Suzana Kulović
Foto: Sanjin Strukić / PIXSELL
Strah je uvijek bitno određivao ljudsko ponašanje i način konceptualizacije stvarnosti. Mi ljudi smo se bojali planina na kojima su boravili bogovi Olimpa, bojali smo se oluja, gromova, potresa i poplava koje su bogovi slali na nas, bojali smo se bolesti, grijeha, mračnih sila koje upravljaju našim životima i nadasve neizvjesnosti, svega smo se oduvijek bojali.
A onda je, kako kaže moj omiljeni psiholog Steven Pinker, od prosvjetiteljstva sve krenulo na bolje, osvajali smo znanja koja su pojašnjavala svijet i njegove prijeteće aspekte tako da je strah bio manji što je omogućilo emancipaciju ljudi od mitova feudalizma i monarhije koja je nestala uz taktove Marseljeze.
Iako je monarhija još uvijek bila kušnja i izazov, tako da se Napoleon okrunio za cara stavivši sam krunu na svoju glavu, religija je došla u drugi plan i njen primat, uzdrman još od Giordana Bruna, Galileja i Kopernika, ozbiljno je doveden u pitanje.
Nezaustavljivo smo krenuli u osvajanja svijeta u kojem živimo i u izgradnju novog društva, ove zapadne civilizacije u kojoj se znanstvene inovacije množe do danas i mijenjaju nas i naš okoliš na načine koje smo dugo smatrali neupitnim napretkom čovječanstva.
Do danas su neki parametri, kao što je smrtnost dojenčadi, smrtnost djece do pet godina, smrtnost žena pri porodu i produljenje životnog vijeka, pokazatelji tog našeg blistavog progresa koji je u drugoj polovini dvadesetog stoljeća omogućio nevjerojatno oslobođenje i individuaciju građana Zapada koja se ostvarila u pokretu za građanska prava u SAD-u, u seksualnoj revoluciji, u uzletu feminizma i u priznavanju LGBTQ+ manjina onako kako treba i kako je ispravno.
Nismo se više morali lagati o tome što jesmo i šta trebamo, sloboda je udahnula novi život društvu koje je nakon Drugog svjetskog rata bilo, sasvim opravdano, zgroženo dokazima o tome kakvi mi kao ljudi možemo biti.
Sedamdesete godine, ako se zanemari hladni rat, što baš nije lako, su bile fantastične, pojavili su se umjetnici koji su glazbom i filmom doslovce rasturali našu egzistencijalnu tjeskobu. Kao što smo krajem šezdesetih letjeli na Mjesec, sedamdesetih smo nastavili prosvjedovati protiv Vijetnamskog rata masovnošću koja nije zabilježena nikad poslije.
Iz toga doba se sjećam da sam 1973. u SAD-u gledala u kinu film Woodyja Allena ”Spavač” (Sleeper) u kojem se on izrugivao s organskom zdravom hranom i s GMO-om kadrirajući banane velike poput hrastovih stabala i stabljike celera istih dimenzija. Šalio se i sa seksom ljudi koji se u toj znanstveno-fantastičnoj priči spajaju sa strojevima i postaju kiborzi dok doživljavaju vrhunac užitka.
Nevjerojatan je taj Woody Allen, šteta što je na kraju ispao pedofil jer je oženio svoju usvojenu pokćerku, što je Miju Farrow otjeralo u ludilo ili je uvijek bila luda žena. Zašto je toliko šizila (i još je ne pušta) samo zato što joj se muž oženio usvojenom kćeri koja je tek postala punoljetna?
Čudimo se! Bit će da solidarnost i empatija sa ženom žrtvom većini, pa i meni, ne ide lako. Ipak, mene i danas grize savjest jer volim njegove filmove u kojim nema specijalnih efekata ni eksplozija i ljudi razgovaraju. Svi smo mi krajnje nesavršeni.
U to vrijeme strah je bio poreknut, uglavnom nije ga bilo u svijesti ljudi koji su i dalje živjeli u potpunoj neizvjesnosti i prijetnji prirodnih i proizvedenih zala koja nas okružuju. Zaslijepljeni tehnološkim napretkom i mogućnostima osjećali smo se svemoćni, nije nam bilo kraja.
Ni tad, kao ni kasnije, nije se pretjerivalo s podrškom i empatijom, i za žene i za druge potlačene i obespravljene grupe. Svi su se morali sami izboriti za sebe vlastitom snagom, odlučnošću i hrabrošću.
Počevši od 1924., borci za prava homoseksualaca, poput Henryja Gerbera, istraživača Alfreda Kinseya do komunističkog aktivista Harryja Haya, uspjeli su nakon Stonewall pobune koja je 27. i 28. lipnja 1969. rasplamsala gej revoluciju, dobiti vidljivost i početi s paradama ponosa.
Trend su slijedile radikalne lezbijke (Radicalesbians) i STAR (Street Transvestite Action Revolutionaries). Još pedesetih godina, u društvenu svijest Amerikanaca ušle su transrodne osobe jer je Christine Jorgensen istupila kao trans žena nakon rodno afirmacijske kirurgije. Bio je to znak velike hrabrosti.
Tako smo se svi oslobodili okova i straha, ali početkom osamdesetih stiže ”kazna” za slobodnu tjelesnu ljubav svih vrsta, a 1984. se izolira virus HIV-a i dijagnostički definira AIDS. Strah i bol preplavljuju gej scenu, počinje borba protiv smrtonosne zarazne bolesti za koju se utvrdilo da ju mogu dobiti i drugi akteri osim homoseksualaca pa i sasvim seksualno nevini hemofiličari.
Naporom znanstvenika, uz veliku javnu kampanju i podršku velikodušnim donacijama svjetskih selebritija, otkriveno je liječenje za HIV infekciju i za AIDS-a što je donekle umanjilo predrasude prema tim bolesnicima u medicinskim krugovima i u društvu.
Devedesete su još bile herojsko doba borbe protiv te zarazne bolesti i protiv predrasuda prema oboljelima i gej populaciji, ali strah je i dalje preko medija vladao svakodnevicom doslovce cijele planete Zemlje.
Od tog doba, strah od životnih užitaka, bolesti i starenja više nikad nije izgubio glavnu ulogu u medijima i u našim životima. Novi milenij je podigao te tendencije na treću potenciju čemu smo se suprotstavili vježbanjem, trčanjem i zdravom prehranom koja je dobacivala do ortoreksije. Ekstremna okupiranost vlastitim tijelom, zdravljem i mladošću dala je novu dimenziju zapadnjačkom individualizmu koji u tom smislu raste do danas.
Kroz to vrijeme nesmiljenog napretka društva mi žene, treba i nas spomenuti u evoluciji straha u naše doba, borile smo se za pravo glasa, za pravo na imovinu, za pravo na obrazovanje, za pravo na rad i za pravo da nas ne tuku, bar ne svaki dan. Sve je to išlo sporo za udane i neudane žene, osobito za majke koje su zbog djece trpjele svakakve gadosti i bezobrazluke u braku i van njega.
Zahvaljujući hrabrim i upornim aktivisticama koje su se borile protiv nasilja protiv žena, pokoji nasilnik je počeo provoditi neko kraće vrijeme u zatvoru otkud se vraćao u obiteljsko gnijezdo da bi, ljući nego prije, pretvarao u pakao život ženi koja je, usput, često prozivana kao živčana, luda, lijena ili neljubazna prema vulgarnom partneru/mužu.
Puževom brzinom su se otvarala vrata spasa za te zlostavljane žene koje su svoju patnju i trpljenje plaćale zdravljem, psihičkim i fizičkim, a često i gubitkom života.
Femicid.
Novi pojmovi pomažu da se rasvijetli situacija u kojoj su gubitnice žene, samo zato jer su žene. Uz pomoć međunarodnih konvencija unazad pedeset godina zakoni država (pa i naši) su se mijenjali te je bar na papiru jasno da se žene ne smije fizički, psihički i ekonomski zlostavljati.
Međutim, liberalna demokratska društva, pored ljudskih prava, komercijalno motivirano proizvode strah od nekih aspekata svakodnevice (hrane, neuspjeha, spontanosti, kontrole, ljubavne strasti ili gubitka općenito za koji mudri Meša Selimović kaže da je neizbježan u ljudskom životu) bez dokaza, ali tko još znanstveno propituje popularne trendove.
U društvu znanja i znanosti među ljudima raste interes za alternativne načine življenja, za psihologiju, osobito za self help literaturu, koja nam otkriva kako uvijek biti na vrhu svijeta i razotkriti psihopate, narcise i druge manijake koji muče žene.
Mediji šire istinite priče o ugrozama ženskih života upravo zbog partnerstva, zbog ljubavi, zbog naivne neopreznosti koja ih vodi u ralje nevolje iz koje će se teško izvući, ili neće.
Zlostavljanje u intimnim vezama je stvarnost što pokazuju analize situacija koje dovode do takvih kobnih srazova, i u heteroseksualnim i u homoseksualnim i u vezama transrodnih osoba.
Kao što je opasna ukusna slatka, masna i gurmanska hrana, tako je i ljubav, bilo da je romantična ili samo seksualna veza s puno strasti, ocijenjena kao rizična i štetna po zdravlje, jer postoje partneri zlostavljači koji manipuliraju našom privrženošću.
Prevelika privlačnost i preintenzivni osjećaji, osobito oni brzi i žestoki koji žene, muškarce, homoseksualne, transrodne i sve ostale osobe kako god da se osjećaju i definiraju, drže dušom i tijelom vezane u ljubavi, proglašeni su potencijalno opasnim i nezrelim zbog čega ih je preporučljivo izbjegavati.
Kažu da se to zove love bombing jer ”ako je predobro da bude istinito onda je laž”; nije to dobro, treba raditi polako, oprezno i razumno pa će se izbjeći nesreća krivog životnog puta i nasilnog partnerstva.
Love bombing je jedna od novih sintagmi suvremene popularne psihologije koja nastoji ženama današnjice, u nesigurnom svijetu opsjednutom sigurnošću, dati upute kako kroz ljubavni život proći bez da srce zaboli, što mahom nije moguće.
Ili, kako nas savjetuje Laura Kipnis u njenoj polemici ”Protiv ljubavi” na početku teksta u savjetima čitateljima:
”Nemoguće je biti protiv ljubavi upravo zato što smo mi, suvremeni ljudi, bića koja čeznu za ispunjenjem i žude za povezanošću, koja žele obožavati i biti predmet obožavanja, zato što je ljubav životna plazma, a sve drugo je tek voda iz slavine”.
Ovim Laura Kipnis pobija cijelu svoju polemiku koja nakon ovog slijedi na 159 stranica i koja je napisana pametno, zanimljivo i duhovito i u duhu suvremenog opreza od osjećaja.
I tu se vidi kako se svi branimo od strahova od životnog rizika na sve načine jer je voljeti nekog strasno (to se danas zove kemija što nije baš egzaktno), romantično, predano ili bilo kako, svima nepredvidljiva situacija jer je ljubav esencija života koji je rizičan kao takav. Samo je smrt sigurna.
Tako se strahu od starenja, otrova u hrani i vodi, nelagode kao takve (pa je postotak anksioznih poremećaja probio plafon), korone i majmunskih boginja pridružio strah od ljubavi i ljubavne boli.
Čovjek Zapada želi imati kontrolu nad svim, svakim i svačim što je iluzija koja generira strah. Spomenimo još onečišćenje okoliša, klimatske promjene i sunčeve baklje koje nas mogu spržiti u trenu. Kulminacija solarne aktivnosti će biti za tri godine pa nas prava frka tek čeka. Strepite!
Nabrojeni strahovi zavladali su diskursima svih medija, i konzervativnih i liberalnih i progresivnih, nižu se znanstvene upute i upozorenja kako izbjeći starenje, neuspjeh, siromaštvo i patnju u životu, što su u osnovi dobri savjeti.
Ono što u svemu tome nije dobro je preporučena metoda obrane koja uključuje pokušaj pretjerane kontrole svega i svačega, kalkulantsku preporuku opreza u odnosu sa značajnim drugima (roditelji, partneri), izbjegavanje bliskosti ”dok niste sigurni” i oklijevanja u ljubavi što ju onda ohladi do sigurne temperature. A onda to nije ljubav već eventualno prihvaćanje i snošljivi suživot.
Samo je nedostajao strah od ljubavi (kažem ja) u ”otuđenom” društvu (kažu ljevičari).
Ljubav jest povremeno teška i bolna, ali bez nje bi život bio, kaže Umberto Eco u ”Imenu ruže”: ”…kako miran bi život bio bez ljubavi. Kako siguran. Kako spokojan. I kako dosadan”.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Moramo se solidarizirati sa slabijima koje zlostavljaju jači
- Zar EU stvarno skuplji plin sprečava da nokautira zlotvora
- Nije moralno biti neutralan kada jači cipelari slabijeg
- Hitler 2.0 napada, a nema Winstona Churchilla
- Društveno omraženi psihijatri trebaju korigirati političare
- Milanovićev poremećeni smisao za humor i difuzija agresije
- Znanost i medicina posustaju protiv antivakserskih zabluda
- Žene se ili ignorira, ili ponižava i podjarmljuje
- Neprekidno iživljavanje nad ženama
- Afganistan i Jemen: humanitarno licemjerje
