Sanja Sarnavka
Dok Zagreb s nestrpljenjem iščekuje najezdu skakavaca koji će se sjajno stopiti sa smradom koji nas zapahuje iz poplavom blagoslovljenih suterenskih prostora i s naherenim krovovima koji pate oskvrnuti jer su im odrubili dimnjake, a ostatak Hrvatske koja živi ”novo normalno” moči noge u lavorima ili u moru, dogodili su se izbori.
Izabrani kažu ”Hrvatska je izabrala”, iako je jasno da pola onih koji imaju pravo izaći na izbore i zaokruživanjem nekog broja pokazati koga žele slušati ili bar vidjeti u Saboru ili Vladi nije stiglo do svog biračkog mjesta.
Njima je dobro, ili im nije dobro, ili im je svejedno kako im je. Tko će ga znati koliko je kojih. Agencije koje se bave rejtinzima, instituti koji marno istražuju sve i sva, još nisu objavili rezultate takvih istraživanja. Ako se itko uopće sjetio provesti ih.
Vjerno na izbore izlaze samo u Bosni i Hercegovini te biraju ”zna se” ili nešto još desnije. Oni koji su se otisnuli prije sto godina preko dalekih oceana ili otklipsali do Njemačke također.
A svi nedavno otišavši u hladnije i zapadnije ili vruće emiratske prostore očito se ne namjeravaju uskoro, ako ikad, vratiti jer ih izbori uopće nisu zanimali – u Irskoj se na biračkom mjestu pojavilo četrnaestero, u Kataru dvoje, dvojica ili dvije.
A što su izabrali nadobudni, oni koji vjeruju da njihov glas vrijedi i da se isplati u vruć ljetni, za većinu neradni dan, žrtvovati pola sata svog života, nabiti masku na lice, uzeti kemijsku i odlučno iskazati svoju volju ostavljanjem traga na poprilično velikoj papirnatoj plahti sa stotinu što znanih, što neznanih junaka i junakinja koji iskazuju spremnost da se žrtvuju za svoj narod?
Neki bi se žrtvovali uzimanjem pozamašnih plaća i postojanom šutnjom, neki smještanjem uže familije na mjesta koja ni na koji način ne zaslužuju, a neki bogme i predanim radom. Samo treba znati who is who i što želimo da izabrani čine.
E pa, kao i obično, izabralo se sve i svašta, odnosno svakakve.
Svi nedavno otišavši u hladnije i zapadnije ili vruće emiratske prostore očito se ne namjeravaju uskoro, ako ikad, vratiti jer ih izbori uopće nisu zanimali – u Irskoj se na biračkom mjestu pojavilo četrnaestero, u Kataru dvoje, dvojica ili dvije
Iako se jedan predstavljao kao novi mesija i stalno zaklinjao u narod (iako se baš nije potrudio istražiti koliko mu tog naroda ne bi dalo ni da im pjeva, a kamoli da u njihovo ime progovara), može se utvrditi da je malo popušio.
Okružen gomilom čudnih likova, od kojih je jedan, poznat po glupavim štosevima u kojima su zabetonirane uloge muškaraca i žena, vlastitu promidžbu okrunio podrigivanjem, uspio se dokopati mjesta potpredsjednika Sabora, ali tek kao jedan od oporbenih zastupnika.
Onaj s hozentregerima ugurao se u Sabor, ali negdje u kutu cvili jer nije ustoličen za ministra kulture pa ne može dekretima ukidati sve što mu srcu nije milo, a nije stigao uništiti u šest mjeseci svoje bivše vladavine.
Većina manjine koja se udostojila glasati opredijelila se za dobro znano. Jest da ih podosta misli kako idemo u krivom smjeru, jest da smo na tablicama koje mjere razne vidove uspješnosti pri ili na samom dnu, jest da nas muči korupcija, ali bolje je, očito, birati provjereno loše, a ne eksperimentirati s nečim nepoznatim, nečim u što tek trebamo proniknuti.
Tužna je istina da su mnogi, pa i ja, pokazali veliki ushit što je, kad se već u Hrvatskoj tako bira, porazio prethodno spomenutog proroka. Bolje mrak nego mrkli mrak. Optimizam na stotu očito buja na ovim prostorima.
Posebno veseli što je zadržao neke ministre koji su se iskazali u prethodnom mandatu. Jedan koji se uvijek vedro i dobrodušno smije, uz bujicu riječi koje teku i preplavljuju nas bez da im ikad uspijemo poloviti smisao (valjda su mu stalno na pameti sve nekretnine koje je uspio pribaviti pa sanjari dok hoda kako se u njima ugodno valjuška; tako bih i ja, sigurno) posebno me razgaljuje.
Dobili smo i dašak turske sapunice – zastupnica koja mrzi ideologije pa im se intelektualno suprotstavlja molitvom i razgovorom s pobačenim fetusima luta hodnicima lica prekrivena velom jer joj kontradiktorne informacije zabranjuju da stavi masku na svoje produhovljeno lice.
Tu je i love story bračnog para koji se voli do neba, ali povremeno moraju jedno drugom replicirati kako bi pokazali da njihova ljubav mora povremeno ustuknuti pred ljubavlju prema domovini. Demografska obnova posebno ih brine.
On zna pouzdano da je 99 i nešto posto pobačaja neopravdano jer je to utvrdio dugogodišnjim istraživanjem. Dubinskim intervjuima sa stotinama žena, nedvosmisleno je ustanovio da se radi o neodgovornim osobama koje svoj komoditet ne žele žrtvovati za potomstvo.
Posebno su neodgovorne one silovane. Šta sad, malo ih neko silovao, pa bezveze cmizdre i jauču, umjesto da rode i nadaju se kako će dijete imati što više silovateljevih gena.
Ona, pak, zna da se pitanje pobačaja danas banalizira, može ga se usporediti s odlaskom zubaru. Očito je znanstveno dokazano kako je nevažno koliko žena nema ginekologa primarne zaštite jer su svi zbrisali u privatnu praksu ili preko granice, očito da nema veze što gotovo pa nema liječnika u javnim bolnicama koji nisu oboljeli od prigovora savjesti, a epidemija se širi i na ljekarne pa moraš moljakati udjelu kontracepcijske zaštite.
Ako se oni vole, ima da se svi vole, silovane i silovatelji, nasilnici i žrtve. I da rađaju djecu. Onoj neželjenoj garantirana je sretna budućnost.
Ima ih još podosta koje brinu nerođeni, dok su za žive nekako izgubili ozbiljan interes. Vjerojatno nisu pročitali, a baš ih to ni ne zanima, znanstveni rad ”Dječje siromaštvo i strategije nošenja sa siromaštvom kućanstava u Hrvatskoj” Ivice Rubila, Paula Stubbsa i Siniše Zrinščaka koji zaključuju: ”Nije važno samo pitati se koliko ima djece, već valja pitati i kako su ta djeca”.
Ocjenjuje se da oko 300 tisuća djece u Hrvatskoj živi u siromaštvu. Ali, teško je sa saborskim plaćama zamisliti što to zapravo znači.
Ima tu i jedan koji je bio u koaliciji, a onda se naglo predomislio. I sad još smatra da Zagreb ne treba obnavljati proračunskim novcem. Suptilna duša. Svakako. Od njega se isto puno pozitivnih pomaka može očekivati. Glupi Japanci, Francuzi, Amerikanci i ine nacije koje su davale gomile novca za obnovu razrušenog Skopja. Sve je to trebalo tržište riješiti, valjda.
Nasuprot znalcima, čudnim čudom upala je u Sabor i sedmorka neveličanstvenih koja, kako reče bivši i sadašnji primus (ali ne inter pares jer je on jedinstven, neponovljiv i nedostižan) urla na Markovu trgu i nešto aktivistički bunca. Kako, kojim čudom ih sada moraju oslovljavati s ”uvažena zastupnice” ili ”uvaženi zastupniče” ostaje tajna za ostatak ekipe.
Većina manjine koja se udostojila glasati opredijelila se za dobro znano. Jest da ih podosta misli kako idemo u krivom smjeru, jest da smo na tablicama koje mjere razne vidove uspješnosti pri ili na samom dnu, jest da nas muči korupcija, ali bolje je, očito, birati provjereno loše, a ne eksperimentirati s nečim nepoznatim, nečim u što tek trebamo proniknuti
Mora da je to magija onoga koji se naziva slobodnim umjetnikom, performerom. Predstavlja se kao Siniša Labrović. Znanstvenom metodom istražio je konstelaciju zvijezda i utvrdio da je za sve gadosti koje se događaju u sabornici i oko nje, kao i na drugoj strani trga odgovoran jedan milimetar.
Snagom volje i mišića, uz svesrdnu pomoć dobrovoljki i dobrovoljaca ispravio je tu fatalnu grešku i pomaknuo zgradu za jedan, taj kobni milimetar. I sada svijetla sadašnjost i trk k još svjetlijoj budućnosti može započeti.
Taj milimetar uzrokovao je da uvažena zastupnica Benčić bude prva u povijesti ove prevažne institucije koja će izreći kako ju je sram kad zna kolike su plaće ljudi koji uvažene opslužuju u odnosu na opsluživane.
A jednako uvažena će Rada Borić izreći što misli o odnosu stranaka prema ženama i hinjenoj spremnosti da se priča o ravnopravnosti pretoči u stvarnost.
Uvažena Katarina Peović već je i prije prve sjednice postala bauk kojim se straši malu djecu i bogate odrasle. Što li će im tek raditi sada kad je Sabor pomaknut na prave koordinate?!
Nešto ispod pola Hrvatske izabralo je cjelovit Sabor, a on potom potvrdio staro-novu Vladu. Zrcali se pola društva u njemu. Ima nas, očito, svakakvih.
Dosadno nam sigurno biti neće. Pogotovo ako korona pomahnita s jeseni, pogotovo kad se suočimo s njenim posljedicama jednim pogledom u novčanike ili isprintana stanja na bankomatima.
Kako će preživjeti zatočeni u domovima za starije i nemoćne, kako će preživjeti nezaposleni i penzići, hoće li djeca ići u školu i družiti se s vršnjacima, pogledavati krišom ili javno sa simpatijama?
Que sera, sera, whatever will be, will be…
Uzdam se u vlastitu pamet i volju za djelovanjem, uspješnost akcija s jednakomislećima, u uvažene koji tvrde da Možemo! i preciznost izračuna Siniše Labrovića. Jer, ako je zeznuo, morat ćemo opet gurati i pomicati.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Iako ću konačno glasati ZA, zgađena sam do povraćanja
- Naopaka slika povijesti predstavlja se kao istinita
- Isus bi danas u ovoj državi bio čovjek opasnih namjera
- Probitačna i prilično profitabilna lakoća postojanja
- Uopće ne razumijem što znači poklik “Mi Hrvati!”
- Algoritmi i predsjednički izbori
- Preko sedam gora i sedam mora… čudo Islanda
- Bajka o jednoj Sandi, Sandri, Dubravki i Kolindi
- Bez gorčine, ali s podosta gađenja
- Cruella rodoljupka, lokomotiva koja ide na nas
Bravo gđo Sanja.Divno vas je čitati.Lp