Stariji vjerojatno pamte, u baš svim ratnim izvještajima s početka devedesetih Hrvati su se borili s brojčano nadmoćnijim neprijateljem. Naših je pravednika bilo jedva šačica, no vrhunski motivirani i uvježbani bez značajnijeg su napora izlazili na kraj s nepreglednim gomilama četničkih bijednika.
Jedan je naš čovjek po srednjem tečaju vrijedio kao šest cijelih osam, skoro sedam njihovih.
Ako ste vjerovali informativnim emisijama državne televizije, hrvatski branitelj bi puškom prvo likvidirao dvadeset pet do trideset Srba, zatim pištoljem još petnaest, ručnom granatom sedam, lukom i strijelom dvanaestak, lovačkim nožem četiri do pet i, naposljetku, golim rukama zadavio još dvojicu, a ostatak neprijateljskih snaga naprosto bi se razbježao.
Četvorica naših iskrcala bi se iz starog Golfa dvojke i ne bi ni gasili motor. Na radiju se ne bi do kraja izvrtjela jedna strana kasete najvećih hitova Tomislava Ivčića dok bi oni cijelu diviziju sredili.
Rat je tada izgledao nešto kao “Dvanaestorica žigosanih”.
Četvorica naših iskrcala bi se iz starog Golfa dvojke i ne bi ni gasili motor. Na radiju se ne bi do kraja izvrtjela jedna strana kasete najvećih hitova Tomislava Ivčića dok bi oni cijelu diviziju sredili. Rat je tada izgledao nešto kao “Dvanaestorica žigosanih”
Srbi su se grčili i padali pod rafalima nekolicine naših kao deseci statista u nacističkim uniformama koji su nesmotreno istrčavali pred strojnice Leeja Marvina i Charlesa Bronsona. Niste mogli ne voljeti tako nadmoćne vojnike.
Ne diviti se snazi, hrabrosti, poletu i vojničkoj vještini momaka koji, premda malobrojniji, vazda pobjeđuju.
Ali onda se nekako odnos promijenio i odnekud su se misteriozno stali pojavljivati branitelji za koje devedesetih pojma nismo imali da su branitelji.
Njih se tako nakupilo da bi vlast ozbiljno morala razmisliti o podizanju spomenika neznanom junaku, nekakvog kamenog kipa nadahnutog borbom stotina tisuća onih za koje ni njihovi najmiliji ne pamte da su se borili.
U Pločama je tako u rujnu 1991. bila jedna slavna akcija u kojoj je dvjesto pedeset naših osvojilo kasarnu JNA i od neprijatelja zaplijenilo ogromnu količinu oružja i streljiva.
Na dvadesetu obljetnicu došlo ih je, međutim, dvostruko više, pet stotina, a pet godina kasnije, u rujnu 2016. čak i petsto pedeset nekadašnjih vojnika.
Revoltiran zbog bujanja zaslužnih, jedan je od zapovjednika akcije kazao da on neće dolaziti sve dok se jednom zauvijek ne utvrdi točan broj.
Čovjeku je naprosto prekipjelo, kao što ni žigosanima iz filma vjerojatno ne bi bilo drago da na obljetnicu njihovog čuvenog desanta na njemačko zapovjedništvo umjesto dvanaest dođe sto šezdeset nepoznatih muškaraca.
Hadezeovski ministri, od Jadranke Kosor do Tome Medveda, koji su ustrajno, desetljećima upisivali stalno nove branitelje, vjerojatno nisu bili svjesni da je upravo to najviše oštetilo razvikano dostojanstvo Domovinskog rata
Nekakvi se bezveznjaci kurče kako su ubijali naciste, dok Lee Marvin upitno podiže obrve, a Charles Bronson zbunjeno sliježe ramenima.
Može se razumjeti revoltiranog pločanskog zapovjednika. Svinjarija je kad se tkogod kiti borbama u kojima nije sudjelovao jer se tako zakida one koji su sudjelovali, obezvrjeđuje se hrabrost i žrtva onih koji su doista bili tamo.
Matematičkim rječnikom, količina pobjedničke slave je ograničena i što je više osoba dijeli, razmjerno će manje dobiti.
Naprosto, ne možete se jednako diviti podvigu koji je napravilo dvjesto pedeset branitelja i podvigu koji je napravilo njih petsto pedeset. Ne možete biti jednako zahvalni i ponosni što ste Hrvat.
Hadezeovski ministri, od Jadranke Kosor do Tome Medveda, koji su ustrajno, desetljećima upisivali stalno nove branitelje, vjerojatno nisu bili svjesni da je upravo to najviše oštetilo razvikano dostojanstvo Domovinskog rata.
Jer, ako se stvarno više od pola milijuna ljudi borilo na hrvatskoj strani, u čemu je njihovo herojstvo?
Ako je takvo mravlje mnoštvo naših jurišalo na neprijatelja, mene će prije ispuniti sažaljenje za neprijatelja nego što ću biti impresioniran našima.
Ako je branitelja zaista bilo koliko HDZ tvrdi da ih je bilo, jedino što nam ostaje zaključiti je da jadni Srbi nisu imali nikakve šanse protiv brojčano nadmoćnijih Hrvata.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Neprosvijećena je svjetina vrhovni autoritet u svim pitanjima
- Slobodu smo slavili gurajući kolica kroz njemačke supermarkete
- Povjesna pobjeda Real Madrida u Prološcu Donjem
- Zašto hrvatski desničari gledaju gay porniće?
- Nenad Boban je sahranjen nakon pokopa vjere u normalnu Hrvatsku
- Korupcija? Valjda se ne bi trebali čuditi Dragi Ćosiću
- Vratite se u Hrvatsku, nećemo vam se smijati
- Zamotana kupačica za mene je užas
- Dobijete li rak, spas tražite kod Brace sa Srebrnjaka
- Nije li čudno da smo mi u pravu, a cijela Europa u krivu?
Odgovori
Ukoliko želite ostaviti komentar, morate se prijaviti.