A što ako je Papa ipak pročitao pismo koje su mu 15. studenoga poslale udruge i u kojem je pisalo: ”Hrvatskim biskupima i cijelom društvu treba Vaš poticaj na mir, snošljivost i ljubav prema bližnjem.”? Što ako je do Pape stigla molba da se zauzme jer, kako samo napisali ”posebno nas zabrinjava stav episkopata u Hrvatskoj, naročito kardinala Josipa Bozanića i nekolicine biskupa, kojim su javno iskazali protivljenje dvojezičnosti u Vukovaru. Pritom su u javnim obraćanjima korištene sintagme koje nimalo ne doprinose miru i pomirenju, već vode produbljivanju sukoba”?
Jer, naglo, ratoborna je retorika za Božić izostala, posvemašnja politizacija i militarizacija Katoličke crkve u RH, koja je zagovarala čak i nasilno rušenje legalno izabrane vlasti, kao ”komunjarske” i ”protunarodne”, dapače, ”zločinačke” (biskup Valentin Pozaić) odstupila je, pa se s više strana čuo pomirbeni diskurs. Tako, ”Bogu očito nije draga uniformnost, jer on voli zajedništvo u različitosti, jedinstvo koje ne isključuje mnoštvo izražaja i formi” (nadbiskup Ivan Devčić u Rijeci), odnosno da ”društveni model podjela, sukobljavanja, međusobnih stranačkih i ljudskih omalovažavanja ne vodi boljoj budućnosti”, to jest, da se ”valja opredijeliti za Isusov put blizine, poštovanja, povezanosti i suradnje među ljudima” (biskup Antun Škvorčević u Požegi).
Jesu li iz Vatikana, preko nuncija D’Errica, biskupi ”prišarafljeni” ili su neki među njima, šutljivi inače, a nešto mudriji od ovih koji proizvode govor mržnje i netolerancije, sugerirali kolegama da ”smanje doživljaj” i da se posvete naviještanju Evanđelja, imali smo nešto uljuđeniji Božić bez, kako će kazati premijer Zoran Milanović za subotnji broj Jutarnjeg lista, odvalivši pak šamar, ja pak mislim pregrubo i nepotrebno, zagrebačkom nadbiskupu Josipu Bozaniću, ”jeftinih političkih ispada”, za što ”ima vremena svaki dan, ali nam za Božić tako nešto nije potrebno”
Ili pak ovo: ”Papa Franjo naglašava kako je bratstvo i otvorenost prema drugima temelj i put mira. U srcu svakog muškarca i žene, veli on, prebiva želja za puninom života, koja uključuje nezatomljivu čežnju za bratstvom kao bitnom dimenzijom čovjeka. I zaključuje kako je bez bratstva nemoguće graditi pravedno društvo i postojan i trajan mir (…) Papa nas, dakle, vraća korijenima, našim obiteljima i našem zajedništvu. Zbog toga u kriznom vremenu brojnih nemira, rezigniranosti i pomanjkanja vedrine poželio bih neka u srcima naših ljudi odjekuje božićna pjesma i poruka o miru i veselju” (predsjednik HBK, nadbiskup Želimir Puljić koji se, recimo usput i to, u intervjuu za božićni broj Slobodne Dalmacije ogradio od sisačkoga biskupa Vlade Košića i od pomoćnog zagrebačkog biskupa Valentina Pozaića, kazavši još i ovo: ”Svećenicima sam zabranio politiku za oltarom!”).
Bilo kako bilo, jesu li iz Vatikana preko nuncija D’Errica, biskupi ”prišarafljeni” ili su neki među njima, šutljivi inače, a nešto mudriji od ovih koji proizvode govor mržnje i netolerancije, sugerirali kolegama da ”smanje doživljaj” i da se posvete naviještanju Evanđelja, imali smo nešto uljuđeniji Božić bez, kako će kazati premijer Zoran Milanović za subotnji broj Jutarnjeg lista, odvalivši pak šamar, ja pak mislim pregrubo i nepotrebno, zagrebačkom nadbiskupu Josipu Bozaniću, ”jeftinih političkih ispada”, za što ”ima vremena svaki dan, ali nam za Božić tako nešto nije potrebno” (na pitanje novinara Nikole Jelića zašto je otišao slušati nadbiskupa Devčića u Rijeku, a izbjegao susret s kardinalom u Zagrebu).
Pustimo sad ”analize stručnjaka” raznih medija kojima je Božić ”najvažniji katolički blagdan” (dakle, Božić nije samo blagdan za katolike, a nije ni najvažniji, dakle, analize im drže vodu koliko im je solidna opća religijska kultura), da je ovo što se dogodilo za Božić, možda, ”zatišje pred buru”, ili kratko primirje, (kao kada su se zaraćene strane 1914., za Božić, na jedan dan prestale međusobno ubijati), učinjen je važan pomak i, bilo bi važno sada čuti dekana Katoličkog bogoslovnog fakulteta dr. Tončija Matulića u vezi s tezom da se Papi sa željama da bude mira i sloge obraćaju ”đavolski prevrtljivci”. Jer, tvrdim, počelo se događati ono što smo od Pape i tražili.
Novovjeki nacionalizam, koji nas ne prestaje daviti i od čega bi katolički biskupi u RH trebali odustati, ako Boga poznaju, u svojoj biti je ateizam i amoralizam i usto radikalno usmjeren antikršćanski. On na mjesto potisnutog Boga postavlja vlastitu naciju, čiji ”sveti” interesi posvećuju sva sredstva, i osim toga je još i u trajnom i nepomirljivom sukobu s kršćanskim univerzalizmom. Ono što se traži i ono fundamentalno pitanje na koje treba odgovoriti jest ovo: što bi u RH i u crkvenom slučaju bio istinski civilizacijski iskorak?
Napisali smo mu: ”Mi želimo da se Vaše poruke, u kojima iskazujete suosjećanje i bliskost sa svima koji pate, sa svima kojima je uskraćeno bilo koje pravo, bez obzira na to kojoj vjeri ili naciji pripadaju, kolikogod drugačiji i slabiji u odnosu na većinu bili, Vaše poruke poniznosti i spremnosti na društvenu solidarnost, glasno i nedvosmisleno prenose u našim crkvama i budu prisutne u svim javnim obraćanjima velikodostojnika Katoličke crkve u RH”.
Što smo tražili, to smo i dobili. Početak promjene diskursa ratobornog episkopata vrlo je važan i ohrabrujuć znak.
Bit će tu još vatrometa jer Milanović nastavlja prkositi (ne odgovara na poštu iz HBK, ne čestita Božić predsjedniku HBK), a sad i otvoreno izaziva biskupe (Milanović, naime, misli da je popio svu pamet svijeta i da mu nije potreban savjetnik za odnose s vjerskim zajednicama), i to kada kaže: ”Poštovanje ugovora (sa Svetom Stolicom) je dobra vjera. Bilo bi dobro da i druga strana pokaže barem minimum dobre vjere i pristojnosti. Kao predsjednik Vlade, dakle izvršne vlasti koja dogovara i sklapa međunarodne ugovore, nikad ne smijem u potpunosti i za vijeke vjekova obvezati hrvatsku državu na neki ugovor. Po Bečkoj konvenciji, Hrvatska kao suverena država ima pravo u svakom trenutku razmotriti svaki međunarodni ugovor, osim onoga o granici. Svaka suverena država, procjenjujući vlastite nacionalne interese, u svakom trenutku ima pravo razmotriti svaki drugi međunarodni ugovor. Postoje puno važniji ugovori od ugovora sa Svetom Stolicom”.
Na eksplicitno pitanje: ”Znači li to da ostavljate mogućnost revizije ugovora sa Svetom Stolicom?”, premijer je kazao: ”Nismo se bavili tom temom, nismo to dosad razmatrali. Ali, ponavljam da ga hrvatska država ima pravo otkazati u svakom trenutku” (u navedenom razgovoru za Jutarnji list).
Postavljam si često ovo pitanje: što održava ovu zajednicu, ovu državu na okupu? Temeljem čega ona opstaje kad uvijek iznova biramo upropastitelje/-ljice vlastite budućnosti? Jer, postavlja se pitanje: ako su drugi uvijek gnjide i ako je ”osveta”, krvna ili beskrvna, hrvatska konstanta, čemu onda kršćanstvo koje se temelji na ljubavi ne samo prema bližnjemu nego i prema neprijateljima? Čemu se mi onda možemo zvati pripadnicima, odnosno sljedbenicima te religije?
Neće ni (nad)biskupi tako lako odustati od tema koje se tiču katekizma Katoličke crkve (mada će sada malo analizirati što im se dogodlilo i zašto je na referendum o braku izašla tek četvrtina katolika), ali će se pokušati izgraditi atmosfera dijaloga. Tomu bi, možda, mogao pridonijeti i izbor najmanje četvorice novih članova episkopata (u mirovinu tijekom 2014. odlaze, abecednih redom: Mile Bogović, biskup gospićko-senjski, Ante Ivas, biskup šibenski, Juraj Jezerinac, vojni biskup, dok je Valter Župan, biskup krčki, po sili zakona već trebao biti umirovljen), odnosno pet, ukoliko nam se Bog nasmiješi i Josip Bozanić, koji je iznevjerio obećanja koja je dao 1997., kada je, kao novi zagrebački nadbiskup, naslijedio pok. Franju Kuharića, nastavi karijeru u Vatikanu, gdje bi bio, vrlo lako tako može ispasti, korisniji nego u Hrvatskoj.
Novovjeki nacionalizam, koji nas ne prestaje daviti i od čega bi katolički biskupi u RH trebali odustati, ako Boga poznaju, u svojoj biti je ateizam i amoralizam i usto radikalno usmjeren antikršćanski stav. On na mjesto potisnutog Boga postavlja vlastitu naciju, čiji ”sveti” interesi posvećuju sva sredstva, i osim toga je još i u trajnom i nepomirljivom sukobu s kršćanskim univerzalizmom. Ono što se traži i ono fundamentalno pitanje na koje treba odgovoriti jest ovo: što bi u RH i crkvenom slučaju bio istinski civilizacijski iskorak? Taj duh Božića? To bi u prvom redu bila sposobnost za dijalog, za prestankom sukobljavanja, ponižavanja, cenzuriranja, omalovažavanja, pak sposobnost stvaranja atmosfere da se dogodi to što zaziva nadbiskup Devčić – jedinstvo u različitosti.
Postavljam si često ovo pitanje: što održava ovu zajednicu, ovu državu na okupu? Temeljem čega ona opstaje kad uvijek iznova biramo upropastitelje/-ljice vlastite budućnosti? Jer, postavlja se pitanje: ako su drugi uvijek gnjide i ako je ”osveta”, krvna ili beskrvna, hrvatska konstanta, čemu onda kršćanstvo koje se temelji na ljubavi ne samo prema bližnjemu nego i prema neprijateljima? Čemu se mi onda možemo zvati pripadnicima, odnosno sljedbenicima te religije?
Opsjednutost ekonomskim rastom i napretkom ima za posljedicu kulturu koja se odriče svojih vlastitih humanističkih principa, kulturu koja doživljava duhovni pad. Nama trebaju pastiri s umjetničkim duhom. Umjetnost je oduvijek bila simbol slobode i mira
Upoznavajući druge ljude, sagledavajući logiku drugačijih pogleda na stvari, razumijevajući drugačije vrednovanje stvarnosti od našeg svakidašnjeg, postajemo bogatiji, ne samo zato što time bolje razumijemo ona druga do tada nam strana ponašanja, već i zbog toga što ovo znanje doprinosi da bolje razumijemo sami sebe.
Da, znam to jako dobro, izuzetno je teško ovo vrijeme, ali opsjednutost ekonomskim rastom i napretkom ima za posljedicu kulturu koja se odriče svojih vlastitih humanističkih principa, kulturu koja doživljava duhovni pad. Nama trebaju pastiri s umjetničkim duhom. Umjetnost je oduvijek bila simbol slobode i mira. Ona je ta koja i danas sa svoje točke gledišta u sve socijalne diskusije još uvijek unosi elemente kulture mira i tolerancije.
A treba nam i držati se Božje metode. A ta je Božja metoda poniznost – Bog je postao jedan od nas – ta se metoda realizirala u utjelovljenju u jednostavnoj kući u Nazaretu, ta se metoda ogleda u usporedbi o gorušičinu zrnu. Ne trebamo se plašiti skromnosti malih koraka i pouzdanja u kvasac koji se miješa s tijestom i čini da ono polako raste (usp. Mt 13, 33).
A u tome moramo biti pozorni da uočimo znakove vremena u našem dobu, da prepoznamo naime mogućnosti, želje i prepreke na koje se nailazi u današnjoj kulturi nemira i sukoba, napose želju za autentičnošću, težnju k transcendenciji, osjetljivost za očuvanje stvorenog svijeta i bez straha priopćiti odgovore do kojih dolazimo. U dijalogu. Tu je zatim radost: komunikacija mora uvijek biti u radosnom tonu koja ne prešućuje i ne skriva stvarnost boli, trpljenja, napora, teškoća, nerazumijevanja i same smrti, ali umije pružiti kriterije za tumačenje svega u perspektivi nade.
Što si želim u Novoj godini? Što i Vama, mir i radost.
Još tekstova ovog autora:
- Godinama sam slavio uspostavu NDH. Kajem se i ispričavam se!
- Hans Küng: Hitno nam treba Treći vatikanski koncil
- Tužni smo, ljuti, ali se iz bolnice u Klaićevoj vinuo anđeo
- Milanoviću, sad je čas: Povedi rulju i napadni parlament!
- Da li bih kao svećenik dao blagoslov gay parovima? Svakako!
- Nekoliko opaski o profesionalnosti, Senade Hadžifejzoviću!
- Čitatelj: Šteta što ti Glasnović nije sprašio metak u glavu
- Porfirije ”ostaje s nama” jer mu zaista značimo mnogo
- Vidim sličnost između pape Franje i patrijarha Porfirija
- Pismo budućem patrijarhu srpskom
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.