novinarstvo s potpisom
Boško Picula
Već je pri prošlogodišnjem neuspjelom konstituiranju novog saziva Hrvatskog sabora postalo jasno da nije svejedno tko mu je na čelu. Mogu li novi zastupnici i predsjednik hrvatskog parlamenta ojačati njegovu ulogu ili ne? [Read more…]
Boško Picula
Krilaticu o povijesti koja se ponavlja predsjednik SDP-a potvrdio je ove godine reprizirajući shemu svog izbornog poraza iz 2007. jer Andrej Plenković i HDZ nisu mogli imati poželjnijeg i autodestruktivnijeg suparnika… [Read more…]
Boško Picula
U okolnostima u kojima Hrvatska u manje od godinu dana održava druge parlamentarne izbore, male jednoproblemske stranke i neovisne liste vide svoju priliku. Je li riječ o stvarnim mogućnostima ili o (samo)zavaravanju? [Read more…]
Boško Picula
Otkako Hrvatska ima aktualni izborni model za izbore zastupnika u Hrvatski sabor, tri puta su pobjeđivale koalicije – SDP i HSLS 2000., Kukuriku koalicija 2011. i Domoljubna koalicija 2015., a dvaput samostalno HDZ – 2003. i 2007. Kako se trenutačno čini SDP opet računa na izbornu pobjedu u koaliciji, dok bi HDZ nakon razočaravajućeg rezultata Domoljubne koalicije mogao samostalno tražiti povjerenje birača. [Read more…]
Boško Picula
Nakon što je na parlamentarnim izborima SDP uvjerljivo izgubio većinu, a HDZ izgubio priliku za uvjerljivu pobjedu, može li i Most nezavisnih lista izgubiti političku uvjerljivost?
Iako su Domoljubna koalicija i koalicija Hrvatska raste nakon provedenih parlamentarnih izbora zajedno osvojile 115 saborskih mandata, [Read more…]
Boško Picula
Tko god pobijedio na izborima za zastupnike u Hrvatski sabor ove nedjelje 8. studenoga pobjednički govor mogao bi zvučati slično. Kao i tumačenja zašto se pobijedilo: od rezultata rada prethodne četiri godine na vlasti, odnosno u oporbi do želje većine birača da se u sljedećem mandatu krene upravo takvim putem. S druge strane, gubitnici od onih najvećih do onih očekivanih pronaći će različite izgovore zašto su i ovaj put ostali kratkih rukava. Bolje rečeno, kratki za ključne glasove i mandate. [Read more…]
Boško Picula
Tko god pobijedio na izborima za zastupnike u Hrvatski sabor ove nedjelje 8. studenoga pobjednički govor mogao bi zvučati slično. Kao i tumačenja zašto se pobijedilo: od rezultata rada prethodne četiri godine na vlasti, odnosno u oporbi do želje većine birača da se u sljedećem mandatu krene upravo takvim putem. S druge strane, gubitnici od onih najvećih do onih očekivanih pronaći će različite izgovore zašto su i ovaj put ostali kratkih rukava. Bolje rečeno, kratki za ključne glasove i mandate. [Read more…]
Boško Picula
Hoće li SDP i njegova nova stara koalicija na predstojećim parlamentarnim izborima izgubiti ključne mandate koje će im samostalnim izbornim nastupom oduzeti ORaH Mirele Holy i koalicija Uspješna Hrvatska Ive Josipovića i Radimira Čačića? [Read more…]
Vojislav Šešelj u pravnom i političkom smislu nije isključivo unutarnje pitanje Srbije. Hrvatsku vanjsku politiku i sve njezine aktere, kako to često biva, uvijek zateknu događaji poput ovoga jer ni nema razrađeniju strategiju od odnosa sa susjedima preko položaja u Europskoj uniji do globalnih tema. Zato ne čudi da nam uvijek netko sa strane sugerira pojedine poteze kao što je to učinila bivša glasnogovornica haaškog tužiteljstva Florence Hartmann.
I dok se 2014. u cijelom svijetu obilježava stogodišnjica početka Prvog svjetskog rata, u to vrijeme najvećeg vojnog sukoba u povijesti čovječanstva, odmah treba istaknuti da je njegova glavna posljedica bilo stvaranje uvjeta za izbijanje još većeg i strašnijeg rata samo dvadeset i jednu godinu nakon njegova završetka 1918.
Kako bi spriječili sličan razvoj događaja nakon Drugog svjetskog rata, Saveznici su povukli nekoliko ključnih poteza. Poražene države nisu ponižavali kontraproduktivnim uvjetima mira kao poslije Prvog svjetskog rata, niti ih u političkom, socijalnom i ekonomskom smislu prepustili ponovnom usponu zagovaratelja mržnje i osvete.
Za potonje je bilo iznimno bitno organiziranje suđenja optuženima za ratne zločine pri čemu su vođe Trećeg Reicha procesuirani u Nürnbergu, a japanski militaristi u Tokiju. Pritom ova dva procesa nisu bili samo suđenja pojedincima nego i ideologijama i politici koje su u Njemačkoj i Japanu doveli do najgorih zločina i desetina milijuna ubijenih.
Upravo zbog sustavne detotalitarizacije njemačkog i japanskog društva i države te jasne osude pojedinaca najodgovornijih za ratne zločine, Drugi svjetski rat nije olako metastazirao u permanentne konflikte i blokadu pomirenja bivših neprijatelja, poglavito u Europi. Ratovi na području bivše Jugoslavije nisu imali takav završetak te se i danas, gotovo dvadeset godina nakon posljednjih vojnih operacija, stječe dojam o ratu kao trajnom stanju svijesti.
Ratovi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini koje je inicirao režim srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića nisu ni približno završeni jasnom osudom agresora iako je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda još 1993. svojom rezolucijom 827 utemeljilo Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju tj. Haški tribunal koji je trebao imati isti pravni i politički učinak kao i Nürnberški proces.
No, niz ishoda, što pravnih, što prirodnih, onemogućilo je pretvaranje Haaškog tribunala u neprijepornog arbitra kada su posrijedi ratni zločini počinjeni na tlu Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Kosova. Posljednja odluka tamošnjeg Sudskog vijeća o privremenom, ali neuvjetovanom puštanju na slobodu Vojislava Šešelja u iščekivanju presude u postupku protiv njega, nije samo pravno, nego i prvorazredno političko pitanje. Neovisno što se i u Srbiji i u Hrvatskoj zagovara stav o Šešeljevoj irelevantnosti za aktualni trenutak.
Problem je, naime, što Vojislav Šešelj ni kao fizička osoba ni kao promicatelj ideologije temeljem koje su počinjeni zločini, ne pripada pravnoj i političkoj prošlosti, već je itekako važan u sadašnjem odnosu prema onom zbog čega je osnovan Haaški tribunal. To je sankcioniranje kršenja Ženevskih konvencija, prava i običaja ratovanja, počinjenja genocida te zločina protiv čovječnosti. Ništa od toga ne zastarijeva.
I dok će Vojislav Šešelj sa svojom reanimiranom Srpskom radikalnom strankom sigurno djelovati protiv sadašnjeg predsjednika i premijera Srbije, to u konačnici neće biti ništa drugo nego li obračun otvorenog zagovaratelja četništva i postčetničkih političara koji su iz pragmatičnih razloga napravili ideološki zaokret, ali ne i preokret.
Stoga Srbija ni ne može biti poput Njemačke nakon Drugog svjetskog rata jer teško može proći kroz vlastitu inačicu denacifikacije.
Hrvatska, naravno, ni na koji način ne može biti po strani kada je u pitanju procesuiranje ratnih zločina počinjenih na njezinu tlu. Stoga Vojislav Šešelj u pravnom i političkom smislu nije isključivo unutarnje pitanje Srbije. Hrvatsku vanjsku politiku i sve njezine aktere, kako to često biva, uvijek zateknu događaji poput ovoga jer ni nema razrađeniju strategiju od odnosa sa susjedima preko položaja u Europskoj uniji do globalnih tema.
Zato ne čudi da nam uvijek netko sa strane sugerira pojedine poteze kao što je to učinila bivša glasnogovornica haaškog tužiteljstva Florence Hartmann i sama osudivši puštanje Vojislava Šešelja na privremenu slobodu te njegov aktivan nastavak ratnohuškačke politike.
Slijedom njezina prijedloga o obraćanju članicama Vijeća sigurnosti koje je i osnovalo Haaški tribunal, Hrvatska će se obratiti najvažnijem tijelu Ujedinjenih naroda uz iščekivanje hoće li njegov način donošenja odluka uz mogućnost veta i odnos snaga među stalnim članicama Vijeća biti u korist hrvatske inicijative ili ne.
Ostane li do daljnjega Vojislav Šešelj na slobodi bez ikakvih sankcija za očito manipuliranje Sudom, posljedice će se rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini prolongirati bez jasnog odgovora kada će i hoće li uopće biti sankcionirani barem najodgovorniji za ratne zločine. Smrću Slobodana Miloševića taj odgovor može biti samo djelomičan, ali bi najtragičnije bilo da se Haaški tribunal pretvori u mjesto političke i društvene reaktivacije optuženika.
Neovisno o recentnim događajima, Hrvatska mora imati osmišljenu politiku prema Srbiji kao susjednoj državi i izglednoj članici Europske unije unatoč svim srbijanskim vanjskopolitičkim žongliranjima.
Sankcioniranje ratnih zločina, istina o nestalima i pravedan mir kao trajni kontekst odnosa, moraju biti temelj te politike bez obzira jesu li na čelu Srbije političari koji se hrvatskim kolegama više ili manje sviđaju.
Hrvatskoj je u interesu da Srbija promiče iste vrijednosti kao i članice Europske unije, bez obzira koliko je ona sama udaljena od članstva. Samo u tom slučaju Vojislav Šešelj može biti iznimka unutar jednog političkog pravca. Na žalost, njegovo je ponašanje više pravilo, i to bez pravde.
(Prenosimo s tportala).
Odluči li danas u Hrvatskoj netko osnovati novu političku stranku, koji mu je najvažniji razlog za taj, po mnogo čemu riskantan i neizvjestan projekt? Je li mu na prvom mjestu dio biračkog tijela koje još uvijek nema zadovoljavajućeg predstavnika u političkom prostoru?
Možda cilja na one birače koji su se razočarali rezultatima postojećih političkih stranaka i političara? Ili će ponuditi potpuno novi program i njegove nositelje koji će privući i one birače koji su dosad bili neskloni podržati bilo koju političku opciju ne izlazeći ni na izbore?
Unatoč percepciji da je u Hrvatskoj trenutačno i onako previše političkih stranaka među kojima stotinjak njih praktično ni ne postoji izvan registra, u zemlji se permanentno osnivaju nove političke stranke. Posljednja je u nizu Narodna stranka – reformisti na čijem se čelu, prema višemjesečnim najavama, našao bivši čelnik Hrvatske narodne stranke i bivši potpredsjednik aktualne Vlade Radimir Čačić.
Od svih novih stranaka koje su se u Hrvatskoj pojavile proteklih nekoliko godina, Čačićev pokušaj povratka u zakonodavnu i izvršnu vlast zemlje ima najmanje izgleda za uspjeh. U trokutu koji određuje mogući uspjeh ili neuspjeh neke političke stranke – program – ljudi – imidž – Narodna stranka – reformisti od samoga osnivačkog skupa ima malo aduta. Zašto?
Radimir Čačić nije osnovao političku stranku zato što je to htio, nego zato što je to morao. To govori puno i o njegovoj novoj, i o njegovoj bivšoj stranci. Radimir Čačić izbačen je iz Hrvatske narodne stranke ne zato što je osuđen na zatvorsku kaznu zbog dvostrukog ubojstva u prometnoj nesreći u Mađarskoj ili zato što je bio neuspješan kao potpredsjednik Vlade, nego zato što je pokušao kontrolirati stranku i nakon prisilnog odlaska s njezina čelnog mjesta. Da nije izbačen iz stranke, Čačić bi danas sigurno radio na svom povratku na vrh HNS-a.
Ovako je na vrh nove stranke došao aklamacijom potvrdivši da hrvatske političke stranke nastaju kao osobni projekti pojedinaca, uključujući Mirelu Holy i Dragutina Lesara, ili to postaju veoma brzo čim se novoizabrani predsjednici stranaka učvrste na svojim mjestima kao u SDP-u i HDZ-u. Taj nedostatak timskog rada i prepoznatljivosti domaćih kolektivnih političkih aktera, kad tad pokaže deficit, posebice kada je riječ o novim i malim strankama. Jedina trenutačno poznata imena uz Radimira Čačića jesu saborski zastupnici Natalija Martinčević i Petar Baranović kojima će trebati puno sreće ne bi li i u sljedećem sazivu Hrvatskog sabora bili u njegovim klupama.
Čačićevi su stranački ljudi zasad on sam i najvjerniji prebjezi iz HNS-a. Stoga nije jasno na koji način nova stranka i njezin predsjednik mogu već u jednom mandatu, kako je to istaknuto pri osnivanju, nametnuti ljude i viđenje politike koji će Hrvatsku izvući iz ekonomske krize kad im to ni u naznakama nije uspjelo u postojećem mandatu jer su doslovce do jučer bili članovi vladajuće Kukuriku koalicije.
Program reformista, također prema rečenom na osnivačkoj skupštini, nastavlja tradiciju narodnjaštva u hrvatskoj politici. Koja je to tradicija? Ona iz 19. stoljeća ili ona s početka 1990-ih? Zanemarimo li davne političke ideje koje s današnjim vremenom teško mogu imati dodirne točke, HNS je osnovan nakon prvih višestranačkih demokratskih izbora u Hrvatskoj kao alternativa HDZ-u, ali se nikad nije nametnuo kao umivena narodnjačka inačica najjačoj hrvatskoj političkoj stranci.
Usto, njezina ideološka lutanja od narodnjaštva do liberalizma još su jedno drveno željezo u hrvatskoj politici, baš kao i spoj narodnjačkog i reformističkog Čačićeve nove stranke. Zazirući od ideoloških sukoba, nova je stranka porukama ne samo kontradiktorna već u svom nazivu, nego i potpuno neprepoznatljiva. I dok je Mirela Holy uspjela animirati jednu od rijetkih preostalih ideoloških niša, Radimir Čačić ponavlja grešku drugih novih stranaka utapajući se u ”neideološkom” pozicioniranju i ”projektnoj” politici. Što je to?
Za birače uglavnom ništa jer su već izabrali blokove kojima će na sljedećim izborima dati svoj glas. Reformistima na tom imaginarnom dijelu političkog spektra konkurenciju čini još nekoliko stranaka, koalicija i neovisnih lista čiji (ne)uspjeh ovisi ne o njihovu neprepoznatljivom profilu nego o prepoznatljivim političarima i njihovom imidžu.
Te ”neideološke” ili ”transideološke” opcije koje se nude i desnom i lijevom bloku te sebi samima, u polarizaciji hrvatskog političkog prostora teško mogu doći do rezultata na izborima nemaju li prepoznatljive političke ličnosti poput Milana Bandića, a ni to nije dovoljno što su pokazali i prošli parlamentarni izbori.
Neuspjeh Čačićeva direktnog konkurenta u tako zamišljenom političkom centru Nacionalnog foruma na ovogodišnjim europskim izborima, još je jedan dokaz kako hrvatski birači odlučuju. Na temelju, ako ničeg drugog, jasnog ideološkog profila. Zato OraH i može značajno rasti na temelju podrške sve većeg broja razočaranih birača Kukuriku koalicije i SDP-a, a Savez za Hrvatsku održavati se uz bok HDZ-u kao ideološkom blizancu. Zbog toga takav ”centar” niti nema koalicijski potencijal.
No, najveći će problem Radimiru Čačiću biti njegov imidž koji ga je i kao drugog čovjeka Vlade visoko držao na ljestvici nepopularnosti. Tko će stoga biti birači Narodne stranke – reformista? Bivši HNS-ovci koji će se solidarizirati s Čačićem osuđujući njegovo izbacivanje iz stranke? Nezadovoljnici aktualnom predsjednicom HNS-a Vesnom Pusić? Ili birači kojima je Čačićev ”buldožerski” stil djelovao kao jamstvo da se neki projekti ipak mogu ostvariti?
Uspije li Radimir Čačić makar u svojoj izbornoj jedinici izboriti jedan saborski mandat, bit će to uspjeh ne toliko nove stranke koliko njega samog i njegove političke rehabilitacije. U suprotnom, Čačiću bi bilo isplativije da je političku karijeru nastavio u nekoj drugoj političkoj stranci poput Hrvatske stranke umirovljenika koju, baš kao i HNS, malo tko podržava, a kojoj bi Čačić bio barem novo lice.
(Prenosimo s tportala).
