Strah od Đemidžića ili kako živjeti sa susjedom

U visokom prizemlju zgrade gospođe Heim stanovao je susjed Đemidžić, na čiji sam spomen i pojavu premirao od straha. Bile su mi dvije-tri godine: o stvarima i ljudima ništa nisam znao, nego sam sudio samo prema zvuku njihovih imena.

U susjeda Đemidžića stekla su se tri prijeteće praskava glasa, koji su, uz ono jedno u se zatvoreno m, tvorila nešto i nekog koga sam se plašio. I još jedna korisna napomena: susjed Đemidžić nije bio komšija. Komšije će se pojaviti tek na Sepetarevcu, tako ćemo nazivati one koji budu tamo živjeli po okolnim kućama i zgradama, dok su ovdje, u zgradi gospođe Heim, svi oduvijek bili susjedi.

Tako je ostalo od nekih starih vremena dok je Hajmovica još bila živa, i prenosilo se kao neko mikrolokalno jezično iskustvo, koje će biti uvažavano sve dok ljeta 1969, dok god tu budemo živjeli, a onda i kasnije, kad se budemo sjećali naših starih susjeda.

Na spomen Đemidžića – inače vrlo rijetkog, slabo frekventnog muslimanskog prezimena – duboko u meni nešto zadrhti, i ja se sjetim svoje vjerojatno i prve socijalne nelagode u životu

Kada su shvatili da se tako mračno i muklo plašim Đemidžića, moji nisu ni pokušavali istražiti korijene tog straha, nego im je on poslužio za zabavu i discipliniranje. A ni Đemidžiću nije bilo mrsko da igra ulogu koju mu je namijenila dječja mašta.

Izvirivao bi iz stana, mrko me gledao, kreveljio se, dok bih ja sve jednako premirao od užasa. Bio sam mali, imao sam velike plave oči, u kojima se strah, valjda, ogledao na neki osobito simpatičan i privlačan način, tako da su me još i dodatno plašili Đemidžićem, samo da razrogačim te oči.

I naravno, računali su na to da mala djeca sve zaboravljaju, da im strahovi nisu duboki i traumatični, nego im sve to prođe, nestane i ishlapi. Kad god bismo ušli u haustor, govorili su mi: a sad pazi, budi tih da ne probudiš Đemidžića.

Od tog doba ostao mi je, ako ne baš strah, a ono zazor od susjeda, koji će se kasnije, kada dvije riječi postanu sinonimi, prenijeti i na komšije.

Na spomen Đemidžića – inače vrlo rijetkog, slabo frekventnog muslimanskog prezimena – duboko u meni nešto zadrhti, i ja se sjetim svoje vjerojatno i prve socijalne nelagode u životu.

A susjeda Đemidžića, kojemu nikada ni imena nisam znao, vjerojatno već odavno, desetljećima, nema među živima, kao što među živima više nema nikoga od mojih, koji su se rugali mom strahu i nehotice mu pomagali da naraste i ostane živ dok god je mene živoga.

Umrli su, ostavivši iza sebe znakove, simbole i legende, nastale na tragu moje djetinje preosjetljivosti na zvučanje riječi i glasova.

Đemidžić: jesam li se ičega plašio s takvim iracionalnim strahom kao tog imena, i onoga tko iza tog imena stoji. Naravno, u ranom djetinjstvu postoji i to duboko, po svemu religiozno uvjerenje, kako između imena i onoga što označuju postoji apsolutna jednakost.

Sjetio sam se Đemidžića kada sam prije nekoliko dana pročitao vijest o dubrovačkom gradonačelniku Mati Frankoviću, koji je iskoristio prigodu otvorenja novoizgrađenog međunarodnog graničkog prijelaza na Ivanjici da uz riječi prijezira odbije fotografiranje s prisutnim trebinjskim gradonačelnikom i izjavi kako neće surađivati s Trebinjem, jer je prije toga “potrebno ispričati se građanima Dubrovnika, majkama koje su izgubile sinove, obiteljima koje su izgubile djecu i djeci koja su ostala bez roditelja”

Sjetio sam se Đemidžića kada sam prije nekoliko dana pročitao vijest o dubrovačkom gradonačelniku Mati Frankoviću, koji je iskoristio prigodu otvorenja novoizgrađenog međunarodnog graničkog prijelaza na Ivanjici da uz riječi prijezira odbije fotografiranje s prisutnim trebinjskim gradonačelnikom i izjavi kako neće surađivati s Trebinjem, jer je prije toga “potrebno ispričati se građanima Dubrovnika, majkama koje su izgubile sinove, obiteljima koje su izgubile djecu i djeci koja su ostala bez roditelja”.

Na društvenim je mrežama gospodin Franković zadobio ovacije svojih sugrađana, vrlo uglednih ljudi, sa zvučnim imenima i prezimenima, a oponirao mu, očekivano, nije nitko.

Dubrovnik i Trebinje su susjedi. Koga god je put ikada navodio prema jugu, ili tko god bi se katkad zagledao u zemljopisnu kartu, svjestan je razmjera i posljedica tog susjedstva. Kao i razmjera samoće i pustoši, zaniječe li to susjedstvo. Duboka i kamenita, istočna Hercegovina naslanja se na Dubrovnik, i predstavlja njegovo vječno i nepromjenjivo zaleđe.

Kao Đemidžić što je živio u prizemlju, i nije bilo načina da stignem kući ne prođem li pokraj njegovih vrata.

Suradnja između susjednih gradova i pokrajina s dviju strana granice nikako ne može biti samo jednoj strani u korist. Ona koristi jednima i drugima, kao što će i mržnja naštetiti jednima i drugima.

Možda ne podjednako, možda ne niti u isto vrijeme, ali nije zamisliva situacija u kojoj jedan tako tanak trak kopna – kakav predstavljaju Dubrovnik, Župa i Konavle – sretno i prosperitetno živi bez svog zaleđa, ali ni da se to zaleđe sretno i prosperitetno okrene od juga prema sjeveru, da za sva vremena leđa i stražnjicu okrene prema moru, jer na moru žive susjedi s kojima se ne želi imati posla.

Koliko god, međutim, to bilo nezamislivo, Dubrovnik i Trebinje žive tako međusobno ostrvljeni i punih dvadeset i pet godina otkako više ne ratuju ili, ako vam je to draže čuti, otkako su minuli posljednji napadi Trebinjaca na Dubrovnik.

Gospodin Mato Franković govori i postupa u skladu sa svojim uvjerenjima i politikom koju predstavlja. I to je, naravno, sasvim u redu. Kao što je u redu i to što se Dubrovčani listom slažu sa svojim gradonačelnikom.

To znači da im je dobro i da im susjedi, kada su to već Trebinjci, a ne neki drugi, zapravo i ne trebaju. U modernom i tehnološki povezanom svijetu možda ti je bliži susjed onaj s kruzera usidrenih naokolo Grada, nego prvi susjedni grad. Ili, također, Grad.

Dubrovnik i Trebinje su susjedi. Koga god je put ikada navodio prema jugu, ili tko god bi se katkad zagledao u zemljopisnu kartu, svjestan je razmjera i posljedica tog susjedstva. Kao i razmjera samoće i pustoši, zaniječe li to susjedstvo. Duboka i kamenita, istočna Hercegovina naslanja se na Dubrovnik, i predstavlja njegovo vječno i nepromjenjivo zaleđe

Samo u jednom je gradonačelnik Dubrovnika pogriješio. Ili nije pogriješio, nego je promašio.

Umjesto da je zatražio ispriku od Trebinja, mogao je tražiti nešto drugo. Isprika je, naime, stigla. Ima tome pet i pol, skoro će biti i šest godina, izgovorena na najdostojnijem mjestu, od najvišeg izaslanika što ga je u tom času Trebinje moglo poslati.

Taj je došao Dubrovniku na noge, riskirao da ga se prezre, da ga se izbaci van, da se njegove riječi zafrljače natrag za njim, a izgovorio je ovo: “Ni jednoga trenutka ne zaboravljam koliko je ozbiljan izazov i kakvu odgovornost nosi svaka izgovorena riječ. Svjestan njene težine i smisla ja ću je izgovoriti pred vama. A ta riječ glasi: oprostite. Trebamo govoriti uvijek i iznova: oprosti nam, Bože, grijehe naše. Večeras, na ovom svetom mjestu, u ovoj prelijepoj katedrali i u ovom čudesnom gradu, imam potrebu, kao kršćanin i episkop izgovoriti ovu kršćansku riječ – oprostite.”

Taj uglednik, dakle, od Dubrovčana, ili od njihovih predstavnika, zamolio je ono što inače moli od Boga, iako se od ljudi obično ne išće što se od Boga išće, ali slučaj je poseban, pa on od Dubrovčana, a u ime svih svojih, moli: oprostite.

Tih nekoliko njegovih rečenica, a okolo njih i one koje će ovom prigodom ostati necitirane, ne samo da su dostojne povoda – molbe za isprikom za sva zla koja su s gornjijeh strana učinjena Dubrovniku i Dubrovčanima – nego su dostojna i velike dubrovačke književnosti, jer su sročene i izgovorene na takav način i na takvom mjestu da ne ostane baš nimalo prostora za drukčija tumačenja i naknadne interpretacije.

Zacijelo, nitko se ovdje nikome nije tako ispričao kao vladika Grigorije Dubrovčanima.

Naravno, gospodin Mato Franković kao dubrovački gradonačelnik o dubrovačkoj književnosti zna mnogo više i bolje od mene, pa može reći da nije tako, ali teško da bi mogao reći da vladika Grigorije nije u ime svoje i u ime svih svojih molio Dubrovčane za oproštaj.

A valja reći još i ovo: u jezičnim i društvenim konvencijama našega svijeta, pogotovu onoga njegova dijela koji se poziva na kršćanske tradicije, moliti nekoga za oproštaj više je, moralno snažnije, a istovremeno i poniznije, nego mu izreći ispriku. Isprika je bez ikakva rizika: ispričaš se, pa te i nije briga što će onaj drugi reći.

Samo u jednom je gradonačelnik Dubrovnika pogriješio. Ili nije pogriješio, nego je promašio. Umjesto da je zatražio ispriku od Trebinja, mogao je tražiti nešto drugo. Isprika je, naime, stigla. Ima tome pet i pol, skoro će biti i šest godina, izgovorena na najdostojnijem mjestu, od najvišeg izaslanika što ga je u tom času Trebinje moglo poslati

Tražiti oproštaj je kao iščupati srce iz grudi i pružiti ga drugom u šake, da to srce zgnječi ili da ti ga vrati u grudi.

Dubrovački gradonačelnik je, dakle, od Trebinja i od Trebinjaca trebao tražiti nešto drugo, a ne ispriku. Ili je mogao na Ivanjici s pet i pol godina zadrške odgovoriti Grigoriju da mu neće oprostiti, njemu, njegovoj pastvi, narodu i gradu, te da ih naprosto ne želi, šta god da učine.

To bi također bilo ljudski, ali bi barem imalo neku svoju cijenu. I moglo bi se pamtiti.

Pitate se tko je u drugom dijelu ove priče Đemidžić?

Pa nema Đemidžića, nisam ga se sjetio zato što bi me gospodin Franković podsjetio na njega, nego sam ga se sjetio zato što me je podsjetio na mene i moju grdnu muku dok sam zamišljao kako bih se, makar i u mašti, mogao popeti na peti kat zgrade gospođe Heim, a da ne prođem pokraj Đemidžića.

Držao sam zatvorene oči, čvrsto stiskao mali prst odrasle ruke koja me je vodila, i zamišljao da Đemidžić ne postoji.

Bilo je uzalud.

(Prenosimo s autorova portala).

Još tekstova ovog autora:

• Mate Janković, Babettina gozba na Baniji
• Kako je Hrvatska radiotelevizija prešutjela ime Isusovo
• Baniji ćemo pomoći u ime vlastite slobode od bijede i straha
• Majske Poljane, kratka povijest jednoga sela u Hrvatskoj
• Rizik bolesti neusporedivo je veći od rizika cijepljenja
• Alis Marić ili hrvatski put k sreći
• Capak i njegovi vjeruju da virusa nema na svetoj misi
• Anonimnim komentatorima oduzeti pravo na riječ nije cenzura
• Veran Matić, susjedovo ljudsko lice
• Kako Stožer određuje događaje koji su važniji od života?

» Svi tekstovi ovog autora