Aja Sofija – vladavina sile u ime neba

Vijest, već sada istorijska, kaže: Turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan u ponedjeljak 13. jula i zvanično je pretvorio ponovo Aja Sofiju u džamiju.

Za svojih 1.400 godina postojanja, izgrađena za vrijeme cara Justinijana, predstavljala je prvo simbol pravoslavlja i moći Vizantije. Sve do pada Carigrada 29. maja 1453. godine. Tada je, molitvom Mehmeda Drugog Osvajača u njoj, postala simbolički džamija, a Carigrad prijestonica Osmanlijske Imperije. Bivši predsjednik Turske Mustafa Kemal Ataturk je 1934. godine Aja Sofiju pretvorio u muzej, a Tursku poveo na put moderne sekularne države.

Erdogan je svoju odluku obznanio samo nekoliko sati nakon što mu je Vrhovni sud, kažu poslije samo 17 minuta vijećanja, dao mogućnost da ukazom izmijeni Ataturkov dekret od prije 86 godina.

U govoru održanom ovim povodom, Erdogan je kazao: ”Mi ćemo zajedno obaviti molitvu petkom u Svetoj Sofiji 24. jula i tako je otvoriti za muslimanske vjernike”, dodavši da će bivša crkva, pa džamija, onda muzej i evo opet džamija ostati otvorena za sve, Turke i strance, muslimane i nemuslimane…

Erdogan izjavljuje da je pitanje Aja Sofije i njeno pretvaranje iz muzeja u džamiju suvereno pravo Turske. Ono što ne kaže, a velika većina političkih analitičara aktuelnih zbivanja u Turskoj 39454 zaključuje na prvu loptu, jeste da je ovim i više nego očigledno htio da pošalje poruku kako on već danas može ono što je nekad mogao i sultan Mehmed Drugi Osvajač

Mediji su zabilježili već istoga dana lavinu reakcija širom svijeta na ovu odluku.

Orhan Pamuk, najpoznatiji turski pisac, rekao je da ”Turska nakon ovoga više nije sekularna zemlja”. Objavljuje se kako Evropska unija žali, podjednako tako i UNESCO na čijoj je listi svjetske baštine bio muzej, Amerikanci su razočarani, iz Rusije poručuju da je to greška koja će zaoštriti odnose među nacijama, papa Franjo je ”pogođen”, Grci su bijesni i tvrde da je to otvorena provokacija civiliziranom svijetu, a da Erdoganov nacionalizam vraća Tursku šest vjekova unazad. Bijes iskazuju i sa Kipra.

Erdogan na sve ovo izjavljuje da je pitanje Aja Sofije i njeno pretvaranje iz muzeja u džamiju suvereno pravo Turske. Ono što ne kaže, a velika većina političkih analitičara aktuelnih zbivanja u Turskoj 39454 zaključuje na prvu loptu, jeste da je ovim i više nego očigledno htio da pošalje poruku kako on već danas može ono što je nekad mogao i sultan Mehmed Drugi Osvajač.

Protiv koga se drznuo Ataturk potpisujući svojevremeno onu odluku o pretvaranju džamije u muzej i otvarajući tako tešku ranu islamistima koju Erdogan, evo nastoji da zaliječi. Odlaskom muzeja u istoriju, Erdogan zapravo u tu istoriju sada šalje definitivno i Ataturka i njegovo nasljeđe sekularizma čega ni u tragovima povijesne pristojnosti više neće biti, kako je već konstatirao i Orhan Pamuk.

Od početka vladavine Erdogan je neskriveno težio danu kada će moći ovo da učini. Do minulog ponedjeljka to je bilo obećanje, koje je sada realizirano.

On je bez sumnje do zaključka da to sada može došao u kontekstu ukupnih međunarodnih zbivanja u kojima se uspio pozicionirati kao igrač kojemu se mnogo toga zamjera, ali mu niko ne staje na put. U igri koju su mnogi moćni u svijetu knjižili kao svoj interes, pa se preigrali.

Erdoganovo profiterstvo iz igre na više stolica do sada je, evo, dalo rezultat. A dodatnu snagu probudili su mu i porazi na nedavnim lokalnim izborima u Istambulu i još nekim simbolički važnim gradovima u zemlji. Nadovezao se na to i fijasko u Siriji.

Na tragu svega proradili su mu i bijes i narasle ambicije pokazane u Libiji, u otimačni dijela Mediterana i na drugim mjestima u Africi.

Bivša dugoročna geostrategija, ”Zelena transverzala”, definirana je još početkom ovog stoljeća, uz tadašnjeg pa poslije smijenjenog ministra vanjskih poslova Davutoglua i njegovoj kultnoj knjizi ”Strateška dubina”. Tamo se kaže otvoreno da je ”politika nemiješanja propast…, a Turska epicentar Balkana, Bliskog Istoka, Kavkaza i Euroazije”.

Bila je to tek podloga za Erdoganovu – sultansku ambiciju! Zapadna logika o Istoku ovdje je ponovo iznenađena, a drama sa Aja Sofijom kao da se u prvi tren više knjiži na sentimente prošlosti nego na Erdoganove fantazije o vlastitoj budućnosti.

Otud kao da se u svemu prečula svojevremena glasna najava daljih koraka čovjeka koji sebe sada doista doživljava i ”zvanično” sultanom koji se ne zaustavlja.

Vijest, već sada istorijska, kaže: Turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan u ponedjeljak 13. jula i zvanično je pretvorio ponovo Aja Sofiju u džamiju

Dalje kreće i na Al Aksu u Jeruzalemu. Izvjesno zato što je podjednako sveta džamija, pa valjda ”logično” potpada pod onu definiciju o Turskoj kao ”epicentru” svega islamskog na bezmalo trećini planete.

Sada se, zato, neki prisjećaju i Erdoganove izjave date posljednjeg dana januara ove godine, kada je govoreći o Jeruzalemu kao ”našoj crvenoj liniji”, kazao da ”ako danas ne zaštitimo Al Aksu, sutra nećemo biti u stanju zaštititi ni Kabu…”

Dva su dominantna načina doživljavanja i daljih predviđanja Erdoganovih snova i djelovanja. Jedni polaze od uvjerenja – u nekim drugim vremenima naglašenijim – da je ”sultan” zagazio na teren na kojem neće opstati jer je zapojasao previše.

Pa se kaže da na civilizacijskom planu nakon Aja Sofije više nema argumenata kojima bi mogao da prijeti kako bi ”dobio nešto i od kršćanske Evrope, i od kršćanske Amerike, i od kršćanske Rusije”.

Te da mu ovakav potez ne omogućava dovoljan prostor za pregovore ni nove saveznike, već mu stvara samo dodatne protivnike i neprijatelje. Pri tome se pominje istorijski značaj Aja Sofije i za kršćane i muslimane i generalno za svjetsku kulturnu baštinu.

Mora se ovdje pomenuti da sve to ima i Al Aksa, pa šta? Samo jedna sila tamo odlučuje i ko može i ko ne može i kada može i kada ne može da se priđe toj svetinji na Brdu hrama u starom Jeruzalemu. A u tome ih podupiru svojim ”planovima stoljeća” i Trump i njegovi saveznici.

Realnost je danas drugačija. Erdogan je to shvatio ma koliko sve skupa izgledalo nevjerovatno iz neke druge, stare perspektive koja poodavno u životu planete nije više validna.

Jedini istinski motiv za događaj nad kojim se svi danas kao zgražaju jeste sultanska ambicija jednog vlastodršca podignuta do nivoa nad kojim se svi iznenađuju ne priznajući pri tome nemoć kojoj su na ovaj ili onaj način zajednički kumovali.

Rušenjem onog ambijenta u kojem bi ovakva čuda po definiciji bila nemoguća, da tom ambijentu na svoj način nisu doprinijeli i sami mnogi od onih što se danas tomu čude! Računajući da će na tim razvalinama profitirati ovako ili onako.

Lukavi Erdogan, u nekim drugim uslovima možda proglašen i pomalo bolesnim, ovu je realnost preknjižio u svoju korist. Uostalom za taj sultanski ugođaj pristanak su mu dali makar i šutke čak i mnogi koji su se do jučer kleli u Ataturka.

Znamo kako to funkcionira i u nas, da se ne lažemo. Zato je teško vjerovati da će takozvane međunarodne reakcije na ovo što je Erdogan učinio biti drugačije nego što su bile reakcije kada je ovo najavljivao.

Nova je realnost u koju se treba ”ugraditi”, silom, novim imperijalizmom i kolonijalizmom, tehnologijom, redefiniranjem i revizijom istorije, koronom ili ko zna kojim drugim ”odjednom čudima”.

U govoru održanom ovim povodom, Erdogan je kazao: ”Mi ćemo zajedno obaviti molitvu petkom u Svetoj Sofiji 24. jula i tako je otvoriti za muslimanske vjernike”, dodavši da će bivša crkva, pa džamija, onda muzej i evo opet džamija ostati otvorena za sve, Turke i strance, muslimane i nemuslimane

Erdogan je ovo najavio i najavljeno uradio. Svijet je odšutio i uz malo galame nastavit će tako dalje. Kada se pojavi ”sultanat” u nekoj drugoj kombinaciji ili koaliciji jači od Erdogana, biće novih odluka i spram njega. I spram Aja Sofije.

Mnogima danas iznenađenima, uvrijeđenima, poniženima, uzbuđenima uskoro će biti najvažnije samo da Aja Sofija opstaje i nakon 1.400 godina. Šta će sa njom biti dalje, vidjet će se.

Erdogan će najavljenu molitvu u petak 24. jula izvjesno tamo obaviti. Za mnoge na ovim prostorima, lokal-patriotska dimenzija cijelog slučaja pronađena je, naravno, u munjevito proširenoj vijesti da je imam evo sada džamije Aja Sofije Ferruh Mustuer, rođeni Turčin porijeklom Bošnjak.

Da krv nije voda postaje važniji sentiment od analiziranja složene geostrateške realnosti kojoj je svoj doprinos dao brat-sultan. Što bi tom bratu poručio svojevremeno, uz njegov izbor za predsjednika Turske, ključni bošnjački igrač na političkoj sceni u BiH: ”Niste vi samo predsjednik Turske, vi ste predsjednik svih nas…”.

Vidovito, geostrateški i patriotski, nema šta.

Za razliku od svjetske političko interesne elite odjednom iznenađene i frustrirane lukavstvom i ambicijom novog sultana sa Bosfora. Sve dok im bude partner u raznim osvajačkim interesima. Događanja nakon toga, Aja Sofija će čekati i biti nanovo prilagođavana sili kao i minulih četrnaest stoljeća. Nije do nje.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Druga smrt istinskog novinarstva znanja, duše i kičme
• Korona virus, kuda dalje: pare ili život!
• Više i dalje od Palestine
• Izrael i Palestina: Od dvije države do legalizacije nasilja
• Uzaludne istine umirućeg Assangea
• Ofanziva ludila
• Mir za nemir
• Pravo na nostalgiju
• Što nakon ubojstva ruskog ambasadora u Ankari
• Referendum u Republici Srpskoj: iz ništa u svašta

» Svi tekstovi ovog autora