Zdravka Govedarica
Razmišljam o jednoj doživljenoj sceni u sobi za kemoterapiju.
To su velike prostorije s pultom u sredini za medicinsko osoblje. Uokolo su ležajevi za pacijente, njih desetak i nekoliko stolica za one koje čekaju primanje infuzije. Mi pacijenti dolazimo, javljamo se, slijedimo protokol.
Sve odiše nekim posebnim mirom. Medicinsko osoblje je ljubazno, pacijenti zahvalni, najčešće svatko s nekim svojim mislima. Ima nas koji popričamo s onim tko nam je najbliže, upoznamo se, neobično je s kolikom lakoćom jedni drugima iznosimo kroz što sve prolazimo, možda zato što se osjećamo povezani na poseban način.
Vezani bolešću su slični onima vezanim stradanjem, vezanim tragedijom, vezanim ratom. Krv na razne i moćne načine vezuje ljude.
Već sam ležala s bolnom venom i primala kemiju u sebe kad sam ga ugledala. Nosimo maske pa još slabije procjenjujemo godine nepoznatih ljudi. Ali s velikom vjerojatnošću, rekla bih da ima manje od trideset.
Kadgod vidim tako mlado biće u ovoj sobi u meni nastane potres. Kakva to prokleta sudbina napada ovako mlada bića. O djeci da ne govorim.
Gledam ga i osjećam gorčinu kakvu za sebe zbog iste sudbine, još nisam osjetila.
Sjeo je i ostao miran. Nije izvadio ni mobitel ni knjigu, nije skinuo jaknu, samo je sjeo i mirno gledao ispred sebe. Sjeo je ravno pred pult, jedva metar udaljen od njega iza kojeg su bili dva dečka i dvije djevojke njegovih godina, medicinsko osoblje.
Mladi ljudi sa zahtjevnim zanimanjem, vrijedni poštovanja. Inače je tiho, no našla se ta mladenačka energija na okupu pa je krenula neka očito vedra tema, krenuo smijeh.
Okolo su pacijenti u svojim krevetima tiho primali kemiju u svoj organizam, mnogi možda sa strahom što će za nekoliko sati terapija donijeti, koliko teških i bolnih nuspojava.
Ili s nadom, da će kad sve to jednom prođe biti trajno izliječeni, da neće baš oni biti dio crne statistike i da će sve to jednom biti tek podstrek za drugačiji način življenja, bolji i ljepši, svakako s manje stresa, ako im karakter to dopusti.
Gledam u tog mladića s karcinomom, gledam u tih nepunih metar udaljenosti od svijeta smijeha i mladosti kakvoj pripada i opetovano mi umom prolazi jedna jedina riječ – GREŠKA. Ovaj prizor je naprosto nekakva suluda greška.
On šutke gleda ispred sebe, u mladost koja postaje sve glasnija, možda im neki pacijenti u sebi već zamjeraju. Nije prikladno, moglo bi se pomisliti.
A opet, predbožićno je raspoloženje, ta djeca nisu nikom kriva za njihovu bolest, za njihove zaustavljene snove, vrijedno rade i trude se, uostalom u ovoj sobi nitko ne umire, čak većina i ne izgleda jako bolesno, ti prizori se vide u drugim sobama, premda na istom odjelu.
Radio svira, pult je ukrašen božićnim ukrasima i taj smijeh se nekako u sve to uklapa i neka je tu.
Jedino što bi mladića koji sjedi na stolcu za pacijente trebalo prebaciti na drugu stranu pulta jer ovako ”kvari” sav prizor ove sobe i ovog svijeta.
I opet u meni sve vrišti tom riječju GREŠKA! Ispravljaj, Bože, kako znaš i umiješ, ovakvo što se ne bi smjelo dogoditi!
Baš se u tom trenutku, dok je ta misao odzvanjala mojim umom, ustao, skinuo jaknu, ponovo sjeo i mirno nastavio gledati ispred sebe.
Upitala sam se u što je zapravo gledao. Možda čak ne u sve ovo što sam opisala, možda je zamislio neki drugačiji pult, neko posve drugo mjesto od sobe za primanje kemoterapije.
Možda pult u kakvoj turističkoj agenciji pred kojeg dođeš i zatražiš neko putovanje kroz bajkovite predjele. Ili šank u nekom baru i susret s nekom divnom djevojkom s kojom će doživjeti pravu ljubav.
Ili referadu kako dolazi po svoju diplomu nakon čega ga čeka uspješna karijera. Ili… ili naprosto sretan život štogod to nekom predstavljalo.
Kakogod bilo, ja mu želim upravo ovo posljednje i puno, puno smijeha…
Kemija je sve više počela djelovati, prizor je postajao sve bljeđi, prostor mojih percepcija sve suženiji, vratila sam se sebi, pogled na kapi koje su jedna po jedna ulazile u moj krvotok, tko zna što će ovaj put donijeti…
Bez obzira na to što donijela, plivamo dalje i vjerujemo, vjerujemo, vjerujemo u dobro. U dobro za sebe i druge…
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Otac drži ruku svoje voljene kćeri
- Što je to u ljudskom biću da odluči odustati od života
- I s teškom dijagnozom višestruko živite život, a ne bolest
- Jer, što smo mi bez snova?
- U inat ratovima ( i rakovima)
- Od sudbe jača
- Jesam li sreća ili tuga
- Utjeha kosi
- Ne odričem se krila za jedan novi let nakon svih udaraca
- Je l’ itko ikada vidio raka da se smije?
