(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu jer je bismo objavom kolumne od ovoga tjedna prekršili pravila izborne šutnje).
Bio je to užasan trenutak, predsjednički izbori 2010. godine. Znajući kako među lijevim glasačima nema šanse protiv Ive Josipovića, Milan Bandić je zasjekao oštro udesno. Okružio se s ratnim zločincem Tomislavom Merčepom, ubojicom američkog policajca Zvonkom Bušićem, s Mladenom Schwartzom i nizom drugih luda i spadala koji su dugo, prvo u Račanovo, a kasnije u Sanaderovo doba, bili zaboravljeni na političkom rubu.
Premda mnogi danas drže da je desničarsku rekonkvistu prije desetak godina pokrenuo Tomislav Karamarko, prava je istina da je Bandić probudio ustaše u vampirskim lijesovima u podrumu.
On je razgorio zanos u kojemu su se dogodili i šatorski prosvjed ispred Ministarstva branitelja, i široka omiljenost Bujice, i teferići na bleiburškom polju, i pobjeda Kolinde Grabar-Kitarović, a s nesposobnjakovićem i antitalentom Karamarkom nacionalistička se ciklona ustvari počela gasiti.
Gledajući Milana Bandića na predsjedničkim izborima 2010., jedva smo mogli pojmiti da je on isti onaj peščenički partijski sekretar s diplomom općenarodne obrane, šampion Socijaldemokratske partije još dok je Zoran Milanović bio samo jedan od mnogih s gitarom iz pjesme Srebrnih krila.
Koješta u to vrijeme nismo poimali, ni o Milanu Bandiću, a ni o sebi, o narodu i zemlji u kojoj živimo.
Premda mnogi danas drže da je desničarsku rekonkvistu prije desetak godina pokrenuo Tomislav Karamarko, prava je istina da je Bandić probudio ustaše u vampirskim lijesovima u podrumu
Bandić nam je otkrio da politika uopće ne mora imati veze s ideologijom. Ideologije je on brzo i lako mijenjao, već kako mu je koja u trenutku odgovarala, od prilike do prilike uzimao je onu koja mu se slagala s odijelom i cipelama, i takav, nevjerodostojno vjerodostojan ili vjerodostojno nevjerodostojan, gotovo je bez iznimke gazio konkurenciju.
Istina, predsjedničke je izbore 2010. izgubio, i dugo je nakon njih djelovao razbijeno i smeteno, ali je u utrci za gradonačelnika još dvaput pobijedio, 2013. i 2017. godine, i tek je sad, u proljeće 2021., trebao izgubiti. Ali, to je, naravno, bilo na dugačkom štapu. U to ne možemo biti sigurni.
Pouzdano je samo jedno, umro je neporažen.
Pa i ako je katkad i djelovao umoran, dezorijentiran i smiješan s botoksiranim čelom i dugonogom mladom suradnicom u obilasku krznarskih i zlatarskih obrtnika, jedno ne smijemo zaboraviti. Dvadeset godina je on vladao, dva puta dulje od Franje Tuđmana, a da nitko od nas nije znao što je njemu zaista u glavi, navija li on za ustaše ili partizane, je li mu draži Tito ili Stepinac, drži li važnijom socijalnu jednakost i bratstvo i jedinstvo ili predbračnu čistoću i blagoslov kuća?
Je li Milan Bandić uopće razmišljao o tome?
Reklo bi se da nije.
Politika njemu nikad nije bila ideologija, već emocija. Pobjeđivao je jer je izgledao zabrinut, kao da mu je ozbiljno stalo za bližnjega. I znao je razgovarati, nije se plašio nepoznatih.
Uvjerljivo bi se rasplakao, poput svih velikih lažljivaca i varalica, i nije bilo neugodno kad bi se nasmijao. Imao je strast, koja je katkad čak djelovala kao mahnitost. Na licu mu se nešto događalo, za razliku od mnoštva drugih političara s nepomičnim maskama ispred očiju i usta.
Okružio se s ratnim zločincem Tomislavom Merčepom, ubojicom američkog policajca Zvonkom Bušićem, s Mladenom Schwartzom i nizom drugih luda i spadala koji su dugo, prvo u Račanovo, a kasnije u Sanaderovo doba, bili zaboravljeni na političkom rubu
Bio je, u jednu riječ, ljudsko biće.
Ili se, mnogo vjerojatnije, uspješno pretvarao da je ljudsko biće.
Da je zbrojiti štetu koju je napravio u dvadeset godina vladanja glavnim gradom, sve one pare koje su nestale na štandovima, tržnicama, fontanama, stupićima, suhom ledu, kućicama, adventima, nadstrešnicama, zahodima, vrtićima i mnogim drugim domišljatim lupežarijama, nakupilo bi se naposljetku možda više nego što je pokradeno u Sanaderovoj i Tuđmanovoj epohi zajedno.
S više od dvjesto pedeset kaznenih prijava njegova je politička ostavština, izvan je sumnje, sramotnija od svih.
Ali, opet, takozvani mali ljudi u dugačkim redovima satima strpljivo stoje da u knjigu žalosti upišu nešto nenadahnuto i glupo. Potpuno su slomljeni što Milana Bandića više nema.
I to je, ako mene pitate, najveća zagonetka.
Kakva je to čarolija bila? Koji je bio njegov mojo, njegov voodoo, njegov kung-fu, kako to uopće nazvati, da je znao i s premijerom Plenkovićem i s patrijarhom Porfirijem, i s Tomislavom Merčepom i s Lepom Brenom?
Ta je tajna Milana Bandića mračnija od one gdje su nestali milijuni.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- “Radovane, u vražju mater, pa šta ti radiš”, psuje Plenković
- Zašto hrvatski gej ne bi volio janjetinu i slušao Thompsona?
- Nama upravljaju propalice koji bi jeli kruva bez motike
- Neka se djeca sama bore za vrtić igrajući ”najbrži prst”
- Ćorušić je pobačaj obavio slučajno. Tako i više stotina puta
- Tuđmanovci kao Topalovići u “Maratonci trče počasni krug”
- Kukavni liječnici i Beroš: sve samo da udovolje Crkvi
- Pijani HDZ-ovac razotkriva: Hrvatska živi u strahu
- Desničari ne znaju više ”tko je njihov, a tko je naš”
- Brigadir Raos je stavljen na “mute”. On se greškom uključio
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.