autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • KULT NEREAGIRANJA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Glavno pitanje: što da se radi?

Autor: Damir Grubiša / 31.07.2020. Leave a Comment

Damir Grubiša

Damir Grubiša

(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog spriječenosti autora).

Što da se radi? Naslov je to romana Nikolaja Gavriloviča Černiševskog iz 1862. godine, koji je odigrao veliku ulogu u buđenju revolucionarne svijesti u Rusiji, pa je tako istim naslovom i Lav Tolstoj pisao, 1886. godine, o teškom socijalnom stanju u Rusiji, a Vladimir Iljič Lenjin pod tim naslovom 1901. zagovarao je stvaranje revolucionarne partije koja bi povela revoluciju. [Read more…]

Filed Under: GLOBALNI KAOS Tagged With: Damir Grubiša, Europska unija, Evanđelje po Luki, Globalni kaos, Goran Vojković, Jeff Bezos, Joseph Stiglitz, Korona virus, Lav Tolstoj, liberalizam, Mariana Mazzuccato, Maruška Vizek, Matija Babić, Nikolaj Gavrilovič Černiševski, Silvio Berlusconi, Vedrana Rudan, Vladimir Iljič Lenjin, Warren Buffett, welfare state

Glavno pitanje: što da se radi?

Autor: Damir Grubiša / 08.05.2020. Leave a Comment

Damir Grubiša

Damir Grubiša

(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog spriječenosti autora).

Što da se radi? Naslov je to romana Nikolaja Gavriloviča Černiševskog iz 1862. godine, koji je odigrao veliku ulogu u buđenju revolucionarne svijesti u Rusiji, pa je tako istim naslovom i Lav Tolstoj pisao, 1886. godine, o teškom socijalnom stanju u Rusiji, a Vladimir Iljič Lenjin pod tim naslovom 1901. zagovarao je stvaranje revolucionarne partije koja bi povela revoluciju. [Read more…]

Filed Under: GLOBALNI KAOS Tagged With: Damir Grubiša, Europska unija, Evanđelje po Luki, Globalni kaos, Goran Vojković, Jeff Bezos, Joseph Stiglitz, Korona virus, Lav Tolstoj, liberalizam, Mariana Mazzuccato, Maruška Vizek, Matija Babić, Nikolaj Gavrilovič Černiševski, Silvio Berlusconi, Vedrana Rudan, Vladimir Iljič Lenjin, Warren Buffett, welfare state

Glavno pitanje: što da se radi?

Autor: Damir Grubiša / 27.03.2020. Leave a Comment

Damir Grubiša

Damir Grubiša

Što da se radi? Naslov je to romana Nikolaja Gavriloviča Černiševskog iz 1862. godine, koji je odigrao veliku ulogu u buđenju revolucionarne svijesti u Rusiji, pa je tako istim naslovom i Lav Tolstoj pisao, 1886. godine, o teškom socijalnom stanju u Rusiji, a Vladimir Iljič Lenjin pod tim naslovom 1901. zagovarao je stvaranje revolucionarne partije koja bi povela revoluciju. [Read more…]

Filed Under: GLOBALNI KAOS Tagged With: Damir Grubiša, Europska unija, Evanđelje po Luki, Globalni kaos, Goran Vojković, Jeff Bezos, Joseph Stiglitz, Korona virus, Lav Tolstoj, liberalizam, Mariana Mazzuccato, Maruška Vizek, Matija Babić, Nikolaj Gavrilovič Černiševski, Silvio Berlusconi, Vedrana Rudan, Vladimir Iljič Lenjin, Warren Buffett, welfare state

U cipelama Dejana Jovića

Autor: Drago Pilsel / 13.10.2014. Leave a Comment

Imam svjedoka, vi ćete reći da je to nepouzdana stvar jer se radi o mojoj supruzi, koji zna da sam se onoga burnoga petka 19. veljače 2010., kada je u Uredu na Pantovčaku Ivo Josipović postrojio i predstavio osobe s kojima je kanio surađivati, pa sam se tako i ja našao u toj skupini kao osoba koja je trebala ustrojiti i voditi Odjel za analitiku (koji je do danas ostao samo nerealizirana želja, premda se na svakom koraku vidi da je bio i ostao jako potreban i važan) vratio doma, umoran kao pas nakon žestoke kampanje i nekoliko neprospavanih noći uoči same inauguracije novoga predsjednika (18. veljače 2010.), te da sam kazao da to ”s analitikom” nije dobro zamišljeno.

 

Naime, mislio sam na sebe i na moju percepciju opće situacije, a mislio sam i rekao kako mi se čini da nije dobra ideja prof. Dejana Jovića formacijski staviti tamo, a pogotovo ne s titulom ”glavnog analitičara” i to ne, Bože moj, jer bih ja bio ljubomoran (kao niže rangiran ”analitičar”), već zbog toga što sam, poznavajući Jovićev profil, znao da će kad tad doći do problema između tih uloga (ili identiteta) koje je od tada paralelno vozio: sveučilišnog profesora s izričito markantnom vokacijom slobodarskog mislioca, pa i polemičara, te osobe koja je trebala predlagati politike, odnosno alternativne inicijative.

Mislio sam na sebe i na moju percepciju opće situacije, a mislio sam i rekao sam kako mi se čini da nije dobra ideja prof. Dejana Jovića formacijski staviti tamo, pogotovo ne s titulom ”glavnog analitičara” i to ne, Bože moj, jer bih ja bio ljubomoran (kao niže rangiran ”analitičar”), već zbog toga što sam, poznavajući Jovićev profil, znao da će kad tad doći do problema između tih uloga (ili identiteta) koje je od tada paralelno vozio: sveučilišnog profesora s izričito markantnom vokacijom slobodarskog mislioca, pa i polemičara, te osobe koja je trebala predlagati politike, odnosno alternativne inicijative

 

Čak je i Viktor Ivančić ovih dana u tjedniku Novosti, u lavini tekstova koji imaju za cilj prokazati predsjednika Josipovića kao nekoga tko je žrtvovao Dejana Jovića jer se ima potrebe dodvoriti desnici (i ekstremnoj desnici, zapravo fašistima), što je netočno jer, ako ćemo govoriti baš o rezultatima, Josipović komotno pobjeđuje u drugom krugu, a sada se radi i na tome da pobjedu ostvari u prvome krugu, a desnica je i ultradesnica dugo i intenzivno tražila Jovićev skalp, čak je, dakle, i Ivančić priznao da ne treba žaliti Jovića zbog gubitka funkcije jer ”mu u dvorskoj intelektualnoj sviti ionako nije bilo mjesto”. Doduše, Ivančić će to reći u kontekstu nečega drugog, a to je ”sloboda govora”, navodno uskraćena prof. Joviću odlukom o razrješenju s pozicije glavnog analitičara.

 

Cilj ove kolumne nije analizirati cijeli ”slučaj Jović”. Takav sam tekst najavio glavnom uredniku mjesečnika Identitet, kolegi Igoru Paliji, i kada ga objavi taj srpski list, prenijet ću ga na našem portalu. Osim toga, ne želim i ne mogu u jednoj kolumni obuhvatiti sve segmente ovoga problema jer, kako mi je Dejan Jović ovih dana rekao, to zaslužuje čak i da se napiše knjiga, što prof. Jović, koliko sam ga shvatio, i kani napraviti, a što bi bilo od velike važnosti i za politologe i za cijelo naše društvo.

U ovoj se kolumni želim baviti trima aspektima ”slučaja Jović”: jedan je pojasniti što se meni čini spornim u njegovom tekstu iz Političke misli, zatim podebljati apel da ga se zaštiti od ksenofobnoga progona i od žestokih napada govora mržnje (a zbog čega sam prvi u Hrvatskoj reagirao kolumnama na www.predsjednicki-izbori.hr i na ovome portalu prije tjedan dana, pa smo u petak odmah prenijeli i priopćenje Centra za mirovne studije pod naslovom ”Centar za mirovne studije osuđuje javni progon prof. Dejana Jovića” (smatrajući to priopćenje i našim stavom), a treći je iskazati solidarnost prijatelju i članu našega redakcijskoga savjeta prof. Joviću.

 

Neću, dakle, izbjeći izjasniti se o nekim zaključcima koje mislim da ne stoje, a tiču se kako brojnih medijskih i političkih reakcija (da Josipović vodi hajku, da ne dopušta da se dira u ”hrvatsku dogmu” i slično) tako i Jovićeva članka. Ali ću ih poredati najavljujući, dakle, opširniju analizu kada se prikupe svi potrebni elementi za nju, jer sam, među ostalim, krenuo analizirati održivost nekih tvrdnji prof. Jovića iz članka koji je objavio u časopisu Politička misao: ”Samo u MITOVIMA SVAKI NAROD ŽELI DRŽAVU. U STVARNOSTI – NE”, te jer čekam odgovor na neka pitanja koja sam postavio prof. Joviću.

 

Pođimo redom: 1) Je li naslov Jovićeva članka sporan? Nije. Konstatacija je točna. 2) Što bi moglo onda biti sporno? Nekoliko stvari. Na primjer, odmah na početku, usporediti škotski i hrvatski referendum (ili bilo koji drugi postjugoslavenski referendum, ali naročito hrvatski) bez podrobne analize okolnosti u kojima se odvijao svaki od njih.

Čak je i Viktor Ivančić ovih dana u tjedniku Novosti, u lavini tekstova koji imaju za cilj prokazati predsjednika Josipovića kao nekoga tko je žrtvovao Dejana Jovića jer se ima potrebe dodvoriti desnici (i ekstremnoj desnici, zapravo fašistima), što je netočno jer, ako ćemo baš o rezultatima, Josipović lagano pobjeđuje u drugom krugu, a sada se radi i na tome da pobjedu ostvari u prvome krugu, a desnica je dugo i intenzivno tražila Jovićev skalp, čak je, dakle, i Ivančić je priznao da ne treba žaliti Jovića zbog gubitka funkcije jer ”mu u dvorskoj intelektualnoj sviti ionako nije bilo mjesto”. Doduše, Ivančić će to reći u kontekstu nečega drugog, a to je ”sloboda govora”, navodno uskraćena prof. Joviću odlukom o razrješenju s pozicije glavnog analitičara

 

Mislim da prof. Jović griješi kada ih uspoređuje bez adekvatne kontekstualizacije. Pretpostavimo da je iz nekog razloga (jer je nasilja u Škotskoj ipak bilo, malo, ali ga je bilo) policija brutalno premlatila grupu radnika u Glasgowu i da je netko umro ili, još gore, da je aktivirana bomba u nekom sjedištu separatista, dakle, riječ je samo o pretpostavki, da li bi to utjecalo na emocije, bi li se možda umjesto 55,3% građana koji su glasali protiv moglo dogoditi da neznatna većina ipak bude za neovisnost? Dakle, govorimo o tome da se kojim slučajem odabrao put k neovisnosti, kako bi onda glasila teza prof. Jovića i bili uopće mogao pisati kako je pisao? Ono o narodima, mitovima i državama.

 

Mislim, analizirajući rezultate gotovo svih referenduma o neovisnosti u 20. stoljeću, pa i izjašnjavanja o relokaciji područja na granici Francuske i Njemačke prije i nakon Drugog svjetskog rata, da baš i ne stoji zaključak prof. Jovića: ”Što je neki referendum slobodniji, to je jasnije da su sva slobodna društva – a ne samo etnički složena – zapravo podijeljena društva. I to ne oko nekog marginalnog i nebitnog pitanja, nego oko onog koje je u samom srcu politike: pitanja suverenosti i neovisnosti. Jednoglasnost po tom pitanju moguća je jedino u sustavima koji ne dopuštaju slobodno izražavanje. Što je manje demokracije i slobode, to je veće ‘jedinstvo’ i veća ‘jednoglasnost’ (istaknuo D. P.). Naravno – prisilna. Ili – na dogmi nacionalnog mita konstruirana.”

 

Naime, da pojasnim, prof. Jović kaže da: ”To što su Škoti odbacili ideju o vlastitoj neovisnoj državi dovodi u pitanje temeljni nacionalistički mit: da svaki narod želi stvoriti svoju nacionalnu državu”. Ja ne mislim tako, već mislim da će problem ostati te da će se opet pojaviti i naglasiti ne bude li London ispunjavao sve ono što je obećano Škotima. Drugi par rukava – Madrid se užasava referenduma o neovisnosti Katalonije. Kao politički teolog i kao osoba koja se bavi politološkim pitanjima imam problem s tim zaključcima i mislim da zaslužuju ozbiljnu diskusiju.

 

Nadalje, 3) Je li sporna Jovićeva tvrdnja da je tzv. referendum održan u SR Hrvatskoj 19. svibnja 1991. bio ”vrlo neliberalan”, te da je možda bio ”demokratičan ako se pod ‘demokracijom’ podrazumijeva samo utvrđivanje koga ima više a koga manje”, jer, kaže Jović, ”liberalni sasvim sigurno nije bio (nisu bili) – jer nije bilo dovoljno slobode da bi svatko bez opravdanog straha od drastičnih posljedica mogao reći točno ono što misli”? Ja s tom tvrdnjom nemam problema.

 

Načelno bih se složio s kolegom Jovićem iako dopuštam da mnogi različito misle danas, kao što su različito mislili tada. Recimo, imam dvije jako drage prijateljice i vrlo važne osobe za Hrvatsku u mom životu: jedna je Hrvatica, a druga je Slovenka. Prva nije bila za referendum i smatrala je da su stvari otprilike kako ih je opisao prof. Jović, a druga je bila za referendum. Hrvatica nije izašla, a Slovenka je izašla i glasala je ZA. Kao i ja. Važno bi bilo da se o tome povede rasprava, slobodna i argumentirana. Jer mislim da je prof. Jović izuzetno važan u nuđenju tema koje su od općeg interesa javnosti, ne samo politološke.

Čini se da je Predsjednik ocijenio problematičnim ne one akademske finese koje bi, da je prof. Jović napisao znanstveni članak, a ne osvrt na portalu časopisa koji uređuje, kolega možda i pojasnio (siguran sam da i hoće), već tvrdnje poput ove: ”Agresivnost i nasilje bile su glavne karakteristike naših ‘referenduma o nezavisnosti’. Oni su održani kao jedna vrsta uvertire u rat, ili prve epizode rata, a ne s ciljem stvaranja mira.” A onda mi se čini problematična i ova rečenica: ”U našim referendumima iz 1991. i 1992., oni koji su htjeli drugo u odnosu na ono što su zagovarale vlasti u pojedinoj republici – bili su u potpunosti isključeni”. Mislim, naime, da u članku (osvrtu) prof. Jovića nema za to argumenata, a on ih je kao znanstvenik dužan podastrijeti

 

Naravno da bi prof. Jović imao puno manji manevarski prostor da je u hrvatskom slučaju pitanje bilo jasno i da nije bilo pritisaka. Sjetite se samo masakra 12 hrvatskih policajaca u Borovu Selu 2. svibnja 1991., samo nekoliko dana uoči referenduma. Pa i na to je aludirao prof. Jović, na stanovitu klimu mržnje, jer pamtimo da su mnogi tada od Franje Tuđmana tražili oružje da se odu osvetiti Srbima.

 

Ali prof. Joviću se također može odgovoriti da je, što se tiče same izvedbe, referendum bio korektan i da se moglo slobodno izjašnjavati. Sloboda je bila i da mnogi Srbi ne izađu na referendum. Uostalom, ja ne mogu i ne smijem odvojiti naš referendum od prvih slobodnih parlamentarnih izbora (prvi krug glasanja 22. i 23. travnja, a drugi 6. i 7. svibnja 1990.), na kojima su se četiri najvažnije političke grupacije (HDZ, SKH-SDP, KNS i SDS), kako bi rekao prof. Jović, ”free and fair” izjasnile u, ja bih dodao, vrlo važnom i manje-više korektnom procesu u kojem je bilo jasno da većina Hrvata ipak želi svoju državu.

 

Osim toga, nije nebitna stvar, ako baš govorimo o uvjetima održavanja referenduma 1991., uzeti u obzir tko je ”zakuhao kašu”, tko je kontrolirao JNA i tko je koga napao.

 

Naravno da prof. Jović nije daleko od istine, ali nije ni sasvim u pravu jer bi inače Predsjednik sam sebi skakao u usta izjavivši uoči ovogodišnjega Dana neovisnosti da je ”važan dan u našoj povijesti”, jer smo tada ”definitivno izašli iz bivše zajednice” i da je ta odluka ”donesena u dramatičnim okolnostima agresije, napada i destrukcije”. Dakle, ako je odluka ”donesena u dramatičnim okolnostima agresije, napada i destrukcije”, pita se kolega Boris Pavelić u Novome listu, ”kako je referendum mogao biti liberalan?” Mogao je, naime, uvažavajući upravo okolnosti, ali sasvim sigurno ne bi to bio i nije bio liberalan ako ga uspoređujemo s referendumima u Škotskoj ili Quebecu (Kanada, 1995.), što mislim da nije moguće. Usporedba, naime.

 

Još 4) Da li bi bilo jasnije danas govoriti da Franjo Tuđman nije onako formulirao svoja kibidabi pitanja te da je pitanje glasilo kao i škotsko, dakle:”Treba li Škotska biti neovisna država?” (Should Scotland be an independent country?). Jasno je kao pekmez da je prof. Jović u tome u pravu.

 

Gdje onda leži zamka? Čini se da je Predsjednik ocijenio problematičnim ne one akademske finese koje, da je prof. Jović napisao znanstveni članak, a ne osvrt na portalu časopisa koji uređuje, kolega možda i pojasnio (siguran sam da i hoće), već tvrdnje poput ove: ”Agresivnost i nasilje bile su glavne karakteristike naših ‘referenduma o nezavisnosti’. Oni su održani kao jedna vrsta uvertire u rat, ili prve epizode rata, a ne s ciljem stvaranja mira (istaknuo D.P.).” A onda mi se čini problematična i ova rečenica: ”U našim referendumima iz 1991. i 1992., oni koji su htjeli drugo u odnosu na ono što su zagovarale vlasti u pojedinoj republici – bili su u potpunosti isključeni.” Mislim, naime, da u članku (osvrtu) prof. Jovića nema za to argumenata, a on ih je kao znanstvenik dužan podastrijeti.

Uzimam si slobodu zamisliti da bih, da u Republici Hrvatskoj predstavljam bilo koju od onih država čije je referendume prof. Jović proglasio neslobodnim ili neliberalnim (recimo da sam veleposlanik neke od baltičkih zemalja); imao pravo pitati predsjednika Josipovića misli li i on, kao njegov glavni analitičar, da moja zemlja nema jasno artikuliranu i izvojevanu neovisnost, da nema legitimnu državnost ili da li je ona upitna?

 

Dakle, da sumiramo, osvrt ili članak (koji nije akademski rad) prof. Jovića je izraz njegova profesorskog poslanja, ali ne može biti prihvaćen kao ”politika” Ureda Predsjednika (a ograda prof. Jovića ispod članka u smislu da se radi isključivo o njegovom privatnom stavu nije mogla biti sasvim zadovoljavajuća). Naime, uzgredno, uzimam si slobodu zamisliti kako bih postupio da u Republici Hrvatskoj predstavljam bilo koju od onih država čije je referendume prof. Jović proglasio neslobodnim ili neliberalnim. Recimo da sam veleposlanik neke od baltičkih zemalja, jer prof. Jović je napisao i ovo: ”Referendum u Škotskoj bio je primjeran kad se radi o visokim demokratskim standardima kakvi u većini drugih zemalja – a naročito u post-socijalističkim, uključujući i kod nas – nikad nisu postojali” (istaknuo D.P.), imao bih pravo pitati predsjednika Josipovića misli li i on, kao njegov glavni analitičar, da moja zemlja nema jasno artikuliranu i izvojevanu neovisnost, da nema legitimnu državnost ili da li je ona upitna?

 

Mislim da nije u redu optuživati Predsjednika da ugnjetava ”slobodu govora” prof. Jovića. Zapravo, Predsjednik je, kada već prof. Jović nije želio sam sebe osloboditi stege koja podrazumijeva rad za predsjednika Republike, bio on plaćen ili dobrovoljan (Jović u Uredu nije primao plaću, ali je svakako radio i to jako puno!), dao do znanja da ne može poduprijeti ”politiku” prof. Jovića, da ju ne može supotpisati, jer ona stvara problem čovjeku koji je dužan predstavljati zemlju i jamčiti za njen ustav (uostalom, ima pravo predlagati promjene ustava. Vidi ovlasti Predsjednika RH).

 

Siguran sam i da je štošta prethodilo puknuću odnosa. Znamo da je prof. Jović vodio žestoke medijske i neke druge bitke, a mogu zamisliti da je bio željan da konačno završi njegova služba u Uredu Predsjednika. I vjerujem da se ovo dogodilo i zbog osvetničkih namjera nekih koji su ili izgubili u javnim debatama, pa su se osramotili, kao što se dogodilo Ivici Šoli na stranicama Večernjeg lista, ili nisu bili u stanju podnositi da uz Predsjednika bude na istaknutom mjestu netko tko, kako kažu, ne misli ”hrvatski”. Ne zaboravimo da je Tomislav Karamarko taj koji je pokrenuo najnoviju hajku na Jovića nazivajući ga ”neprijateljem države”, odnosno ”miloševićevcem”!

 

Je li Dejan Jović zaslužan za mnoge važne poteze u politkama Ive Josipovića? Naravno! Je li se mogao izbjeći ovakav razlaz? I da i ne. Znam to iz osobnog iskustva jer sam sposoban staviti se u Jovićevu kožu, odnosno stati u ”njegove cipele”.

 

Zašto sam na početku ove kolumne napisao da je petak 19. veljače 2010., kada nas je Predsjednik postrojio i predstavio, bio ”buran dan”? Zato jer od tada ne prestaju žestoki napadi na Predsjednika i na njegove suradnike. Tada je, podsjećam, novinar Večernjeg lista Vojislav Mazzocco udario ispod pojasa i pitao Predsjednika kako to da uzima mene kao suradnika? Mazzocco kaže da je pitao ovako: ”Zašto uzimate osobu koja je kamenovala sinagogu i pokušala zapaliti kino” u Buenos Airesu? Radilo se, ponovimo, o kamenu bačenom na prozor sinagoge u mojem susjedstvu kada sam imao 16 godina i pod utjecajem tadašnje ustaške indoktrinacije i državne diktatorijalne propagande. Kino nikada nisam pokušao zapaliti već jednu tabletu Gamexanea kako bih izazvao pomutnju u jednoj predstavi u kojoj je sjedio tadašnji jugoslavenski ambasador.

Prof. Dejan Jović mora znati razumjeti one koji očekuju da svoje stavove do kraja pojasni i obrani. Kad tad. Dakle, on mora znati živjeti s činjenicom da se mnogi s njim ne slažu, čak ni na Fakultetu političkih znanosti. Ono po čemu je Dejan Jović za mene izuzetno važan i vrlo cijenjen je to što je iskren i drag, izuzetno korektan i dosljedan i što se puno zalaže da jednog nedalekog dana i Hrvatska bude barem kao Škotska

 

Iako sam kolegi Mazzoccu odmah pojasnio što se zaista dogodilo u mojoj ranoj mladosti (ništa što bi on otkrio već nešto što sam ja o sebi bio ranije javno govorio i napisao), lavina članaka i govora mržnje koju je on nehotice potaknuo i koja se digla, i koja je bila djelomice dirigirana, je bila strahovita: u deset dana sam pronašao nekoliko stotina članaka u kojima su me gadno napali, najčešće lažima. Nije pomoglo ni to što su uz mene stali čelni ljudi židovskih organizacija u Hrvatskoj. Naprosto, shvatio sam da će me, bez obzira na to što je Predsjednik izjavio da: ”Pilsela nije doveo na Pantovčak zbog njegovih političkih uvjerenja, nego zbog poznavanja medija i analitike”, tada frenetična hrvatska ultradesnica napadati bez kraja i konca i da je bolje da se sam maknem.

 

Bili su to teški dani za mene jer sam znao da žrtvujem puno toga, ali je ostanak na Pantovčaku bio tada neizvediv, pa i iz financijskih razloga, o čemu sam tada govorio za novine Jutarnji list i za Hrvatsku televiziju (gostujući po drugi puta u emisiji Aleksandra Stankovića). Zapravo, bilo je kako je bilo: tada sam odlučio sačuvati onu slobodu koju ne bih imao da sam se zaposlio u Uredu Predsjednika.

 

Epizoda s onom kolumnom s portala RegionalExpress, koju je predimenzionirao Matija Babić na Indexu.hr onoga dana kada je lažno optužio Blanku Vlašić da ima njen ”pornić”, pa se nekako morao iskobeljati iz javnoga sramoćenja naše atletičarke, epizoda je koja je došla nakon moje odluke na napustim Pantovčak (iako tada formalno nisam ni bio dio ekipe jer ugovor nisam ni potpisao ni vidio). Pa mislim da mogu razumjeti prof. Jovića koga su sve ove godine mlatili kao vola u kupusu, koji je tražio time out i koji nije sagledao sve posljedice objavljivanja teza koje su se pokazale inkompatibilnima s položajem osobe koja samo mora ”sugerirati politike” ili ”savjetovati” Predsjednika Republike.

 

Iz te perspektive mi je jasno da nije moglo biti izvedivo asistirati Predsjedniku u važnim političkim pitanjima i, s jedne strane, fajtati se sa raznoraznim šolama i dujmovićima, a s druge strane na Sveučilištu zagovarati što god želi, argumentima.

 

Prof. Jović ide dalje i vjerovati je da smo ipak zrelo društvo u kojem će on moći slobodno predavati, pisati, govoriti i hodati ulicom, bez straha i bez prijetnji kakve mu se upućuju, a koje imaju za cilj da ostane i bez kruha i bez domovine. Možda i bez glave.

 

Ponudio sam mu da na našem portalu progovori, u bilo kojem obliku, ali prof. Jović se zahvalio i odbio, kao što je odbio gostovati u emisiji ”Nedjeljom u 2”. Razumijem ga i poštujem njegovu odluku. Isto tako, jer je dobar znanstvenik, a bio je i novinar, prof. Dejan Jović mora znati razumjeti one koji očekuju da svoje stavove do kraja pojasni i obrani. Kad tad. Dakle, on mora znati živjeti sa činjenicom da se mnogi s njim ne slažu, čak ni na Fakultetu političkih znanosti.

 

Ono po čemu je Dejan Jović za mene izuzetno važan i vrlo cijenjen je to što je iskren i drag, izuzetno korektan i dosljedan, i što se puno zalaže da jednog nedalekog dana i Hrvatska bude barem kao Škotska.

Filed Under: DEMOCROACIA Tagged With: Aleksandar Stanković, analitika, autograf.hr, Dejan Jović, Drago Pilsel, Francuska, Ivo Josipović, JNA, kolumna, Matija Babić, Njemačka, Pantovčak, portal, predsjednik, referendum, Zagreb

KRIZA

Autor: Aleksandar Stanković / 30.04.2014. 1 Comment

Na okretištu tramvaja dva prijatelja od 40-ak godina razgovaraju. Dovijaju se načinu kako naći novac. ‘‘Slušaj, stari, imam jedan stari mountain bike koji bismo mogli malo srediti, oprati, popraviti i staviti na Njuškalo. Možda dobijemo sto kuna, pa svakom pola. Šta kažeš?“ ”Može ‘‘, odgovara ovaj drugi. Uto dolazi tramvaj. Uz obećanje da će sutra razraditi plan akcije razdvajaju se. Jedan od njih stavlja ruke u džepove, drugi se penje u tramvaj i razmišlja kako će potrošiti 50 kuna.

 

 

ZADUŽBINA

Zadužio sam poznanika. Učinio sam mu uslugu, a da on to ne zna. Od tog događaja prošlo je par mjeseci. Sa zaduženim se ponekad sretnem i zadržimo se u kraćem razgovoru. Drugi put se samo pozdravimo kad se sretnemo. Mahnemo si rukom ili učinimo neku gestu dajući do znanja da smo uočili onog drugog. U posljednje vrijeme sve više me proganja osjećaj da bih poznaniku nekako trebao objasniti što sam učinio za njega. Želim da mi na neki način izrazi zahvalnost. Uopće, potreba da se potvrđujem kod drugih ljudi ovaj tjedan je nešto izraženija nego tjedan prije.

 

 

RASTANAK

Rastaju se Vlado Kalember i Ana Rucner. Novine naravno pišu o tome. Uz gomile tekstova koji donose najnovije vijesti o tome kako je došlo do razlaza jedan je posebno zanimljiv. U njemu se govori o neverbalnoj komunikaciji para i to u vremenima kada još nismo znali da su u bračnoj krizi. Autoru teksta posebno je zapeo za oko poljubac koji je Kalember uputio Ani Rucner u jednoj televizijskoj emisiji, pa kaže: ‘‘Analiza neverbalne komunikacije sada već bivšeg para otkrila je da je bila riječ o isforsiranom poljupcu. Ona skoro da se izmiče dok ju on ljubi.“ Ova posljednja rečenica mogla bi biti predložak za finu literaturu. Opisujući tako zamah rukom jedne starije gospođe, Kundera je napisao ‘‘Besmrtnost“.

 

 

KNJIGE

47 posto Hrvata ne čita niti ih knjige zanimaju. Sto novinskih komentatora koristi ovaj podatak da bi se nad njime čudili, da bi osuđivali nepismenu rulju koja ne mari za knjigu. Kako im ne dosadi uvijek biti u pravu, uvijek s iste visine docirati o potrebi čitanja kao pretpostavci izvrsnosti. Čitaj ako hoćeš, ako nećeš, nemoj. Nije li čitanje privatna stvar? Šta me briga jel’ nacija načitana ili ne? Uopće, šta me briga za naciju? Matija Babić ponekad se hvali kako u životu nije pročitao ni jednu knjigu. S Matijom Babićem na kavi mogu izdržati pola sata. S većinom načitanih ni deset minuta.

Filed Under: POLUPJESNIK I BOLESNIK Tagged With: Aleksandar Stanković, Ana Rucner, autograf.hr, bolesnik, dug, Hrvatska, knjiga, komunikacija, kriza, Kundera, Matija Babić, novinar, novine, pjesnik, rastanak, razvod, televizija, Vlado Kalember, zadužbina

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

Drago Pilsel Argentinski roman

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT