Ivana Šojat
Ništa se ne događa preko noći. Stanja nisu zrna graha koja isklijaju u čaši vode, dok spavamo. Dugo se društvena ledina pripremala za ovo u što smo zagazili. Dugo se oralo, tanjuralo, drljalo. Jer, tihom, potmulom nezadovoljstvu dugo treba da stasa u bijes.
Naime, zapanjujuće dugo ljudi mogu bez pogovora svakog jutra ustajati i odlaziti na posao (ako imaju posla) koji će im donijeti plaću koja će im omogućiti da financijski izdrže polovicu mjeseca. Ljudi se prilagode na sve (ne)uvjete, nauče žonglirati, pretakati iz šupljeg u prazno.
Čak i ako to pretakanje iz šupljeg u prazno, s jedne kreditne kartice na drugu, donosi dobit onima koji su uvijek u dobiti, a njih sve dublje zakopava u stanje najpodmuklijeg, financijskog ropstva iz kojeg većina neće izaći do smrti, budući da će se u mirovini mnogi spustiti debelo ispod granice siromaštva.
Iako prividno, iz mjeseca u mjesec, raste prosječna plaća u Hrvata, ta prosječna ptica-rugalica zdravom razumu u pretakanju većinski zapravo predstavlja one koji jedu kiselo zelje ili samo moče dva dana star kruh u kiselkasti ”toč”, a manjinski one koji kusaju meso.
Medijski se sve može odraditi. Već smo imali itekako prilike vidjeti kako se to ”radi”. Ljude se uvijek može preko noći pretvoriti u štakore. Ako je dobar PR i ako nema jata crnih labudova
Većini ljudi plaće stoje zamrznute u vremenu. Stoje i gledaju kako cijene skaču, kako kao na trampolini u nebesa odlaze cijene svega prijeko potrebnog za život. Glođu si nokte do krvi dok strepe pred veličanstvenim uzletom cijena energenata, pitaju se kako će sljedeće zime izgledati crne kronike, koliko će ljudi u svojim ledenim domovima poumirati od smrzavanja.
Dovitljivost ima sve manje prostora, uključuje se zdravorazumski alarm pred bjelodanim sumanutostima i nepravdama, buja dosje o raskoracima u tretiranju dužnosnika i ”običnih smrtnika”. A čovjeku možeš reći štošta, samo mu nemoj reći da je glup, samo ga nemoj praviti budalom.
Paradoks u kojem živimo sustavno je ruganje zdravoj pameti. Sve češće, poput leševa koji su se oteli betonskim blokovima s kojima su bačeni u vodu, na površinu isplivavaju sumanute priče o povlasticama dužnosnika koji su u ovoj državi povlašteni već samim svojim položajem, plaćama i financijskim benefitima koje su ”zaslužili” služenjem narodu.
Oni, naime, služe narodu, pa im (valjda logično) narod koji sam sebi mora osigurati stambeni smještaj (plaćanjem najamnine ili rata stambenih kredita) treba kroz poreze i prireze plaćati ”smještaj dostojan čovjeka”, dok za taj narod trpe daleko od svojih prebivališta, dok za govornicama lome jezik na materinjem jeziku (ah, te trodiobe!), na hladnoći, kiši, ljetnoj jari polažu vijence na razne grobove, triput boje tunele, grade roštilj-sale za sve ljude dobre volje, trguju dionicama, unazađuju željeznice, ne odustaju od teških svojih rabota čak ni kad se svijet oko njih ruši.
A ”narod” gleda u nevjerici i više ne zna kako bi artikulirao razlog bijesa koji u njemu buja, pa se traljavo dohvati, recimo, obaveze nošenja maski, pa malo larma, spominje djecu koju ne da, premda zna da su ta djeca odavno osakaćena na druge načine, drukčijim nepravdama zbog kojih im roditelji (između ostalog) banalne tenisice kupuju na rate i (ako imaju nesreću da su iz provincije, a imaju pametno i ambiciozno dijete) studentski sobičak u metropoli plaćaju triput više nego dužnosnici skromni dužnosnički stan od stotinjak kvadrata…
Potmulo klokoće bijes koji se nije rodio preko noći, kojeg nije pokrenula isključivo ova pandemija
Potmulo klokoće bijes koji se nije rodio preko noći, kojeg nije pokrenula isključivo ova pandemija.
Ljudi su bombardirani psihozama sa svih strana, tiranijama koje od ljudi zahtijevaju pridržavanje normi: uz tiraniju sreće koju su nam nametnule društvene mreže, preko tiranije vječno mlade ljepote, materijalne uspješnosti pojavila se sad dijametralno suprotna kategorija: puko preživljavanje koje nas sunovraća na tvorničke postavke lišene dodanih vrijednosti. Od 1. travnja, pa do dugo u zimsku mrzlu noć.
I ljudi pucaju. Kao kokice. Djeca (zapravo ljudi od 30, 40 godina) koja iz nekog razloga nisu nikad napustila roditeljski dom sad ubijaju roditelje, ljudi se u banalnim svađama bodu noževima, roditelji ubijaju nejaku djecu, ljudi se samoubijaju, odlaze, nestaju, gutaju pilseve za spavanje, protiv depresije, bolova, rokaju se drogama, sve više loču i ulice su pune ”unučića” odbačenih usput, tijekom ”putnih” opijanja.
Ukratko: osim plaća, sve je u porastu. Uzorana je ledina za sjetvu nekog zla. Kojeg se netko zlurad već dosjeti.
Medijski se sve može odraditi. Već smo imali itekako prilike vidjeti kako se to ”radi”. Ljude se uvijek može preko noći pretvoriti u štakore. Ako je dobar PR i ako nema jata crnih labudova.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Penava ne odaje počast mrtvima već želi o(p)stati na vlasti
- Afekt je kriv za sve za čime posežu psihopati i nasilnici
- Kolektivno ljubi totalitarno, voli mitove
- Stvorili smo instant-društvo, šuplje, bez sadržaja
- Da je zakon pisat’ lako, zakon bi pis’o sva’ko
- Zaustavimo psihopate koji dovode u opasnost ljudske živote
- Svijet kao kolektivna svijest u ambisu povratka divljaštvu
- Važne su igre. I kruh. Osobito ako nas uskoro zaskoči glad
- Civilizacijski se obrušavamo u ambis
- Matijanićev kraj čudovišno progovara o našem društvu