nakon rata živa je rana na tijelu bh. društva ili društava (triju!), jer su i ondašnje milijarde stigle u BiH tobože misteriozno nestajale… A stvar je više nego evidentna. Pa zna se tko je u ratu iz humanitarne pomoći jeo voćne salate i ananas, a tko je bio sretan i s 2 dcl ulja i četvrt kilograma riže. Zna se, sve se zna…
Nije slučajno što i iz Srbije čujemo isto: ”Neki ‘naši’ su dizali cijene kruha, mlijeka, vode, dok je Kinez u Mitrovici dijelio čizme i vikao: ‘Nula dinala! Nula dinala!”’.
Eto, dok nas Europljani i Kinezi pomažu, domaći nas kradu: pred poplavu, za vrijeme poplave i poslije poplave… Valjda je toga svjestan i jedan bh. ekonomski stručnjak, tako ga barem potpisuju, koji je s razlogom rekao za BiH: ”Nismo imali sistem zaštite ljudi i izgubljeno je mnogo života. Sada nam nedostaje konkretnog odgovora na katastrofu. Vlast nema odgovora ni na jedno pitanje. Mi bismo i bez ovih poplava propali 2015. godine, a sa ovim ćemo sigurno propasti.”
Svi oni koji su sve dosad neurađeno pravdali ratom mogu malo ustranu gurnuti rat, nek se malo i on odmori od nas, jer sad, eto, imamo elementarnu nepogodu. Alibi kakav se samo poželjeti može! No sve ovo o poplavi i svim drugim poplavama drugi znaju bolje od mene. Mene se ovdje više od svega dojmila poplava novinarskih gluposti i nepismenosti, pri čemu su prednjačili baš novinari i ljudi na javnim funkcijama.
Vjerojatno je to oduvijek tako, ali nikad kao sad za ovih poplava nisam toliko gledao televiziju. Da, gledam ja i nogometne utakmice, ali tada stišam ton i ne slušam najneobrazovanije među novinarima – one sportske. No sad sam tek vidio da je nepismenost i glupost malo masovnija pojava u BiH. Gotovo kao elementarna nepogoda.
Iskreno, toga nisam ni upola vidio u susjednim zemljama u kojima se također dogodila ovakva kataklizma i čije su televizije u profesionalnom smislu bile daleko iznad ovih u BiH.
Prije nego što uopće progovorim koju o poplavi medijske gluposti, moram ispovjediti jednu vlastitu spoznaju, a koju mi je darovala poplava svih poplava: poplava riječi ”dakle”. Kad čujem riječ ”dakle”, da parafraziram jedno poznato mjesto, odmah se hvatam za pištolj. A tu riječ, to jebeno ”dakle”, izgovori svaki novinar i svaki političar sto puta u minuti čim mu stavite mikrofon pod nos i upalite kameru.
Imao što reći ili nemao, znao ili ne znao, budite sigurni da je sve – dakle! On valjda misli da je pametan ako kaže ”dakle”? Pa ne popušta…
Od koga su naučili tu riječ, na kojemu od stotinu fakulteta na kojima se može studirati ili povoljno kupiti diploma ne znam; ne znam ni što znači ta riječ na bilo kojemu od naših jezika, ali znam da joj, čim prođe ovaj ”kijamet i belaj” treba podići spomenik, veći nego papi u Sarajevu. Doduše, sa ipak skromnijim potpisom: Svetom Dakle, od njegovih polupismenih obožavatelja!
Ih, da je to sve, još bih nekako preživio, no gluposti su se umnožavale iz dana u dan, kao i nesreće izazvane poplavom. A kako ovo nije rubrika o jeziku, ponajprije moj naklon svim novinarima koji su došli na lice mjesta i doista bili u službi istine, informiranja, dramatičnih svjedočenja o ljudskoj tragediji, čudesnoj solidarnosti i svakoj gesti ljudskosti. Na poseban način izdvajam novinara koji nije mudrovao, nego je na konkretno pitanje čovjeku što mu treba, a ovaj odgovorio ”Eto, te čizme”, skinuo s nogu čizme i dao mu ih, dao potrebitijemu od sebe…
Da se takve konkretne ljudske geste dosjetio bilo tko od onih što se pretendiraju naći na nekoj od izbornih lista najesen, gdje bi mu bio kraj – uzdišu naknadno njihovi savjetnici tužni što se i za njih nije našlo mjesta za helikopersko panoramsko razgledanje Bosne.
No, da se samo na tren još vratim novinarima i njihovim ”uglednim” gostima koji, kad se upali kamera, ne znaju da se teren obilazi, čisti, dezinficira, da se ljudima pomaže, da ih se evakuira, nego svi najednom i odreda počnu da: vrše obilazak, vrše čišćenje, vrše evakuiranje, vrše pomaganje ugroženima, vrše dezinfekciju, vrše asanaciju, vrše monitoring…
Da, i k tomu uporno ne razlikuju prijedloge ”zbog” i ”radi”, što se njima ne čini važnim, ali primatelju informacije doista je važno je li netko evakuiran zbog klizišta (jer se već dogodilo) ili radi klizišta (jer prijeti da se dogodi)…
Stranice i stranice bi se o ovome mogle napisati, ali ostajemo samo na nekolicini primjera (Primjeri su dječja hodalica za rasuđivanje, rekao bi Kant) i to samo s javnih rtv-servisa, jer je o drugim tv-kanalima i tužno i smiješno govoriti, kao i o nekim ”uglednim” printanim medijima.
Ali da još spomenem samo ovaj novinarski biser: ”Stanovništvu je potrebna hrana, pitka voda i druge higijenske potrepštine…” Je li novinar već spomenuo neke higijenske potrepštine? Nije! Otkud onda ovo ”druge”? Nije valjda da misli kako su hrana i pitka voda higijenske potrepštine, pa im uz to treba i toaletni papir, pasta za zube, šampon i sapun?! Suludo.
Da, Maglaj svuda, Maglaj oko nas…
Javni medijski prostor, kao i mnogi naši razgovori, zakrčeni su barikadama na kojima različite skupine istomišljenika mašu svojim zastavama i kritiziraju one druge. Zapravo jedva da što poduzimamo. Ili smo odveć zakupljeni kritiziranjem ili su nam puna usta o vlastitoj ispravnosti.
Rado bismo da su svjetonazorske, ekonomske, političke krize iza nas. Ali da posao obavi netko drugi. Rado bismo trenutačno vidjeli velike preokrete i pobjede. Ali da se oni dogode nekako bez nas i bez prvoga malenog, često tihoga koraka.
Donekle znamo što nikako ne želimo, ali smo manje artikulirani kada je riječ o tome što doista želimo. A još manje kako do toga doći. Pa čak i kad je riječi o svakodnevnom kršćanskom životu. Doduše, ukoliko smo revni, bit će nam puna usta savjeta i uputa te, naravno, kritike onih koji ne slijede naše savjete i upute. Očekivat ćemo od Isusa oprost za naše prijestupe, ali ćemo ga često uskraćivati drugima. Govorit ćemo o Isusovoj pravednosti i zahtjevnosti, ali rijetko ćemo tragati za tim što ona doista znači. A još rjeđe ju sami ustrajno i radikalno živjeti.
Isus ne ublažava zakon unoseći neravnotežu u razmjeran odnos u prilog prijestupniku, nego posve izvrće kazneni zakon: ‘‘Čuli ste da je rečeno: ‘Oko za oko, zub za zub! [Izl 21,24]’ A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, ‘‘udari li te tko po desnom obrazu, pruži mu i lijevi“!“ (Mt 5,38-39). Bezuvjetna ljubav prema neprijatelju nije tek puka arbitrarna etička pozicija nego radikalno nenasilje.
Kad Isus savjetuje: ‘‘Udari li te tko po desnom obrazu, pruži mu i lijevi“, nije riječ tek o dugotrpnom podnošenju tuđeg nasilja. Više od toga. Po desnom obrazu šamaralo se lijevom rukom ljude iz iste obitelji ili društvenoga kruga, no desnom rukom, na kojoj se obično nosio prsten, šamarali su se ljudi koje se smatralo inferiornima, i to vanjskim dijelom šakom tako da udarac više boli i ponižava. Isus, dakle, ne poziva tek da se otrpi tuđe nasilje, nego, štoviše, da se otrpi njegov najtrpkiji žalac te kao da kaže: ‘‘Udari li te tko po desnom obrazu kao sina, pruži mu i lijevi da te udari kao roba“.
Kako to Isus izvrće logiku ljudske pravde? Ne daje opće pravilo, nego četiri puta u nizu daje neobične, paradoksalne naputke kakvi svaki put iznenađuju, skandaliziraju: umjesto uzvraćanje udarca, okretanje drugog obraza; umjesto parničenja, davanje posljednje odjeće; umjesto jednu, hodanje dvije milje; umjesto ustezanja, davanje onome tko zaište (usp. Mt 5,40-42).
Promotrimo li izbliza Isusovu retoriku, primijetit ćemo da svoje primjere smješta u ograničene, rijetke i nevjerojatne situacije, svaki puta rasvijetljene činom što bismo ga obično nazvali pretjeranim: okretanje drugog obraza, dok na svijetu ima toliko obespravljenih skupina ljudi, čini se pasivnošću; dati posljednju odjeću, znači sam ostati gol; ako hodati milju znači hodati pod teškim teretom i vjerojatno na zahtjev poslodavca koji ne plaća, što li tek znači hodati dvije milje; ako li onaj tko nema gotovo ničeg pozajmljuje na svaki upit, neće mu ništa preostati i od čega će živjeti.
Koje su to onda nove mogućnosti i nova pravila kojima, posredstvom paradoksalna govora, Isus hoće probuditi našu etičku imaginaciju? On nam kroz niz predloženih, otvorenih, ekstremnih odgovora u ekstremnim situacijama ne otkriva neko određeno pravilo, nego nešto poput uzorka u suprotnosti s očekivanim. Što treba dati: desni obraz? Ne, više od toga! Donju haljinu? Ne, više od toga! Milju hoda? Ne, više od toga! Onoliko koliko mogu dati? Ne, više od toga! Više od toga, dati više – to je poruka svih pojedinačnih, ekstremnih situacija!
Pravednost onih koji će ući u Kraljevstvo proizlazi iz krajnosti: davati milostinju nije dovoljno – valja ju davati u tajnosti; podnijeti uvredu nije dovoljno – valja se izložiti novoj, još težoj; ljubiti bližnjega nije dovoljno – valja ljubiti neprijatelja; činiti drugima što ‘‘zaslužuju“ nije dovoljno – valja im činiti ono što bismo voljeli da se nama čini: dobro bez obzira na zasluge.
Dati više poruka je i Isusovih parabola i izreka (zrno pšenice daje stostruki rod, zrno gorušičin postaje stablom na kojem se gnijezde ptice itd.) kroz koje probija logika velikodušnosti.
Svaki od ovih naputaka zahtijeva upravo suprotno od onog što nam nalaže naša prirodna reakcija u određenoj situaciji. Svrha gomilanja ekstremnih slučajeva i nemogućih zahtjeva – kakvi namjerno uspostavljaju krajnji napet odnos s onim kako čovjek obično misli i živi – jest da izazovu na jednako ekstremni odaziv. Nije posrijedi poziv na doslovno oponašanje danih primjera, nego, upućivanje na određen uzorak ponašanja u izravnom sukobu ne samo s pojedinačnim situacijama, nego s cijelim sustavom ljudskog ponašanja.
Zahtjev kakav nije u skladu s logikom uobičajene etike stavlja u pitanju ovu logiku. Sprječava nas, zapravo, da se ponašamo po kauzalnom redu te da situacije kategoriziramo pravno, moralno, društveno ili politički. Isus ne podučava posredstvom pravila, nego posredstvom iznimaka. On nas usmjerava prvo nas dezorijentirajući. Dezorijentira nas svojim paradoksalnim, ekstremnim govorom pobuđujući u nama našu sposobnost da budemo otvoreni novim mogućnostima, da otkrivamo drukčiji način viđenja stvari i, podučeni iznimkama, prihvaćamo nova pravila.
Dakako, pitat ćemo kako nam je moguće živjeti po ovoj logici? Na osobnom planu, u domeni zakona, u tržišnoj ekonomiji, u međunarodnim odnosima – u svim ovim područjima, kada bismo prirodno posegli za logikom ekvivalencije, moguće je pitati se: na čijoj je strani Isus? Na strani osvete ili praštanja? Na strani izvršenja pravde ili rehabilitacije okrivljenoga? Na strani tržišne razmjene ili siromašnih? Na strani opravdanih težnji za autonomijom ili na strani ljudske slobode od nasilja?
Kada pitanja postavljamo kao dihotomije ulazimo u logiku koja proizvodi zakon: da bismo uspostavili mir u svojoj zemlji, spremni smo voditi obrambene ratove, da bismo dosegli pravednost u društvu, borimo se protiv nepravdi, da bismo pridonijeli kvaliteti vlastite zajednice, kritiziramo njezine nedostatke. To nije dostatno. Time samo trajno obnavljamo sukob.
Čitamo li ponovno Besjedu na gori, možda ćemo primijetiti da se Isus, zapravo, ni ne dovodi u položaj da bi se zauzimao i za jednu stranu niti daje upute kako bismo se trebali ponašati u ovoj ili onoj situaciji. On naprosto daje i traži – više.
Drugim riječima: mjerilo našeg odnosa prema drugima može biti jedino naša vlastita potreba kako da se drugi odnose prema nama. Odnosno, kako to sam Isus kaže: ‘‘Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima“ (Mt 7,12). Zapovijed ljubavi iznutra preusmjeruje Zlatno pravilo kako se ono ne bi shvaćalo u smislu: ‘‘Jer ti je dano i ti daj zauzvrat“. U logici Kantova imperativa mogli bismo to reći ovako: ‘‘Djeluj samo tako da ljudskost, kako u tvojoj osobi tako i u osobi svakog drugog, uvijek vidiš kao svrhu, a nikada tek kao sredstvo“.
Zapovijed ljubavi dokida moralističku logiku: kakav bi to kazneni zakon, ili općenito pravda, mogli proizaći iz nepoštivanja zapovijed ljubavi ili Zlatnog pravila!? Kakva bi raspodjela dužnosti i prava (na kojoj se temelji pravda) mogla rezultirati takvom zapovijedi iz koje bi bila isključena svaka recipročnost!?
Isusova logika u napetosti je između unilateralne ljubavi i bilateralne pravednosti koje se međusobno interpretiraju. Reinterpretacija trajno ostaje otvorenom. Viškom.
