Još od najranijih dana znam za drveća pod kojima ljudi sjede i druže se. Kao dječak, zajedno s dedom, nemali broj puta sam sjedio u sjeni neke krošnje i slušao starije dok divane. Obično iza podne, kad je sunce bliže brdu, seljani bi izašli iz svojih kuća u kojima bi se na razne načine rashlađivali tokom dana. S otiscima sna na licu i u potkošuljama, nerijetko šutljivi ili čak mrzovoljni, tamo bi čekali da sa njih spadne tegoba još jednog paklenog dana. U sam sumrak, kad se sunce gasi o rub brda, čije zrake tad kao da neko naprasno trpa u vreću horizonta, neko bi pod drvo iznio tacnu sa džezvom i fildžanima. [Read more…]