Ante Tomić
Oduvijek je zanimanje čistačice loše plaćeno. Bez iznimke ga rade žene, ili makar ja ne znam da sam ikad vidio muškarca u modroj kuti kako lijeva kiselinu u zahod u ambulanti. Ako je negdje u novinama i izišao oglas za posao u kojemu se rodno senzibilno ističe da se traži čistač/čistačica, sumnjam da je bilo mnogo kandidata ili da je komisija ozbiljno shvatila njihove prijave.
To je težak posao u kojem se nevoljnice moraju pomiriti na nisku plaću, osorne šefove i bezobraznike koji redovito prođu blatnjavim cipelama svježe oribanim hodnikom.
Čistačica je često prepadnut i obespravljen čovjek koji se šutke uklanja s puta moćnijima. Ona sa strane krotko i nezamjetno čeka da dođe na red u mesnici, a kad dođe njezin red, vjerojatno će je mesar zaustaviti: “Bosiljka, bogareti, čekaj, vidiš da mi je došla žena doktora Kurčića.”
Muškarac s krvavom pregačom napirlitanu će suprugu liječnika bez pardona poslužiti prije neuglednije mušterije. Udvornički se osmjehujući, brižljivo će joj razrezati teleću ružu na odreske, stući ih batićem i svakoga zasebno odijeliti plastičnom folijom prije nego što se ponovno okrene čistačici i upita: “Šta si tribala?”, a ona mu u nelagodi šapne: “Ima li svinjskih nogica?”
Ni socijalizam im nije ozbiljnije popravio položaj, a otkako smo u kapitalizmu nema dana da ne čujemo priču kako je neki pokvarenjak negdje besramno izrabljivao čistačice, smanjio im broj, a povećao normu, ili čak svima dao otkaz i outsorcao njihov posao.
Položaj čistačica strašno se srozao unazad dvadesetak godina. Na tržištu ih jednostavno bilo previše. Krojačice iz upropaštenih tekstilnih tvornica i blagajnice iz trgovačkih poduzeća u stečaju umalo su se otimale da negdje čiste.
Obično neprijavljeno, na crno, bez ikakve povlastice osim bijedne satnice, prale su stubišta stambenih zgrada, glancale mjedene rukohvate, usisavale sagove kancelarija, mele pekarnice.
U obalnom dijelu naše zemlje, u kraju gdje se živi od turizma, višak radne snage osobito je obezvrijedio ovo zanimanje. Vlasnici apartmana mogli su sitničavo i svisoka birati tko će im ribati umazane zahodske školjke, čeprkati busenove dlaka iz slivnika, skupljati kutije pizza, mokre maramice umrljane šminkom, kondome i slično smeće koje su turističke životinje ostavile razbacano na podovima.
Cijena rada postojano je padala. Uz podrugljiv refren “ako ti nećeš, ima tko hoće”, čistačice su se srušile na socijalno dno. Prostaci su se iživljavali nad njima, svaki je kurčić bio ispred njih.
No, prilike su se na tržištu rada otprije nekog vremena, čini se, promijenile. Tisuće je novih apartmana, a puno se mlađeg svijeta odselilo u bogatije dijelove EU-a i odjednom nema dovoljno radnika. Iznajmljivači su dovedeni u izrazito ružnu, gotovo bih kazao neljudsku situaciju da moraju ili podići plaće čistačicama ili sami navući žute gumene rukavice da bi gurnuli ruku u zaštopanu školjku.
U Jutarnjem listu u nedjelju je izišla lijepa priča, najljepša u dugo, dugo vremena, da su neki u Dalmaciji ženama spremni platiti i tisuću i po, pa i dvije tisuće, plus smještaj i hranu, samo da im dođu raditi.
Obrat je nevjerojatan. I dogodio se na totalno neočekivan način. Čistačicama na koncu nisu pomogli ni Marx ni Lenjin, ni Peđa Grbin ni Katarina Pejović, već su žene počele zarađivati zbog prostog zakona ponude i potražnje. Spasilo ih je isto ono što ih je uništavalo. Kapitalizam.
Volio bih, iskreno, da je to bilo drukčije, ali nema veze. Dobro je i ovako. To je napokon zemlja u kojoj želim živjeti, pomislio sam sretno, čitajući priču u “Jutarnjem”. Zemlja u kojoj će čistačice uzimati dva soma mjesečno. Gdje će se proleterke u Borosanama podići s podova koje su ribale, maknuti s lica bičeve znojne kose i pružiti dlanove da im pokvarenjaci plate i preplate za sva poniženja koja su u prošlosti otrpjele, pa da ti prepadnuti i obespravljeni ljudi napokon mogu pogledati u lice mesaru, a da on preko njihova ramena vikne:
“Gospođo Kurčić, di se vi gurate, vidite da imam mušteriju. Bosiljka, srićo”, obrati se zatim čistačici, “šta ću tebi dat?”
“Uzet ću jedno kilo janjetine”, čistačica će ponosno. “Ako ti je friška.”
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije gdj je kolumna naslovljena: To je napokon zemlja u kojoj želim živjeti. Zemlja u kojoj će čistačice uzimati dva soma mjesečno).
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Nepismene poruke potencijalnih ubojica političara
- Zamalo je krunidba propala, ali se pojavio on, Grlić Radman!
- Lidija Bačić bila bi uspješnija ministrica od Branka Bačića
- Plenković živi isključivo od plaće? Ha, ha, ha, ha, ha…
- DORH-ov idiotizam koji će dugo biti teško nadmašiti
- Prelake i bespomoćne žrtve Maje Đerek
- Zašto naše übermensche vrijeđaju narodnjaci?
- Dan kada sam počeo cijeniti lezbijke i transrodne osobe
- Maji Đerek na isto dođe antikvarijat ili fast food
- Da je Stepinac poslušao Tita, sve bi bilo drukčije