Smjena godina – prijelaz u novu: ljudi si međusobno žele sve najbolje i svako dobro’. Hajde da vjerujemo i osnažimo optimizam, iako je teško prijeći preko potisnutih, a ipak nagrizajućih strahova i zlogukih slutnji.
Jedna takva je i moja, i to ne samo apstraktna nego promišljena: razmišljala sam, naime, što bi meni, što bi stanovništvu ove zemlje, svih zemalja Europske unije značio njezin raspad.
Takav razvoj stvari, i to 2019. godine, politički promatrači smatraju realno mogućim, nipošto samo zbog naklapanja tipa ”što bi bilo kad bi bilo” samozvanih proroka niti zbog toga što neki misle da su se svi savezi država poput Austrougarske Monarhije i Kraljevine SHS-a, odnosno Kraljevine Jugoslavije raspali. Raspad Europske unije politolozi i novinari (Thomas Mayer: ”Die EU könnte 2019 zerbröckeln”, Der Standard, 1. siječnja 2019.) drže mogućim zato što je Europska Unija danas podjednako daleko od makar približne realizacije vizija očeva europske integracije – od nadnacionalne zajednice europskih država, država socijalnog blagostanja s prekograničnom suradnjom i mirovnom politikom – koliko i od svoje sposobnosti da se profilira kao konstruktivan politički suigrač, poglavito kao ozbiljan i djelotvoran čimbenik globalne politike.
Europska unija je danas podjednako daleko od makar približne realizacije vizija očeva europske integracije – od nadnacionalne zajednice europskih država, država socijalnog blagostanja s prekograničnom suradnjom i mirovnom politikom – koliko i od svoje sposobnosti da se profilira kao konstruktivan politički suigrač, poglavito kao ozbiljan i djelotvoran čimbenik globalne politike
Zbog slabe povezanosti zemalja članica Europska Unija nije u mogućnosti uvjerljivo nastupati u međunarodnoj politici, hvatati se u koštac s izazovima klimatskih promjena i njihova odraza na gospodarstvo i, naposljetku, reagirati na migracije.
Jean Paul Juncker je doista na svim susretima predsjednika država članica i šefova njihovih vlada sve drastičnije upozoravao na to da se moraju pobrinuti da održe korak s mijenama uslijed digitalizacije želi li Europa na dužu stazu održati svoj model ekosocijalne tržišne ekonomije i socijalne države.
To mora zabrinjavati stanovništvo ne samo zemalja članica, jer se ekonomske krize ne zaustavljaju na granicama, nego se slijevaju preko njih.
Juncker je podsjećao i upozoravao na alarmantnu činjenicu da su izazovi zajednički zadatak svih Europljana, iako bi trebali biti zajednička briga cijeloga svijeta.
No, SAD su pod Trumpom krenule putem egotripa (”America First”, a za Europu ga baš briga), a Kina, Rusija i (zasad) Brazil izabrali su autokratske vođe koji se također ne namjeravaju obazirati na sudbinu Europe.
Naprotiv: predvođene Rusijom, njezini desničarskopolitički trabanti čine sve da Europu još više razjedine. Ekstremno desničarski političari u Zapadnoj i srednjoj Europi rado sudjeluju u toj igri (moja domovina, sram me je reći, ne propušta priliku demonstrirati svoju privrženost ruskom ”Caru”).
Europska unija si u toj geopolitičkoj situaciji mora pomoći sama – a to je razlog moje zabrinutosti. Naime, u svibnju se održavaju izbori za Europski Parlament, pa se mijenja i Europska Komisija i njezino vodstvo (sam J. P. Juncker više neće biti na raspolaganju).
Prije toga Europska Unija mora izaći na kraj s krupnim zalogajem nazvanim Brexit: u manje od sto dana Europljani se moraju suočiti s izlaskom snažne gospodarske i sigurnosno-političke sile. A do drame Brexita došlo je i zbog toga što Europska unija nije uspjela iskomunicirati svoje najveće uspjehe – zajedničko unutarnje tržište i usklađenu politiku tržišnog natjecanja.
To je možda apstraktno velikom dijelu stanovništva – suverenistima (kojima je državna suverenost sveta krava i najviše dostignuće, iako i oni, zajedno sa svim građanima, profitiraju od Europe bez granica: od slobodnog platnog i putničkog prometa, od nastojanja da kvaliteta robe, napose živežnih namirnica, bude jedinstvena, od jedinstvenih kriterija za kvalitetu (Biljani Borzan pripada velika zahvalnost za zalaganje upravo na tom planu budući da je ona kao liječnica zaista osjetljiva na zaštitu zdravlja EU-građana).
Predvođene Rusijom, njezini desničarskopolitički trabanti čine sve da Europu još više razjedine. Ekstremno desničarski političari u Zapadnoj i srednjoj Europi rado sudjeluju u toj igri (moja domovina, sram me je reći, ne propušta priliku demonstrirati svoju privrženost ruskom ”Caru”)
Premda je politika Europske središnje banke, koja je svojim austerity programom spriječila eskalaciju financijske krize Grčke, Cirpa, Italije u sveeuropsku krizu, kontroverzna zbog prilično očiglednog spašavanja tih zemalja zbog europskih banaka i iako je ta politika proizvela nove milijune osiromašenih, činjenica je da bi ta eskalacija jamačno uvukla u nevolje i zemlje-vjerovnike.
Kratkovidno je iz toga zaključiti da politika zanemaruje građanje. Građani u svakom slučaju snose posljedice.
Protivnici Europske unije upiru prstom u očigledno zatajivanje Europske unije u europskim političkim krizama: austrijski je predsjednik Alexander Van der Bellen u novogodišnjoj čestitki građanima retorički zapitao: ”Čemu služi Europska Unija?” i odgovorio: ”Od 1945. godine u Europi nema rata!” Nisam do sada čula da mu je netko proturječio pitanjem: ”A Jugoslavija 1991.-1995.?”
Malo je reći da Europa tada nije bila djelotvorna: niti je uspjela prepoznati znakove za uzbunu, niti je shvatila težnje pokretača krize i rata. Nije čak uspjela shvatiti da bjesni rat ni kad je neko vrijeme već bjesnio – o neuspješnim pokušajima da ga se zaustavi da i ne govorimo.
Brexit je prvi teški izazov nove godine. Neće biti svejedno odvija li se istup Velike Britanije iz Europske unije što racionalnije i sređenije ili kaotično. Za sada se nazire dodatno slabljenje političke moći preostalih 27 članica.
Nacionalisti i suverenisti: Želimo natrag kontrolu nad našim zakonima! (”We want to take back control of our laws“, copyright: Theresa May / Donald Trump).
Strah od gubitka nacionalnog suvereniteta obuzima Europljane. Dobro se sjećam demonstracija protiv Istanbulske konvencije i UN-ovog Compacta o migracijama, što ga je u Marakešu 10. prosinca 2018. godine Republika Hrvatska konačno ipak prihvatila, premda uz velike transparente protiv suverenista iz Hrasta.
Da je istup iz međunarodnih obaveza ”vraćanje (oduzetog) suvereniteta”, mogu vjerovati samo naivci. Europska unija, UN ili bilo tko čije se konvencije prihvaćaju nemaju nikom ništa vraćati.
A ne vidim ni u tragovima nastojanje da se tim narativima suprotstavi uvjerljivim protuargumentima: ne ”dokazima” da Europska Unija ne znači gubitak cjelokupnog suvereniteta, već upravo obrnuto – ljude treba uvjeravati da je žrtvovanje dijela suvereniteta zalog boljitka zajednice, da znači angažman za prevenciju klimatskih katastrofa, zaštitu prirode, odgovorno gospodarenje resursima, prevenciju nasilja od malih nogu, tolerantno i humano rješavanje imigracijskih problema
Suverenitet se razvodnjavao u onoj mjeri u kojoj su zemlje poslije kraja Drugoga svjetskog rata i poslije Varšavskog pakta uspostavile međunarodne mreže suradnje zbog potreba i nužnosti kojima pojedine zemlje same nisu mogle udovoljavati (primjer ekonomista iz Der Standarda: ”Države su odustajale od nacionalne konjunkturne politike zato što su rashodi država uslijed nužnih uvoza porasli, zato što su inozemni poslovni partneri svoje dobiti transferirali u svoja inozemna sjedišta”).
Europska unija je stvorena i u cilju vraćanja Europi i europskim zemljama članicama suverenitet koji su na nacionalnoj razini izgubile.
Zašto sa zabrinutošću gledam u budućnost 2019. godine?
Zato što se na izbore za europske institucije s jedne strane ljudi ustručavaju izaći i radije ostaju doma, zato što su – neminovno – zaraženi pričama suverenista – one zvuče uvjerljivo, no one su zablude.
A ne vidim ni u tragovima nastojanje da se tim narativima suprotstavi uvjerljivim protuargumentima: ne ”dokazima” da Europska Unija ne znači gubitak cjelokupnog suvereniteta, već upravo obrnuto – ljude treba uvjeravati da je žrtvovanje dijela suvereniteta zalog boljitka zajednice, da znači angažman za prevenciju klimatskih katastrofa, zaštitu prirode, odgovorno gospodarenje resursima, prevenciju nasilja od malih nogu, tolerantno i humano rješavanje imigracijskih problema. Mediji i sami građani trebali bi se posvetiti razmišljanju o (smanjenoj) učinkovitosti osamljenih i izoliranih mjera.
Zabrinuta sam zbog toga što je do sada učinjeno, odnosno nije učinjeno glede prijedloga novih kandidata za europske institucije. Spominju se kandidati za koje je evidentno da je kriterij kandidature stranački ključ, a ne kvalificiranost.
Građani, sve i da žele razmisliti o aktualnom stanju Europske unije, ne mogu doći do informacija jer će se predizborna borba jamačno vrtjeti oko osoba.
Sumnja da se europske institucije zalažu samo za ”krupne igrače”, a ne za ”malog čovjeka” može se relativno lako pobiti: hrvatski građani imaju povjerenje u Europski sud za ljudska prava – on im je posljednje uporište kad ih iznevjeri domaće sudstvo.
I doista, on može – i čini ono što politički pritisci u državama otežavaju ili čak onemogućuju – djelovati kao neovisna nadređena institucija, što se može provjeriti kod nacionalnih predstavnika pravosudnih organa pri Europskom sudu.
Građani, sve i da žele razmisliti o aktualnom stanju Europske unije, ne mogu doći do informacija jer će se predizborna borba jamačno vrtjeti oko osoba
Odricanje od suvereniteta je, kao što se vidi i na tom području, u interesu ”malog čovjeka”.
Gdje su glasovi onih koji bi to morali znati i koji bi morali uvjeravati javnost, a suvereniste raskrinkavati kao kratkovidne demagoge.
Bi li raspad Europske unije bila nesreća? Cinično bi se moglo reći: Bez Europske unije nema ”Schengena”. To se suverenistima i nacionalistima svih zemalja zacijelo sviđa. Obrnuti zaključak: Europska Unija je ”Europa bez granica” – slobodni prekogranični promet, sa svim prednostima i nedostacima kojih Hrvatska mora biti svjesna.
Hrvatska, kao i sve zemlje čiji građani putuju, morala bi biti svjesna da se nedostacima ne može doskočiti povratkom na čvrste nacionalne granice, nego poticajima da putuju i da se s putovanja i vraćaju.
Tema za buduće europske zastupnike!
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Krajnji je rok da političari odgovore kako živjeti u krizi
- Nečasna korupcija u službi ”uzvišenih” državnih interesa
- Kardinale Puljiću, rat je nepodoban za razlučivanje dobra i zla
- 75. godišnjica kraja rata – prigoda za kritički osvrt
- Otvoreno pismo kardinalu Vinku Puljiću
- Kršćanstvo i koronakriza, osvrt na tekst Tomáša Halíka
- Poruka nesolidarnosti hvarske procesije Za Križen
- Narcisoidno potrošačko društvo ide k solidarnom drugarstvu
- Zahvala izvršnoj vlasti za neizigravanje povjerenja glasača
- Život u cijeloj Europi će se stubokom promijeniti
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.