Nema vjerojatno žene koja nije doživjela takvo iskustvo, da je muškarac kriknuo, pao po njoj, zastao nekoliko trenutaka da uhvati zraka, a onda se otkotrljao na svoju stranu kreveta i objavio: “Ja sam gotov, a ti?”
Užasno je frustrirajuće kad se ovako nešto dogodi. Sudjelujete li u nekakvom složenom poslu, svi njegovi dijelovi moraju biti usklađeni, usporedno se razvijati i u pravom trenutku spajati. Pravovremenost je vrlo važna.
Sprema li kuharica lazanje, neće raditi bešamel kad joj treba još sat za ragu. Kirurg neće rezati dok anesteziologinja ne uspava pacijenta. Prednji će vezni uzalud dodavati naprijed ako mu napadač nije istrčao na centaršut. Džaba se flautistica i klarinetist trude ako se fagotist nešto zamislio.
Svi u momčadi, ekipi, posadi, jedinici, klubu, zboru, orkestru, gostionici, bolnici, tvornici i radionici moraju djelovati usuglašeno. Svaki se kotačić u mehanizmu mora okretati ravnomjerno, a ne da je jedan brži, a drugi zaostaje, kao što je slučaj s pelješkim mostom, kojega će Kinezi, već se sada zna, napraviti mjesecima prije nego što naši naprave pristupne ceste.
Radovi na pristupnim cestama oduljit će se kao doktorat Brune Esih. Građevinsko poduzeće otići će u stečaj, napušteni bageri zahrđati, radničke se barake nakriviti i srušiti, a Jure i Mate svejedno će sjediti na dva glatka kamena u divljini kraj Komarne, spokojno žvakati tirolsku salamu u četvrti polubijelog kruha, zalijevati zalogaje nekakvom pivskom pišalinom iz plastične dvolitrenke i gledajući u daljini most s kojim nikako da se spoje ovako mudrovati:“Gledaj ti, žuta rasa! Sriću in đava odnijo, svima će nan doć glave!”
Kad se kopno i poluotok napokon spoje, imat ćemo jednu veličanstvenu građevinu, ali će nam zadovoljstvo ipak izmaknuti.
“Mi smo gotovi, a vi?” kazat će strani partneri, a mi ćemo, ubogi, preko krša gledati cestu na stupovima preko mora, poput pasa pred izlogom mesnice. Objekt naše žudnje bit će tako blizu, a tako daleko.
Ali, zapravo, bolje nismo ni zaslužili.
Zamislite Kineze, kakva je to golema civilizacija, kakva zastrašujuća sila i pamet. Dugačke čelične pilote, stupove na kojima će ležati pelješki most, oni su već počeli donositi na gradilište.
Nešto takvo dosad smo samo gledali na National Geographicu: napravili su pilote na drugome kraju svijeta, iskovali i zavarili u nekom pogonu tisućama milja od nas, ukrcali na specijalni teretni brod negdje u Hangzhou i plovili s njima kroz monsunske oluje oko Vijetnama, Kambože i Malezije, beskrajnim Indijskim oceanom, pa u Arapsko more, Adenski zaljev, Crveno more, preko Sueza su ušli u Mediteran i, napokon, došli do Jadrana.
Donijeli su prije desetak dana prvih dvadeset četiri od sto četrdeset osam pilota. Zabit će ih u morsko dno, kroz sloj žitkog mulja koji je na mjestima viši od sedamdeset metara, i ispuniti milijunima kubika betona, da bi na to položili most između Komarne i Brijeste.
Pedeset metara iznad površine mora povezat će dvije obale s gotovo dva i po kilometra široke, višetračne ceste, dok će nekakvi naši Jure i Mate, koji imaju tehnološki neusporedivo jednostavniju zadaću, koji su na tvrdoj zemlji, na svome, svetom hrvatskom tlu, i samo ga moraju malo poravnati i asfaltirati, za to vrijeme jedva početi s poslom.
Prema planu, Jure i Mate trebaju završiti nekoliko mjeseci nakon Kineza, ali znate kakvi su Jure i Mate. Ljeti će im biti vruće, zimi hladno, s jeseni će ih omesti kiša, a u proljeće peludna groznica, i nekoliko mjeseci rastegnut će se na nekoliko godina.
Svi u momčadi, ekipi, posadi, jedinici, klubu, zboru, orkestru, gostionici, bolnici, tvornici i radionici moraju djelovati usuglašeno. Svaki se kotačić u mehanizmu mora okretati ravnomjerno, a ne da je jedan brži, a drugi zaostaje, kao što je slučaj s pelješkim mostom, kojega će Kinezi, već se sada zna, napraviti mjesecima prije nego što naši naprave pristupne ceste
Radovi na pristupnim cestama oduljit će se kao doktorat Brune Esih. Građevinsko poduzeće otići će u stečaj, napušteni bageri zahrđati, radničke se barake nakriviti i srušiti, a Jure i Mate svejedno će sjediti na dva glatka kamena u divljini kraj Komarne, spokojno žvakati tirolsku salamu u četvrti polubijelog kruha, zalijevati zalogaje nekakvom pivskom pišalinom iz plastične dvolitrenke i gledajući u daljini most s kojim nikako da se spoje ovako mudrovati:
“Gledaj ti, žuta rasa! Sriću in đava odnijo, svima će nan doć glave!”
I, znate što, gotovo biste se složili s njihovim rasističkim zapažanjima. To kako su Kinezi stručni, organizirani, odgovorni i marljivi, kako su u svakom mogućem smislu nadmoćni hrvatskim radnicima i inženjerima, vjerojatno ima nekakav biološki razlog za to.
Razlika je prevelika da bi se objasnila odgojem, kulturom, socijalnim i političkim prilikama. Kinezi su jednostavno novi oblik života, neusporedivo napredniji od nas.
Znate kako znanstvenici nagađaju da su neandertalce istrijebili homo sapiensi, superiorna nova vrsta čovjeka.
Moguće je da se to ponovno događa, samo što se neandertalci danas zovu Jure i Mate.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Bojan Ivošević, od dijeljenja penisa do prijetnji pendrekom
- Srbi oteli Gundulića i ne traže nam otkupninu
- I Đoković je pred običnim graničarom nitko i ništa
- Do Hrvata u Sarajevu Milanović mari koliko i Tuđman
- Bleiburgaši su mahom isti oni koji se ne žele cijepiti
- Dvije riječi da vam se otvori čitavo more grozota
- Dobro smo prošli: avioni su poskupili 10%, a ABC sir 17%
- Desničari s diplomama na sezonskom sniženju glasača
- Pred štapićem s vatom jecaju i najveći Hrvatine. I biskupi
- My name is Hodak, Zvonimir Hodak.
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.