Zašto treba raskinuti ugovore s Vatikanom?

Ugovori između Svete stolice i Republike Hrvatske kreirani su i sklopljeni u vrijeme ratnih i poratnih zbivanja u Hrvatskoj kad su osjećaji vjerske pripadnosti te emocionalni naboji nacionalnog identiteta bili korišteni za isticanje razlika između Hrvata-katolika prema vjerama te vjeroispovijedima drugih naroda u bivšoj SFRJ i samoj Hrvatskoj.

Međutim, situacija u Hrvatskoj danas je drugačija – Hrvatska danas više nije niti u ratu niti je okružena neprijateljima, suverena je država, punopravna članica Europske unije, postupno izlazi iz ekonomske krize i u njoj je moguće organizirati kvalitetan život za sve njezine građane ostvarujući, uz ostalo, i jedan od slogana Europe: ”Različiti ali jednakopravni”.

Dakle, kako je to u obrazloženju svoje odluke o datumu novih parlamentarnih izbora rekla Predsjednica Republike Hrvatske – ”Ostavimo se pepela prošlosti i okrenimo budućnosti!”. Vatikanski ugovori (ugovori između Republike Hrvatske i Svete Stolice) to onemogućuju i treba ih raskinuti!

Vatikanski ugovori imaju ogroman značaj i dalekosežne posljedice za sve segmente društvenog života u Hrvatskoj, a za razliku od odlučivanja o pristupanju RH EU nisu prošli proces odlučivanja građana, jer se oni nisu imali prilike niti referendumom niti ikako drugačije o njima izjasniti.

Pravdanje Ugovora pozivanjem na volju većinskog katoličkog stanovništva u Hrvatskoj nije opravdanje da se oni održavaju i da njihove posljedice snose svi građani. Činjenica da u RH većinu građana čine katolici potvrđena je popisom stanovništva 2011. znanstveno krajnje upitnim obrascem izjašnjavanja (obrazac je bio postavljen tako da se nerealno ”napuhuje” broj katolika u Hrvatskoj, a agnosticima se zapravo jedino nudilo da se ne izjasne o tom pitanju – dakle ostali su ”nepostojeći”!)

Vatikanski ugovori imaju ogroman značaj i dalekosežne posljedice za sve segmente društvenog života u Hrvatskoj, a za razliku od odlučivanja o pristupanju RH EU nisu prošli proces odlučivanja građana, jer se oni nisu imali prilike niti referendumom niti ikako drugačije o njima izjasniti

Međutim, i sam taj popis pokazao je pad broja građana katolika koji se u odnosu na popis stanovništva iz 2001. smanjio za oko 300.000, a to je intencija koja se nastavlja i u Hrvatskoj i u svijetu – zatvaraju se crkve koje više nemaju nikakvu funkciju, a u Hrvatskoj se ta intencija prepoznaje i u značajnom porastu broja učenika koji ne upisuju vjeronauk.

Pitanje je dakako i kako definiramo pojam ”katolik”? Obuhvaća li on sve građane koji se katolicima smatraju u smislu pripadnosti kulturno-povijesnoj tradiciji ili su to građani koji uistinu žive katoličku vjeru i praksu? A čak i među tim ”aktivnim katolicima” postoji velik broj onih koji se protive Vatikanskim ugovorima!

Dakle, Vatikanske ugovore i zbog tih razloga treba raskinuti!

Kad se brani Vatikanske ugovore, argument na koji se poziva je ”volja većine građana”. Međutim načelo volje ”većine” i njenog navodnog prava da upravlja životom ”manjine” u demokratskim državama ostvaruje se samo prilikom parlamentarnih izbora (ili izbora drugih državnih subjekata) – kad na izborima većina glasova građana daje mandat novoj vladi!

U pitanjima građanskih i ljudskih prava, sloboda i obaveza subjekt je pojedinačan građanin, a manjine – bilo koje naravi – moraju biti posebno zaštićene upravo kako ih ”većina” ne bi u njihovim pravima onemogućavala.

Prema tome, u obrani Vatikanskih ugovora koristiti kao opravdanje ”većinu katolika koji čine hrvatsko društvo” nije argument i protivi se i samom načelu pape Ivana XXIII., izrečenom u enciklici ”Mir na zemlji”, po kojem međunarodni odnosi trebaju počivati na četiri stupa: istini, slobodi, pravdi i solidarnosti.

Te principe Vatikanski ugovori ne poštuju i zato ih treba raskinuti!

Dva temeljna dokumenta koji se tiču teme Vatikanskih ugovora ne opravdavaju kreiranje cjelokupnog života u Hrvatskoj po načelima Crkve. O tome govori i sam Ugovor u sferi odgoja i obrazovanja (Članak 12., stavak 3.):

”Poštujući načela vjerske slobode u pluralističkom društvu, Republika Hrvatska dosljedno će paziti …..”. Dakle, vjerska slobode– kao posebna kategorija u pluralističkom, a ne u ”katoličkom” društvu Hrvatske. Drugi dokument je Ustav Republike Hrvatske, koji u poglavlju ”Zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda”,

U pitanjima građanskih i ljudskih prava, sloboda i obaveza subjekt je pojedinačan građanin, a manjine – bilo koje naravi – moraju biti posebno zaštićene upravo kako ih ”većina” ne bi u njihovim pravima onemogućavala. Prema tome, u obrani Vatikanskih ugovora koristiti kao opravdanje ”većinu katolika koji čine hrvatsko društvo” nije argument i protivi se i samom načelu pape Ivana XXIII., izrečenom u enciklici ”Mir na zemlji”, po kojem međunarodni odnosi trebaju počivati na četiri stupa: istini, slobodi, pravdi i solidarnosti. Te principe Vatikanski ugovori ne poštuju i zato ih treba raskinuti!

u Članku 14. navodi:

”Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. Svi su pred zakonom jednaki.”

Dakle i same potpisnice Vatikanskih ugovora svjesne su da hrvatsko društvo nije katoličko već pluralističko i da u njoj ima raznovrsnih građana koji svi imaju i moraju imati jednaka prava. Samo poštivanjem prava svih građana – njegovanjem pluralizma kao pretpostavke demokracije, a što je moguće jedino u sekularnom društvu – stvara se mogućnost ostvarenja ili bar približavanja ideji ”općeg dobra”!
Vatikanski ugovori daju privilegije jednoj skupini građana na temelju vjerske opredijeljenosti i zbog toga ih treba ukinuti!

Vatikanski ugovori nepravedni su i u dijelu o gospodarstvu jer je njima Hrvatska obavezana davati, a ne dobiva ništa za uzvrat. Opravdavanje tih ugovora pitanjem povrata Crkvi njezine u prošlosti oduzete imovine implicira pitanje kako je u prošlosti Crkva do te imovine dolazila?

Ugovori su donijeli RH enormne financijske obaveze prema Crkvi koje se većinom, ali ne isključivo, osiguravaju kroz proračun koji svojim poreznim davanjima pune svi građani koji, međutim, nemaju mogućnost – uvriježenu u demokratskim državama – odlučiti žele li da se njihova davanja usmjeravaju Crkvi ili humanitarnim organizacijama.

Budući da Crkva nije obavezna podnositi javne izvještaje o svom financijskom djelovanju, javnosti nije poznat srazmjer između dobivenih sredstava i humanitarnog djelovanja Crkve i to u situaciji kad među građanima ima tako velik broj potrebitih!

Informacije koje do javnosti dopiru govore o tome da ta sredstva služe bogaćenju klera, a ne humanitarnoj djelatnosti na koju se Crkva poziva. Moralnost djelovanja kojim jedan subjekt pristaje uzimati sredstva od političkih – a da, Crkva se bavi politikom – ne samo neistomišljenika već i protivnika i onda s oltara huškati građane protiv tih političkih protivnika posebno je upitna. Takvo nepravedno i netransparentno financiranje koje ne služi svrsi na koju se poziva treba ukinuti, a to je moguće samo raskidom Vatikanskih ugovora!

Posebno drastične posljedice ovih ugovora očituju se u području odgoja i obrazovanja. Iako i Ugovori i Ustav omogućuju vjerskim zajednicama osnivanje vlastitih odgojno-obrazovnih ustanova njihov broj je malen, ali je cijeli državni/javni sustav podređen misiji promicanja katoličkog nauka, što, dakako, plaća država – dakle i opet svi građani!

Nedvojbeno je i vrlo bolno iskustvo da se uvođenjem vjeronauka u osnovne škole, u kojima on kao svjetonazorski predmet nije izboran jer nema alternativu (osim ako se pravednom mogućnošću izbora ne smatra onaj vic ”Evo ti Eve, pa biraj!”), provodi gruba diskriminacija, stigmatizacija i segregacija djece koju roditelji ne upisuju na nastavu vjeronauka, što je suprotno Članku 2. Ugovora koji kaže: ”Školske vlasti, u suradnji s nadležnim crkvenim vlastima, omogućit će roditeljima i punoljetnim učenicima da izaberu vjeronauk pri upisu u školu na način da njihova odluka ne bude povodom bilo kakvom obliku diskriminacije na području školskoga djelovanja”.

Poseban je problem što je velik dio Crkve u Hrvatskoj rigidan i krajnje desno – za razliku od svog trenutnog poglavara – orijentiran, pa se (uz pečat MZOS-a kojim su nastavni materijali odobreni) u nastavnim materijalima nalaze i tvrdnje poput: ”SFRJ se je sastojala od pet republika i stanovništva Bosne i Hercegovine” ili ”1941. stvorena je Nezavisna država Hrvatska koja je 1945. prestala postojati”, a da se o naravi te državne tvorevine ne kaže ama baš ni riječ

Da, te odluke jesu povod diskriminacije na području školskog djelovanja i potvrđuju stav da je vjeronauku mjesto u vjerskim zajednicama, a ne u javnim školama i zato Vatikanske ugovore treba raskinuti!

Poseban problem je što je u očitoj sprezi s političkim strukturama došlo do vrlo problematične interpretacije Članka 4. Ugovora koji kaže: ”U dogovoru nadležnih školskih vlasti, mjerodavne crkvene vlasti moći će organizirati u odgojno-obrazovnim ustanovama druge dopunske djelatnosti u svezi s odgojem i vjerskom kulturom, koristeći se prostorijama i pomoćnim pedagoškim pomagalima tih ustanova.”

Budući da se odlučivanje prebacuje na ”školske vlasti”, a ne na nadležno državno tijelo, dolazi do interpretacije ovog članka Ugovora na razne načine. Nedefiniranje ”dopunskih djelatnosti” dovodi do situacije u kojoj su rijetke škole koje u svojem djelovanju nisu ”pokatoličene”.

Katolički nauk promoviraju i mnogu udžbenici koji svim učenicima pristupaju kao da su a priori katolici, u javnim odgojno-obrazovnim ustanovama održavaju se vjerski obredi, sadržaji vjeronauka uključeni su u državna natjecanja drugih (znanstvenih) predmeta, udžbenici su opterećeni katoličkim dogmama i vrednotama.

Ovu tvrdnju dokumentiraju citati iz udžbenika i radnih bilježnica koji se koriste u nastavi u osnovnim školama. Domaće zadaće tipa ”Opiši kako se ti i tvoja obitelj pripremate za Uskrs” nužno će donijeti negativnu ocjenu učeniku/ci koji taj blagdan u obitelji ne slavi!

Poseban je problem što je velik dio Crkve u Hrvatskoj rigidan i krajnje desno – za razliku od svog trenutnog poglavara – orijentiran, pa se (uz pečat MZOS-a kojim su nastavni materijali odobreni) u nastavnim materijalima nalaze i tvrdnje poput: ”SFRJ se je sastojala od pet republika i stanovništva Bosne i Hercegovine” ili ”1941. stvorena je Nezavisna država Hrvatska koja je 1945. prestala postojati”, a da se o naravi te državne tvorevine ne kaže ama baš ni riječ.

Primjera ima u nedogled, a posljedice takvog odgoja i obrazovanja vidljive su u nedavno objavljenom istraživanju o znanju i stavovima mladih. Vatikanske ugovore koji takvo odgojno-obrazovno djelovanje omogućuju i promoviraju treba hitno ukinuti!

Utjecaj Crkve kojem je Ugovorima otvoren javni medijski prostor također je u praksi daleko prekoračio na njima zasnovane mogućnosti, pa prostor koji bi ateisti, agnostici i ireligiozni građani mogli koristiti za iznošenje svojih stavova ne postoji.

Ove pojave pokatoličavanja vidljive su i u ostalim društvenim područjima – kao na primjer u zdravstvu. Katolički obojen ”prigovor savjesti” počeo se primjenjivati u javnim zdravstvenim ustanovama – dakako isključivo u cilju promocije katoličkih vrednota.

Članak 15. Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima (Zagreb, 9. listopada 1998.) u stavku 2. kaže: ”Ako bilo koja od visokih ugovornih strana bude smatrala da su se bitno promijenile prilike u kojima je sklopljen ovaj Ugovor i da ga treba mijenjati, započet će pregovore o njegovoj prilagodbi novim okolnostima.” Smatramo da su se – objašnjeno svim navedenim – prilike uistinu promijenile

I u djelovanju Crkve u vojnim snagama RH česte su pojave da se na mise pozivaju svi vojnici bez obzira na to jesu li katolički vjernici ili ne.

Zaključimo:

Članak 15. Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima (Zagreb, 9. listopada 1998.) u stavku 2. kaže: ”Ako bilo koja od visokih ugovornih strana bude smatrala da su se bitno promijenile prilike u kojima je sklopljen ovaj Ugovor i da ga treba mijenjati, započet će pregovore o njegovoj prilagodbi novim okolnostima.”

Smatramo da su se – objašnjeno svime navedenim – prilike uistinu promijenile i da ovaj ugovor, neprimjeren Republici Hrvatskoj kao demokratskoj, suverenoj državi i štetan za njezine građane, treba hitno ne samo ”prilagoditi” već raskinuti.

Vesna Mihoković-Puhovski, prof.
predsjednica Protagore