Moram vas pitati: Božić, znate li što je to? Čist pogled. Eto. A ja ga nisam imao. Mnogo puta. Znali su me zbog toga kadikad ošamariti (ukoriti) moji učitelji i uzori. ”Nevjerojatno do koje mjere se lakomost, sebičnost, zavist, drskost, grubost, prostota, škrtost, pohlepa, i uglavnom čitav skup takvih osobina koje su dio ljudskog bića, mogu vidjeti na nečijem licu, u načinu hodanja, u pristupu, u pogledu” – piše argentinski pisac Jorge Luis Borges a čuo sam to baš od oca Bergoglija. Vjerujem da smo svi to kadikad primijetili, možda ne i artikulirali, ali jamačno osjetili u srcu. I to nam ostaje duboko, duboko urezano u pamćenje. [Read more…]
Pjevaj, ljubi i razumij
Čudna neka i sasvim čudesna misa otpjevana je prošlog ponedjeljka u pravoslavnom hramu Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu koji je širom otvorio vrata danskom dirigentu Mogensu Dahlu i njegovom komornom zboru. [Read more…]
Hrvatska spirala smrti
(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu, odabranu od autora, zbog godišnjeg odmora kolege Pofuka).
Postoje priče koje su poput smrtonosnih spirala, pa se svojim hrđavim kukama ukapaju sve dublje i dublje u svijest onoga tko ih mora slušati. Takve priče ja zovem “perpetuum morbile”. Priče, koje nikada nisu započele i nikada neće stići do kraja, jer govore o vječitom umiranju.
Prethodne rečenice nisu moje, ali čim sam ih prije nekoliko dana pročitao znao sam da ću njima započeti sljedeću kolumnu. ”Priče poput smrtonosnih spirala, hrđave kuke koje su ukapaju sve dublje i dublje u svijest onoga tko ih mora slušati”… sam nikada ne bih točnije opisao što sam mislio dok sam u subotu 30. kolovoza na televiziji slušao propovijed biskupa Vlade Košića iz Udbine, s mise ispred nacionalnog svetišta crkve Hrvatskih mučenika, na Dan hrvatskih mučenika.
Postoje priče koje su poput smrtonosnih spirala, pa se svojim hrđavim kukama ukapaju sve dublje i dublje u svijest onoga tko ih mora slušati. Takve priče ja zovem “perpetuum morbile”. Priče, koje nikada nisu započele i nikada neće stići do kraja, jer govore o vječitom umiranju
Koliko se sama ideja, pa čak i samo ime takve crkve i blagdana uklapaju u katoličku teologiju, to pitanje neka oni vjernici koje to zanima postave svojim svećenicima i teolozima. Ja im mogu preporučiti odlično teološko razmatranje baš o toj konkretnoj temi u knjizi “Bogozaborav” katoličkog teologa, svećenika i redovnika Frane Prcele (Synopsis, 2014.).
Međutim, ovdje se ne radi samo o privatno-vjerničkoj stvari jer biskup Košić obraćao se preko javne televizije čitavoj hrvatskoj javnosti i tumačio mnogo manje, ako imalo, vjeru, a mnogo više nacionalnu povijest i aktualnu političku situaciju.
Čitav tekst objavljen je i na službenim internetskim stranicama Sisačke biskupije čiji je on biskup. Prije same homilije, portal donosi i jednu, vjerojatno samom biskupu najvažniju rečenicu, koju nije izrekao u propovijedi, nego u uvodnim pozdravima s udbinskog oltara: “Pozdravljam: generale HV i osobito pozdravljam g. Darija Kordića suvremenog hrvatskog mučenika koji je bez dokaza osuđen i u zatvoru za Hrvatsku proveo 17 godina!”
Kada jedan hrvatski biskup “u nacionalnom svetištu crkve Hrvatskih mučenika” na misi za Dan hrvatskih mučenika s oltara izgovori pozdrav “suvremenom hrvatskom mučeniku” Dariju Kordiću, onda je to važan ključ za razumijevanje samih pojmova sadržanih u imenu svetišta i blagdana.
Kada jedan hrvatski biskup “u nacionalnom svetištu crkve Hrvatskih mučenika” na misi za Dan hrvatskih mučenika s oltara izgovori pozdrav “suvremenom hrvatskom mučeniku” Dariju Kordiću, onda je to važan ključ za razumijevanje samih pojmova sadržanih u imenu svetišta i blagdana
Biskupskom rječitošću Dario je Kordić tako stavljen uz bok onih od Crkve i papa kanoniziranih Nikole Tavelića i Marka Križevčanina te beatificiranih Alojzija Stepinca, Miroslava Bulešića i Drinskih mučenica.
Među živog Kordića i mrtve svece i blaženike biskup Košić nadalje je dodao od partizana ubijene širokobriješke fratre i strijeljanu časnu sestru Žarku Ivasić, pak onda Nevinu dječicu i Ivana Krstitelja. Potom se “pobijena tzv. Bugojanska skupina mladih idealista 1972.” našla u istoj rečenici sa Stjepanom i Pavlom Radićem te Đurom Basaričekom, žrtvama atentata u beogradskoj Skupštini 1928. godine.
U mučeničku kolonu koja se proteže stoljećima biskup je, iza živog “suvremenog hrvatskog mučenika” Darija Kordića potom poredao Eugena Kvaternika, bana Petra Zrinskog i kneza Frana Krsta Frankopana. “Nepregledan je niz takvih hrvatskih mučenika koji su pali za ideale slobode i domoljublja”, propovijedao je biskup Košić nabrajajući dalje žrtve ratnih i poratnih partizanskih i komunističkih pokolja i “bezbrojna pogubljenja” izvršena rukom pripadnika Udbe.
Kao simbol spomenut je Bruno Bušić te kao mučenik za hrvatsku istaknut i Zvonko Bušić koji si je upravo prije godinu dana sam oduzeo život, baš nakon hodočašća u Udbinu.
Na kraju tužnog niza biskup Košić prisjetio se i svih hrvatskih branitelja poginulih u Domovinskom ratu te nedužnih žrtava “srpskog genocida, kulturocida i urbanocida”.
Ja dobro znam, baš kao i biskup Košić, da je među onima koje su pobili fašistički i nacistički okupatori skupa sa svojim domaćim ustaškim i četničkim saveznicima također bilo i Hrvata i katolika, kad se već samo takvi u Udbini broje. Štoviše, bilo je među njima čak i katoličkih svećenika koji su upravo zbog svog naroda i vjere otišli među partizane i kao takvi izgubili glavu. Zar baš nijedan od njih nije zaslužio da mu se ime spomene na udbinskom oltaru mučeništva za slobodnu i bolju Hrvatsku? Prema biskupu Košiću očito nije
Zašto ovako opširno prepričavam biskupovu propovijed? Zato da pokažem s koliko je pažnje i sistematičnosti nabrajao hrvatske mučenike usmrćene u raznim vremenima i sistemima, osim jednog: onog nacističko-fašističkog za vrijeme Drugog svjetskog rata i ustaške NDH.
Ja dobro znam, baš kao i biskup Košić, da je među onima koje su pobili fašistički i nacistički okupatori skupa sa svojim domaćim ustaškim i četničkim saveznicima također bilo i Hrvata i katolika, kad se već samo takvi u Udbini broje. Štoviše, bilo je među njima čak i katoličkih svećenika koji su upravo zbog svog naroda i vjere otišli među partizane i kao takvi izgubili glavu. Zar baš nijedan od njih nije zaslužio da mu se ime spomene na udbinskom oltaru mučeništva za slobodnu i bolju Hrvatsku? Prema biskupu Košiću očito nije.
Netko neupućen ili zlonamjeran mogao bi pomisliti da takvih nije ni bilo, odnosno da ih, ako ih je i bilo, biskup Košić svrstava na pogrešnu stranu čije se mučeništvo ne broji, niti im se priznaje ikakav ljudski, kršćanski, a kamoli hrvatski idealizam.
Govoreći, pak, o prošlostoljetnim progonima i ubijanjima kršćana, a pogotovo o današnjim zločinima od strane terorističkih islamskih fanatika, biskup se pozvao na ono što piše talijanski katolički novinar Antonio Socci.
Nije, naravno, spomenuo da je riječ o katoličkom radikalu koji je upravo ovih dana javno i žestoko kritizirao mirotvorstvo pape Franje. Socciju je, naime, neprihvatljivo što se papa izričito protivi svakom, ali baš svakom ratu, pa tako čak i onom kojim bi se kršćane štitilo od progona i zločina koje nad njima čine nekršćani, odnosno muslimani.
Previše je bilo sakupljača očiju u našoj povijesti, a osobito u proizvodnji povijesnih falsifikata. Zato treba biti oprezan prema svim tumačima i obazriv prema svim žrtvama. Čini mi se da biskup Košić to nije jer se ponaša poput samog Svevišnjeg na Sudnji dan, kao da je dobio zadatak, a pitam se od koga, da iz tla pod nama najprije probere hrvatske kosti, a onda i njih razvrsta na prave i krive
No, dok je papa Franjo jednostavno evanđeoski dosljedan molitelj za mir protiv svakog rata, njegov biskup Košić svoj pastirski križ pretvara u vagu kojom prosuđuje krive i prave i nepogrešivo razlučuje mučenike od mučitelja. Ona, pak, vremena u kojima razdijeliti hrvatske mučenike na prave i krive baš i nije tako lako i jednostavno, biskup jednostavno prešućuje.
No, istodobno neke druge, a zna se dobro koje, optužuje za falsificiranje povijesti, kao da se u pola stoljeća komunizma nismo uvjerili da je prešućivanje jedan od najučinkovitijih načina krivotvorenja.
Riječi Sebastiana Fitzeka našao sam na samom početku njegova romana “Sakupljač očiju” (VBZ, 2014.). Naslov se odnosi na zločinačkog psihopata, a izvrsno napisan i napet roman nema baš nikakve veze s bilo čijom poviješću, pa ni hrvatskom. Ali, asocijacije su tu.
Previše je bilo sakupljača očiju u našoj povijesti, a osobito u proizvodnji povijesnih falsifikata. Zato treba biti oprezan prema svim tumačima i obazriv prema svim žrtvama. Čini mi se da biskup Košić to nije jer se ponaša poput samog Svevišnjeg na Sudnji dan, kao da je dobio zadatak, a pitam se od koga, da iz tla pod nama najprije probere hrvatske kosti, a onda i njih razvrsta na prave i krive.
To je taj “perpetuum morbile”, to je spirala čije se hrđave kuke zabadaju u misli i meso vječno pravedničke, razapete, mučeničke i gubitničke nacije. Doista, dok nas s druge strane melje vrtlog gospodarskog neuspjeha, mučeništvo nam je najbolja isprika što nismo stvorili ništa dobro i novo.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
Glazba kao opomena živima
(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu, odabranu od autora, zbog godišnjeg odmora kolege Pofuka).
Ništa ne znači jeka zvona onima koji su umrli kao stoka. Samo čudovišni bijes topova, samo mucajuće brzo štektanje pušaka može izreći njihove žurne vapaje Bogu. Ne rugajte im se molitvama i zvonima, nisu zborske tužaljke za one kojima pripadaju piskavi, poludjeli zborovi zavijajućih granata i truba što ih dozivaju s tužnih polja. [Read more…]
Nisam napisao da ću se spaliti ispred HNK ako maknu Tita!
Prije nekoliko tjedana poslovodstvo The New York Timesa je odlučilo ukinuti ulogu ombudsmana toga uvaženog dnevnog lista. Mene je to jako zabrinulo.
U Hrvatskoj se borimo protiv užasne količine govora mržnje u komentarima čitatelja na portalima. Malo portala zaista moderira ili onemogućuje govor mržnje. Autograf.hr je u tomu pionir i drago nam je da smo motivirali i neke druge portale da spriječimo medijsku kanalizaciju, ali smo u manjini i u stalnoj defanzivi. [Read more…]
Hag Pesah kašer vesameah
Najveći ili najvažniji židovski vjerski blagdan Pesah, prilika je da se informiramo i da naša redakcija židovima čestita. [Read more…]
Granice i sudbine
Predrag Matvejević, ”Granice i sudbine – o jugoslavenstvu prije i poslije Jugoslavije”, VBZ, Zagreb, 2015.
Iz recenzije izdavača:
Ova je knjiga nastajala u nelagodi: autor je pisao u inozemstvu o svojoj zemlji, u kojoj se vodio rat. Dio tekstova koji su ovdje sakupljeni bio je objavljen u domaćim i stranim glasilima, u prijevodu ili originalu, često i jednom i drugom. Većina ih je izišla, usprkos svemu, u nekoliko tomova koje su objavili razni izdavači, više strani nego domaći. [Read more…]
Predrag Matvejević: ”Nacionalnost postaje važnijom od humanosti”

Predrag Matvejević
Foto: Josip Štilinović
(Opaska uredništva: U četvrtak 2. veljače 2017. oko 14 sati nas je napustio veliki humanist i pisac Predrag Matvejević. U spomen na izuzetnog književnika i borca za ljudska prava ponavljamo intervju koji nam je dao prije nešto više od tri godine. R.I.P. profesore!).
Predrag Matvejević rođen je 7. listopada 1932. godine u Mostaru, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu. Studij romanistike započeo je u Sarajevu, a završio u Zagrebu. Doktorirao je 1967. na Sorbonni (iz komparativne književnosti i estetike), gdje je također obranio habilitaciju za redovnu profesuru (1994). [Read more…]
Povijest osobe sveta je povijest
(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog sprječenosti autorice).
Kada je u Parizu upoznao mentalno hendikepirane osobe, Jean Vanier (1928) bio je ganut njihovom jednostavnošću, gostoprimstvom, njihovom čežnjom za ljudskim kontaktom. A onda, kada se pobliže upoznao s njihovim svijetom, šokiralo ga je otkriće koliko je, s jedne strane, u bolnicama, lječilištima i domovima za hendikepirane osobe prisutno nasilja i grubosti, no istodobno koliko je, s druge strane, u tim osobama prisutna Božja blizina koja je i njemu otkrila njegovu vlastitu nasilnost i grubost. [Read more…]
Drago Pilsel: ”Ispričavam se zbog zločina u Oluji”

Drago Pilsel
Do rane mladosti novinar i teolog Drago Pilsel bio je ubeđeni simpatizer ustaša. U dom njegovih dedova u Argentini često je navraćao i Ante Pavelić, čiji je telohranitelj (jedan od nekoliko njih) u mladosti bio Pilselov otac. U šesnaestoj godini počele su mu se događati značajne promene. [Read more…]
- 1
- 2
- 3
- …
- 164
- Next Page »