Vladimir Pavlinić
U mladim sam danima doživio pandemiju političara vampira. Vampiri kažem: sinkrono iznikli likovi kao Staljin, Mussolini, Hitler, Franco nisu bili puki tirani. Posjedovali su moć i mjeru nehumanosti da budu kadri u kratkom roku moralno vratiti svijet u paleolitik.
Iz njihova su krila na raznim stranama izmigoljili sateliti zlikovci (prema našemu tadašnjem, kao i prema nasljedniku suprotnoga pola još danas neki gaje živ poklonstveni odnos).
Fenomen je da su ti silnici znali opčarati i povući za sobom milijunske mase. Postali bi predmet udivljenja i štovanja ne samo primitivnih nego često i visokoškolovanih ljudi.
No danas većina novih ispitivanja javnoga mnijenja u svijetu kao i u nas kazuje da su političari dospjeli na dno ljestvice kolektivne admiracije i povjerenja. One pak na vlasti to odviše ne zabrinjava. Neka su necijenjeni, čak mrski, bez njih zajednica ne može, i političari su svoje nezamjenjivosti svjesni.
Stoga su političari toliko samouvjereni. Zato tako lako izvrću zbilju, uvjeravaju nas kako je sve drukčije nego što vidimo i proživljavamo. Računaju s provjerenom psihologijom mase: prvo, lakovjerna je te daleko više od istine rado sluša ono što joj godi ušima; drugo, nevjerojatno je zaboravna.
Slično je prošao i naš Broz. Staljin je 1935. dao pogubiti njegovu mladu rusku suprugu Pelagiju Denisov-Bjelousovu. Ali Broz, kao da se ništa nije dogodilo, ostade nepokolebljiv Staljinov borac – sve do 1948., kad ga je ćaća revolucije razbaštinio
Zahvaljujući amneziji gomile, kad dođe vrijeme izbora, odjednom kao da neka čarobna ruka izbriše iz glava sve laži, nepravde, krađe, kriminalna bogaćenja, svu korupcija proteklih godina. Pa će se većina one manjine koja mari izići na birališta prikloniti najglasnijima u samohvali i varavim obećanjima.
Jednom se našemu iz vodeće stranke omaklo da izjavi kako ”političar ne smije lagati više od deset posto”. Toliko se dakle dade glatko izmuljati da se ljudima ne otvore oči. Drugi (Manolić), koji je bio otpao iz te stranke, reče da predizborna prevara ide do 16 posto; on je znao, baš je on prije bio nezamjenjivi ekspert na tom poslu.
Franjo Tuđman, pošto mu je stranka bila triput za redom gubila izbore za gradonačelnika Zagreba, pa on oktroirao svoju izabranicu, tumačio je: ”Što znači to da oporba u Zagrebu ima 60 posto glasova? To je kao da vam jedan seljak kaže da ima na svom dvoru 60 komada živine. Da li je to praščad ili telad? Da li su to kokoši ili guske? Svaki će razboriti seljak i čovjek znati da nasuprot takvom jatu jedan, a pogotovo jedan par rasnih konja ili rasnih krava više vrijedi negoli čitavo takvo jato.”
Što iz toga čitamo? Da politika nije za bilo koga iz redova normalnih građana. Za to su rođeni ljudi posebna kova. Nije bitna pretpostavka da budu neke intelektualne veličine, osobito pak ne moralne.
”Politiku i sudbinu čovječanstva kroje ljudi bez ideala i bez veličine. Ljudi koji imaju veličinu u sebi ne ulaze u politiku” – Albert Camus.
U političke se vode otiskuju rijetke zvjerke. Iako nisu svi izliveni iz istoga kalupa. Svrstao bih ih u dvije kategorije: jedni koje pretežno naprijed pokreće težnja za moću i imanjem, drugi koje ponese val neke ideologije pa iskreno hoće mijenjati svijet na bolje (iako ove najčešće, pošto visoko zasjednu, uhvati glad za što više moći i imanja).
Što su sve kadri podnijeti za vlastito političko trajanje ljudi koji su u politiku ušli poneseni ideologijom, drastičan primjer pruža jedan Vjačeslav Molotov, prvi Staljinov pratilac i suradnik. Dok je Josif Visarionovič redom poubijao gotovo sve najuže pomoćnike, Molotov je uz njega preživio netaknut 27 godina, do satrapove smrti.
Bio je urednik Pravde, predsjednik vlade Sovjetskoga Saveza, ministar vanjskih poslova i na još nizu visokih položaja. Fanatično odan boljševizmu, pored toga i svojoj ženi Polini, Židovki. Staljin je bio antisemit i teško podnosio tu ženu.
Nakon Staljinove smrti njegov grozni šef tajne policije, Berija, otkrio je Molotovu kako mu je Staljin bio dao naputak da Polinu tajno otmu i ubiju. Ipak se iz nekog razloga predomislio, da bi tek nekoliko godina kasnije naložio Beriji da je ukloni. Molotovu nije o tome rekao ni riječi. Ovaj nije imao pojma je li mu žena živa ili mrtva. Kako je to odluka voljenog svemoćnoga gazde, nije ni pisnuo, svom dušom mu je dalje služio. Tek mu je Berija jednom prišapnuo: ”Polina je živa.”
U mladim sam danima doživio pandemiju političara vampira. Vampiri kažem: sinkrono iznikli likovi kao Staljin, Mussolini, Hitler, Franco nisu bili puki tirani. Posjedovali su moć i mjeru nehumanosti da budu kadri u kratkom roku moralno vratiti svijet u paleolitik
Kad je Staljin umro 1953., Molotov mu je održao slavopojan nadgrobni govor. Sutradan je otišao vidjeti suprugu u zatvoru strave Lubjanki. Je li se onda poput drugih silnikovih slugu okrenuo protiv mrtvog Staljina? Ni govora. On i Polina religiozno su do kraja života veličali Staljinov lik i djelo. Iako im je Berija odao: da je stari još malo poživio, oboje bi doskora bili mrtvi.
Slično je prošao i naš Broz. Staljin je 1935. dao pogubiti njegovu mladu drugu ljubav Elzu Luciju Bauer (odnosno Anna Koening). Ali Broz, kao da se ništa nije dogodilo, ostade nepokolebljiv Staljinov borac – sve do 1948., kad ga je ćaća revolucije razbaštinio.
Koji pak je motor pokretao samoga Staljina? Njega nije naprijed gonila pohlepa za materijalnim posjedovanjem ni luksuznim življenjem, karakter je bio opsjednut isključivo moću. Vladati nad drugima, nad svima, nad životom i smrću nepreglednih milijuna – osjećati se bogom. Legija kulturnih i umjetničkih stvaralaca utvrđivala ga je u tom uvjerenju.
Moć je osvojio na visokoj ideologiji, formuliranoj za dobro čovjeka i ljudskoga društva. Što se ta ideologija od početka ostvarila kao gola katastrofa, to je diktatoru služilo kao još jače uporište da širi i utvrđuje svoju svedržačku tiraniju. Toliko apsolutno da nije mario ni za bilo kakvu vlastitu raskoš kao ni za familiju.
Tito je bio kombinirani tip: moć građena na temeljima ideologije, da bi slijedila slava, časti, raskoš, teatralnost… Pored života na najvišoj nozi ipak nije imao potrebe da zgrće imutak za rod i svojtu. Ni od najužih suradnika nije izgradio klasu nasljednih bogatuna (iako nisu patili od neimaštine). Okružio se pseći odanih slugana: bez njega bili bi ništa, što su nakon njegova nestanka u većini postali.
Kako netko siromašnih korijena i skromnih ambicija može odjednom postati diktator, pokazuje primjer Engelberta Dollfussa, austrijskog kancelara u vrijeme Hitlerova dolaska na vlast. Školovao se uz pomoć seoskog župnika, htio postati svećenik i počeo studirati bogosloviju, da bi prešao na pravo.
Nakon rata bio je aktivan u austrijskom Seljačkom savezu, kao student u Berlinu bio je suosnivač Katoličkog pokreta. S 39 godina, kao član desne Kršćansko-socijalne stranke, postao je kancelar Austrije. Prvo je ponudu predsjednika države o imenovanju odbio. Onda je proveo noć u crkvi u molitvi te ujutro nevoljko prihvatio vrhovnu funkciju.
Vlast mu je visjela o jednom glasu više u parlamentu. Onda je tu došlo do previranja i rasula, te parlament više nije mogao raditi. Dollfuss je kao odgovor ukinuo demokraciju u Austriji. Proglasio je krizno stanje, zabranio sve stranke i pod barjakom Kršćanske socijalne stranke uspostavio jednostranačku diktaturu. Rodio se ”austrofašizam”, oblikovan uglavnom po modelu talijanskog fašizma, na idejama katoličkog korporatizma.
Neugledan čovjek od metra i pol visine (zbog čega nije bio primljen u vojsku na početku rata 1914.) u pogodnom se trenutku postavio za diktatora s apsolutnom vlašću. Dok ga pobunjenici nisu ubili godine 1934. Do groba ga je ispratilo pola milijuna ljudi. Austrija je bila preparirana za Hitlerovo pripajanje zemlje nacionalsocijalističkoj Njemačkoj, iako se toj opasnosti Dollfuss bio odlučno protivio.
Lord Acton, znameniti engleski katolik talijansko-njemačkih korijena, velik prijatelj i poklonik biskupa Strossmayera, napisao je: ”Vlast teži korupciji, a apsolutna vlast korumpira apsolutno. Moćni ljudi gotovo su uvijek loši ljudi (bad men)…”
Zahvaljujući amneziji gomile, kad dođe vrijeme izbora, odjednom kao da neka čarobna ruka izbriše iz glava sve laži, nepravde, krađe, kriminalna bogaćenja, svu korupcija proteklih godina. Pa će se većina one manjine koja mari izići na birališta prikloniti najglasnijima u samohvali i varavim obećanjima
Tom (poslije mnogo citiranom) izrekom iz pisma jednom prijatelju biskupu ciljao je na crkvene moćnike. Navlastito na papu Pija IX., željnoga neograničene moći – valjda kao nadoknadu za upravo izgubljenu papinsku državu što je posjedovala pola Italije.
Pio IX. je pritiskom na biskupe i manipulacijom glasanja postigao da Prvi vatikanski koncil proglasi katoličkom dogmom papinsku neprevarljivost. Acton je u Rimu surađivao s biskupom Josipom Jurjem Strossmayerom, koji je na Koncilu održao nekoliko snažnih govora protiv prijedloga dogme. Izbliza je promatrao korupciju koja znade omamiti i duhovne moćnike.
*
Nakon raspada komunističkih režima bio sam sklon sretno se prikloniti mnogima koji su početkom prošlih 90-ih godina povjerovali u konstataciju američkoga politologa Francisa Fukuyame o ”svršetku povijesti”. Po njegovom mišljenju, društvena i kulturna evolucija dostigla je svoj vrhunac i nastupilo je konačno doba vladavine prava, pravde i mira. No ni samom učenom profesoru nije trebalo dugo da se stane odmicati od svoga trijumfalnog otkrića te ga na kraju poreći.
Živeći dugo, pri kraju doživljavam pojavu novovjekih tirana. Umjesto blaženoga kraja povijesti, nove garniture upravljača nacija više-manje demontiraju ono nešto mučno stečenih i preostalih društvenih vrednota, kao što su demokracija, vladavina prava i – najsudbonosnije – sam pojam istine.
Velike sile, kao Amerika, Rusija i Kina, kolo vode, mali se veselo uključuju. Ni Hrvatska baš ne želi zaostati.
Da žalim ili da budem sretan što, u svojoj radoznalosti, neću imati prilike pratiti procvat te nove povijesti?
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Kultura selektivnoga sjećanja. Hrvati Hercegovine i NDH
- Prijestupi mišljenja nekoć i danas
- Sila kao sredstvo osvajanja zemalja i duša
- Kad laž i korupcija dobivaju izbore
- ”Sveti kamen” kao znak trajanja i nepromjenjivosti
- Milenarijske vizije admirala Domazeta Loše
- Veliko iščekivanje svršetka svijeta
- Lakovjernost mnoštva ozbiljna je prijetnja demokraciji
- Uzajamna fascinacija duhovnih i svjetovnih uglednika
- Biskup koji se radovao što u Crkvi vrije
