Ko to tamo peva

Da je bilo pameti i talenta, kao što ih nije bilo – i kao što u nas nikad vele nije bilo ni talentirane pameti ni pametnog talenta – ceremonija dočeka hrvatskih reprezentativaca u Zagrebu bila bi povjerena nekom mnogo pametnijem, a svakako mnogo talentiranijem. Meni, recimo, na pamet – kad već nemam talenta – pada Slobodan Šijan.

I ovako je to, naime, ispao efektan remake Šijanova kultnog ”Ko to tamo peva”, komedije apsurda koja je prije trideset osam godina, one godine kad je umro Najveći Sin Naših Naroda i Narodnosti, na sugestivan način anticipirala nadolazeću jugoslavensku tragediju, pa ostala snažnom umjetničkom alegorijom naše propasti.

Najzad, i legendarni stari, crveni Mercedesov autobus O3500 firme ”Krstić i sin” ionako je već tu, u hangarima Jadran filma u zagrebačkoj Dubravi, gdje su ga restaurirali i pripremili za iznajmljivanje.

Loša bila 1945?!? Pa sunce li vam jebem balavo, rekao bi čiča Aleksa. Realizirani i uspješni mladi ljudi koji svoj kruh sa sedam nula zarađuju diljem Zapadne Europe – od dvadeset tri hrvatska reprezentativca, samo dvojica igraju u HNL-u – kukaju i leleču kako ih je tragična 1945. rasula preko svijeta!

U Šijanovom ”Ko to tamo peva”, po genijalnom tekstu Dušana Kovačevića, rasklimanim autobusom pod budnom paskom strogog Paje Vujisića rečenog Krstića i u sigurnim rukama njegova sina Miška, putnici iz duboke unutrašnjosti voze se u glavni grad Srbije, taman da dočekaju njemačke avione i početak rata.

U remakeu pak iz 2018. novi otvoreni autobus firme ”Bandić i zet”, skraćeno ZET, svoje putnike prima pred blještavom zgradom novog zagrebačkog aerodroma duhovitog naziva Dr. Franjo Tuđman International Airport, odakle kreće na svoje nevjerojatno, petnaest kilometara i cijelih pet sati dugačko putovanje do centra grada.

Upadljiva je – i vi ste primijetili – alegorijska inverzija: dok se u originalu siromašan neki i nesretan svijet iz blatnjave provincije vozi u sjajni, veliki svjetski grad, dotle u novoj interpretaciji bogate, glamurozne nogometne zvijezde na povratku iz sjajnog velikog svijeta autobus vozi u samo srce blatnjave svjetske provincije.

Pre dve godine moj Miško je za opkladu vozio dva kilometra vezanih očiju i nigde nije ogrebao autobus! kaže ponosni gazda Krstić, pa vezuje sinu oči i ovaj, stvarno, otvoreni autobus na crveno-bijele kvadratiće sljedećih pet sati vozi vezanih očiju, unazad, sve do četrdeset pete.

Kako scenarist rješava taj narativni rikverc? Kao vodiča u priču uvodi, naravno, šlager-pevača.

Kod Šijana, to je besmrtni Dragan Gaga Nikolić – koji tom antologijskom ulogom ispisuje posvetu svom nenadarenom pjevaču popularnih šlagera Džimiju Barki iz filma ”Kad budem mrtav i beo” – a u hrvatskom remakeu Marko Perković Thompson, popularni i bolno netalentovani šlager-pevač Džimi Varka.

I dok je 1980. Gaga Nikolić kao Pevač u autobusu s društvenima talogom skica tužne provincijske ambicije koja sanja svjetla blještavoga bijelog svijeta, šlager-pevač Marko Perković u alegorijskoj je inverziji iz 2018. ovaploćenje društvenog taloga koji u autobusu s bjelosvjetskim zvijezdama sanja tužnu provincijsku pustoš iza sedam gora, iz koje zavijaju vile, vuci i hajduci.

Da je bilo pameti i talenta, kao što ih nije bilo – i kao što u nas nikad vele nije bilo ni talentirane pameti ni pametnog talenta – ceremonija dočeka hrvatskih reprezentativaca u Zagrebu bila bi povjerena nekom mnogo pametnijem, a svakako mnogo talentiranijem. Meni, recimo, na pamet – kad već nemam talenta – pada Slobodan Šijan

Iz tog ključa, od toga mjesta, kad na poziv hrvatskog selektora Zlatka Dalića i kapetana Luke Modrića u autobus ulazi šlager-pevač – a upravljač u jednom trenutku zaista u svoje ruke uzima Miško Modrić – film se dalje snima sam, sa sve čuvenim Kovačevićevim replikama, koje već gotovo četrdeset godina funkcioniraju kao narodne poslovice i ortopedska pomagala živog urbanog jezika.

I kad je Mateo Kovačić na bini zaurlao ”Ajmo, pukni puško!” pa poveo onaj imbecilni hit šlager-pevača, ”Pukni puško, nek’ me nema, evo zore, ‘ko zna šta se sprema”, ja sam samo čekao da se odnekud pojavi dobri, stari Taško Načić, pa samouvjereno objasni kondukteru Paji: ”Ne brinite, puška je zakočena.”

Jasno – znamo to i iz Šijanova filma i Čehovljeva dramaturškog kanona – puška nije bila zakočena, i opalila je na pozornici u trećem činu, kad je Miško Thompsona ravno iz autobusa gurnuo na binu pred sto hiljada ljudi, da zapjeva njegovu najdražu, ”Geni kameni”. Da, ”ko to tamo peva?”.

Teško da bi i Dušan Kovačević bolje: kapetan reprezentacije osumnjičeni lažni svjedok i glavešine iz nogometnog saveza, predsjednik sitni lopov i izvršni direktor osuđeni kriminalac, zajedno s pjevačem utajivačem poreza pjevaju ”Čvrsta ruka i poštenje, sveta voda i krštenje”.

Nakon čega ide ona Vujisićeva, svi je znate, ”Ti meni moga Miška da nazivaš lažovom pred ovolikim svetom!?”

Još do sinoć, eto, idoli čije dresove kupuju klinci u Bangladešu, Surinamu i Haitiju, megazvijezde kojima se klanja cijeli parter na dodjeli Oscara, i kojima svjetski celebrityji posvećuju motivacijske poruke na Twitteru, a Neymar u svlačionici žica autograme, mladost rođena u sudačkoj nadoknadi socijalizma ili već duboko u samostalnoj Hrvatskoj, koja ne pamti ni Domovinski rat, a kamoli Jugoslaviju – ”što su pačja govna jeli dok se ratovalo”, kako bi rekao Šijanov ponosni veteran Aleksa Simić – odjednom zajedno sa šlager-pevačem pjevaju ”Loša bila četres’ peta, rasula nas preko svijeta”!

Loša bila 1945?!? Pa sunce li vam jebem balavo, rekao bi čiča Aleksa.

Kad na poziv hrvatskog selektora Zlatka Dalića i kapetana Luke Modrića u autobus ulazi šlager-pevač, remake Šijanovog filma dalje se snima sam, sa sve čuvenim Kovačevićevim replikama, koje već gotovo četrdeset godina funkcioniraju kao narodne poslovice i ortopedska pomagala živog urbanog jezika

Realizirani i uspješni mladi ljudi koji svoj kruh sa sedam nula zarađuju diljem Zapadne Europe – od dvadeset tri hrvatska reprezentativca, samo dvojica igraju u HNL-u – kukaju i leleču kako ih je tragična 1945. rasula preko svijeta!

U šokantnom raspletu ove komedije apsurda saznali smo tako da su Modrić i društvo te ”loše četrdeset pete” jedva izvukli žive glave na Bleiburgu, pa se ”rasuli preko svijeta”, od Reala, Barcelone i Atletica preko Intera i Juventusa do Liverpoola i Eintrachta, da bi se onda, nikad ne zaboravivši svoje ”gene kamene”, nakon pune sedamdeset tri godine autobusom ”Krstića i sina” vratili natrag u rodni kraj.

Pa niz brčić onima što ovih dana zajebavaju francusku reprezentaciju svu od crnaca i mulata, pjevaju Thompsonov nacistički šlager: ”Plave krvi, bijela lica, rađaju se nova dica.”

Nema u nas, niti je, rekoh, ikad vele bilo, ni talentirane pameti ni pametnog talenta. I dok se u Šijanovom originalu putnici iz blatnjave srpske provincije voze u Beograd taman da dočekaju njemačke avione i početak rata, u ovoj se urnebesnoj inverziji bogate zvijezde ravno s postolja svjetskih viceprvaka voze u blatnjavu provinciju, taman da dočekaju savezničke avione i kraj rata.

Ljepše i snažnije alegorije naše propasti od putešestvija ZET-ova autobusa ”Dalić i sin”, koje smo u realnom vremenu pratili na Hrvatskoj televiziji – sve od svjetskih naslovnica i breaking newsa preko aerodroma Dr. Franjo Tuđman do Jelačićeva trga, od 2018. preko 1991. do 1945. – nema niti će biti.

Poput originala, nema u to nikakve sumnje, i novi ”Ko to tamo peva” – ”Povratak Jedvaja”, ”Imperija uzvraća slobodni udarac” ili kako se već zove – zauzet će svoje mjesto u leksikonu nacionalne opće kulture: legendarni ZET-ov crveno-bijeli otvoreni autobus, kojim su hrvatski reprezentativci pet sati tumarali zagrebačkim avenijama i donjogradskim vukojebinama, čekat će restauraciju u hangarima Jadran filma, a ljudi će i trideset-četrdeset godina kasnije ponavljati besmrtne replike svojih omiljenih junaka.

Pa niz brčić onima što ovih dana zajebavaju francusku reprezentaciju svu od crnaca i mulata, pjevaju Thompsonov nacistički šlager: ”Plave krvi, bijela lica, rađaju se nova dica”

Citirat će se Milan Bandić kako poput Bate Stojkovića s tefterom i plajvazom stoji oslonjen na ogradu zakrčenog Mosta slobode, ”Da se ja pitam, ja bih proterao autobus ovuda”, i Dalićeva besmrtna ”Vozi, Miško!”, i Kolinda Grabar-Arnerić u zagrljaju s mokrim francuskim predsjednikom i Putinovo ”I tata bi, sine”, i propali provincijski biznismen Tomo Horvatinčić, koji baš poput čiča Alekse uvrijeđeno viče na Izvršni odbor HNS-a, ”Ko bre sirotinja? Jel ja?! Daj pet karata!”, i propali provincijski režiser Dolenčić, kad užasnut Thompsonovom pojavom na pozornici prijeti, ”Dalje nećeš moći, oranje ne smeš da mi gaziš!” i ”Samo preko mene mrtvog!”, pa traži kabel mikrofona i viče svojim tehničarima ”Buši, hahaha, buši!”

Ili pak ona ključna, divna Thompsonova: ”Ti nemoj da vređaš, ja sam šlager-pevač!”

(Prenosimo s portala Novosti).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• U vrtlogu izazova i strasti
• Mjesto prebijanja
• Haos u kafani “Kod Herodota”
• Blitvari i Scouseri
• Finsko pitanje u BiH
• Genocidnost palanke
• Croatian Independent Army
• Čekajući drugi broj
• Nevjerojatna priča gospodične Ane
• Karniše za željeznu zavjesu

» Svi tekstovi ovog autora