novinarstvo s potpisom
Branimir Pofuk
Kada kardiolozi žele pomnije ispitati u kakvom vam je stanju srce, prikačit će vas na aparate i izložiti dodatnim opterećenjima poput hrčka. U proučavanju životinjskog svijeta biolozi i zoolozi neće prezati od toga da zarobljene jedinke ili skupine neke vrste izlože posebnim uvjetima ili da im, recimo, postave kojekakve prepreke na putu do hrane. [Read more…]
Miljenko Jergović
Povod za razgovor sa Jergovićem je njegov novi roman “Selidba”, koji govori o iščezavanju jedne velike porodice nakon veka provedenog u Bosni. Razgovaramo neposredno pred njegov dolazak u Srbiju, gde će mu u Novom Sadu biti uručena Međunarodna nagrada za prozno stvaralaštvo “Milovan Vidaković” na festivalu “Prosefest”. [Read more…]
Teofil Pančić
Hrvatska je posljednjih dana iznova osjetila nemalu snagu zaumnosti koju svojom retorikom i ponašanjem proizvodi i širi predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. I čini se da su mnogi bili posve iskreno konsternirani (btw, to je dosta dirljivo kad se gleda iz Beograda): koliko god bili unaprijed spremni na sve i svašta, ne možete se nego uvijek iznova iznenaditi Vučićevim najnovijim retoričkim dostignućima, lupinzima, pogibeljnim piruetama. [Read more…]
Na sam Božić, 25. prosinca 2015., u Madridu je umrla Višnja Pavelić, starija kći poglavnika NDH dr. Ante Pavelića. Bile su joj 92 godine, a umrla je na isti dan kao nekoliko godina ranije njena sestra Mirjana Pšeničnik (u Kanadi). U isto doba godine, tri dana nakon Božića, preminuo je i njihov otac. Brat Velimir (Braco) Pavelić umro je ranije, također u Madridu, gdje je živio s Višnjom. [Read more…]
Na sam Božić, 25. prosinca 2015., u Madridu je umrla Višnja Pavelić, starija kći poglavnika NDH dr. Ante Pavelića. Bile su joj 92 godine, a umrla je na isti dan kao nekoliko godina ranije njena sestra Mirjana Pšeničnik (u Kanadi). U isto doba godine, tri dana nakon Božića, preminuo je i njihov otac. Brat Velimir (Braco) Pavelić umro je ranije, također u Madridu, gdje je živio s Višnjom. [Read more…]
Kao u nekim vremenima guba, kolera i kuga, tako današnjim opismenjenim i umreženim svijetom haraju glupost, sebičnost i mržnja.
Raspamećena i obesmišljena slova, riječi koje rasturaju bijedne ostatke razuma, prostačke i bešćutne rečenice uskovitlane bezumnim strahom i bijesom, sve to poput uraganske pješčane oluje nezaustavljivo bijesni prijeteći da jalovom prašinom zaspe i zatre ovu krhku civilizaciju. [Read more…]
Ako ste čitali “Izbornu šutnju”, već ste upoznali policijskog inspektora Vladimira Kovača i novinara Stribora Kralja, i sve one koji će im u razbijanju pogrešnih šutnji i nedostojnih tajni ili pomoći ili odmoći, štiteći interese korumpiranih, beskrupuloznih i moćnih. A sve to u ozračju Osijeka i Hrvatske, ovaj put i Beograda i Srbije u današnje posttranzicijsko vučje doba, u kojem je svaki napor k razotkrivanju poroka i zločina onih koji imaju sve nesumnjivo donkihotovska stvar. Hedl piše svedeno i britko, s insajderskim uvidom vrsnog i hrabrog novinara i akribijom dobrog žanrovskog pisca. [Read more…]
Timur Vermes, ”Opet on”, Fokus, Zagreb,10/2014.
Očuvan kao u nekoj vremenskoj mašini, naprosto se jednog sunčanog dana probudio u nekom berlinskom parku
Generacije danas otprilike sredovečnih ljudi odrastale su u svetu u kojem su Hitler i nacizam, uz sve epske dimenzije tragedije koju su proizveli, mogli biti i predmetom sprdnje, ali pod jednim uslovom: da u tome ne učestvuju Nemci. Grohotom smo se smejali britanskim serijama poput ”Allo, allo”, ali za Nemce je jedini mogući kritički odnos prema Hitleru i njegovoj epohi morao biti skrušeno-ozbiljan. [Read more…]
Miljenko Jergović i Svetislav Basara, ”Tušta i tma”, Laguna, Beograd, 2014., 479 str.
U ona drevna vremena (kojih verovatno nikada nije bilo) kada je svet još delovao nekako ozbiljno, pa je otuda i književnost u njemu delovala nekako ozbiljno, te i književni opusi u njoj, znalo se kako to ide sa korešpodencijom znamenitih pisaca: u Sabranim su delima svesci njihove prepiske obično zapremali onaj “poslednji” tom ili dva (eno vam Čehova, na primer), kao nešto rubno i dodatno, kao pomoćno sredstvo za dočaravanje, možda, više života nego dela piščevog.
Slično beše i sa dnevničkim zapisima velikih pisaca, bar dok neki od velikana XX veka, Gombrovič na prvom mestu, ali i Kafka, Žid, Marai, Friš i toliki drugi, nisu upravo od dnevnika napravili jednu od glavnih, ili baš centralnu tačku svojih opusa, uzdigavši “žanr” na ravan koja načelno ni po čemu ne mora biti “pomoćna” i sporedna, niti mora da ikako zaostaje za romanima i pesmama.
Bila je čak, sećam se, i emisija koja se zvala Dnevnici i pisma, na Trećem programu Radio Zagreba, ponekad bih je slušao u puste večeri na svom besmrtnom crvenom JVC radiokasetofonu; emisija, gle, mislim da još postoji, samo se frekvencija sada zove Treći program Hrvatskog radija…
Jergović se na to korespondentsko uže već penjao, objavivši knjigu pisama sa Semezdinom Mehmedinovićem Transatlantik mail (VBZ 2009). Ipak, nije nevažna jedna razlika između ove dve prepiske: mada ih fizički deli ceo jedan okean i dosta kopna pride, Jergović i Mehmedinović bliski su prijatelji dugi niz godina (iz sarajevskih i postsarajevskih dana), među njima postoji suptilna privatna relacija, i u njihovoj prepisci nužno će biti nečega “intimnog” čak i onda kada je namenjena tome da je čitaju i Treća lica. Ako ništa drugo, korespondenti su nekako opušteniji…
Ovo sa Jergovićem i Basarom krenulo je, ako se ne varam, inicijativom sa strane, tj. od malog “projekta” za potrebe nekog sajamskog dodatka dnevnika Danas, ali se obojici dopalo, pa su posle nekog vremena obnovili stvar i… evo rezultata, na blizu 500 strana!
Dopisivanje se, s jednim dužim prekidom, odvijalo od 2010. do 2013; stvar je, dakle, sasvim “sveža”, gotovo pa vruća. U “stvarnom” životu tek poznanici (ako nije odveć preuzetno što olako sudim o stepenu međusobne bliskosti drugih ljudi; neka mi bude ne zamereno), Basara i Jergović ipak su ljudi koje povezuju brojna interesovanja, sklonosti i idiosinkrazije a, na kraju krajeva, i ceo niz malih i velikih zajedničkih istorija: književnih, političkih, kulturnih, intergeneracijskih…
I te kako se tu, dakle, ima o čemu razgovarati. Istovremeno, svako ko je makar odškrinuo njihove beletrističke, ali bogme i publicističke svetove, dobro zna i da su to dvojica pisaca veoma različitog temperamenta i stila, pri čemu pod stilom ne podrazumevam samo “banalni” način raspoređivanja reči, nego ako hoćete i izvesne svetonazorno-senzibilitetske osnove. Kao i različite formativne lektire i štošta drugo.
Drugim rečima, B. i J. su kao stanovnici istog sveta kojeg pak gledaju sa posve različitih strana, ali jedan uvek odlično zna o čemu to ovaj drugi govori.
Najteža je zamka kod ovakvih prepiski u četiri ruke velika mogućnost da se pretvore u nizanje međusobnih monologa u kojima svako veze svoju priču bez suštinske komunikacije sa dopisnikom: zdravo Basara, daj da ti opričam šta mi je na duši, živeo Miljenko, ajd sad ja tebi da rečem… Ima li toga u ovoj knjizi? Moguće, ali zapravo sasvim malo, jer reklo bi se da se pisci pažljivo međusobno osluškuju i da su nehinjeno radoznali prema “motrištu” onog drugog, koji neretko pokrenutoj temi prilazi na način koji partneru otkriva nešto bitno, a što je zanemario ili nije mogao da zna.
Teme? Razume se da u ovako obimnoj prepisci “nema čega nema”, ali najviše se (sigurno da niko neće biti iznenađen) razmatra sva ona večita hrvatsko-srpska (i bosanska) “ljepljiva smjesa upitnika”, ali i naše bedne političke scene sadašnjosti i nedavne prošlosti, slavne naše književne branše, postjugoslovensko stanje u raznim segmentima, duh vremena prelomljen kroz potkontinentalnu mikroklimu, floru i faunu, ali i svakodnevica ne samo građana M. J. i S. B, nego i svih nas, sa svim nevremenima i olujama (a bogme i Olujama!), žegama, mrazevima i poplavama, zakrčenim ulicama i putevima.
Kao da bi da opravdaju stanovita zlurada očekivanja, drže se ponekad i Basara i Jergović nekih svojih, hm, opsesija, na primer Vuka Karadžića, Dobrice Ćosića i Koštunice, ili pak toga kako su manje-više svi savremeni hrvatski pisci, je li, gola govna (pa još i ustaška), ali toga srećom ovde nema mnogo, zaboli na tren i brzo prođe, te se krene u nešto svežije i s više smisla, pa tretiraš to samo kao besmislenu uzrečicu ili verbalni tik (poput ono, kao ili kakosezove) kakvog inače pametnog i darovitog pripovedača…
Jer je glavnina ovih stranica, svem tom naizglednom namćorstvu uprkos, čitaocu podsticajna razmena dva ekstraordinarna duha, kakvih u našim svračijim zakucima (a zapravo, po prirodi stvari, ni bilo gde drugo) nikada nije bilo u izobilju.
Basara i Jergović su među najvećim živim proznim piscima ovog našeg mučenog jezika, a njihov pažljiv čitalac (među kakve neskromno ubrajam svoju malenkost) dobro zna i da su sjajni esejisti, naročito kad se udalje od tih svojih verbalnih tikova, koje im opet ni ne treba strogo zameriti, jer teško da smo ih i sami lišeni, samo ih usebe teže prepoznajemo.
U celini & celosti, Tušta i tma je odličan dezert za ljubitelje njihove književnosti, prava drum’n’Bas(s) vožnja za ove žege!
(Prenosimo iz tjednika Vreme).
Teofil Pančić, ”Gost iz Galaksije”, Hena COM, Zagreb, 2014.
“Gost iz galaksije” devetnaesta je knjiga pisca, kolumnista, kritičara i novinara Teofila Pančića. U njoj su sabrani eseji i kolumne koje je tijekom 2013. i 2014. pisao za radijsku emisiju “Praskozor” i za novinski portal Autograf.
Teofil Pančić rođen je 1965. u Skopju, odrastao u Zagrebu, a danas živi u Zemunu i Novom Sadu. Piše za brojne medije s ovih prostora, a redakciju tjednika Vreme smatra svojom matičnom lukom. “Gost iz galaksije” treći je njegov naslov objavljen u Hrvatskoj.
U “Famoznih 400 kilometara” (VBZ, 2007.) pratio je hrvatsku književnost od kraja devedesetih pišući o knjigama domaćih autora te o svim važnijim fenomenima ovdašnje književne scene, a “Aleja Viktora Bubnja” (Ljevak, 2013.) autobiografska je knjiga o odrastanju u Zagrebu i životu nakon napuštanja doma u novozagrebačkoj Aleji Viktora Bubnja.
U svom najnovijem naslovu Teofil Pančić vlastitu autorsku perspektivu tumači iz pozicije “gosta iz galaksije” koji se, sa svog intimnog planeta, dovoljno udaljenog od svakog zla i besmisla, “pača” u hrvatska i u “tuđa” posla kao nepotkupljivi zastupnik čovječnosti koji ispisuje svoju “autobiografiju o drugima”.
Prvi dio knjige, “Priroda i društvo”, donosi dvadeset i osam tekstova emitiranih u “Praskozoru”, emisiji Trećeg programa Hrvatskog radija. Ovdje se Pančić bavi aktualnim temama hrvatske društvenopolitičke i javne stvarnosti – od implementacije dvojezičnosti u Vukovaru i moralne panike zbog mladih “na stranputici”, do korumpiranih političkih struktura, ulaska Hrvatske u Europsku uniju, referendumskog pitanja ili, primjerice, monopolizacije imena istarskog terana.
U drugi dio knjige, “Meki trbuh demokratije”, uvrštena su trideset i dva Pančićeva eseja s Autografa, portala koji društvenu zbilju komentira pod sloganom “Novinarstvo s potpisom”. U tim tekstovima Pančić progovara o licemjernom “fetišu” tradicije i paradama ponosa, o pražnjenju frustracija u cyber kozmosu, o “malim ljudima” koji se ne usuđuju pregaziti žutu crtu vlastitih kulturoloških ograničenja, o epidemiji samoemitiranja na društvenim mrežama i o brojnim drugim nuspojavama naše suvremenosti.
U “Gostu iz galaksije” Pančić dosljedno zastupa pravo na identitet izvan kolektivnoga, što je osnovno obilježje njegovog autorskog rukopisa. Zajednički nazivnik Pančićevih tekstova u ovoj knjizi najtočnije će definirati njegove rečenice iz kolumne “A bunt je tako lijepo počeo”: ”Ima nečega suštinski pogrešnog, i uostalom sasvim nepodsticajnog, u tome da se bude zadovoljan stanjem stvari: u sebi, u okolini, u kvartu, u državi, u svetu. Svako ko drži do sebe, a osobito “javni intelektualac” ili neko ko bi to mogao postati, ima nekovrsnu dužnost da ohrabruje pobunu protiv postojećeg.”
No ipak, osnovna intonacija njegovih eseja nije u pukom buntu i negodovanju, nego u neoklijevanju da misli mimo većine i u smirenoj odlučnosti da obrazloži lakoću mišljenja koja ne podliježe ni moralnoj ni intelektualnoj dezorijentaciji.
Pored sadržaja koji opominje na vlastitost, toleranciju i čovječnost, iznimna vrijednost ove knjige sadržana je i u jeziku. Pančićeva vještina baratanja riječima daje dodanu vrijednost sadržaju. Ovdje se ne radi samo o jeziku atipičnom za novinarstvo – onom koji u komentar društvene zbilje uključuje pripovjedački žanr – nego i o izvornoj sintaksi koja gramatiku koristi kao alat za demistifikaciju stvarnosti u koju bismo po inerciji mogli greškom povjerovati.
To je jezik koji zvuči, i koji intonacijom ležerne, nenametljive duhovitosti opominje na sve propuštene prilike za autonomiju mišljenja. Formulirana na Pančićev način i tumačena njegovim jezikom, težnja za drukčijom stvarnošću postaje uvjerljiva do mogućeg.
To moguće podržava metaforu iz naslova knjige, koja neizbježno asocira na igrani SF film “Gosti iz galaksije” Dušana Vukotića iz 1981., u kojem glavni junak, pisac SF romana, otkriva da može materijalizirati svoje misli. Svi ga smatraju ludim, a njegov psihijatar dijagnosticira mu bolest “telurgiju” – sposobnost da se snagom volje predmeti i bića materijaliziraju. Junaku ovog filma okolina povjeruje tek na kraju, kad mu njegovi junaci izvanzemaljci dođu u “stvarni” posjet.
Ulogu gosta iz galaksije Teofil Pančić u ovoj je knjizi “odigrao” na gotovo vanzemaljski način, smiono materijalizirajući istinu mimo kolektivne i strpljivo uvjeravajući druge u mogućnost mišljenja i djelovanja za civiliziranu stvarnost lišenu zla i besmisla – pa makar ga zbog toga uvrstili na popise “nepoćudnih” ili mu “prišili” neku novu “telurgiju”.
Ne odstupajući ni jednom mišlju od svoje verzije poželjne stvarnosti, u tekstu “Svakom svoje” reći će: ”Zato je, kažem vam, uistinu bolje biti na Spiskovima nego ih pisati, gde god to bilo, i pod bilo kojim patetičnim izgovorom.”
A “Gost iz galaksije” doista je knjiga bez izgovora.
(Prenosimo s portala Miljenka Jergovića).
