Slabovidni je isprva vjerovao da mu vid propada, jer je u mladosti ”trošio” oči sjedeći u stiješnjenoj kabini dizalice, buljeći u sićušne ljude i teret koji je milimetarskom točnošću prenosio s jednog mjesta na drugo, stalno na oprezu, pazeći da nekoga ne prignječi i povrijedi.
Bio je gospodar gradilišta, visoko gore među skelama i krovovima. U širokom radijusu okretao se elegantno poput plesača tanga, pospremajući palete cementa i teške blokove armiranog betona.
Za takve manevre bio je potreban oštar vid, ”oko sokolovo”, kako voli primijetiti nećak slabovidnoga, jedina osoba koja ponekad posjeti slabovidnog, donoseći sa sobom dašak optimizma u njegovu zapuštenu, urušenu kućerinu.
Sve je to nekad imao, i dobru plaću, auto, osiguranu toplu hranu kod kuće, robovsko služenje pokojne majke i pokojne sestre. Sve je to prije imao, a sada nema više ništa. Sada mu se život odjednom suzio na invalidsku mirovinu i tapkanje u mraku.
”Šećer mi je pojeo oči”, obraća se socijalnom radniku kao netko tko iz velike udaljenosti promatra točku u pokretu.
U osmuđenoj, masnoj kuhinji, gdje više ništa nije na svome mjestu, slabovidni uočava samo obrise predmeta, sjene u mraku koji ga okružuje sa svih strana. Uvjeren je da mu taj dugoočekivani posjetitelj može pomoći.
Nikoga više nema. Sa svima se posvađao ili su, pak, umrli. Ostao je samo nećak i taj čovjek iz socijalne službe, prijatelj njegova nećaka s majčine strane.
Danas se upoznaju prvi put. Dugo iščekivani gost je razgrnuo nered sa stola i odložio bunt formulara nužnih za dobivanje socijalne pomoći. Prepustio se njegovom uspavljujućem monologu.
”Vi ste mi jedina nada”, kaže slabovidni.
Dugo iščekivani gost razmišlja, slušajući ga. To mu se ne događa prvi put da se njegova ljubaznost krivo tumači. Dok je bio mlađi, događalo se da zbunjuje starije žene pretjeranom obzirnosti, koja je u njihovim usamljenim, uzavrelim glavama na čudan način raspirivala nadu da mu se možebitno sviđaju, da žudi za kakvim odnosom intimne naravi s njima.
Strogi kućni odgoj oblikovao ga je suviše pristojnim i uviđavnim za ovaj svijet. Ljubaznost mu u životu nikada nije pomogla, nego ga je uvijek gurala u nove neprilike i nesporazume, iz kojih se vadio jedino grubošću i otresitošću.
Svijet je jedna velika laž, licemjerno mjesto, shvatio je vrlo rano, gdje nitko nikome bez točno unaprijed određenog razloga i precizno definirane pripremljene računice ne pruža utjehu i pažnju, već uvijek i samo zbog osobnog interesa i koristoljublja.
Tim više je njegova ljubaznost kod ljudi kojima bi se obraćao stvarala krive prosudbe, nesporazume kojih se je, na svoje veliko razočaranje, morao rješavati krajnjom grubosti i otresitosti.
I slabovidnoga je njegova ljubaznost također opčinila. Hvata se za nju kao utopljenik za slamku i njihov razgovor, bez ikakva uvoda, kao da se to podrazumijeva, i kao da je sve unaprijed dogovoreno i raspoređeno, i kao da je to njegova obaveza i zadovoljstvo, skreće sa socijalne problematike u smjeru rješavanja aktualna problema njegova gubljenja vida.
U složenom manevru koji slijedi, ubrzo shvaća, njemu je dodijeljena uloga posrednika. Posrednika između gospodina očnog kirurga i možebitno zainteresiranog kupca zemljišta koje se trenutačno prodaje, kako bi se namaknulo dovoljno novca za planiranu operaciju.
”Operacija jednog oka na crnom tržištu košta deset tisuća eura”, povjerljivim mu tonom šapće slabovidni, dodajući kako uspjeh nije zagarantiran, pa bi se, uzmemo li da je to za probu, krenulo s operacijom lijevog oka. ”Ako bi operacija bila uspješna, razmišljalo bi se i o operaciji desnoga”, dodaje.
Dugo iščekivani gost promatra ga razrogačenih očiju, kreveljeći se u čudu, znajući da ga ne može vidjeti. Ne iskazuje više zabrinutost i suosjećanje. Obrambeni mehanizam zaskočio ga je odmah, probudivši ga iz letargične ljubaznosti i empatije.
Sumnjiva agilnost i naredbodavni ton kojim mu se obraća slabovidni prelaze iz prihvatljiva tonaliteta u neko novo, abnormalno stanje, opasno i uvredljivo za njegov ego i njegovu egzistenciju.
Nelagoda prelazi u strah, strah u laganu paniku. Odjednom ga preuzima nezaustavljiva potreba da izađe iz zamračene kuhinje na danje svjetlo, da se iskobelja iz mišolovke u koju je ulovljen.
Vani sunce žarko sja, oštre konture suhozida presijecaju zapuštenu njivu iza kuće. Stoljetni hrast širi grane natkrivajući cijelo dvorište, a u njegovoj gustoj krošnji, kao u kakvoj košnici, razliježe se pjev ptica.
Obgrlivši kožnu torbu, u koju je na brzinu vratio neispunjene formulare i pročišćeni tekst Zakona o socijalnoj skrbi, čeka slabovidnog da izađe iz kuće.
Slabovidni se brzo snašao, iskobeljavši se iz sigurna prostora na brisano područje. Rukama napipava stolicu koja mu se krotko predaje pored samog praga kuće. Čim se ugodno smjestio, pogledom traži sjenu gosta u košmaru ljetnoga podneva.
Ali ne može je pronaći. Iz sigurne udaljenosti, dugo iščekivani gost promatra ga kako kopni u vlastitoj nemoći, i tek kada pokrene motor automobila slabovidni okreće glavu u njegovom pravcu, smiješeći se luđačkim pogledom, kao netko tko je upravo izgubio posljednju nadu u svome životu.
***
Napomena autora:
Priča ”Uljudbenost” objavljena je 2013. godine u knjizi ”Mišomor za rođake”, u izdanju izdavačke kuće Fraktura, Zaprešić. Autor je ovdje donosi u nešto izmijenjenom izdanju.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Boris
- Benčić – personalizirana, Plenković – nepersonaliziran?
- Zašto građani pristaju da budu prevareni i pokradeni
- BBB-i najopakiji navijači u Europi
- Vodnjan – slobodna zona!
- Je li trebao znati ili nije trebao znati?
- Hrvatska i Srbija – Zakon spojenih posuda
- Bog, Hrvati i nogomet
- Zašto će na parlamentarnim izborima iznova pobijediti HDZ?
- Zašto državljani Hrvatske ne izlaze na ulične prosvjede?