autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • KULT NEREAGIRANJA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Aleksandar Vučić sve više podsjeća na Donalda Trumpa

Autor: Teofil Pančić / 12.08.2018. Leave a Comment

Teofil Pančić

Teofil Pančić

Hrvatska je posljednjih dana iznova osjetila nemalu snagu zaumnosti koju svojom retorikom i ponašanjem proizvodi i širi predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. I čini se da su mnogi bili posve iskreno konsternirani (btw, to je dosta dirljivo kad se gleda iz Beograda): koliko god bili unaprijed spremni na sve i svašta, ne možete se nego uvijek iznova iznenaditi Vučićevim najnovijim retoričkim dostignućima, lupinzima, pogibeljnim piruetama.

Ako je nekome za utjehu, vrlo je vjerojatno da ona (ugodno) iznenade i samoga Vučića: cijela njegova tehnika javnoga govorenja djeluje kao apsolutno ukidanje civilizacijske samocenzure, to jest dopuštenje vlastitoj podsvijesti da u potpunosti preuzme kontrolu nad riječima i činima, pa što od toga ispadne – ispalo je. Nema veze, sljedeći put će ionako biti gore.

Opskurna organizacija za javna istraživanja Antidot kao vilama je zagrabila imena nekoliko desetaka javnih ličnosti koje su se istaknule kritikom Aleksandra Vučića, s bilo koje političke i ideološke pozicije. Prevedeno na suvremene hrvatske okolnosti, to je kao da vam s paradržavne prodikaonice kažu da Boris Dežulović i Velimir Bujanec zajedno kuju neku strašnu urotu

U tome Vučić sve više podsjeća na notornoga Donalda Trumpa, ali nevolja je u tome što Srbija nimalo ne podsjeća na Ameriku. A i što bi u toj analogiji bila Hrvatska – možda Kina? Svakako ne Rusija, Rusija je dobra i Vučiću i Trumpu.

Tako, dakle, Vučić (najpoznatiji navijač nogometnih reprezentacija Engleske, Rusije i Francuske) nastupa prema vanjskom svijetu, osobito prema najdražim susjedima, dok doma radi na nešto drugačiji način. Koji se, doduše, u konačnici svodi na isto: na učvršćivanje poretka u kojem je on ne samo centralna i stožerna, nego zapravo jedina ličnost: svi drugi, čak i najbliži i najvjerniji suradnici (ljudi koji su višekratno doktorirali disciplinu kičme) samo su lako potrošive i zamjenjive marionete, s osobnošću i integritetom prosječne pepeljare u Titovoj rezidenciji na Vangi.

Bivajući takvim, jedinim orijentirom i validnom mjerom svih stvari, Vučić konsekventno i neizbježno postaje jedina referentna točka po kojoj se određuju svi ostali; tako se iscrtava jedan osobeni koordinatni sustav, tako se locira njihov položaj pod zvjezdana srpskoga neba.

Jednostavnije rečeno, nije uopće važno ni što zastupate niti protiv čega ste – ta, i sam Vučić je danas za ovo, a sutra za ono, dok će već prekosutra konsternirano negirati da je ikada bio za bilo što od toga, optuživši vas da ste izmislili ono što je dan i pol ranije izrekao u kameru.

Ako zastupate Njega, za drugo se ne morate brinuti; ako ste na nekoj drugoj strani, ili bar ne pokazujete dovoljno entuzijazma u obrani one njegove, možete se naći u nevolji za kakvu ste mislili da je u današnje vrijeme nemoguća.

Primjer koji slijedi svakako je živopisan, na neki način i smiješan, ali ne treba zaboraviti da bi ipak bio mnogo zabavniji kada bi pripadao fikcijskom žanru, ali mu ne pripada.

Radi se o ciljanoj stigmatizaciji onih koje je službeni jezik jedne prethodne epohe lijepo nazivao “neprijateljima svih boja”. Koji, dakako, “nikada ne spavaju”.

U neka davna vremena, procedura je bila jednostavna i nedvosmislena: ako te napadnu s naslovne stranice Politike, nazvavši te dijelom mračnih snaga koje bacaju klipove pod kotače našega zahuktalog progresa, pa još ako to svojim “autorskim komentarom” učini glavni urednik osobno (čovjek koji se inače jako muči s riječima, nekmoli rečenicama, što je, hm, izazovna pozicija za jednoga novinara) najpametnije što možeš učiniti je da odmah spremiš debelu deku i nekoliko pari toplih čarapa, te se osobno zaputiš k najbližem zatvoru za “političke”.

Zašto čekati da dođu po tebe, osobito kad se zna da je njihov prijevoz dosta neudoban?

Bivajući takvim, jedinim orijentirom i validnom mjerom svih stvari, Vučić konsekventno i neizbježno postaje jedina referentna točka po kojoj se određuju svi ostali; tako se iscrtava jedan osobeni koordinatni sustav, tako se locira njihov položaj pod zvjezdana srpskoga neba

Stvari su se u međuvremenu ipak promijenile. Otkad moramo fingirati kakvu-takvu demokraciju, u pržun vas se ne šalje pravo iz novina, pa čak ni s televizije (iako je ovo drugo u Srbiji već na pomolu), ali društvena stigma – koja otvara bezbrojne mogućnosti, jer vas oglašava kao legitimnu metu pravedne vendette – kakva se širi oko vas nije baš puno bezazlenija.

No, zadržimo se još malo kod starih vremena i njihovih dražesnih tehnika (ne iz vremeplovskih razloga, nego zato što i dalje mogu biti poučne).

Sastavni je dio načina vladanja, ali i razmišljanja, tj. shvaćanja politike i društvenih procesa, onih koji su držali vlast, neograničenu i kao od boga (pardon, od dijalektičkog materijalizma) danu, bilo i to da postoji jedna jedina ispravna politička linija koju se ima slijediti: svatko tko bi s nje skrenuo, namjerno ili čak posve slučajno, nesmotreno ili nesvjesno, bio je neprijatelj, a neprijatelji su se, dakako i što bi uopće drugo – udruživali.

Drugim riječima, iako ste s Linije skretali u posve različitim, dapače, nespojivim pravcima, svi ste bili tretirani kao dio jedinstvene zavjere protiv Poretka: nacionalisti, liberali, staljinisti, tehnomenadžeri (što god to bilo), novoljevičari, kršćani, muslimani, ali i ateisti koji su više vjerovali Darwinu nego Marxu…

Odjednom biste se, na vlastiti užas, našli svi u istome kolopletu udruženoga zločinačkog pothvata protiv jedinoga pravoga puta, iako vas nasilno združili i s ljudima s kojima ni u isti tramvaj nećete ući, pa sve i da je posljednji noćni za Prečko, Ilidžu ili Topčider.

Prevedeno na suvremene hrvatske okolnosti, to je kao da vam s paradržavne prodikaonice mrtvi-ozbiljni kažu da Boris Dežulović i Velimir Bujanec zajedno kuju neku strašnu urotu. Nije logično, da, pa što? Logika je opijum za naivne.

Cijela je stvar započela kada je Politika – koja može ostati (i ostala je, više nego ikada još od najmračnijih devedesetih) bez ugleda, ali ne i bez utjecaja, jer je percipirana kao mjesto odakle govori vladajuća politička elita – ekstenzivno citirala tzv. istraživanje opskurne organizacije koja se naziva Antidot, a koja je posljednjih godina postala jedan od omiljenih izvora difamiranja Vučićevih političkih protivnika ili kritičara, a njihovi se “nalazi” naširoko prenose u svim režimskim medijima.

Iza pompeznog naziva krije se grupica fino uvezanih zgubidana, polunovinara u polupokušaju i sličnih neobičnih egzistencija, mahom nekadašnjih mladih aktivista koji su pootpadali s raznih vlakova tzv. liberalne ljevice tijekom dvijetisućitih, a u “hrabrom reformistu” Vučiću su pronašli novoga političkoga očuha, koji im je zamijenio nekada navodno im omiljenog srbijanskog premijera Zorana Đinđića, ubijenog u atentatu čije sve pogubne političke konzekvence Srbija ni do danas nije iscrpla.

Kakva je to sad naprasna mistična veza između Đinđića i Vučića, po mnogo čemu političkih antipoda? Nije li Vučić dobar dio svoje karijere posvetio dokazivanju kako je Đinđić “izdajnik srpstva” i tome slično?

Jednostavnije rečeno, nije uopće važno ni što zastupate niti protiv čega ste – ta, i sam Vučić je danas za ovo, a sutra za ono, dok će već prekosutra konsternirano negirati da je ikada bio za bilo što od toga, optuživši vas da ste izmislili ono što je dan i pol ranije izrekao u kameru

Dakako da jest, no otkad je Đinđić mrtav pa se samim tim ne može sam braniti od zloporaba i potvora, a Vučić navukao na sebe novo ruho – koje mu nesklapno i smiješno stoji, ali tko će to ovome suvremenom caru Trajanu otvoreno reći?

Vučić je posvojio i na svoj način reinterpretirao i svom stilu prilagodio neke elemente đinđićevskog političkog diskursa. Drugim riječima, prohtjelo mu se da ga se doživljava kao simboličkoga nasljednika “zdravih elemenata” Đinđićeve politike, onih koje će sam probrati, i pri tome ih izobličiti do neprepoznatljivosti.

To je, dakako, samo jedno lice njegove janusovske politike, ono kojim namiguje prosvjećenjem dijelu Srbije i inozemstvu, dok se svojim tradicionalnim pristašama obraća na posve drugačiji način – između ostalog i stalnim verbalnim ekshibicijama glede Hrvatske. Za takve nije zadužen Antidot: oni imaju svoje tabloide i svoj TV Pink.

Gdje su u svemu tome “neprijatelji svih boja”?

Famozni Antidot naprosto je kao vilama zagrabio imena nekoliko desetaka javnih ličnosti koje su se istakle kritikom Aleksandra Vučića, s bilo koje političke i ideološke pozicije (nerijetko s onih koje se međusobno posve isključuju, primjerice, od onih koje ga optužuju za “izdaju i prodaju Kosova” pa do onih koje tvrde da on s Kosovom ne namjerava sklopiti nikakav sporazum, kao što ne namjerava uistinu ni u Europsku uniju – ljepše mu je s njegovim bliskim političkim prijateljima Putinom i Erdoganom – nego samo sve vuče za nos i kupuje vrijeme za svoju kleptokratsku kamarilu), a koje su svojedobno također kritizirale i Zorana Đinđića, osobito u vrijeme kada je bio predsjednik vlade.

To je svjesno miješanje baba i žaba:

Đinđić je bio podvrgavan kritici kao svaka javna ličnost, osobito ona koja posjeduje vlast i moć, ali nitko razuman ga nikada nije stavljao u istu ravan s antisistemskim tipovima iz političkog podzemlja, kakvi su bili jedan Šešelj ili njegov najtalentiraniji učenik Vučić.

A što će, zaboga, raditi jedan, recimo, kolumnist, intelektualac ili društveni znanstvenik nego kritizirati predsjednika vlade – tko god to bio – za ono što misli da radi pogrešno?

Poanta je otvoreno idiotska, ali se očito niti ne računa na suptilniju publiku: “Eto vidite, to su ljudi kojima nitko ne valja, a osobito oni koji bi u Srbiji nešto mijenjali, koji bi ju pokrenuli naprijed. Zbog takvih je Đinđić bio neshvaćen, oblaćen i na kraju ubijen, a sada i Vučiću rade o glavi. Zar želite da se i Vučiću isto dogodi? Ako ne želite, treba spriječiti one koji su svoju krvoločnost već pokazali na Đinđiću”.

Pri tome, poimence spomenuti antiđinđićevsko-antivučićevski zlikovci složeni su po posve nadrealnom sustavu, jer radi se o ljudima koje inače baš ništa na svijetu ne povezuje.

Ako te napadnu s naslovne stranice Politike, nazvavši te dijelom mračnih snaga koje bacaju klipove pod kotače našega zahuktalog progresa, pa još ako to svojim “autorskim komentarom” učini glavni urednik osobno (čovjek koji se inače jako muči s riječima, nekmoli rečenicama, što je, hm, izazovna pozicija za jednoga novinara) najpametnije što možeš učiniti je da odmah spremiš debelu deku i nekoliko pari toplih čarapa, te se osobno zaputiš k najbližem zatvoru za “političke”

Primjera radi, iza imena autora ovog teksta slijedi ime Amfilohija Radovića, mračnjačkog vladike Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Sva sreća da Milan Nedić ili Dimitrije Ljotić nisu živi, inače bih možda bio povezan s njima.

A onda sve to, dan-dva kasnije, sa same naslovnice podvuče jarkocrvenom nemušti glavni urednik Politike, a onda to prenesu najgledanije televizije…

I tako se kreira posve savršen, autoreferentan, u sebe hermetički zatvoren sustav virtualne realnosti u kojoj je Vučić isto što i Đinđić, Goran Marković isto što i (tvrdokorni srpski lider s Kosova) Marko Jakšić, legitimno i argumentirano kritiziranje javnoga službenika isto što i prizivanje njegovog ubojstva…

I tako je retro (vintage?) okus zaokružen, i svi smo tu, iznova na silu skupa: nacionalisti, liberali, novoljevičari, vjernici i nevjernici, biciklisti i hipici, zapravo svi koji ne umiju ili ne žele nagaziti jedinu pravu liniju, i jahati na njoj, pravo ili u cik-cak, kako se već prohtije bizarnom čovjeku koji je odavno zatočen u lagumima vlastite podsvijesti.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

  • Mračna fascinantnost predratnoga trenutka
  • ”Allo, allo” za Njemce
  • Kratka pisma za dugo čitanje
  • Uvređeni i rituali srdžbe
  • Ništa s titulom
  • Jaruzelski, čovek pod šapkom
  • Meki trbuh demokratije
  • Doziranje pljuvačke
  • O ranom ustajanju
  • O limitima špijunskog uma

» Svi tekstovi ovog autora

Share this:

  • LinkedIn
  • Facebook
  • Twitter
  • Print

Filed Under: ORBI ET POPULIS Tagged With: Aleksandar Vučić, Antidot, Boris Dežulović, Dimitrije Ljotić, Đinđić, Goran Marković, Hrvatska, Kina, Marko Jakšić, Milan Nedić, politika, Prečko, Rusija, Šešelj, Srbija, Teofil Pančić, Topčider, TV Pink, Velimir Bujanec

Leave a Reply Cancel reply

You must be logged in to post a comment.

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

Drago Pilsel Argentinski roman

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT