Srodstvo različitih

Kada mislimo o toleranciji prema drugima i drugačijima, prva je misao da se radi o nacionalnoj ili vjerskoj različitosti. Na priznavanje prava različitih tjera nas pravednost: da jači ne ”zgnječe” slabije,  da brojniji ne ”usišu” malobrojne.

Taj zov pravednosti koji nas čuva od divljaštva moćnijih prema trenutno nemoćnijima ima jaku moralnu dimenziju, no ako ostanemo samo na toj razini, postoji opasnost da izgubimo kontakt sa sobom u smislu pitanja zašto želim ne samo trpjeti različitost, nego ju i podržati. Koja je moja dobrobit, dugoročna korist, dublji smisao afirmacije različitosti?

Dublji razlozi, oni koji se javljaju iz propitivanja svoje nutrine ili svoje savjesti, pokazuju s jedne strane da različitost nikako nije vezana samo uz neke grupne identitete, kao što smo gore naveli, i da afirmacija različitosti, suprotno ustaljenom (ne)promišljanju, ne oduzima prostor (većini), nego umnaža prostor za svaku osobu, pa onda i grupu, bila ona većinska ili manjinska.

Različiti su i oni koji nemaju posla nakon što su završili školovanje i oni koji su se vjenčali s neočekivanim/neuobičajenim partnerom, bilo da je on zajednici kojoj pripadamo ”čudan” po svom porijeklu ili seksualnoj orijentaciji

Ne mislimo ovdje na sve različitosti, nego na one koje sa sobom nose ”nižu ocjenu” pri vrednovanju sredine, premda nitko od sredine nije tražio da donosi svoj sud.

To su različitosti koje od osobe mogu iziskivati napor da se afirmira: na primjer, kada je ljevak u sredini koja smatra da je pisanje lijevom rukom legitiman povod za ruganje, kad je netko rođen u ulici u kojoj stanuju bogatiji susjedi, te s porugom gledaju na osobu s više braće ili sestara ili ona različitost o kojoj danas rijetko govorimo, a to je razlika između siromašnijih, onih kojima se u vrtiću rugaju da su ”lidlići” jer nose jeftiniju odjeću iz Lidla, i onih bolje stojećih.

Različiti su i oni koji nemaju posla nakon što su završili školovanje i oni koji su se vjenčali s neočekivanim/neuobičajenim partnerom, bilo da je on zajednici kojoj pripadamo ”čudan” po svom porijeklu ili seksualnoj orijentaciji.

Različiti su oni koji su u braku, a nemaju djece i oni koji nisu u braku, ”a godine idu”.

U Crkvi smo različiti ako smo žene; naša braća po Kristu nikako da uhvate korak sa svijetom u kojem je ipak uobičajenije mišljenje da je žena zaista i u svemu čovjek, što se želi reći pojmom ravnopravnosti između muškarca i žene.

I tako bismo mogli i dalje nabrajati te vidjeti da svaki od nas u svom bogatstvu identiteta ima neku različitost koju mu nije lako izraziti, odnosno koju se boji pokazati.

Mislimo na različitost koja zaboli jer s naporom živimo u zajednici kojoj želimo pripadati.

I premda svi znamo da su naše različitosti o kojima ovdje govorimo više-manje zadane i da same po sebi nisu problem, ostajemo zarobljenici svojih tumačenja razlika, tumačenja koja od njih čine prepreku slobodnom življenju koje uključuje njihovo pokazivanje/iskazivanje u društvu drugih.

U Crkvi smo različiti ako smo žene; naša braća po Kristu nikako da uhvate korak sa svijetom u kojem je ipak uobičajenije mišljenje da je žena zaista i u svemu čovjek, što se želi reći pojmom ravnopravnosti između muškarca i žene

Prema afirmaciji različitosti možemo kretati putem pravednosti. A možemo ići putem suosjećanja. I to u prvom koraku suosjećanja prema sebi. Prema svojoj različitosti. A onda nas suosjećanje, koje je nedjeljivo, može voditi prema suosjećanju, istom osjećanju prema drugome.

Jer znamo kako nam je teško kada svoju različitost ne možemo živjeti punim plućima u svom okruženju. Tada možemo su-osjetiti da je i drugome teško, skučeno kada treba ”progutati knedlu” zbog pretpostavljene neugode, boli kada se pokaže različitim.

Suosjećanje nas povezuje u srodstvo različitih, onih koje povezuje iskustvo izloženosti i nezaštićenosti, jer su u svojoj različitosti uvijek jedinstveni – dakle apsolutna manjina. Potreba za pripadnošću nam je svima zajednička i ona nas povezuje u srodstvo različitih.

Samosvijest suosjećanja prema sebi, pri čemu svoju različitost prihvaćamo jer ona jest i ima pravo naći svoje mjesto u zajednici kojoj želimo pripadati, traži da se ona iskaže kao čin slobode.

Kada promatramo oko sebe izraze netolerancije, radi li se zapravo o simptomima neslobode onih koji se busaju u svoja većinska prava da dominiraju cijelom zajednicom?

Snaga koju generira analogno suosjećanje prema različitosti drugog i drugih je drugačija. Ona širi prostore slobode: jer iskustvo vlastite slobode ne boji se slobode drugoga i drugih koji su različiti.

U ovom duhu želimo se danas sjećati rata u Vukovaru i pada ovog grada 18. studenoga. Kako da se danas uzdigne, pa da sjećanje na ratno trpljenje vodi prema suosjećanju, prema vlastitoj i tuđoj različitosti radi probijanja prostora slobode za svakog građanina i građanku toga grada, a onda za sve nas koji još uvijek čučimo u prošlosti kao taoci plitkih političkih prepucavanja.

A kao Crkva? I kao Crkva imamo materijala za probijanje prostora slobode. Samo se trebamo opametiti i prihvatiti vlastiti katolički socijalni nauk. U kojemu kriterij djelovanja katolika u društvu nisu ni nacija ni teokracija, nego opće dobro, dakle dobrobit za sve članove društva.

U vremenu krize demokracije i naleta populistički lakih odgovora dobro je posegnuti za dokumentima koji korijene vuku od Lava XIII., a današnjim nam jezikom govore kroz konstitucije Drugog vatikanskog sabora kao što su ”Gaudium et Spes” ili ”Dignitatis humanae”.

Prema afirmaciji različitosti možemo kretati putem pravednosti. A možemo ići putem suosjećanja. I to u prvom koraku suosjećanja prema sebi. Prema svojoj različitosti. A onda nas suosjećanje, koje je nedjeljivo, može voditi prema suosjećanju, istom osjećanju prema drugome

Još novija artikulacija katoličkog socijalnog nauka zabilježena je u enciklikama pape Franje ”Evangelii gaudium” i ”Laudato si”.

Vođeni tim smjernicama možemo graditi svoju poziciju u društvu koje nije ni Crkva-tvrđava ni Crkva koja se sa suvremenim svijetom konfrontira u apologetskom nadmetanju tko posjeduje posljednju istinu, već je Crkva dijaloga u kritičkom prihvaćanju razvoja svijeta.

Onima koji su različiti od katolika takva Crkva neće predstavljati opasnost niti će je htjeti ukloniti iz javnog prostora. Zato što će biti jasno da svjedočenje osobne vjere nije u službi nametanja svojih stavova cijelom društvu, nego je u službi onih koji su slabi, isključeni, u službi gradnje mostova, a ne zidova.

To je Crkva koju pokazuje svojim djelovanjem, svojim hodom prema periferiji papa Franjo. Simpatije koje prema njemu u tome gaje i katolici i oni koji su od njih različiti potvrđuju da danas i te kako postoji čežnja za življenjem srodnosti u različitosti.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Od osvete do pomirenja – teološko politička pitanja
• Zašto Katolička crkva nije prionula poslu pomirenja u Hrvatskoj?
• Nenasilje je svijetla točka naše katoličke tradicije
• Mi dišemo za tebe, George Floydu
• Zaneseni za dobro
• ”Za dom – Spremni” i privid miroljubivosti
• U koju je to tradiciju Isus uskrsnuo?
• Usporimo, za ljubav jedine nam planete Zemlje
• Dan žena: Hoćemo li se pridružiti njemačkim katolkinjama?
• Čija je briga u Crkvi izgradnja mira?

» Svi tekstovi ovog autora