Grobarizacija

Da “ima više starih pijanaca, nego starih doktora”, odavno je kvaziduhovita samoobrambena pošalica kojom alkoholičari otklanjaju dobronamjerna upozorenja o štetnosti svoga “poroka”. Na prvi pogled, ovaj bi se brojčani omjer još i mogao pričiniti istinitim, naravno ako se zaboravi i/ili ne uračuna da se liječnici regrutiraju iz uskoga sloja usko školovanih osoba, dok su pijanci masovna pojava i da kao takvi nemaju problema u popunjavanju ili novačenju kadrova.

 

Zanimljivo, ali strašenje normalnoga pučanstva opasnostima koje vrebaju iz čaše, flaše, butelje ili bačve nekog alkoholnoga napitka kao da se preko noći utišalo, smanjilo, primirilo, ali ne zato što bi alkoholizam bio iskorijenjen, nego, čini se da je to prije zato što se pokazalo kako su sve takve antialkoholne kampanje naprosto glupe, besmislene, preskupe i uzaludne (što je fenomenalno dokazala propast prohibicije – 1919. do 1933. g. – u SAD-u!).

 

E, ali, moralistički teroristi ne predaju se samo tako jer u tome soju vrti nekakav inkvizitorski nagon, koji naprosto mora pronaći kakav svoj novi objekt: ako je alkohol postao slabom metom, onda će duhan biti bolja i primamljivija. Tako je antiduhanski ili antipušački križarski rat pokrenut na globalnoj razini, na svim stranama svijeta, nalazeći strastvene sljedbenike koji su se zakleli da će nam svima (pušačima) učiniti nešto dobro, pa makar i na  – štetu naših zadovoljstava.

 

Zanimljivo, ali strašenje normalnoga pučanstva opasnostima koje vrebaju iz čaše, flaše, butelje ili bačve nekog alkoholnoga napitka kao da se preko noći utišalo, smanjilo, primirilo, ali ne zato što bi alkoholizam bio iskorijenjen, nego, čini se da je to prije zato što se pokazalo kako su sve takve antialkoholne kampanje naprosto glupe, besmislene, preskupe i uzaludne (što je fenomenalno dokazala propast prohibicije – 1919. do 1933. g. – u SAD-u!)

 

A to “dobro” koje nam čine, sastoji se u uskraćivanju naših prava da sami raspolažemo vlatitim zdravljem, svjesni da mu škodimo u onoj mjeri koliko nas to zadovoljava. Pa jasno, kad već “ima više starih pušača, nego starih liječnika”, kako se kroz kašljucanje kvaziduhovito branimo mi odani duhanskomu dimu.

 

Kampanje protiv pušenja u “lijepojnašoj” već su se svima popele navrh glave i jedva se još može naći novih argumenata kojima bi im se moglo narugati. Osobno sam se bio još sedamdesetih godina prošloga stoljeća jako angažirao protiv takvih cenzora naših užitaka, pa sam u nekoliko navrata polemizirao s njima u “Vjesniku u srijedu”, a i matirao sam ih u “TV poroti”, jednoj originaloj diskusijskoj emisiji u programu Televizije Zagreb, koja je bila emitirana tih godina. Dakako da moja malenkost nije time bila ništa postigla, niti sam na to i računao, jer nakon što su propali ti antipušački ratovi u socijalizmu, oni su u novije vrijeme ponovno pokrenuti, sad već osnaženi idejom planetarne GROBARIZACIJE.

 

Jer sve što je lijepo u životu, to nas vodi grobu, cinički nam poručuju ideatori zloćudne kampanje kakvu su mogli pokrenuti i voditi samo morbidni duhovi. Tko bi inače na jedan artikl masovne potrošnje, koji svojim trošarinama do čak 5 milijardi kuna godišnje, puni državni budžet, gle ironije (!?) – mogao isticati upozorenja o bolesti i smrtnosti, koja zvuče toliko jezivo da kupce prolaze trnci od smijeha. Kad već traže da na kutijama cigareta budu nalijepljene etikete kako “pušenje izaziva rak… ili impotenciju… ili tko zna što još”, onda ti birokratski teroristi pokazuju svoj nekrofilni karakter, doslovno mržnju prema sugrađanima, sudržavljanima, ljudima uopće!

 

Nekrofilni vođe ove totalitarne terapije zacrtali su “grobarizaciju” u kojoj im rado priskaču u pomoć revni kolonijalni slugani. Na ovo sam htio doći nakon što sam godinama istrošio sve baterije svoga bijesa na račun antipušačkih kampanja u proteklih četrdesetak godina, naime na činjenicu da su njihovi provoditelji u “sluganskojnašoj” gori nekrofili od svojih zapovjednika iz Europske unije.

 

Najprije su nas, pušače, prokazali kao prljavce, kao nečist soj koji treba biti izbačen iz pristojna društva, onda su nas stjerali u geta, na tzv. pušačka mjesta, a sad od nas traže da se legitimiramo kao potražitelji nemoralnih usluga jer tako otprilike izgledamo kad nešto šapućemo prodavačici za pultom

 

Naime, kad su proteklih dana prodajne police u našim trafikama iliti “duhandžinicama” iznenada osvanule zakrivene zaštitnim pokrovima, nešto kao mrtvačkim kamuflažnim plahtama, u povjerenju su mi neki prodavači došapnuli kako je ova sugestija iz Bruxellesa kod nas provedena prerevno. Ako je već bilo naloženo da se cigaretnom ponudom previše ne paradira – kao da je potrošnja duhanskih proizvoda nekakav blud ili šund, nešto stidno (?) – onda to nije značilo da se i u specijaliziranim trgovinama duhanskim proizvodima, (od kojih su neke čak povučene u hodnike i u kućna stubišta, nijednom slučajnom prolazniku na vidiku), treba pokriti ama baš cjelokupni njihov asortiman.

 

Dotična radnja postoji, ali što radi, kako djeluje, što nudi, trži, e – to se ne smije vidjeti! Užasan je to, glup jadan i ponižavajuć prizor koji se i kakav se danas nudi i vidi po odgovarajućim tržišnim mjestima. Police s duhanskim proizvodima prekrivene su plahtama da se ne sablazni nečiji, ali čiji pogled? Ovaj posljednji potez našega nekog ministarstva (ali kojega?, je li zdravlja ili unutarnjih poslova?), apsolutno je poniženje pušačke manjine, premda “ima više sretnih pušača nego zadovoljnih nepušača”!

 

Svakodnedvno nabavljanje stanovitih artikala ovako se preobražava u stidnu akciju, kao da koji obični pušač pod zaštitom plahte traži koju nemoralnu uslugu, kao da kupuje koju opasnu i zakonom zabranjenu drogu?! Najprije su nas, pušače, prokazali kao prljavce, kao nečist soj koji treba biti izbačen iz pristojna društva, onda su nas stjerali u geta, na tzv. pušačka mjesta, a sad od nas traže da se legitimiramo kao potražitelji nemoralnih usluga jer tako otprilike izgledamo kad nešto šapućemo prodavačici za pultom.

 

Stoga, u nadi da ću umrijeti mlađi od ovoga vremena – u skladu s prijetnjom koja me gleda s omota moga luluškoga duhana, kako, navodno, “pušači umiru mlađi” – stoga mi ne preostaje nego da se šalim kad se obraćam prodavačici: “Hajde, dušo, digni suknju da vidim što imaš!” Dakako, “suknja” je zaštitna krpa na polici, a ja kupujem vrijeme unatrag, da umrem što mlađi.

Još tekstova ovog autora:

• Zaraza kreacionizmom
• Spermić smutnje
• S. F. – S. N.
• Zakon – za jezik polizati!
• Od Zeusova Olimpa do Staljinova Kremlja
• Četiri sprovoda i vjenčanje
• “Inženjeri duše”? Ti bokca!
• Sudbina pamfleta

» Svi tekstovi ovog autora