Treba pobiti sve Hrvate iznad 45 godina, a bogami i Bosance. Takav se zaključak hrvatskom domoljubu neminovno nameće nakon ankete koju je portal MojeVrijeme.hr na uzorku od 1700 građana Hrvatske i BiH starijih od 45 godina proveo na temu “Je li nam nekad bilo bolje?“.
Rezultati su, naime, toliko jugoslavenski da je strijeljanje svih ispitanika, uključujući kompletnu redakciju portala, jedina trava za hrvatsku ranu. Nu, prosudite i sami.
Da se u bivšoj državi živjelo bolje, ili puno bolje nego danas, misli čak 86 posto hrvatskih ispitanika (u BiH 92 posto). Samo četiri posto anketiranih iz Hrvatske misli da je u SFRJ bilo lošije, šest posto je zaokružilo “ne daj Bože da se ponovi“, dok je za četiri posto građana tada bilo “isto“ kao danas.
Ovi se rezultati moraju uzeti s rezervom iz barem dva razloga. Prvo, to nije znanstveno istraživanje nego online anketa: uzorak nije stratificiran, a time ni reprezentativan. I drugo, anketirani su samo građani stariji od 45 godina, koji, govoreći o Jugoslaviji, govore o svojoj mladosti, pa je razumljivo da je pamte u romantičnom tonu.
Da se u bivšoj državi živjelo bolje, ili puno bolje nego danas, misli čak 86 posto hrvatskih ispitanika (u BiH 92 posto). Samo četiri posto anketiranih iz Hrvatske misli da je u SFRJ bilo lošije, šest posto je zaokružilo “ne daj Bože da se ponovi“, dok je za četiri posto građana tada bilo “isto“ kao danas
Ali uspoređivati Jugoslaviju i Hrvatsku jedino i mogu ljudi iznad 45 godina, jer su samo oni u SFRJ bili dovoljno odrasli da spoznaju sve aspekte života u toj državi, i dobre i loše.
Na prvi pogled, reklo bi se da je uzorak sastavljen od hrpe bezbožnih jugonostalgičara. No tek 14 posto hrvatskih ispitanika sebe svrstava u jugonostalgičare, dok ih se 56 posto izjasnilo vjernicima, što znači da uzorak čini četverostruko više vjernika nego jugonostalgičara. A ipak im je u ateističkoj Jugi bilo bolje!?
Slijedi logično pitanje: jesu li ispitanici bili drogirani?
Odgovor glasi: da, ali legalnom drogom. O tome malo kasnije.
Najdramatičniji dio ankete odnosi se na usporedbu života u jednopartijskom sistemu i života u demokraciji: čak 74 posto hrvatskih ispitanika, njih tri četvrtine, pristalo bi opet živjeti u društvu samo s jednom političkom strankom, ako im to društvo može osigurati određenu razinu blagostanja (u BiH 87 posto). Tek petina hrvatskih ispitanika (21 posto) kategorički tvrdi da više ne bi mogli živjeti u jednoumlju.
Ova naoko zaprepašćujuća stavka objašnjava dosta toga: sad već naziremo da ljudi zapravo nisu uspoređivali Jugoslaviju i Hrvatsku, nego (jugoslavenski) socijalizam i (hrvatski) kapitalizam. Taj se dojam još pojačava ako promotrimo anketno pitanje o društvenim vrijednostima.
Od ispitanika se tražilo da od niza ponuđenih vrijednosti izaberu one koje su se više cijenile u Jugoslaviji, kao i one koje se više cijene u Hrvatskoj.
Od “SFRJ vrijednosti“ anketirani su najčešće birali sigurnost posla, javno zdravstvo, prijateljstvo, ekonomsku sigurnost i solidarnost, a od “hrvatskih vrijednosti“ slobodu poslovanja, demokraciju, slobodu govora, medijske slobode i LBGT prava. Kako golemom većinom preferiraju bivši sistem, jasno je da im prvih pet vrijednosti znače puno više nego pet potonjih.
Možda je nekome čudno kako normalan čovjek može jednopartijsku diktaturu pretpostaviti višestranačkoj demokraciji, ali ovi su rezultati posve u skladu s naukom čuvenog američkog psihologa Abrahama Maslowa, osnivača humanističke psihologije koji je još prije pola vijeka postavio teoriju o hijerarhiji potreba.
Treba pobiti sve Hrvate iznad 45 godina, a bogami i Bosance. Takav se zaključak hrvatskom domoljubu neminovno nameće nakon ankete koju je portal MojeVrijeme.hr na uzorku od 1700 građana Hrvatske i BiH starijih od 45 godina proveo na temu “Je li nam nekad bilo bolje?“. Rezultati su, naime, toliko jugoslavenski da je strijeljanje svih ispitanika, uključujući kompletnu redakciju portala, jedina trava za hrvatsku ranu
Ukratko, postoje primarne “potrebe nedostatka“ i sekundarne “potrebe rasta“; prvu skupinu čine fiziološke potrebe (hrana, voda, kisik, san) te potreba za sigurnošću kao temeljna psihološka potreba: tek kad su ove bazične potrebe ispunjene, čovjek se interesira za potrebe višeg reda.
I tu je ključ “jugonostalgije“. Nisu ljudi iz uzorka nekakvi totalitarni umovi koji žele jednoumlje ili novu SFRJ, nego na svojoj koži – i koži svojih potomaka – bolno osjećaju manjak sigurnosti koju su imali u bivšem sistemu, a taj im nedostatak ne mogu nadomjestiti ritualni izlasci na demokratske izbore svakih 48 mjeseci: što će ti sloboda da glasaš za SDP ili HDZ, ako ti oba izbora jamče životnu nesigurnost?
Kakva vajda od slobode da javno kažeš premijeru da je liberalni papak – bez straha da ćeš završiti na Golom otoku – ako nacija živi u egzistencijalnom grču? Kako reče anonimni web-komentator: “Za Jugu me boli kurac, vratite nam sigurnost!“ To je ta droga na koju se ekipa “navukla“ u jednopartijskome sistemu.
Pogledajmo Singapur. Kad je nekidan u 91. godini umro Lee Kuan Yew, novine su prštale od panegirika za čovjeka koji je od siromašne kolonije stvorio jednu od vodećih ekonomija svijeta, zemlju čiji građani imaju švicarski standard a đaci prednjače u svijetu po rezultatima na PISA testovima, dok bi tek ponetko stidljivo šapnuo da je Singapur – jednopartijska država.
Ovo nije pledoaje za ukidanje demokracije, već za sagledavanje njenih limita: ako sustav nije u stanju zadovoljiti temeljne ljudske potrebe, njegove vrline ne mogu doći do izražaja. Tko bi znao za Messijevu čarobnjačku tehniku da ima 120 kila?
(Prenosimo s portala Slobodna Dalmacija).
Još tekstova ovog autora:
- Ivo Jelić: In memoriam – Domovinski je rat bio i građanski rat
- Hrvat ste? Čitajte Krležu!
- Psihoanaliza Savske 66
- Imali smo građanski rat
- Tako je govorio Stipe Šuvar
- Boris Dežulović: ‘‘Jebe nas zapravo to svjetlo na kraju tunela“
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.