Glavno pitanje: što da se radi?

(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog spriječenosti autora).

Što da se radi? Naslov je to romana Nikolaja Gavriloviča Černiševskog iz 1862. godine, koji je odigrao veliku ulogu u buđenju revolucionarne svijesti u Rusiji, pa je tako istim naslovom i Lav Tolstoj pisao, 1886. godine, o teškom socijalnom stanju u Rusiji, a Vladimir Iljič Lenjin pod tim naslovom 1901. zagovarao je stvaranje revolucionarne partije koja bi povela revoluciju.

Naravno, inspiraciju za taj naslov sva trojica ruskih velikana našli su u Bibliji, u Evanđelju po Luki, 3:10-14, samo je pitanje je li Lenjin toga bio svjestan.

Pod ovakvim naslovom nije se pojavio još nikakav autor ”u Hrvata”, ali ipak pljušte savjeti o tome što bi trebalo učiniti da se ublaže posljedice ove strašne epidemije korona virusa koja će, poput zagrebačkog potresa 2020., temeljito protresti ne samo Hrvatsku, već izgleda i cijeli svijet.

Među svim tim savjetima i mišljenjima ima raznih ideja, od onih zdravorazumskih do elaboriranih ekonomskih analiza o tome što će biti s našim gospodarstvom, ali i s našim društvom, ako nakon ove pandemije i mjera za njeno suzbijanje, ostane sve po starom.

Što da se radi u ovakvoj situaciji? U svakom od tih prijedloga koji ovih dana cirkuliraju u hrvatskim medijima ima itekako smislenih i pametnih prijedloga, koji bi doista, da se provedu, mogli označiti početak nove obnove. Europa danas ne može više računati na ERP – Plan europske obnove, poznatiji kao ”Marshallov plan”, kada je s američkom pomoći obnovljena Europa razrušena u Drugom svjetskom ratu, a ne možemo više računati ni na američki zakon PL 480 koji je omogućio američkoj vladi da koristi svoje monetarne rezerve da pomogne prijateljskim zemljama

Karantene i izolacije će proći nakon nekog vremena, dugog ili još dužeg, a cijela zemlja će se naći u ruševinama i krhotinama poput Zagreba nakon potresa.

Normalizacija povratka na staro će dugo potrajati, ako će uopće i biti povratka na staro. Sve više glasova u svijetu tvrdi da povratka na staro neće biti, jer će se svjetska ekonomija urušiti gore nego u krizi 2008.

Dakle, što da se radi u ovakvoj situaciji?

U svakom od tih prijedloga koji ovih dana cirkuliraju u hrvatskim medijima ima itekako smislenih i pametnih preporuka, koje bi doista, da se provedu, mogle označiti početak nove obnove.

Europa danas ne može više računati na ERP – Plan europske obnove, poznatiji kao ”Marshallov plan”, kada je s američkom pomoći obnovljena Europa razrušena u Drugom svjetskom ratu, a ne možemo više računati ni na američki zakon PL 480 koji je omogućio američkoj vladi da koristi svoje monetarne rezerve da pomogne prijateljskim zemljama, pa je tako od tog zakona profitirala i tada komunistička Jugoslavija nakon raskida sa Staljinom.

Ne može, izgleda, ta Europa više računati ni na sebe, niti na solidarnost koja se proklamira u ustavnim odredbama Europske unije, jer je pošast suverenizma zahvatila ne samo Višegradske zemlje – i one koje spadaju u hrvatsku propagandističku mantru o ”Tri mora” – već i zemlje kao što su Njemačka i Nizozemska, kao i Švedsku i Dansku koje se egoistički protive jedinoj mogućoj učinkovitoj mjeri za pomoć zemljama koje je poharao korona virus – izdavanju eurobondova, zajedničkih europskih obveznica kojima bi se donekle ublažila katastrofa na pomolu.

Evo jedan mogući place d’armes za hrvatsko predsjedanje Europskom unijom: ne više proširenje EU-a kao prvi prioritet za koji se zalaže Hrvatska, već obnova Europe i njenih najslabijih karika – onih ekonomija i društava koja su najranjivija i najugroženija.

MaruškaVizek, na tportalu, iznosi u svojoj opširnoj listi (15 prijedloga) i prijedlog da se iskoristi hrvatsko predsjedanje Vijećem EU-a za ukidanje ograničenja izvoza na pojedine robe i usluge te dogovaranje mjera financijske pomoći posebno pogođenim članicama.

EU je djelomično to učinila odvajanjem 50 milijardi eura u tu svrhu, ali kamen spoticanja su baš te zajedničke europske obveznice, za koje se zalažu Italija, Španjolska, Francuska, Portugal, Belgija, Luksemburg, Grčka, Irska i Slovenija, a protive im se Njemačka i Nizozemska, dok šute Švedska i Danska.

Druge mjere koje predlaže direktorica Ekonomskog instituta u Zagrebu su uglavnom mjere koje perpetuiraju ovakav gospodarski sustav zasnovan na liberalizmu – radikalnom ekonomskom liberalizmu – kao što su pojačavanje otkupa državnih obveznica od strane HNB-a, traženje stand-by aranžmana s MMF-om, osiguranje da višak likvidnosti koji HNB upumpava u sustav dođe do privatnog sektora, uvođenje turističkih vaučera, korištenje sredstava iz drugog mirovinskog stupa za održavanje gospodarstva na životu…

A što se tiče socijalnih posljedica ove krize, Vizek se zalaže za smanjenje plaća u javnim i komunalnim poduzećima, te uplatu predujma dobiti u državni proračun, kao i za smanjenje plaća u državnoj i javnoj službi.

Ovo posljednje lijepo zvuči, kao i prijedlog ukidanja uplate predujma za porez na dobit i odgodu plaćanja PDV-a, počevši od ožujka pa nadalje, za sve pogođene poduzetnike, te oprost poreza na dohodak i prireza za sve obveznike u privatnom sektoru za vrijeme trajanja karantene.

Međutim, sve mjere koje ostaju ograničene samo na ekonomsku sferu i ne mijenjaju ništa u društvu, a posebno u djelokrugu politike – samo su palijativne, kao u palijativnoj skrbi: liječe se samo pojavni oblici bolesti, ali ne i njezini korijeni i uzroci.

Evo jedan mogući place d’armes za hrvatsko predsjedanje Europskom unijom: ne više proširenje EU-a kao prvi prioritet za koji se zalaže Hrvatska, već obnova Europe i njenih najslabijih karika – onih ekonomija i društava koja su najranjivija i najugroženija. MaruškaVizek, na tportalu, iznosi u svojoj opširnoj listi (15 prijedloga) i prijedlog da se iskoristi hrvatsko predsjedanje Vijećem EU-a za ukidanje ograničenja izvoza na pojedine robe i usluge te dogovaranje mjera financijske pomoći posebno pogođenim članicama

Zato drugi stručnjak, pravnik (s menadžerskim iskustvom), Goran Vojković, predlaže radikalniju mjeru, koja zadire u srž problema, koji nije samo ekonomski, već i socijalni i politički.

Vojković predlaže racionalizaciju mreže lokalne samouprave jer je apsurdno da Hrvatska, mala i relativno siromašna zemlja, uzdržava 428 općina i 127 gradova te 20 regionalnih uprava, s mnogobrojnim činovništvom, stranačkim uhljebima, klijentima vladajuće stranke, kao i parazitima u prekobrojnim komunalnim poduzećima, agencijama i sličnim paradržavnim tvorbama koje gutaju ogromna sredstva.

Još je radikalniji novinar Matija Babić, na portalu Index, koji predlaže gašenje svih nerentabilnih i neesencijalnih kompanija u javnom vlasništvu i otpuštanje pola djelatnika u administrativnom dijelu javnog sektora, iako griješi kad predlaže ukidanje svih donacija nevladinom sektoru. Babić preporučuje i vrlo smislenu mjeru, a to je ukidanje svih povlaštenih mirovina.

S tim prijedlogom ide i prijedlog za rezanje plaća vladajuće partijske nomenklature, do prolaska ove nezapamćene zdravstvene, ekonomske, ali i socijalne i političke krize.

Babić s pravom predlaže rasterećenje privatnog sektora svih obveza, pa tako, logično, i ukidanje obaveznog članstva u parazitskim komorama i udruženjima, kao što je to dosada apsurdno obavezno plaćanje članarine Gospodarskoj komori.

Među tim prijedlozima ima i takvih, kao što su gašenje HRT-a i jednostrani raskid Vatikanskih ugovora s uštedom, ukupno, od 2,5 milijardi kuna godišnje.

Ne moramo se složiti sa svim tim Babićevim prijedlozima, ali je u ovom kaosu hrvatske administracije apsurdno što se PDV plaća po sklapanju posla, a ne po realiziranom poslu i naplaćenom računu, kao što je upitno i paušalno plaćanje turističke takse.

Ovakvi prijedlozi, očito, zadiru i u politički sustav zemlje. Politički sustav koji je modeliran baš da bi omogućio partijski klijentelizam, parazitizam i trošenje nacionalnih resursa, da bi na drugoj strani stradale one strateške društvene funkcije kao što su zdravstvo, obrazovanje i znanost.

Ta tri stupa mora garantirati država, kako se za to zalaže u svojoj knjizi ”Narod, moć i profit” nobelovac Joseph Stiglitz, koji smatra da je ovaj oblik liberalnog kapitalizma poguban ne samo za ljude, već i za samog sebe.

Baš s tim naslovom – ”Kako će se promijeniti kapitalizam” i profesorica ekonomije na University Collegeu u Londonu Marian Mazzuccato piše, kako moramo iskoristiti ovu krizu da ovakav kapitalizam korigiramo, da sačuvamo tržište i privatnu inicijativu, ali i da redefiniramo ulogu država i vlada.

U ovakvom liberalističkom sustavu vlade se ograničavaju na to da ispravljaju propuste tržišta kada se oni pojave, umjesto da se aktivno angažiraju na stvaranju tržišta koja mogu proizvesti održivi i inkluzivni rast.

Mazzuccato je i autorica knjige ”Država kao poduzetnik” i ona dijeli Stiglitzovo mišljenje da država mora maksimalno osigurati zdravlje svojih građana, pristupačno obrazovanje, znanstveno istraživanje, dom i sigurnu starost za svakoga.

Prijedloga će biti još i više, što se kriza bude produbljivala. I sve je jasnije rješenje, na svjetskoj razini: povratak državi blagostanja – welfare state, koja će građanima garantirati osnovne životne usluge, ograničiti rasipanje javnog novca, ustrojiti racionalnu javnu upravu, uvesti progresivne poreze koji će limitirati stvaranje jaza između bogatih i siromašnih, smanjiti razornu stihiju tržišta bez ikakvih ograničenja, i još štošta – svi su prijedlozi dobrodošli, a političke ih snage moraju artikulirati i jasno iznijeti pred javnost, da bi svima bilo jasno za što se tko zalaže

Apsurdno je, kaže Stiglitz, da polovica Amerikanaca ima manje od tisuću dolara na banci, a 150 milijuna Amerikanaca posjeduje manje bogatstva nego što to iznosi ukupno bogatstvo samo trojice najvećih američkih milijardera – Jeffa Bezosa, Billa Gatesa i Warrena Buffetta.

Ne mogu se ovi problemi, s kojima se suočavaju gotovo sve zemlje svijeta, riješiti njihovim dobrovoljnim prilozima, kao što je tajkun Silvio Berlusconi, u Italiji, donirao 20 milijuna eura za borbu protiv korona virusa, što je deseterostruko manje od poreza što ga je zatajio talijanskoj državi!

Ili, kao što piše Vedrana Rudan na svom blogu, u Hrvatskoj im 120 bogataša s više od 30 milijuna dolara imovine, 590 bogataša ima imovinu od 10 do 100 milijuna dolara, a čak njih 11.000 ima više od milijun dolara, ne računajući kuće ili stanove. I njihov broj raste, dok hrvatski BDP pada.

To je još jedan apsurd našeg društva, kao što je apsurd i odluka nogometaša ”Dinama” da sebi ne smanjuju plaće.

Prijedloga će biti još i više, što se kriza bude produbljivala. I sve je jasnije rješenje, na svjetskoj razini: povratak državi blagostanja – welfare state, koja će građanima garantirati osnovne životne usluge, limitirati rasipanje javnog novca, ustrojiti racionalnu javnu upravu, uvesti progresivne poreze koji će ograničiti stvaranje jaza između bogatih i siromašnih, smanjiti razornu stihiju tržišta bez ikakvih ograničenja, i još štošta – svi su prijedlozi dobrodošli, a političke ih snage moraju artikulirati i jasno iznijeti pred javnost, da bi svima bilo jasno za što se tko zalaže.

Što da se radi? – velik je izazov koji stoji pred svima nama, u zemlji, ali i u svijetu.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Uskrsnuće EU-a i izazovi pred Hrvatskom
• Simulacija demokracije: hrvatska izborna farsa
• Izborne kalkulacije u polukonsolidiranoj Hrvatskoj
• Klerikalizacija Hrvatske u sjeni
• Milanović povlači crtu između barbarstva i civilizacije
• Kako se riješiti uhljeba nakon koronavirusa?
• Pandemija neoliberalnog kapitalizma
• Demokracija i solidarnost na kušnji
• Glavno pitanje: što da se radi?
• Politika u doba koronavirusa

» Svi tekstovi ovog autora