Prvo si bio anti-Hrvat ako se ne slažeš s prosvjedom, a sad je dovoljno da izneseš gole fakte. Poput onog da vođa prosvjeda mjesecima spava u kući namijenjenoj svim 100-postotnim ratnim vojnim invalidima u zemlji.
Antihrvatstvo, time i hrvatstvo, postaju etikete. Netko želi monopol na hrvatstvo.
Stoga je vrijeme da vidimo što o hrvatstvu veli najumniji Hrvat od stoljeća sedmog, dakle Miroslav Krleža, u svom možda najpoznatijem političkom eseju “O malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva“, objavljenom 1926. godine.
Zadnji je čas za čitanje Krleže, ako želimo spasiti hrvatstvo. A ako vam nije stalo do hrvatstva, onda ništa. Čitajte Aralicu. I slušajte akademika Mihanovića: do izbora će ispasti da su partizani oteli i Tuđmana i Tita
Prije svega, kratka bilješka o autoru: tko je taj Krleža?
Za klerikalce – antikrist. Za hrvatsku čaršiju – Jugoslaven, srbofil, unitarist i općenito “izdajnik hrvatskog naroda“.
Za srpsku čaršiju – frankovac, ustaša i hrvatski separatist. Za ustaše – marksist i komunist. Za komuniste – pesimist i salonski ljevičar koji nije htio doći u partizane (pa su morali “oteti” starog Nazora, kako svjedoči akademik i revizionist Nedjeljko Mihanović, kome je “NDH imala stanovitih devijacija, ali je sve ostalo bilo u redu“, a Jasenovac “nije bio ni lječilište ni mučilište”). Krležu su optuživali i da je madžarofil, austrijski agent i kozmopolit.
Ukratko – čovjek osamljen kao pas. To je sudbina svake intelektualne gromade.
Starog Frica ne treba braniti. Njega, i mrtvoga, brane njegove rečenice: “O, koliko puta sam čuo i čitao o svojoj malenkosti da sam internacionalistički odrod i da mrzim hrvatstvo, premda ne poznajem među hrvatskim poetima ni jednoga koji bi bio ‘narodniji’ od mene i ni jednog koji je više od mene varirao temu o potisnutoj svijesti hrvatskog narodnog osjećaja“, piše Krleža baš u rečenom eseju.
I što najhrvatskiji hrvatski pisac 1926. zbori o hrvatstvu?
Na početku eseja, pri dnu prvog pasusa, kaže ovo: “U tom začaranom krugu romantičnih sugestija, bolećiv klišej sentimentalnog, u sebe samog zaljubljenog hrvatstva postao je kreatorom i inicijatorom jedne političke svijesti, jedne izvjesne varijante takozvane kolektivne narodne volje, koja se ne podudara ni s interesima narodnim niti s istinom. Kako danas stvari stoje, ova hrvatska formula, nažalost, u rukama je preživjelih, konzervativnih, staromodnih snaga, koje djeluju isključivo po zakonu duševne tromosti.“
Ima li pitanja? OK, treći pasus:
Imamo situaciju da najpametniji Hrvat svih vremena – kako u širinu, tako u dubinu – u svom najvažnijem političkom eseju ističe jednu rečenicu. Kao da želi da je dobro zapamtimo. Kao da je to najvažnije što je ikad napisao. Pa da ponovimo, iz respekta prema geniju: “Hrvatstvo nije Jedno Jedinstveno Hrvatstvo kao Takvo…“
“U toj svojoj zaljubljenosti u aristokratsku prošlost, u galeriju svojih biskupa i grofova, latinsko, takozvano zapadnjačko hrvatstvo reagira histerično povišenim tonom na svaku lijevu kritiku…”
Sve razumljivo i nakon 90 godina? Dobro, ključni šesti pasus:
“Hrvatstvo nije Jedno Jedinstveno Hrvatstvo kao Takvo, i to je osnovno kod ovoga razmatranja. Biskup grof Drašković, koji potpisuje smrtnu osudu Matiji Gupcu, hrvatski je feudalac, a Gubec hrvatski kmet. Nema hrvatstva, koje je u stanju da pomiri hrvatskoga kmeta sa hrvatskim grofom. Ja, dakle, hrvatstvo biskupa i grofa Draškovića ne priznajem za svoje hrvatstvo, i takvo feudalno hrvatstvo, stoljećima kulturno jalovo a politički parazitsko i renegatsko, ja izrazito poričem, što još uvijek ne znači da sam i negator ‘hrvatstva kao takvog’…“
Ovdje Krležu valja osuvremeniti, jer nama je danas feudalizam predaleko: umjesto “feudalac” i “grof” stavite “kapitalist” i “bankar”, a umjesto “kmet” čitajte “radnik” ili “dužnik”. I gle: odjednom više nije 1926. nego 2015. godina.
Zašto velimo da je ovaj pasus ključan? Zbog prve rečenice, odnosno prvog dijela prve rečenice: “Hrvatstvo nije Jedno Jedinstveno Hrvatstvo kao Takvo…“
To je jedina rečenica u cijelom eseju (24 pasusa) u kojoj Krleža sve pridjeve, imenice i brojeve piše velikim početnim slovom. Krleža u ovoj rečenici viče. Izgleda da mu je ta rečenica važnija od svih ostalih.
Što dakle imamo? Imamo situaciju da najpametniji Hrvat svih vremena – kako u širinu, tako u dubinu – u svom najvažnijem političkom eseju ističe jednu rečenicu. Kao da želi da je dobro zapamtimo. Kao da je to najvažnije što je ikad napisao. Pa da ponovimo, iz respekta prema geniju:
“Hrvatstvo nije Jedno Jedinstveno Hrvatstvo kao Takvo…“ Sad, kad smo rečenicu napisali i treći put, shvaćamo koliko je važna. Posebno je značajna u ovom hrvatskom trenutku, kad nam se prijeti sudskim progonom zbog drukčijeg mišljenja hrvatstva i kad je NDH-skandiranje na Maksimiru tek kap u moru nacinostalgije, pa se sve češće – ne samo iz šatora u Savskoj 66, nego i iz političkih, crkvenih i novinarskih krugova
“Hrvatstvo nije Jedno Jedinstveno Hrvatstvo kao Takvo…“
Sad, kad smo rečenicu napisali i treći put, shvaćamo koliko je važna. Posebno je značajna u ovom hrvatskom trenutku, kad nam se prijeti sudskim progonom zbog drukčijeg mišljenja hrvatstva i kad je NDH-skandiranje na Maksimiru tek kap u moru nacinostalgije, pa se sve češće – ne samo iz šatora u Savskoj 66, nego i iz političkih, crkvenih i novinarskih krugova – notiranje pojava neoustaštva tumači kao atak na hrvatstvo, što je ne samo prijesna laž, nego se time želi nametnuti da je ustaštvo tobože pravo i jedino hrvatstvo.
Zato je zadnji čas za čitanje Krleže, ako želimo spasiti hrvatstvo.
A ako vam nije stalo do hrvatstva, onda ništa. Čitajte Aralicu. I slušajte akademika Mihanovića: do izbora će ispasti da su partizani oteli i Tuđmana i Tita.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Još tekstova ovog autora:
- Rat je omogućio da Netanyahu odgodi odlazak u zatvor
- Ivo Jelić: In memoriam – Domovinski je rat bio i građanski rat
- SFRJ i druge vražje sile
- Psihoanaliza Savske 66
- Imali smo građanski rat
- Tako je govorio Stipe Šuvar
- Boris Dežulović: ‘‘Jebe nas zapravo to svjetlo na kraju tunela“
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.