Ispratili smo velikog i neprežaljenog Olivera Dragojevića pjesmom i suzama. Danima sjećanja i oficijelno unikatnim Danom sućuti. [Read more…]
Bila sam beskućnica 52 sata
Reporterka Telegrama otišla je na dva dana i dvije noći od kuće, bez novca, hrane i fiksnog plana što će raditi. Za hranu, tuširanje u javnoj kupaonici, ili eventualno kavu, morala je kopati po smeću, prositi ili otići u prihvatilište za beskućnike. Ovo je njezin detaljan dnevnik
Dogovorili smo se na kolegiju, provest ću dva dana i dvije noći na cesti. Bez novca, bez hrane i fiksnog plana što ću raditi. Naprosto, živjet ću kao beskućnica i voditi ekstremno detaljan dnevnik. [Read more…]
Odavno opasan čovjek
Uhićenje Milana Bandića mi je ozbiljno ugrozilo privatnost. Telefon ne prestaje zvoniti, a primam i bezbroj drugih poruka koje me proglašavaju ”prorokom”, jer sam godinama ukazivao na kriminalno, manipulativno i religijski licemjerno ponašanje političara velikih ambicija, ali lišenog morala.
Početkom siječnja 2010. sam u cenzuriranoj, ali stoga naširoko citiranoj i komentiranoj kolumni progovorio o predsjedničkoj kampanji koja je nakon “siromašnog i netransparentnog” prvog kruga ušla u “neizbježnu prljavu završnicu”. “Neizbježno prljavu jer je ulaskom Bandića u drugi krug umjesto pametne javne debate otpočela bespoštedna borba u močvarnom ringu muljanja i manipuliranja.”
Tada sam zaključio: “Balkanski Bandić nije ni sposoban ni dostojan da nas vodi u Europu. Nedostaju mu osnovna znanja, elementarna kultura, diplomatske vještine, državničko držanje. Religija mu je licemjerna, domoljublje lažno a milodari koje raznosi po crkvama i zajednicama diljem Lijepe naše samo su dio političko-populističkog podmićivanja s kojim se mora kršćanski i europski raščistiti.”
Duboko sam šokiran ne samo Bandićevim moralno nedopustivim i politički suicidalnim ponašanjem nego i skandaloznim izjavama političara i nekih drugih javnih djelatnika koji brane to ponašanje, kao i Bandićev ostanak na funkciji za koju se sam višestruko definitivno diskvalificirao. Ovo je samo još jedan neporecivi dokaz da kod nas još uvijek ne vladaju demokracija, kultura i istina, nego bahati moćnici, primitivizam i laž
Osam godina ranije su me dnevne novine u kojima sam pisao kao kolumnist zamolile za opširan intervju kada je gradonačelnik Bandić u alkoholiziranom stanju skrivio prometnu nesreću s materijalnom štetom, pobjegao s mjesta nesreće i upustio se u dramatičan bijeg od policije, da bi onda odglumio kajanje i uz pomoć svog SDP-a planirao ostati na vlasti kao da se ništa nije dogodilo.
Opširan intervju je objavljen u Magazinu vikend izdanja, a s mojim predstavljanjem i fotografijom najavljen u vrhu naslovne stranice dnevnika kao ”Spašavanje Bandića – javno ponižavanje hrvatskog naroda”. Na zamolbu čitatelja i prijatelja prenosim dio odgovora iz opširnijeg razgovora koji se u cjelini može pročitati u Glasu Slavonije, subota, 12. siječnja 2002. Podsjećam: upozoravam već 12 godina!
Duboko sam šokiran ne samo Bandićevim moralno nedopustivim i politički suicidalnim ponašanjem nego i skandaloznim izjavama političara i nekih drugih javnih djelatnika koji brane to ponašanje, kao i Bandićev ostanak na funkciji za koju se sam višestruko definitivno diskvalificirao. Ovo je samo još jedan neporecivi dokaz da kod nas još uvijek ne vladaju demokracija, kultura i istina, nego bahati moćnici, primitivizam i laž. Još jedan doprinos izgradnji (ne)kulture licemjerja! I još jedan dokaz da se onog famoznog 3. siječnja prije dvije godine ipak neke fundamentalne stvari nisu promijenile. Kao što često ponavljam, mi smo imali perestrojku, a trebala se dogoditi metanoia.
U svakoj drugoj civiliziranoj zemlji razvijene političke kulture i zrele demokracije uslijedila bi neopoziva ostavka bez ikakvih moralnih relativiziranja i stranačkih kalkulacija. Za to postoje bezbrojni primjeri. U rijetkim izuzecima odviše bahatih ili nesigurnih počinitelja prijestupa koji nisu spremni sami povući takav potez to čini njihova stranka, odnosno oni koji su ga na taj položaj birali, ili pak, u slučaju ministra, imenovali.
Meni se doista čini da imamo posla s potencijalno vrlo opasnim političarom. Potencijalno opasnim upravo zbog toga što je još uvijek relativno mlad, što su mu ambicije veće od ostvarenog, a u relativno kratkom vremenu gradonačelnikovanja on se već nekoliko puta istaknuo kršenjem zakona i načela u koja se javno verbalno zaklinje
Ovdje je na djelu jedan ne samo štetan nego i vrlo opasan obrazac ponašanja. Bandić, koji po svojoj funkciji treba biti uzor, zapravo je svojim činom poslao poruku građanima, naročito onim mlađima : Sve je dopušteno, samo pripazite da vas ne uhvate. Tko šljivi zakone i policiju? Slobodno griješite, pa onda bježite. Ako vas slučajno uhvate, onda lažite. Ako vas uhvate u laži, onda muljajte na neki drugi način. Ako ništa od toga ne uspije, jer ste baš imali peh da se činjenice ne daju skriti niti iskriviti, onda vam ostaje gluma, krokodilske suze i na kraju krajeva religija, stari ”opijum za narod” – recite da se ”kajete i tražite oprost”.
Meni se doista čini da imamo posla s potencijalno vrlo opasnim političarom. Potencijalno opasnim upravo zbog toga što je još uvijek relativno mlad, što su mu ambicije veće od ostvarenog, a u relativno kratkom vremenu gradonačelnikovanja on se već nekoliko puta istaknuo kršenjem zakona i načela u koja se javno verbalno zaklinje. Gradonačelnik koji gradi bez građevinske dozvole, vozi teško alkoholiziran, bježi pred vlastitom policijom i onda bezočno laže jednostavno je opasan čovjek, koliko god on s druge strane bio i uspješan.
A stranka koja takvog čovjeka podržava, sad ću biti malo zločest, mogla bi doći pod optužbu da je ”stranka opasnih namjera”. Kako bi opravdao svoj prvi bijeg, gospodin Bandić na svojoj prvoj konferencije za novinare izjavljuje kako on ”uopće nije čuo ni osjetio udarac”. Debela laž ili teški pijanac? Pa on je mogao pogaziti neko dijete, nemoćnog starca ili čak nekog drugog pijanca pješaka kojih često ima u to vrijeme noći na toj istoj cesti i onda neopaženo pobjeći!
Gradonačelnik koji gradi bez građevinske dozvole, vozi teško alkoholiziran, bježi pred vlastitom policijom i onda bezočno laže jednostavno je opasan čovjek, koliko god on s druge strane bio i uspješan
Njegova tvrdnja da se to moglo dogoditi svakom drugom čovjeku uvreda je većini hrvatskih građana, koji ipak ne voze pijani i ne bježe pred policijom. Manipulirao je i Isusovim riječima koje je u svojoj biblijskoj nepismenosti proglasio ”našom starom narodnom izrekom”: ”Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen…” (Ev. po Ivanu 8:7). Iako ne želimo ispasti farizeji kojima je Isus te riječi uputio u posve drugačijem kontekstu, moji studenti teologije i ja smo se našalili kako bismo mogli dovesti cijeli kamion kamenja za Bandića jer nitko od nas ne vozi u alkoholiziranom stanju i ne krši zakone na tako bezočan način.
Cijeli ovaj pokušaj ”spašavanja” Bandića javno je ponižavanje hrvatskog naroda i ja se bojim da to sve ide na štetu sazrijevanja naše nedorasle demokracije, iako će cijenu takvog ponašanja ponajprije i ponajviše platiti Bandićeva stranka. Kao da ništa nisu naučili od bahatog ponašanja i političkih makinacija HDZ-a i načina na koji narod takvo ponašanje zna kazniti na izborima. Naš narod jest (s)trpljiv, ali nije bedast.
Mi smo politički narod samo onda kada treba izići na izbore, dakle svake četvrte godine. Između izbora političari ne odgovaraju narodu koji ih je izabrao, nego svojim stranačkim vođama koji odlučuju o njihovim sudbinama i mjestima na internim i upravljačkim hijerarhijskim ljestvicama. Tako se naši političari i uspijevaju više baviti sami sobom, svojim privilegijama i stranačkim interesima nego problemima, pitanjima i interesima građana koji su ih izabrali. To proizvodi aroganciju, narcisoidnost, pa i kriminalne radnje političara kojima je važnije vladati narodom i to dobro naplatiti, nego služiti narodu i boriti se za boljitak svih i za opći napredak društvene zajednice.
Provalija sve šira i dublja
Ta danas više ceremonijalna vojna jedinica ima nekakvo dugačko i kićeno ime koje otprve ne biste znali ponoviti, ali njega zapravo nitko ni ne treba. Muškarce koji još od petnaestog stoljeća čuvaju kraljevske dragulje u Toweru svi zovu kratkim nadimkom Beefeaters – oni koji jedu govedinu. Vidjeli ste možda i marku džina Beefeater, s naslikanim čuvarom u crvenoj dolami na etiketi.
Londonci su ih, kaže predaja, nazvali tako jer su oni svaki dan imali odreske za objed, dok je većina naroda gladovala ili se, u boljem slučaju, prehranjivala crvljivim krumpirima i posnom ječmenom kašom.
Poznajete tu zavist, ona i među nama živi. Englesko bismo “beefeater” na naš jezik mogli prevesti jednom imenicom koja je posljednjih godina došla vrlo omiljena – “uhljebi”. Značenje je gotovo istovjetno, a poruga i gnjev za državne službenike, koji i u doba crne krize i nezaposlenosti imaju sigurnu egzistenciju, potpuno jednaki.
Otkad je kriza stisla, narodno nam se biće oštro rascijepilo na navodne mučenike i pravednike što rade za privatnike i ne znaju hoće li dobiti iduću plaću, i tobožnje ništarije i lijenčine koje u državnoj službi sa zajamčenim mjesečnim prihodom neodgovorno žderu trude onih prvih, a kako ekonomske prilike bivaju beznadnije, ta je provalija sve šira i dublja
Nema dana da to ne čujete, riječ je o vrućem političkom pitanju o kojem se raspravlja u kafićima i na ulicama. Debatira se na pazaru, peškariji i u rasklimanim gradskim autobusima.
Čak i propalice koje u životu nisu podigle ništa teže od plastične pivske dvolitrenke ispred samoposluživanja gorko jadikuju zbog strahotnog mnoštva beskorisnih beefeatera u uredima gradova, općina, javnih poduzeća, ministarstava i agencija, a neumjereniji će se okomiti i na zaposlene u sudstvu, zdravstvu i obrazovanju.
Otkad je kriza stisla, narodno nam se biće oštro rascijepilo na navodne mučenike i pravednike što rade za privatnike i ne znaju hoće li dobiti iduću plaću, i tobožnje ništarije i lijenčine koje u državnoj službi sa zajamčenim mjesečnim prihodom neodgovorno žderu trude onih prvih, a kako ekonomske prilike bivaju beznadnije, ta je provalija sve šira i dublja. Mržnja sve nepomirljivija.
Privatni i državni sektor tek što se nisu zakrvili gore nego Srbi i Hrvati, Židovi i Palestinci ili Torcida i Blad Blue Boysi.
Ne bih nipošto isključio mogućnost da se netko i razveo zbog toga. Jedna je, na primjer, blagajnica u Konzumu shvatila da više ne može dijeliti stol i postelju s jednim općinskim referentom. “To vam je, gospodine sudija, jedan obični kancelarijski uhljeb”, prezirno je rekla žena u brakorazvodnom postupku.
Ovo nezadovoljstvo nije, naravno, bez osnove. Jasno je kako nam je državna uprava prevelika i preskupa, i kako nema nijednog razumnog razloga da imamo više ministarstava od mnogo veće i bogatije Njemačke, i kako je i naših gradova i općina i županija naprosto previše, i kako se tu nesavjesno nakotilo slijepe birokratske mladunčadi koju naša teško ranjena, izdišuća ekonomija ne može svu nahraniti.
Svi oni beefeateri, uhljebi, niži državni činovnici nisu zapravo drugačiji od vas. Oni su bijednici iz vašeg platnog razreda. Morali biste više držati do klasne solidarnosti, ne dopustiti da vas zavist pojede. Neprijatelji su, kao i uvijek, samo oni na vrhu tama
Učiniti taj aparat manjim, skromnijim i efikasnijim zaista je glavno političko pitanje. Lijepo je to primijetio i ministar Lalovac prije neku večer na televiziji.
Gledali ste možda intervju, kad je on rekao kako Hrvatska mora “smanjiti rashodnu stranu proračuna”. Gotovo sam strmeknuo sa stolice i tresnuo guzicom na sag, tako me je zatravila njegova mudrost. To zbilja vrijedi doktorata iz ekonomije i visoke državne funkcije, s dvadeset tisuća mjesečno, stotinu kvadrata ureda i crnom limuzinom s prvenstvom prolaza pred vatrogascima i kolima hitne pomoći.
Da se ministar financija ozbiljno nakašljao i kazao “svako jutro jedno jaje organizmu snagu daje”, mene bi vjerojatno zapanjilo manje od činjenice da on sad, kad nam voda već ulazi u nos, zaključuje kako valja “smanjiti rashodnu stranu proračuna”.
Zbog takvih ljudi i takvih izjava stvarno treba biti bijesan, to vas s razlogom frustrira do mjere da poželite razbiti televizor, ali ipak valja biti oprezan da se te loše emocije neoprezno ne preliju na ljude koji su nedužni. Ne smijete mrziti nekoga samo zato što on još uvijek dobiva plaću u općini, a vas su najurili iz pekare ili je zatvoren dućan bijele tehnike u kojemu ste radili.
Svi oni beefeateri, uhljebi, niži državni činovnici nisu zapravo drugačiji od vas. Oni su bijednici iz vašeg platnog razreda. Morali biste više držati do klasne solidarnosti, ne dopustiti da vas zavist pojede. Neprijatelji su, kao i uvijek, samo oni na vrhu tama.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Napiši jednu ljubavnu
Napiši jednu ljubavnu – pjeva Kemal Monteno, a meni jedna vrijedna čitateljica mojih kolumni piše: Proljeće je, napiši nešto nježno i lijepo iz Sarajeva. Možda čak ljubavno, kad već nisi za Valetinovo, kad već nisi za Osmi mart, pa nisi ti samo strogi intelektualac, ti si i pjesnik. Pokaži to. I nije Bosna samo nemirna. I ja, eto, krenuo biti proljetno romantičan… A u mislima mi podsjećanje – točno dvadeset godina kasnije! – na davnašnju priču ‘‘Sarajevsko proljeće 1994.“ iz moje knjige ‘‘Nove priče o ljubavi i smrti“. [Read more…]
Sretni blagdani
Uvriježilo se mišljenje da ljudi za blagdane nisu sretniji nego inače. Vjerojatno zato što blagdanska zadovoljstva (pečenu puricu, okupljenu obitelj i prijatelje) uglavnom poništava blagdanski stres (zagorjela purica, iritantna obitelj i nezahvalni prijatelji). Čak će i darove lako zasjeniti misao o onome što bismo si sami odabrali.
Očekujemo sretne osmijehe na licima najdražih dok otvaraju naše poklone, čudesne ushite koje će nam donijeti stari vjerski rituali i radost ponovnog susreta s obitelji i prijateljima. No velika očekivanja često su pogrešna, a mogu biti i toksična.
Pogrešna su jer se fokusiraju na ”vrhunce” (najljepši Badnjak, najluđa Stara godina), a zanemaruju svakodnevne teškoće koje najviše utječu na našu sreću (sate provedene u kuhinji, povišene glasove). Toksična su jer mogu dovesti do razočaranja (čak i do depresije).
Naša blagdanska maštanja prečesto gube bitku s blagdanskom stvarnošću. Možda treba odustati od stvaranja blagdanske čarolije i zadovoljstvo pronaći u smanjenju blagdanskih tegoba. Možda baš tako dođemo do najljepšega blagdanskog poklona, do potpuno neočekivane sreće
Istraživanja su pokazala da nas, na duge staze, dnevne nedaće i uzrujavanja teže pogađaju od velikih nesreća, kao što i mali svakodnevni užici više utječu na naše zadovoljstvo od velikih događaja.
Fokusirani na vrijeme radosti zaboravljamo da je ono i vrijeme napetosti i iritacija. Kolači su prepečeni, prometne gužve nas izluđuju, bezobzirni rođak opet je uništio božični ručak, dražesna dječica tuku se oko igračaka.
Naša blagdanska maštanja prečesto gube bitku s blagdanskom stvarnošću. Možda treba odustati od stvaranja blagdanske čarolije i zadovoljstvo pronaći u smanjenju blagdanskih tegoba. Možda baš tako dođemo do najljepšega blagdanskog poklona, do potpuno neočekivane sreće.
No, je li uvriježeno mišljenje i točno? M. A. Killingsworth pratio je više od 20 000 ljudi, skupljajući podatke o njihovu osjećaju sreće u slučajno odabranim trenucima njihova svakodnevnog života.
Pokazalo se da smo na blagdane uistinu sretniji nego inače. Dapače, Božić se pokazao najsretnijim danom u godini. Odmah do njega je Stara godina.
Kraj sve razmažene djece i bezobzirne rodbine blagdani su relativno sretni dani. Vrijeme provedeno s obitelji i prijateljima pokazuje se snažnim i ne lako slomljivim prediktorom naše sreće.
Kraj sve priče o blagdanskoj depresiji dosadna statistika poručuje da samoozlijeđivanje u zadnjem tjednu prosinca pada za 30% (hitna pomoć jest preopterećena u tom razdoblju, ali uglavnom zbog alkohola i prometnih nesreća, a ne zbog samoozlijeđivanja)
Kraj sve priče o blagdanskoj depresiji dosadna statistika poručuje da samoozlijeđivanje u zadnjem tjednu prosinca pada za 30% (hitna pomoć jest preopterećena u tom razdoblju, ali uglavnom zbog alkohola i prometnih nesreća, a ne zbog samoozlijeđivanja).
Naravno, to ne znači da su blagdani svima sretni, ili da ne bi mogli biti sretniji, već samo to da su nesretni blagdani iznimka, a ne pravilo. Mnogo je razloga za to, a najvažniji je da više vremena provodimo s obitelji i prijateljima (što je, već smo rekli, glavni prediktor naše sreće).
Mogu li nam blagdani biti još sretniji? Killingsworthovo istraživanje otkrilo je i da blagdansku kupovinu kao značajni stresor, koji je gotovo nepodnošljiv 23., 24. i 25. prosinca. (Mojoj supruzi nije trebalo to istraživanje. Ona darove kupuje mjesecima ranije. Mislim da će “projekt Božić 2014.” poćeti već u siječnju.) Također je dobro poznato da nas rijetko što toliko usrećuje kao pomoć drugima (dijelom je i u tome tajna blagdanske sreće).
Zapitajmo se na kraju zašto su se naši najveći blagdani smjestili u najnesretnije godišnje doba. Božić u prosincu nije rezultat točnog datiranja Isusova rođendana. Hanuka (koja može pasti bilo gdje između kraja studenog i kraja prosinca) tek je s vremenom postala vrlo važan židovski blagdan. Nova godina se poslije mnogih lutanja smjestila usred zime.
Sve te blagdane nije teško povezati s rimskim Saturnalijama, starim poganskim svečanostima koje su odvraćale ljudske misli od čemera i jada mračnih i hladnih zimskih dana. Činile su to uspješno kao što to čine i njihovi moderni slijednici.
Grobarizacija
Da “ima više starih pijanaca, nego starih doktora”, odavno je kvaziduhovita samoobrambena pošalica kojom alkoholičari otklanjaju dobronamjerna upozorenja o štetnosti svoga “poroka”. Na prvi pogled, ovaj bi se brojčani omjer još i mogao pričiniti istinitim, naravno ako se zaboravi i/ili ne uračuna da se liječnici regrutiraju iz uskoga sloja usko školovanih osoba, dok su pijanci masovna pojava i da kao takvi nemaju problema u popunjavanju ili novačenju kadrova.
Zanimljivo, ali strašenje normalnoga pučanstva opasnostima koje vrebaju iz čaše, flaše, butelje ili bačve nekog alkoholnoga napitka kao da se preko noći utišalo, smanjilo, primirilo, ali ne zato što bi alkoholizam bio iskorijenjen, nego, čini se da je to prije zato što se pokazalo kako su sve takve antialkoholne kampanje naprosto glupe, besmislene, preskupe i uzaludne (što je fenomenalno dokazala propast prohibicije – 1919. do 1933. g. – u SAD-u!).
E, ali, moralistički teroristi ne predaju se samo tako jer u tome soju vrti nekakav inkvizitorski nagon, koji naprosto mora pronaći kakav svoj novi objekt: ako je alkohol postao slabom metom, onda će duhan biti bolja i primamljivija. Tako je antiduhanski ili antipušački križarski rat pokrenut na globalnoj razini, na svim stranama svijeta, nalazeći strastvene sljedbenike koji su se zakleli da će nam svima (pušačima) učiniti nešto dobro, pa makar i na – štetu naših zadovoljstava.
Zanimljivo, ali strašenje normalnoga pučanstva opasnostima koje vrebaju iz čaše, flaše, butelje ili bačve nekog alkoholnoga napitka kao da se preko noći utišalo, smanjilo, primirilo, ali ne zato što bi alkoholizam bio iskorijenjen, nego, čini se da je to prije zato što se pokazalo kako su sve takve antialkoholne kampanje naprosto glupe, besmislene, preskupe i uzaludne (što je fenomenalno dokazala propast prohibicije – 1919. do 1933. g. – u SAD-u!)
A to “dobro” koje nam čine, sastoji se u uskraćivanju naših prava da sami raspolažemo vlatitim zdravljem, svjesni da mu škodimo u onoj mjeri koliko nas to zadovoljava. Pa jasno, kad već “ima više starih pušača, nego starih liječnika”, kako se kroz kašljucanje kvaziduhovito branimo mi odani duhanskomu dimu.
Kampanje protiv pušenja u “lijepojnašoj” već su se svima popele navrh glave i jedva se još može naći novih argumenata kojima bi im se moglo narugati. Osobno sam se bio još sedamdesetih godina prošloga stoljeća jako angažirao protiv takvih cenzora naših užitaka, pa sam u nekoliko navrata polemizirao s njima u “Vjesniku u srijedu”, a i matirao sam ih u “TV poroti”, jednoj originaloj diskusijskoj emisiji u programu Televizije Zagreb, koja je bila emitirana tih godina. Dakako da moja malenkost nije time bila ništa postigla, niti sam na to i računao, jer nakon što su propali ti antipušački ratovi u socijalizmu, oni su u novije vrijeme ponovno pokrenuti, sad već osnaženi idejom planetarne GROBARIZACIJE.
Jer sve što je lijepo u životu, to nas vodi grobu, cinički nam poručuju ideatori zloćudne kampanje kakvu su mogli pokrenuti i voditi samo morbidni duhovi. Tko bi inače na jedan artikl masovne potrošnje, koji svojim trošarinama do čak 5 milijardi kuna godišnje, puni državni budžet, gle ironije (!?) – mogao isticati upozorenja o bolesti i smrtnosti, koja zvuče toliko jezivo da kupce prolaze trnci od smijeha. Kad već traže da na kutijama cigareta budu nalijepljene etikete kako “pušenje izaziva rak… ili impotenciju… ili tko zna što još”, onda ti birokratski teroristi pokazuju svoj nekrofilni karakter, doslovno mržnju prema sugrađanima, sudržavljanima, ljudima uopće!
Nekrofilni vođe ove totalitarne terapije zacrtali su “grobarizaciju” u kojoj im rado priskaču u pomoć revni kolonijalni slugani. Na ovo sam htio doći nakon što sam godinama istrošio sve baterije svoga bijesa na račun antipušačkih kampanja u proteklih četrdesetak godina, naime na činjenicu da su njihovi provoditelji u “sluganskojnašoj” gori nekrofili od svojih zapovjednika iz Europske unije.
Najprije su nas, pušače, prokazali kao prljavce, kao nečist soj koji treba biti izbačen iz pristojna društva, onda su nas stjerali u geta, na tzv. pušačka mjesta, a sad od nas traže da se legitimiramo kao potražitelji nemoralnih usluga jer tako otprilike izgledamo kad nešto šapućemo prodavačici za pultom
Naime, kad su proteklih dana prodajne police u našim trafikama iliti “duhandžinicama” iznenada osvanule zakrivene zaštitnim pokrovima, nešto kao mrtvačkim kamuflažnim plahtama, u povjerenju su mi neki prodavači došapnuli kako je ova sugestija iz Bruxellesa kod nas provedena prerevno. Ako je već bilo naloženo da se cigaretnom ponudom previše ne paradira – kao da je potrošnja duhanskih proizvoda nekakav blud ili šund, nešto stidno (?) – onda to nije značilo da se i u specijaliziranim trgovinama duhanskim proizvodima, (od kojih su neke čak povučene u hodnike i u kućna stubišta, nijednom slučajnom prolazniku na vidiku), treba pokriti ama baš cjelokupni njihov asortiman.
Dotična radnja postoji, ali što radi, kako djeluje, što nudi, trži, e – to se ne smije vidjeti! Užasan je to, glup jadan i ponižavajuć prizor koji se i kakav se danas nudi i vidi po odgovarajućim tržišnim mjestima. Police s duhanskim proizvodima prekrivene su plahtama da se ne sablazni nečiji, ali čiji pogled? Ovaj posljednji potez našega nekog ministarstva (ali kojega?, je li zdravlja ili unutarnjih poslova?), apsolutno je poniženje pušačke manjine, premda “ima više sretnih pušača nego zadovoljnih nepušača”!
Svakodnedvno nabavljanje stanovitih artikala ovako se preobražava u stidnu akciju, kao da koji obični pušač pod zaštitom plahte traži koju nemoralnu uslugu, kao da kupuje koju opasnu i zakonom zabranjenu drogu?! Najprije su nas, pušače, prokazali kao prljavce, kao nečist soj koji treba biti izbačen iz pristojna društva, onda su nas stjerali u geta, na tzv. pušačka mjesta, a sad od nas traže da se legitimiramo kao potražitelji nemoralnih usluga jer tako otprilike izgledamo kad nešto šapućemo prodavačici za pultom.
Stoga, u nadi da ću umrijeti mlađi od ovoga vremena – u skladu s prijetnjom koja me gleda s omota moga luluškoga duhana, kako, navodno, “pušači umiru mlađi” – stoga mi ne preostaje nego da se šalim kad se obraćam prodavačici: “Hajde, dušo, digni suknju da vidim što imaš!” Dakako, “suknja” je zaštitna krpa na polici, a ja kupujem vrijeme unatrag, da umrem što mlađi.