Što mogu jednoproblemske stranke?

U okolnostima u kojima Hrvatska u manje od godinu dana održava druge parlamentarne izbore, male jednoproblemske stranke i neovisne liste vide svoju priliku. Je li riječ o stvarnim mogućnostima ili o (samo)zavaravanju?

Isplati li se u politici, kao i u životu, igrati na jednu kartu? Je li za takvo što potrebno imati razvijen sluh za prave odgovore u pravi trenutak ili sve ovisi o okolnostima?

Glavnina političkih stranaka i koalicija predstojeće izbore za Hrvatski sabor dočekuje ne sa samo jednom kartom u rukama, nego će birače pokušati uvjeriti da za svako njihovo pitanje ima najbolji odgovor.

Tako će i SDP, i HDZ, i većina ostalih izbornih aktera pripremiti tematski široke programe u kojima se navodno kriju rješenja za niz problema u društvu.

U okolnostima u kojima Hrvatska u manje od godinu dana održava druge parlamentarne izbore, male jednoproblemske stranke i neovisne liste vide svoju priliku. Je li riječ o stvarnim mogućnostima ili o (samo)zavaravanju?

Koliko su takvi programi dosadašnjih izbornih pobjednika bili uistinu realni i što su konkretno riješili, najbolje znaju građani. Na kraju bi od najavljenih reformi i sveobuhvatnih promjena nabolje, ostalo mrtvo slovo na papiru i popločani put prema porazu na sljedećim izborima.

Ovo nije, naravno, nikakva hrvatska posebnost, ali je u uređenijim demokratskim sredinama politička odgovornost i drukčije percipirana i drukčije manifestirana.

Velike stranke, dakle, nužno imaju velik raspon tema kojima nastoje privući birače, dok se dio onih manjih može usredotočiti na znatno manji broj tema, pa čak i na samo jednu te u konačnici – uspjeti.

S obzirom da su posljednjih dana učestale najave da će se na izborima 11. rujna pojaviti niz jednoproblemskih stranaka i neovisnih lista, pravo je pitanje može li neka od njih ući u saborske klupe i – kojem su bloku bliže.

Jednoproblemska stranka (eng. single-issue party) predstavlja političku stranku koja se tijekom izbora i u izbornim ciklusima fokusira na točno određeni problem ili situaciju u društvu nudeći program njihova rješavanja.

S obzirom da je riječ o veoma konkretnim pitanjima njihovo je djelovanje usmjereno na uži, ograničeni dio biračkog tijela koje je kao takvo itekako zainteresirano za pitanje o kojem je riječ.

Jednoproblemske stranke u svijetu tako se bave širokim rasponom tema, među ostalim, pitanjima prava manjina, okoliša, oporezivanja, pobačaja, posjedovanja oružja ili pak legalizacije određenih opojnih sredstava.

Jednoproblemske stranke rijetko kada uspiju osvojiti veći broj mandata u nacionalnim parlamentima, najčešće samo nekoliko, a mnogobrojne među njima ostaju isključivo izvanparlamentarne.

U Hrvatskoj je također malo primjera političkih stranaka koje su na temelju zalaganja za rješavanje samo jednog ili dominantno jednog društvenog pitanja uspjele postići određeni izborni uspjeh.

Velike stranke, dakle, nužno imaju velik raspon tema kojima nastoje privući birače, dok se dio onih manjih može usredotočiti na znatno manji broj tema, pa čak i na samo jednu te u konačnici – uspjeti

Da se u tom smjeru i u Hrvatskoj stvari mijenjaju pokazali su izbori 2000. Na njima su samo četiri liste u prvih deset izbornih jedinica osvojile zastupničke mandate, da bi prema rezultatima izbora najjačom izvanparlamentarnom strankom postala Hrvatska stranka umirovljenika (HSU).

U njezinu je središtu bilo pitanje podizanja standarda umirovljenika u Hrvatskoj koje je u to vrijeme mučilo i pitanje povrata duga umirovljenicima. Ustrajavajući upravo na tom pitanju koje se u vrijeme prve SDP-ove koalicijske vlasti od 2000. do 2003. nije riješilo, HSU je na izborima 2003. prvi put ušao u parlament osvojivši tri mandata.

Stranka je podržala HDZ, a do izbora 2007. pitanje povrata duga umirovljenicima riješilo se na manje-više kompromisan način. HSU je obnovio parlamentarni status i na izborima 2007., 2011. i 2015., a najvjerojatnije će ga imati i u okviru Narodne koalicije ove godine.

Živi zid je pak svoj društveni aktivizam vezan uz pitanje deložacija pretvorio u političku platformu, pa iako se nastoji profilirati kao transideološka, ‘sveproblemska’ stranka obespravljenih na različite načine, politički je iskorak napravio baš kao jednoproblemska stranka.

Mogu li društvene i političke inicijative koje se bave pitanjima blokiranih, dužnika u švicarskim francima, položajima mladih i braniteljske populacije, na predstojećim parlamentarnim izborima postići barem ono što su napravili HSU 2003. i Živi zid 2015.?

A to je makar jednim zastupničkim mjestom osigurati parlamentarni život te u uvjetima moguće neizvjesnosti oko sastavljanja nove vladajuće većine, imati presudan glas u Hrvatskom saboru? Zasad se takav rasplet čini malo vjerojatnim iz tri razloga.

Jednoproblemske stranke rijetko kada uspiju osvojiti veći broj mandata u nacionalnim parlamentima, najčešće samo nekoliko, a mnogobrojne među njima ostaju isključivo izvanparlamentarne

Prvi je što se nijedna od navedenih inicijativa dosad nije organizirala u prepoznatljivu političku opciju niti je ostvarila bilo kakav značajniji rezultat na nekim od prošlih izbora kojim bi na sebe barem skrenula pozornost.

Drugi i možda važniji razlog jest pretpostavka da će izbori 2016. proteći u novom dvoblokovskom agregiranju glasova jer će se birači nakon kaotične situacije u poslijeizbornom ”preslagivanju“ 2015. i pravog debakla vladine većine predvođene HDZ-om i Mostom nezavisnih lista, prije odlučiti za poznate opcije kao jamce kakve-takve stabilnosti, nego li za što nove, što stare treće putove.

Napokon, koliko god bili uski problemi kojima se bave jednoproblemske stranke i inicijative, za njihov uspjeh na izborima mora postojati i kritična masa biračkog tijela koje se to tiče, i kritična masa tog problema u javnosti da bi se moglo računati na veću izbornu podršku.

Zato bi pojedinim inicijativama iz ovog spektra racionalnije bilo vezati svoje djelovanje uz jednu od dvije najjače opcije na izborima (uz osnovno pitanje žele li one to uopće) koje bi zajamčile rješavanje predmetnog problema te pritom djelovale integrirajuće i konstruktivno.

Međutim, upravo je nedostatak sustavnog integriranja obespravljenih skupina društva i istinski konstruktivnog djelovanja u politici, ono što već godinama i desetljećima opterećuje nerješavanje niza problema u hrvatskom društvu.

Stoga će više aktualnih jednoproblemskih inicijativa ostati jednokratkim rješenjem i za ove izbore, makar u rukama imale i neku jaču kartu u trenutačnoj političkoj igri bez pravila.

(Prenosimo s tportala).

Još tekstova ovog autora:

• Most je zapeo šefovati Saborom, ali mogli bi zažaliti
• Tuđman bi bio presretan: Milanović HDZ-u donio najslađu pobjedu
• Sjećate li se Koalicije narodnog sporazuma? Milanović se sjetio!
• Hoće li na kraju svi biti izborni gubitnici?
• Pet najvećih izbornih zabluda
• Pet najvećih izbornih zabluda
• Mogu li Holy i Josipović pomrsiti račune Milanoviću?
• Kakvu politiku prema Srbiji?
• Čačićeva nemoguća misija
• Cijena HDZ-ovskih koalicija

» Svi tekstovi ovog autora