Kako sam učio pozdrav ”Za dom – Spremni”

Došao sam na svijet tri godine prije dolaska Hitlera na vlast, a u gimnaziju krenuo pola godine prije dolaska Ante Pavelića za poglavnika Hrvatske. Neće dakle više biti okolo mnogo onih koji mogu nešto kazati o vlastitim uspomenama na one dane u Hrvatskoj.

Gledam fotografiju iz 1941. godine: crna ploča u nekoj zagrebačkoj osnovnoj školi, pred njom dječak štapom slijedi riječ po riječ ispisane savršenim klasičnim krasopisom: Poglavniče! / Tvoja mala vjerna bojna / Voli Tebe jako, jako / Cielim srcem, cielom dušom / Ni velika ne zna tako! U klupama ošišane glave dječaka koji, kao da ih čujem, složnim glasom deklamiraju toplo zanosne stihove.

Jednako sam u te dane ja sjeo u klupu 2. razreda Nadbiskupske klasične gimnazije, i gledao na ploči ispisan pozdrav kojim ćemo odsad počinjati svaki sat nastave: Za dom – Spremni! Ispisao ga je profesor hrvatskoga jezika Zvonimir Fržop te nas poučio i kako uz to ide ispružena ruka, kako vidimo na slikama poglavnika i ustašku vojnicu – i Führera koji nam je darovao nezavisnost. (Fržop se poslije istaknuo kao hrvatski jezikoslovac u Argentini.)

Tada smo, uz njemački jezik, započet u 1. razredu, dobili i talijanski. Profesora Mahulku pozdravljat ćemo na talijanskom: Pro patria – Pronti! A trećoškolce sam čuo kako ih je profesor grčkoga naučio pozdravu kojim će započinjati njegov sat: Apo patrida – Étoimoi! Profesor njemačkoga, Alojzije Turčin, zemljak mi iz susjednoga Tuhlja, nije nam dao njemačku verziju pozdrava, nije ni od hrvatske pravio parade.

Profesor latinskoga, autor opsežnoga francusko-hrvatskog rječnika Đuro Arhanić, također Zagorac, iz desiničkog kraja moje mame, uopće nije tražio pozdravljanje na početku sata. Štoviše, on bi pred nama malodobnima svako malo, usred latinske gramatike, našao načina da ubaci što misli o novim vlastima: ”Taj balkanski elemenat –sve će nas upropastiti!” Bijaše to njegov caeterum censeo

Profesor latinskoga, autor opsežnoga francusko-hrvatskog rječnika Đuro Arhanić, također Zagorac, iz desiničkog kraja moje mame, uopće nije tražio pozdravljanje na početku sata. Štoviše, on bi pred nama malodobnima svako malo, usred latinske gramatike, našao načina da ubaci što misli o novim vlastima: ”Taj balkanski elemenat –sve će nas upropastiti!” Bijaše to njegov caeterum censeo.

Uspostavu Nezavisne Države Hrvatske nisam doživio u Zagrebu, već kod kuće u Zagorju. U srednjim, višim i stručnim školama nije više bilo nastave za tu školsku godinu. Svi smo ujesen dobili ”spomen-svjedodžbe” s datumom lipnja 1941. – bez ocjena. Odredbu o svjedodžbama koje će učenicima služiti kao ”vječna” uspomena na osnutak NDH potpisao je poglavnik Ante Pavelić. (Moja je propala u jednoj selidbi.)

Život stroga dnevnog reda u Nadbiskupskom sjemeništu na Šalati naglo je bio prekinut u subotu podvečer 29. ožujka 1941. U savršenu tišinu učionice uletio je prefekt našega 1. razreda, isusovac Dinko Mravak, inače strah i trepet nama koji smo još plakali za mamama. ”Zatvorite svoje knjige i bilježnice”, rekao je. ”Odmah sada morate svi napustiti sjemenišnu zgradu i otići svojim kućama. Od noćas svi vlakovi stavljaju se u službu vojske.”

Uhvatio sam na Glavnom kolodvoru posljednji svoj ”cug zagorec”. U mraku, drndanju i galami prekrcanoga vlaka promašio sam svoju postaju Veliko Trgovišće. Sišao sam na sljedećoj, u Zaboku, meni tuđem mjestu. Izgubljeno sam stajao na opustjelom peronu, s teškom kartonskom kutijom knjiga. Prišao mi je postariji čovjek, vidio u kojoj sam nevolji, odveo me svojoj kući tu preko pruge, domaćica me nahranila i smjestiše me u vrtnu šupu.

Rano ujutro krenuo sam preko prečaca i livada kući u Dubrovčan. Istoga dana otac je dobio poziv u vojsku: mobilizacija. Odlučio je ne odazvati se. Neće izlagati život za obranu Jugoslavije kojoj kao aktivan član Hrvatske seljačke stranke odavna želi propast.

Za nekoliko dana iz smjera Zaboka, iza brda, jeknula je nikad prije čuvena huka i tutnjava. To su se tri njemačke ”štuke” okomito obrušavale na Zabok i bombardirale željeznički čvor. Toga dana, 6. travnja, bombardiran je Beograd. Početak rata.

Na Veliki petak, 11. travnja, išao sam na popodnevne obrede u Trgovišće i od trgovca Sklezura, koji je imao radio, čuo da je jučer u Zagrebu proglašena slobodna hrvatska država. S viješću sam požurio kući, otac je bio ushićen: sloboda!

U Velikom Trgovišću smo gledali beskrajnu kolonu njemačke vojske na kamionima i motorkotačima što je navirala iz smjera Krapine i kretala prema Zagrebu. Ponekad bi nisko nadletio avion ”roda”. Svaki dan išao sam tu na poštu (4 km) da tati kupim novine. Nije više bilo Jutarnjeg lista, samo Hrvatski narod, iz kojega smo saznali o dolasku ustaša i dr. Ante Pavelića u Zagreb nekoliko dana nakon proglašenja nezavisnosti. Naslovnica nas je upoznala s njegovim likom i saznali samo da je on ”poglavnik”.

Otac je često odlazio u Zagreb u nabavku materijala za svoj seoski dućan i krojački obrt muškoga rublja. Jednom, nedugo nakon proglašenja Nezavisne, vratio se kući zle volje. Rekao je majci: ”Ti ustaše su pravi divljaci. Ne bu to dobro završilo!” Ne znam što je točno vidio, morao je biti neki doživljaj bahatosti, što je usporedio sa surovim srpskim žandarima kojih smo se bili oslobodili.

Hladan tuš na njegov nacionalistički žar bili su Rimski ugovori 18. svibnja. Nikada nije vidio mora, ali je znao što je Dalmacija Hrvatskoj. To što je hrvatsko more i tlo Pavelić jednostavno darovao Talijanima on je doživio kao izdaju.

Bio sam s tatom u Zagrebu početkom lipnja. Na ulicama smo vidjeli ljude sa žutim krpama na prsima. Znali smo o rasnim zakonima, pratili na plakatima i u novinama ustrajnu harangu protiv Židova, s karikaturama velikih nosova i trbušina, ali vidjeti na ulicama našega grada ljude izgledom ni po čemu različite od ostalih građana s nametnutim biljegom neljudi bio je šok.

Ucijepio mi se u sjećanje mršav, pognut starac s tom krpom i zvijezdom na jadnoj odjeći. Pa djeca sa znakom sramote što su krivo rođena… Te su žute krpe zapravo zorno razotkrile neistinu široko ucijepljene predodžbe o bogatim, debelim deračima naše kože.

Prizor je tatu duboko ogorčio, takvu državu nije u svojoj radićevštini i mačekovštini sanjao. Bio je i on dionik naslijeđene odbojnosti prema Židovima, ali ovo što je sad vidio zabrinulo ga je. A u iduće četiri godine nismo mi u seoskoj zabiti, kao ni ja u sjemeništu, čuli što se događa u koncentracijskim logorima.

Za nas đake ljeto 1941. bilo je dugo, ferije su nam trajale do 10. listopada. Tada me je otac otpratio u Zagreb. Dok smo pješačili od glavnog kolodvora Praškom ulicom, pred samim Jelačićevim trgom naišli smo na mnoštvo što gleda uvis. Tako sam slučajno postao očevidcem početka rušenja židovske sinagoge. Ostala mi je u sjećanju slika dvojice radnika na vrhu pročelja kako odvaljuju kamen po kamen.

Jednako sam u te dane ja sjeo u klupu 2. razreda Nadbiskupske klasične gimnazije, i gledao na ploči ispisan pozdrav kojim ćemo odsad počinjati svaki sat nastave: Za dom – Spremni! Ispisao ga je profesor hrvatskoga jezika Zvonimir Fržop te nas poučio i kako uz to ide ispružena ruka, kako vidimo na slikama poglavnika i ustašku vojnicu – i Führera koji nam je darovao nezavisnost

Gradonačelnik vitez Ivan Werner, zanimanjem mesar, izradio je plan urbanističkoga razvitka Zagreba, u koji se ta 74 godine stara zgrada nije uklapala. Po tom planu tu i danas zjapi rupa.

Dolazak u sjemenište za početak nove školske godine bio je te četrdeset i prve posebno uzbudljiv. Mnogi su kolege imali dosta toga pripovijedati o svojim doživljajima u tih sedam mjeseci praznika.

Dobili smo i novoga druga – u kompletnoj emigrantskoj ustaškoj odori pješčano žute boje po dječjoj mjeri. Obitelj mu se vratila u domovinu iz Francuske. Njihovo prezime Ljubičić Francuzi su izgovarali Žubisvik (v po kvačici na c). Nije mnogo govorio, ali su uglavnom bile političke izreke iznad razine dvanaestogodišnjaka.

Slavonac Sulić oduševljeno je govorio o Jasenovcu, bio je ondje. ”To da vidite…! Koje zgrade, koja sila vojske, sve naokolo tankovi”… (tako se izgovaralo). Drugi, iz Siska, pričao je kako su ”ustaše stupale” gradom, pa je naučio s radija neke talijanske izraze i pjesmu ”Siciliana bruna”. Ja pripomenuo nešto nelijepo o ustašama i on me pametno upozori: ”To što govoriš mogao si samo čuti od roditelja. Pazi se, ne govori, nećeš stradati ti nego oni!”

Pazi se, ne govori! – meni tada (uz ”Za dom – Spremni”) nova životna mudrost. Vrijednost joj se obnavlja u svakoj novoj, slobodnoj državi.

 

 

AKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA O RAČUNU KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Pet zakona ljudske gluposti
• Tuđman zatajio očevo samoubojstvo i krivotvorene dokumente
• Sklonost religiji dio je naše genetske baštine
• Moj prijatelj pater Emanuel nema imena na grobnom križu
• Nepoželjne manjine, genocidi – Ubojice su pobjednici
• Diskretni šarm politike. Kraj povijesti – ili ponavljanje?
• Kultura selektivnoga sjećanja. Hrvati Hercegovine i NDH
• Prijestupi mišljenja nekoć i danas
• Sila kao sredstvo osvajanja zemalja i duša
• Kad laž i korupcija dobivaju izbore

» Svi tekstovi ovog autora