Za glupost – vjerodostojno spremni!

(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog odsutnosti autorice).

Riječ za najviši i temeljni pravni akt, za ustav ne bez razloga vuče porijeklo od ustave, dakle – brane, pregrade, prepreke. Svrha, bit ustava na temelju kojeg nastaju svi drugi zakonski akti jest biti prepreka, ograničenje vlasti. No, kad ti je vlast ograničena, za glupost vjerodostojno i vječno spremna, ni ustavna ograničenja ne pomažu.

Nemogućnost Hrvatske demokratske zajednice da se jasno odredi prema primitivnome ustašluku i desničarenju koje duboko, uvijek iznova dijeli društvo nametanjem svima vrijednosti propalog, fašističkog i kvislinškog režima NDH, kao neupitnih i domoljubnih, nespremnost da na javnim nastupima i komemoracijama jednostavno zabrani odurne insignije pod kojima su činjeni strašni zločini u Drugom svjetskome ratu, rezultirala je lani nepotrebnim Vijećem za suoćavanje s posljedicama nedemokratskih režima.

Bila je to godina predaha za premijera Andreja Plenkovića (ali ne samo njega) koji je na svako novinarsko pitanje o jasenovačkoj ploči ili neprimjerenim uzvicima na koncertima i utakmicama, spremno odgovarao kako će sedamnaest mudrih glava, predvođenih stručnjakom za rak, akademikom, onkologom Zvonkom Kusićem dati preporuke što im je činiti.

Nemogućnost Hrvatske demokratske zajednice da se jasno odredi prema primitivnome ustašluku i desničarenju koje duboko, uvijek iznova dijeli društvo nametanjem svima vrijednosti propalog, fašističkog i kvislinškog režima NDH, kao neupitnih i domoljubnih, nespremnost da na javnim nastupima i komemoracijama jednostavno zabrani odurne insignije pod kojima su činjeni strašni zločini u Drugom svjetskome ratu, rezultirala je lani nepotrebnim Vijećem za suoćavanje s posljedicama nedemokratskih režima

Za mijenjanje naziva ulica i trgova diljem Lijepe naše, za dizanje u zrak tri tisuće antifašističkih spomenika, bacanje “nepodobnih”knjiga iz knjižnica i jednako tako “nepodobnih” pisaca iz lektire, za brzinsku deložaciju Titove biste s Pantovčaka nisu formirana vijeća. Novinarima u mikrofon ovisno o događaju izdeklamiralo bi se – za potrebe revidiranja povijesti – vječno spremna glupava recitacija o nevinim žrtvama komunizma (kojega apropos nikada nije bilo ni u Hrvatskoj ni u Jugoslaviji), i priča bi tu stala.

Povremeno mi se činilo kako su svi novinari pomrli do devedesetih ili oboljeli od kakve amnezije epidemijskih razmjera, jer su nas i sami  počeli uvjeravati kako nismo živjeli u zemlji u kojoj smo živjeli, već u nekome strašnome režimu u kojemu se nije moglo ići u crkvu,  putovati u inozemstvo, pričati viceve o političarima jer bi te valjda progutao mrak.

Ne znam kako je bilo po nekim zabitima ali iz perspektive Rijeke sve nabrojano je ordinarna laž.

Većina mojih prijateljica udala se za vrijeme socijalizma u crkvi. Jedna u kozalskoj u blizini groblja, drugu je ženio Manjgotić u crkvici u pored Zavoda za zapošljavanje, dok je treća, Grobnišćica svoje sudbonosno “da” izrekla , zahvaljujući poznanstvu s Ivoslavom Linićem i prijateljevanju s pokojnim fra Zvjezdanom Linićem u Katedrali Svetog Vida.

Na svim tim vjenčanjima sam bila. Niti jednu od njih zbog toga nije progutao mrak, niti im je to bila prepreka u karijeri.

Putovalo se i u inozemstvo. Ne samo Trst koji nam je bio kao dnevni boravak već i u Veneciju, Beč, Firenzu, London (i iz njih za razliku od danas vraćalo). Kolali su i vicevi o Titu, Stanetu Dolancu, Đemalu Bijediću… Smijali smo im se mladenački bučno i glasno i u riječkom Kontinentalu i opatijskome Imperialu i na svim mjestima na kojima smo se okupljali tada. Nikad nas nitko nije priveo, a nismo bili članovi Partije.

Bila je to godina predaha za premijera Andreja Plenkovića (ali ne samo njega) koji je na svako novinarsko pitanje o jasenovačkoj ploči ili neprimjerenim uzvicima na koncertima i utakmicama, spremno odgovarao kako će sedamnaest mudrih glava, predvođjenih stručnjakom za rak, akademikom, onkologom Zvonkom Kusićem dati preporuke što im je činiti

Mene uglavnom zaboli želudac kad čujem likove iz “middle of nowhere” kako današnju mladost djecu iz devedesetih i milenijce bajaju pričama strave i užasa o životu u socijalizmu, koje oni eto iz samo njima znanih razloga zovu komunizmom.

Razumijem mnogo je laži potrebno, pa i onih o prošlosti, ne bi li se održao makar privid kako je masi običnih ljudi bolje danas no što im je bilo pred tridesetak godina.

Mnogo je neiskrenosti i izvrtanja činjenica neophodno i kad se želi staviti nekakav znak jednakosti između fašističkog režima u kojemu se tamanilo Srbe, Židove, Rome i komuniste i jugoslavenskoga, samoupravnog socijalizma.

Sve su iskorištene tokom posljednja tri desetljeća, pa stoga i ne čudi “preporuka” Vijeća za prošlost, koje i nakon godinu dana vijećanja nije smoglo snage jasno i decidirano odrediti se prema onima koji su se u Domovinskome ratu služili ustaškim znakovljem.

Takvo ponašanje bilo je krivo i loše. Nanijelo je nemjerljive štete i tad, a nanosi Hrvatskoj i sad. Oni koji se devedesetih nisu mogli odmaknuti od krivih odabira očeva i djedova u Drugom svjetskom ratu, od obiteljskih trauma i primitivnog, provincijalnog šovinizma i danas bukom, prijetnjama, crnilom i provokacijama žele na leđa svih natovariti teret zločina zdušnih suradnika i pomagača fašista.

Ne znam misli li itko od sedamnaest članova Vijeća, da bi nekome u Njemačkoj napamet moglo pasti da komemoraciji kakvom bivšem fašisti koji je možda učinio puno dobra u poslijeratnome razdoblju bilo moguće na spomenik uklesati svastiku ili ruku podignutu pod kutom od 45 stupnjeva i pozdrav Heil Hitler. Naravno da ne bi moglo. Njemačka država ne tolerira isticanje fašističkih simbola pod firmom komemoracije ili sentimenta. Kazne su visoke.

Akademik Zvonko Kusić mogao je znatno bolje iskoristiti proteklu godinu. Baviti se svojom onkološkom strukom, genetikom tumora ili barem nedvojbeno medicinsko znanje primijeniti i na ustašluk koji je, valjda ne dvoji o tome, svojevrsni karcinom društva, pa tek onda Vladi i premijeru dati dijagnozu i terapiju. Bez radikalnog reza, naime, bez odstranjenja tumora! Društvo će nam se raspadati i umirati polako, u mukma

Samo u nas je moguće da premijer kaže kako je Vijeće nedvojbeno ustanovilo da je ustaški pozdrav protuustavan, ali i dokument koji predlaže neustavno korištenje ustaškoga pozdrava u iznimnim, komemorativnim situacijama karakterizirati kao vrlo vrijedan i izbalansiran – kao dokument dijaloga… I što je najbolje pravnik je po struci.

Ono što se zasad znamo o pompozno najavljivanim i napokon donesenim smjernicama jest to da će se dijelu “povlaštenih” birača HDZ-a i njihovim zaštitnicima unutar HDZ-a u ime nekadašnjih zasluga dozvoljavati da nekažnjeno i nadalje krše ustav.

U glupostima tog tipa HDZ je istinski vjerodostojan, iza svake desničarske provokacije tipa jasenovačke ploče stajat će i ubuduće obavezan “ali” iza kojeg slijede zasluge hosovaca u Domovinskom ratu i recitacija o nevinim žrtvama komunizma.

Akademik Kusić mogao je znatno bolje iskoristiti proteklu godinu. Baviti se svojom onkološkom strukom, genetikom tumora ili barem nedvojbeno medicinsko znanje primijeniti i na ustašluk koji je, valjda ne dvoji o tome, svojevrsni karcinom društva, pa tek onda Vladi i premijeru dati dijagnozu i terapiju.

Bez radikalnog reza nema ozdravljenja, naime, bez odstranjenja tumora! Društvo će nam se raspadati i umirati polako, u mukama.

Još tekstova ovog autora:

• Volonteri su Blanka Vlašić za tromi sustav
• Građani će imati sve manje razumijevanja za neorganiziranost
• Magovi i istjerivači uroka umjesto psihologa
• Danac, a Balkanac
• Jednaki i jednakiji
• Uvredljiva crkavica za zdravstvenjake
• Umirući kafići važniji od tisuća umrlih ljudi?
• Starci umiru – sve je pod kontrolom
• Lumin za budućnost Vukovara
• Ljevici nesklon, Trumpu sklon

» Svi tekstovi ovog autora