novinarstvo s potpisom
Sanja Sarnavka
Od prvog susreta sa stihovima Branka Miljkovića ”Da li će sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj” osjećam tugu i gorčinu kad god ih čujem. Odmah, intuitivno, znala sam koji je odgovor točan. [Read more…]
Sanja Sarnavka
Od prvog susreta sa stihovima Branka Miljkovića ”Da li će sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj” osjećam tugu i gorčinu kad god ih čujem. Odmah, intuitivno, znala sam koji je odgovor točan. [Read more…]
Sanja Sarnavka
Kad živiš u Hrvatskoj kao građanka koja želi živjeti u uređenoj državi u kojoj se poštuju ljudska prava, a institucije, sukladno svojim ovlastima, odrađuju zadatke dosljedno i odgovorno, ne možeš se prestati čuditi zbivanjima kojima iz dana u dan moraš svjedočiti. Pritom možeš komentirati, razumno argumentirati, vikati, nešto pokušavati učiniti … ali, avaj, prevelike vajde nema. [Read more…]
Sabor, Vlada i Programsko vijeće HRT-a trebali bi zaustaviti korištenje javnog novca za zastrašivanje novinara na HRT-u, a ako oni to neće učiniti civilno društvo će se organizirati i pozvati građane na pobunu, poruka je s tiskovne konferencije ”Javni medijski servisi i ljudska prava“ koju su aktivistice Vesna Teršelič, Sandra Benčić i Sanja Sarnavka u četvrtak održale u Kući ljudskih prava u Zagrebu povodom izvanrednog otkaza predsjedniku HND-a Hrvoju Zovku na javnom medijskom servisu. [Read more…]
Davor Bernardić
Skupina istaknutih aktivistkinja uputila je u srijedu otvoreno pismo SDP-u u kojem traže da ta stranka podrži ratifikaciju Istanbulske konvencije Vijeća Europe o borbi protiv nasilja nad ženama koja je, kako ističu, civilizacijsko pitanje i ni na koji način ne smije se koristiti za političke obračune. [Read more…]
U prepunoj Velikoj dvorani Novinarskog doma glavni urednik VBZ-a Drago Glamuzina ocijenio je da je humanizam najveća vrijednost knjige ”U što vjerujemo mi koji u Boga ne vjerujemo”. O postojanju Boga nema dokaza, kazao je Glamuzina i dodao da je siguran ako i postoji Bog, da se ne miješa u naš život i da ga ne možemo kupiti nikakvim vjerovanjem. [Read more…]
Sasvim neočekivano, uoči današnje svečane prezentacije nove programske sheme HRT-a, odjeknula je jučer vijest da se nakon 13 godina emitiranja ukida HTV-ova emisija “Hrvatska uživo”. [Read more…]
Krajem protekloga tjedna, čini mi se da je to bila subota, otvoren je na četvrtom programu HRT-a problem o kojemu se u nas, ali i u drugim europskim zemljama, uglavnom šuti. O. K. šutnja je, moguće, prejaka riječ – progovara se o njemu na stručnim skupovima psihijatara i pravnika, ali o tome javnost zna vrlo malo ili gotovo ništa. Riječ je o psihijatrijskim dijagnozama koje “počinitelja amnestiraju” od eventualne kazne zatvora za počinjeno nedjelo, ali zato nalažu obavezno liječenje u nekoj od ustanova zatvorenog tipa.
Svi koji su gledali Sanju Sarnavku, Tončicu Čeljusku te prilog o krimenu Marka Franciškovića morali su se zapitati jesu li tom čovjeku prekršena ljudska prava, je li riječ o ludilu ili politici?
No, krenimo redom. Francišković je bio kandidat na lokalnim izborima za zagrebačku skupštinu. Ogorčeni je protivnik članstva Hrvatske u EU. Radikalni desničar koji se zalaže za ponovno uvođenje smrtne kazne i za to da nepošteni i korumpirani političari čiste minska polja diljem Lijepe naše, itd., itd.
U kolovozu 2013. nakon degutantne prepiske na Facebooku s ministrom unutarnjih poslova Rankom Ostojićem biva uhapšen. Sjećate se, Francišković je ministru prepričao svoj navodni san u kojemu ga vidi obješenog o stup na kojem je bila podignuta europska zastava, a narod nakon toga pije, slavi Ostojićevo vješanje.
Čini mi se potpuno opravdano da je san protumačen kao moguća prijetnja smrću i Francišković završava sanjajući iza rešetaka, a ubrzo nakon toga i na liječenju u Svetošimunskoj. Dijagnoza je teška, stigmatizirajuća – paranoidna šizofrenija koju prate mesijanske ideje.
Ali dio ljudi voli proroke i malo ih zanima imaju li mesijanske ideje uporište u realnosti. Sve vrijeme stoga Franciškovićeve pristaše tvrde kako, s obzirom na to da je došao u sukob s ministrom unutarnjih poslova, kod njega nije riječ o duševnome poremećaju, već o staljinističkom obračunu lijeve vlasti s političkim neistomišljenikom.
Optužuju da je psihijatrija ponovo stavljena u funkciju politike. S desno orijentiranih portala i foruma, nakon priloga na HRT 4, u srijedu su osvanuli zahtjevi za ostavkom ministra Ranka Ostojića – a po forumima se mediji prozivaju za strah i sluganstvo, nedopustivu, višemjesečnu šutnju o slučaju Francišković. Pristaše, dakle, tvrde da je riječ o paranoidnoj politici, ne o ludilu sanjača…
Psihijatri šute. Optužbe doživljavaju vjerojatno kao još jedno zadiranje u liječničku autonomiju i privatnost njihova pacijenta, kao nedopustivu skandalizaciju teške bolesti.
Sanju Sarnavku iz Kuće ljudskih prava o ovome slučaju izvijestili su roditelji nakon što je Francišković iz zatvorske bolnice nedavno premješten na forenzički odjel u Popovači, jer je navodno još uvijek psihotičan i nadalje ima mesijanske ideje.
Logičan je strah i zabrinutost roditelja koji očito sumnjaju u ispravnost odluke da se njihova sina nakon pet, šest mjeseci liječenja premješta u Popovaču. U tome da je psihotičan na Vladu Sanja Sarnavka ne vidi ništa neuobičajeno (a tko nije, veli ona u emisiji HRT-a), a mesijanske ideje, znamo svi, ima na stotine njih slobodnošetajućih.
Našalila se, ova borkinja za ljudska prava i dostojanstvo psihijatrijskih pacijenata i na svoj račun, rekavši da ona, ako ikad završi na psihijatriji, neće biti puštena do kraja života. No, šalu na stranu, jer do smijeha zasigurno nije onima iza psihijatrijske brave.
Mene, a vjerujem i vas, nervira činjenica da se o pravima psihijatrijskih bolesnika u nas progovara samo kroz medijski “atraktivne” primjere javnih uglednika (supruge vlasnika medija, žene suca ili, evo, desničara koji socijaldemokratskog ministra želi skratiti za glavu). Nekako mi je ružno da se prava te kategorije bolesnika uvijek boje žutim, pa sam svjesno izignorirala luckasti umjetnički performens laburista s gaćama o štapu i mikrofonu i kolumnu na Dan socijalne pravde odlučila posvetiti dijagnozom obespravljenim ljudima.
Nisam sljedbenik pola stoljeća starog antipsihijatrijskog pokreta, mada su mi sve druge šezdesetosmaške ideje bliske i drage. Ne mislim da je ludilo mit. Smatram, jednostavno, da psihijatrijska represija u službi državnoga ustroja, bez obzira na njezin legalitet i stručni legitimitet, zaslužuje ozbiljniji tretman i stalan medijski nadzor, čak i kad je riječ o čovjeku poput Marka Franciškovića, čije su ideje mnogima do gadljivosti strane i s kojima se, treba li to uopće govoriti, duboko ne slažem.
Znam, psihijatri će reći da drugi psihotični, paranoidni pacijenti koji opasnost vide u žutim mravima ili svemircima nikoga osim njih ne zanimaju i da po zatvorenim odjelima mogu trunuti mjesecima i godinama a da ih ni rodbina ne posjeti. Ali čim slučaj ima bilo kakve veze s tajkunima, sucima, politikom, psihijatri i psihijatrija se optužuju za manipulaciju, nasilje, prisilno hospitaliziranje – sumnja se kako su njihova vještačenja i dijagnoze ludila u službi politike.
Kažu da su im zalud sva objašnjenja da na duševni poremećaj nitko nije imun, pa ni mladi desničari, da obolijevaju neobrazovani i obrazovani, siromašni i moćni, poznati i nepoznati te da su zatvoreni psihijatrijski odjeli često potrebni upravo da bolesnik ne ugrozi sebe, okolinu ili pak ogorčena okolina njega. Misle da novinari svojim senzacionalističkim pisanjem narušavaju tako potrebno povjerenje srodnika pacijenata u njihovu neovisnost i stručnost.
Mada ni oni ne spore pravo rodbine i roditelja da se žale na prinudno liječenje, nerijetko će upozoriti da je liječenje dugotrajno i neizvjesno, te svako neodgovorno uplitanje medicinskih laika može narušiti krhku ravnotežu povjerenja pacijenta i njegovog terapeuta i stvar vratiti na početak.
No, psihijatrijski odjeli pod ključem, uz zatvore, jedini su legalni oblik lišavanja slobode mentalno oboljelih ljudi i kao što zdravi zatvorenici imaju pravo na neovisni nadzor institucija u kojima služe kaznu za učinjeno zlodjelo, i ustanove zatvorenoga tipa u koje bivaju smještani duševno oboljeli morale bi kontinuirano biti kontrolirane, a dijagnoze i uvjeti liječenja u njima podlijegati neovisnom stručnom nadzoru, koji bi onda u ovakvim slučajevima mogao promptno reagirati i presuditi ima li osnova sumnji da se politika umiješala u dijagnozu ili je to tek tlapnja onih koji Franciškovićevu bolest koriste kao oružje protiv vladajućih…
Je li riječ o ludilu vlasti ili oponenata. Hoće li gaće na štapu ponijeti ministar unutarnjih poslova ili pristaše Franciškovića.
Kako bilo da bilo, Havajska deklaracija, donesena još davne 1977. godine, obavezuje i hrvatske psihijatre da u trenutku nestanka razloga za prinudno liječenje od prinude oslobode pacijenta i hospitalizaciju iza brave zamijene liječenjem na otvorenom odjelu ili ambulantnim tretmanom. Činjenica da je netko u bolesnom stanju duševnoga rastrojstva uputio prijetnju ministru, a ne recimo punici ili susjedu, ne bi smjela utjecati na odluku psihijatra o potrebnoj duljini liječenja. Politika koja zahtijeva suprotno s pravom se može nazvati paranoidnom.
Potkraj prošloga tjedna u dvorani Gorgoni u zagrebačkome Muzeju suvremene umjetnosti prvi put izvedena je dokumentarna drama “Seven” u režiji Anice Tomić. Predstava je to o važnosti borbe za ljudska prava i smatra se jednom od najvažnijih aktivističkih predstava današnjice.
Projekt “Seven” inicirala je i režirala švedska književnica, glumica i producentica Hedda Krausz Sjögren prije šest godina, a praizvedba je bila u Švedskoj. Do sada je “Seven” izveden u 13 zemalja, među ostalim i u Afganistanu, a predstava je stigla u Zagreb uz pomoć nevladine udruge Domino, koja organizira i festival Perforacije i Queer Zagreb. U isto vrijeme, tijekom vikenda, održana je i međunarodna dvodnevna konferencija o traffickingu, na kojoj su švedski stručnjaci govorili o tome kako se oni bore protiv trgovine ženama.
Predstava “Sedam” temelji se na potresnim ispovijestima žena iz cijeloga svijeta, od Pakistana i Kambodže do Sjeverne Irske, koje su digle glas protiv svih vrsta diskriminacije te spolnoga i obiteljskog nasilja, a potom su neustrašivim aktivističkim radom promijenile svijet oko sebe. Njihove priče literarno su potom oblikovale književnice, a projekt je podržala i švedska vlada. Dodatna važnost i snaga predstave jest u tome da je u svim zemljama, pa i u Hrvatskoj, podupiru političari, umjetnici, novinari i drugi aktivisti, koji javno čitaju priče tih hrabrih žena.
Do sada je u projektu sudjelovalo 500 političara, umjetnika, ljudi iz svijeta filma i teatra, među ostalima i članice Europskoga parlamenta, njih sedam, švedska ministrica pravosuđa Beatrice Ask te oskarovka Meryl Streep. I u Hrvatskoj su neke političarke i aktivistice te ostale osobe iz javnog života rado prihvatile poziv za sudjelovanje u predstavi. Među njima su prva hrvatska premijerka Jadranka Kosor, ministrica kulture Andrea Zlatar Violić, aktivistica i predsjednica udruge B.a.b.e. Sanja Sarnavka, glumica Ksenija Pajić, novinar Aleksandar Stanković, prva intendantica u povijesti hrvatskoga kazališta Mani Gotovac te član kraljevske obitelji iz Nigerije princ Wale Soniyiki, azilant u Zagrebu, koji je nakon što su mu u domovini ubijena dvojica braće također dignuo glas protiv nepravde.
Svi su oni vjerodostojno interpretirali priče aktivistica, koje su često riskirale i život kako bi se izborile za pravdu i istinu, a među tim hrabrim ženama su i Mukhtar Mai iz Pakistana, Farida Azizi iz Afganistana, sindikalistica iz Sjeverne Irske Inez McCormack, Annabelle de Leon iz Gvatemale, Hafsat Abiole iz Nigerije, Mu Sochme iz Kambodže te mnoge druge.
Možda su najsnažnije ispovijesti Pakistanke Mukhtar Mai, Afganistanke Faride Azizi i Kambodžanke Mu Sochme. Naime, Mukhtar Mai postala je uzor mnogim Pakistankama jer se nije predala zloj sudbini nakon četverostrukog silovanja, već je učinila sve da silovatelje dovede pred sud. Afganistanka Farida Azizi oduprla se marginalizaciji žena pod talibanskim režimom, a nakon prijetnji smrću u svojoj domovini aktivistički rad nastavila je u Americi. Mu Sochme, bivša ministrica u kambodžanskoj vladi, koja je 2005. bila nominirana za Nobelovu nagradu za mir, poznata je po borbi protiv trgovine ženama u Kambodži i na Tajlandu.
Iako će projektu “Seven” možda mnogi prigovarati zbog izvedbi u formi statičnoga scenskog čitanja, valja reći da ovdje u prvome planu nisu teatralnost i glumačka izvedba, nego promicanje poruke – teatrom protiv nasilja i diskriminacije. Što je tema itekako aktualna i u Hrvatskoj uoči referenduma.
Nažalost, predstava “Seven” izvedena je samo jednom pa je mnogo zainteresiranih nije uspjelo pogledati, no nadamo se da će udruga Domino uspjeti organizirati bar još jednu izvedbu te na taj način prikupiti više novca od prodaje ulaznica (a sav prihod namijenjen je u dobrotvorne svrhe) te poruku mira i nenasilja poslati i dalje i šire.
“Postao sam prijatelj Europskog ženskog lobija jer se borimo za isto: za ravnopravnost, nenasilje i zabranu svake diskriminacije žena. Budući da se Europski ženski lobi na najvišoj europskoj razini zalaže za implementaciju Istanbulske konvencije Vijeća Europe, koja se bavi prevencijom obiteljskog nasilja i pružanjem adekvatne zaštite žrtvama, podržavam Vaš prijedlog da 2016. godina postane Europska godina prestanka nasilja nad ženama”, piše u pismu predsjednika Ive Josipovića upućenom Europskom ženskom lobiju u povodu obilježavanja Međunarodnoga dana borbe protiv nasilja nad ženama.
Prema statistikama Ministarstva unutarnjih poslova, na godinu prime 18 000 prekršajnih prijava i oko 22 000 registriranih žrtava nasilja. A u 68 % slučajeva žrtve su žene. Iako statistika postoji, ona nije potpuna jer vrlo često policija samo zabilježi slučajeve nasilja bez stvarne analize i utvrđivanja tko je žrtva, a tko počinitelj.
”Vrlo se često obje strane proglašavaju nasilnicima. To što je žena vrištala ili se branila, policiju ne zanima, već ih oboje prijavi kao obiteljske nasilnike. Centri za socijalnu skrb još se manje stručno i sustavno bave tim problemom. Nerijetko, ako se žrtva odluči rastati, inzistiraju na održavanju susreta djece s nasilnikom bez pružanja odgovarajuće zaštite. Tako se dogodilo ubojstvo u Glini i to pred dvoje maloljetne djece. Bivši suprug došao je naoružan na susret s djecom, a zaštitar u Centru nije ga pregledao.
Usto, nedavno smo spriječili ovrhu djece i njihovo odvođenje u dom za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi jer je Centar za socijalnu skrb želio kazniti majku zato što su djeca odbijala susrete s ocem nasilnikom. I žena i djeca maltretirani su višekratnim vještačenjima, a nasilnik je samo postavljao nove zahtjeve. Kao u filmu ‘Šuti’ Lukasa Nole, u nekoliko su slučajeva žene počinile samoubojstvo jer nisu vidjele drugi izlaz iz kruga nasilja. Problem je golem, a javnost i institucije sjete se da postoji samo tijekom obilježavanja određenih datuma”, kazala je Sanja Sarnavka, predsjednica organizacije B.a.B.e. i predsjednica Upravnog odbora Kuće ljudskih prava.
Nasilje se događa unutar četiri zida i teško ga je dokazati bez vrhunske stručne forenzike. Zato institucije znaju samo sa slučajeve fizičkoga nasilja na koje policija reagira prijavama. Tjelesne ozljede koje trpe žene žrtve nasilja različite su, od lakših ozljeda do ubojstava. U prosjeku dvadeset žena na godinu njihovi sadašnji ili bivši, odnosno bračni ili izvanbračni partneri – nasilno ubiju. Nasilje u vezama ne registrira se posebno jer se zakonom sankcionira samo obiteljsko nasilje kao zasebna kategorija.
”Proces oporavka dugotrajan je i mukotrpan. Žrtve nasilje su često svjedočile nasilju kao djeca u svojim obiteljima pa su takav oblik ‘komunikacije’ prihvatile kao normalan. Njihovo samopoštovanje često je vrlo nisko i posve su nesposobne za samostalan život. Samo dugotrajan psihosocijalni tretman daje kakve-takve izglede za oporavak. A novca za rad sa žrtvama gotovo uopće nema. Opće stanje vrlo je loše”, ističe predsjednica udruge B.a.B.e.
Postavlja se pitanje kako pomoći ženama žrtvama nasilja? Za početak tu su programi prevencije tijekom obrazovanja, od vrtića do kraja školovanja. Tako se djeca odgajaju da su i žene i muškarci jednako vrijedni i da se sukobi ne rješavaju nasiljem. Usto, treba izgraditi sustav učinkovite zaštite koji će biti održiv i koji se neće dovoditi u pitanje svakom promjenom političke vlasti. Iako nasilni muškarci ne mogu doprijeti do žena u sigurnim kućama, one im se same vraćaju jer nemaju snage suočiti se s izazovima samostalnog života. Posebno ako imaju djecu te ako nemaju posao ili nisu stambeno osigurane. Također, jedan od glavnih problema, kako smatra Sarnavka, jesu nedostatak dijaloga u našem društvu te male kazne za počinitelje.
”U našem društvu nema spremnosti za dijalog u svim situacijama. Svakodnevno svjedočimo nasilju na ulicama, stadionima, u komunikaciji političara i političarki te osoba suprotstavljenih mišljenja. Nasilje treba osuđivati, uvijek i svugdje. Nije ispravno da se gleda kroz prste nasilniku zato što je možda žena kriva za to što dobiva batine. Obitelj, znanci, prijatelji i okolina, svi moraju osuđivati nasilje, to je prvi korak u iskazivanju nulte tolerancije prema nasilju. Žene, ne trpite nasilje! Potražite pomoć i zahtijevajte od institucija da vam pruže odgovarajuću podršku”, poručuje predsjednica udruge B.a.B.e. Sanja Sarnavka.
