Aleksandar Vučić sve više podsjeća na Donalda Trumpa

Hrvatska je posljednjih dana iznova osjetila nemalu snagu zaumnosti koju svojom retorikom i ponašanjem proizvodi i širi predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. I čini se da su mnogi bili posve iskreno konsternirani (btw, to je dosta dirljivo kad se gleda iz Beograda): koliko god bili unaprijed spremni na sve i svašta, ne možete se nego uvijek iznova iznenaditi Vučićevim najnovijim retoričkim dostignućima, lupinzima, pogibeljnim piruetama.

Ako je nekome za utjehu, vrlo je vjerojatno da ona (ugodno) iznenade i samoga Vučića: cijela njegova tehnika javnoga govorenja djeluje kao apsolutno ukidanje civilizacijske samocenzure, to jest dopuštenje vlastitoj podsvijesti da u potpunosti preuzme kontrolu nad riječima i činima, pa što od toga ispadne – ispalo je. Nema veze, sljedeći put će ionako biti gore.

Opskurna organizacija za javna istraživanja Antidot kao vilama je zagrabila imena nekoliko desetaka javnih ličnosti koje su se istaknule kritikom Aleksandra Vučića, s bilo koje političke i ideološke pozicije. Prevedeno na suvremene hrvatske okolnosti, to je kao da vam s paradržavne prodikaonice kažu da Boris Dežulović i Velimir Bujanec zajedno kuju neku strašnu urotu

U tome Vučić sve više podsjeća na notornoga Donalda Trumpa, ali nevolja je u tome što Srbija nimalo ne podsjeća na Ameriku. A i što bi u toj analogiji bila Hrvatska – možda Kina? Svakako ne Rusija, Rusija je dobra i Vučiću i Trumpu.

Tako, dakle, Vučić (najpoznatiji navijač nogometnih reprezentacija Engleske, Rusije i Francuske) nastupa prema vanjskom svijetu, osobito prema najdražim susjedima, dok doma radi na nešto drugačiji način. Koji se, doduše, u konačnici svodi na isto: na učvršćivanje poretka u kojem je on ne samo centralna i stožerna, nego zapravo jedina ličnost: svi drugi, čak i najbliži i najvjerniji suradnici (ljudi koji su višekratno doktorirali disciplinu kičme) samo su lako potrošive i zamjenjive marionete, s osobnošću i integritetom prosječne pepeljare u Titovoj rezidenciji na Vangi.

Bivajući takvim, jedinim orijentirom i validnom mjerom svih stvari, Vučić konsekventno i neizbježno postaje jedina referentna točka po kojoj se određuju svi ostali; tako se iscrtava jedan osobeni koordinatni sustav, tako se locira njihov položaj pod zvjezdana srpskoga neba.

Jednostavnije rečeno, nije uopće važno ni što zastupate niti protiv čega ste – ta, i sam Vučić je danas za ovo, a sutra za ono, dok će već prekosutra konsternirano negirati da je ikada bio za bilo što od toga, optuživši vas da ste izmislili ono što je dan i pol ranije izrekao u kameru.

Ako zastupate Njega, za drugo se ne morate brinuti; ako ste na nekoj drugoj strani, ili bar ne pokazujete dovoljno entuzijazma u obrani one njegove, možete se naći u nevolji za kakvu ste mislili da je u današnje vrijeme nemoguća.

Primjer koji slijedi svakako je živopisan, na neki način i smiješan, ali ne treba zaboraviti da bi ipak bio mnogo zabavniji kada bi pripadao fikcijskom žanru, ali mu ne pripada.

Radi se o ciljanoj stigmatizaciji onih koje je službeni jezik jedne prethodne epohe lijepo nazivao “neprijateljima svih boja”. Koji, dakako, “nikada ne spavaju”.

U neka davna vremena, procedura je bila jednostavna i nedvosmislena: ako te napadnu s naslovne stranice Politike, nazvavši te dijelom mračnih snaga koje bacaju klipove pod kotače našega zahuktalog progresa, pa još ako to svojim “autorskim komentarom” učini glavni urednik osobno (čovjek koji se inače jako muči s riječima, nekmoli rečenicama, što je, hm, izazovna pozicija za jednoga novinara) najpametnije što možeš učiniti je da odmah spremiš debelu deku i nekoliko pari toplih čarapa, te se osobno zaputiš k najbližem zatvoru za “političke”.

Zašto čekati da dođu po tebe, osobito kad se zna da je njihov prijevoz dosta neudoban?

Bivajući takvim, jedinim orijentirom i validnom mjerom svih stvari, Vučić konsekventno i neizbježno postaje jedina referentna točka po kojoj se određuju svi ostali; tako se iscrtava jedan osobeni koordinatni sustav, tako se locira njihov položaj pod zvjezdana srpskoga neba

Stvari su se u međuvremenu ipak promijenile. Otkad moramo fingirati kakvu-takvu demokraciju, u pržun vas se ne šalje pravo iz novina, pa čak ni s televizije (iako je ovo drugo u Srbiji već na pomolu), ali društvena stigma – koja otvara bezbrojne mogućnosti, jer vas oglašava kao legitimnu metu pravedne vendette – kakva se širi oko vas nije baš puno bezazlenija.

No, zadržimo se još malo kod starih vremena i njihovih dražesnih tehnika (ne iz vremeplovskih razloga, nego zato što i dalje mogu biti poučne).

Sastavni je dio načina vladanja, ali i razmišljanja, tj. shvaćanja politike i društvenih procesa, onih koji su držali vlast, neograničenu i kao od boga (pardon, od dijalektičkog materijalizma) danu, bilo i to da postoji jedna jedina ispravna politička linija koju se ima slijediti: svatko tko bi s nje skrenuo, namjerno ili čak posve slučajno, nesmotreno ili nesvjesno, bio je neprijatelj, a neprijatelji su se, dakako i što bi uopće drugo – udruživali.

Drugim riječima, iako ste s Linije skretali u posve različitim, dapače, nespojivim pravcima, svi ste bili tretirani kao dio jedinstvene zavjere protiv Poretka: nacionalisti, liberali, staljinisti, tehnomenadžeri (što god to bilo), novoljevičari, kršćani, muslimani, ali i ateisti koji su više vjerovali Darwinu nego Marxu…

Odjednom biste se, na vlastiti užas, našli svi u istome kolopletu udruženoga zločinačkog pothvata protiv jedinoga pravoga puta, iako vas nasilno združili i s ljudima s kojima ni u isti tramvaj nećete ući, pa sve i da je posljednji noćni za Prečko, Ilidžu ili Topčider.

Prevedeno na suvremene hrvatske okolnosti, to je kao da vam s paradržavne prodikaonice mrtvi-ozbiljni kažu da Boris Dežulović i Velimir Bujanec zajedno kuju neku strašnu urotu. Nije logično, da, pa što? Logika je opijum za naivne.

Cijela je stvar započela kada je Politika – koja može ostati (i ostala je, više nego ikada još od najmračnijih devedesetih) bez ugleda, ali ne i bez utjecaja, jer je percipirana kao mjesto odakle govori vladajuća politička elita – ekstenzivno citirala tzv. istraživanje opskurne organizacije koja se naziva Antidot, a koja je posljednjih godina postala jedan od omiljenih izvora difamiranja Vučićevih političkih protivnika ili kritičara, a njihovi se “nalazi” naširoko prenose u svim režimskim medijima.

Iza pompeznog naziva krije se grupica fino uvezanih zgubidana, polunovinara u polupokušaju i sličnih neobičnih egzistencija, mahom nekadašnjih mladih aktivista koji su pootpadali s raznih vlakova tzv. liberalne ljevice tijekom dvijetisućitih, a u “hrabrom reformistu” Vučiću su pronašli novoga političkoga očuha, koji im je zamijenio nekada navodno im omiljenog srbijanskog premijera Zorana Đinđića, ubijenog u atentatu čije sve pogubne političke konzekvence Srbija ni do danas nije iscrpla.

Kakva je to sad naprasna mistična veza između Đinđića i Vučića, po mnogo čemu političkih antipoda? Nije li Vučić dobar dio svoje karijere posvetio dokazivanju kako je Đinđić “izdajnik srpstva” i tome slično?

Jednostavnije rečeno, nije uopće važno ni što zastupate niti protiv čega ste – ta, i sam Vučić je danas za ovo, a sutra za ono, dok će već prekosutra konsternirano negirati da je ikada bio za bilo što od toga, optuživši vas da ste izmislili ono što je dan i pol ranije izrekao u kameru

Dakako da jest, no otkad je Đinđić mrtav pa se samim tim ne može sam braniti od zloporaba i potvora, a Vučić navukao na sebe novo ruho – koje mu nesklapno i smiješno stoji, ali tko će to ovome suvremenom caru Trajanu otvoreno reći?

Vučić je posvojio i na svoj način reinterpretirao i svom stilu prilagodio neke elemente đinđićevskog političkog diskursa. Drugim riječima, prohtjelo mu se da ga se doživljava kao simboličkoga nasljednika “zdravih elemenata” Đinđićeve politike, onih koje će sam probrati, i pri tome ih izobličiti do neprepoznatljivosti.

To je, dakako, samo jedno lice njegove janusovske politike, ono kojim namiguje prosvjećenjem dijelu Srbije i inozemstvu, dok se svojim tradicionalnim pristašama obraća na posve drugačiji način – između ostalog i stalnim verbalnim ekshibicijama glede Hrvatske. Za takve nije zadužen Antidot: oni imaju svoje tabloide i svoj TV Pink.

Gdje su u svemu tome “neprijatelji svih boja”?

Famozni Antidot naprosto je kao vilama zagrabio imena nekoliko desetaka javnih ličnosti koje su se istakle kritikom Aleksandra Vučića, s bilo koje političke i ideološke pozicije (nerijetko s onih koje se međusobno posve isključuju, primjerice, od onih koje ga optužuju za “izdaju i prodaju Kosova” pa do onih koje tvrde da on s Kosovom ne namjerava sklopiti nikakav sporazum, kao što ne namjerava uistinu ni u Europsku uniju – ljepše mu je s njegovim bliskim političkim prijateljima Putinom i Erdoganom – nego samo sve vuče za nos i kupuje vrijeme za svoju kleptokratsku kamarilu), a koje su svojedobno također kritizirale i Zorana Đinđića, osobito u vrijeme kada je bio predsjednik vlade.

To je svjesno miješanje baba i žaba:

Đinđić je bio podvrgavan kritici kao svaka javna ličnost, osobito ona koja posjeduje vlast i moć, ali nitko razuman ga nikada nije stavljao u istu ravan s antisistemskim tipovima iz političkog podzemlja, kakvi su bili jedan Šešelj ili njegov najtalentiraniji učenik Vučić.

A što će, zaboga, raditi jedan, recimo, kolumnist, intelektualac ili društveni znanstvenik nego kritizirati predsjednika vlade – tko god to bio – za ono što misli da radi pogrešno?

Poanta je otvoreno idiotska, ali se očito niti ne računa na suptilniju publiku: “Eto vidite, to su ljudi kojima nitko ne valja, a osobito oni koji bi u Srbiji nešto mijenjali, koji bi ju pokrenuli naprijed. Zbog takvih je Đinđić bio neshvaćen, oblaćen i na kraju ubijen, a sada i Vučiću rade o glavi. Zar želite da se i Vučiću isto dogodi? Ako ne želite, treba spriječiti one koji su svoju krvoločnost već pokazali na Đinđiću”.

Pri tome, poimence spomenuti antiđinđićevsko-antivučićevski zlikovci složeni su po posve nadrealnom sustavu, jer radi se o ljudima koje inače baš ništa na svijetu ne povezuje.

Ako te napadnu s naslovne stranice Politike, nazvavši te dijelom mračnih snaga koje bacaju klipove pod kotače našega zahuktalog progresa, pa još ako to svojim “autorskim komentarom” učini glavni urednik osobno (čovjek koji se inače jako muči s riječima, nekmoli rečenicama, što je, hm, izazovna pozicija za jednoga novinara) najpametnije što možeš učiniti je da odmah spremiš debelu deku i nekoliko pari toplih čarapa, te se osobno zaputiš k najbližem zatvoru za “političke”

Primjera radi, iza imena autora ovog teksta slijedi ime Amfilohija Radovića, mračnjačkog vladike Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Sva sreća da Milan Nedić ili Dimitrije Ljotić nisu živi, inače bih možda bio povezan s njima.

A onda sve to, dan-dva kasnije, sa same naslovnice podvuče jarkocrvenom nemušti glavni urednik Politike, a onda to prenesu najgledanije televizije…

I tako se kreira posve savršen, autoreferentan, u sebe hermetički zatvoren sustav virtualne realnosti u kojoj je Vučić isto što i Đinđić, Goran Marković isto što i (tvrdokorni srpski lider s Kosova) Marko Jakšić, legitimno i argumentirano kritiziranje javnoga službenika isto što i prizivanje njegovog ubojstva…

I tako je retro (vintage?) okus zaokružen, i svi smo tu, iznova na silu skupa: nacionalisti, liberali, novoljevičari, vjernici i nevjernici, biciklisti i hipici, zapravo svi koji ne umiju ili ne žele nagaziti jedinu pravu liniju, i jahati na njoj, pravo ili u cik-cak, kako se već prohtije bizarnom čovjeku koji je odavno zatočen u lagumima vlastite podsvijesti.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Mračna fascinantnost predratnoga trenutka
• ”Allo, allo” za Njemce
• Kratka pisma za dugo čitanje
• Uvređeni i rituali srdžbe
• Ništa s titulom
• Jaruzelski, čovek pod šapkom
• Meki trbuh demokratije
• Doziranje pljuvačke
• O ranom ustajanju
• O limitima špijunskog uma

» Svi tekstovi ovog autora