Mogu li ja kao kršćanka biti i liberal?

Danas, kad u Hrvatskoj svjedočimo jačanju konzervativnih strujanja u Crkvi i društvu koja prate ritam većine postkomunističkih zemalja i nastojeći biti branom pred (post)modernitetom i liberalnom građanskom demokracijom, na globalnoj razini svjedočimo dubokoj krizi i liberalizma i kršćanstva istovremeno.

S obzirom na to da su liberalizam i kršćanstvo od početaka liberalne misli u turbulentnim odnosima i površnom promatraču se čine prirodnim protivnicima, očekivalo bi se da kriza jednog ide u prilog drugome.  Međutim, to nije tako, niti je tako bilo je u cijeloj povijesti odnosa liberalne i kršćanske misli.

Slabljenje građanskih vrijednosti dovodi do slabljenja kršćanstva u smislu heterogenosti, pluralizma i razvoja teološke misli, pa i do pada kvalitete i autentičnosti življenja kršćanskih vrednota, a statistički gledano u pozitivnoj je korelaciji i s opadanjem broja crkveno sklopljenih brakova i svećeničkih i redovničkih zvanja.

Neki sociolozi smatraju da je početak liberalizma upravo prosvjetiteljstvo i Francuska revolucija, drugi dio sociološke zajednice smatra da mu začetke treba tražiti u renesansi i pokretu reformacije, dok treći dio smješta početke liberalizma u prvo kršćanstvo, ali i antički stoicizam smatrajući ih humusom na kojem je nikla misao o slobodi kao prvom i neprikosnovenom načelu svakog liberalizma, ma kako se on u intelektualnoj teoriji i društvenim okolnostima mijenjao i poprimao različite oblike

Dva naizgled ”prirodna neprijatelja” u simultanim su krizama na tlu Europe. No, to nije paradoks, jer slojevit pogled u liberalizam i kršćanstvo ukazuje na duboke poveznice između njih, za razliku od politikantskih i ideologiziranih antagonizama koji se svjesno produciraju od strane svjetovnog i crkvenog mainstreama u borbi za teritorij i moć.

Iako je vrlo teško točno utvrditi sam početak filozofije liberalizma zbog njegove mnogostrukosti kako u teorijskoj potki, tako i u društvenoj pojavnosti koja je kapilarno prožela gotovo sve ljudske djelatnosti, pa ni znanstvenici tu nisu u potpunosti usuglašeni – sasvim je sigurno da njegove misaone klice počinju nicati davno prije nego što se ime ove moćne društvene ideologije pojavljuje na obzoru.

Liberalizam nikada nije bio neki čvrst i jasan ideološki sustav, već više opći misaoni okvir u koji su se ulijevale brojne slobodarske ideje i razmišljanja.

Neki sociolozi smatraju da je početak liberalizma upravo prosvjetiteljstvo i Francuska revolucija, drugi dio sociološke zajednice smatra da mu začetke treba tražiti u renesansi i pokretu reformacije, dok treći dio smješta početke liberalizma u prvo kršćanstvo, ali i antički stoicizam smatrajući ih humusom na kojem je nikla misao o slobodi kao prvom i neprikosnovenom načelu svakog liberalizma, ma kako se on u intelektualnoj teoriji i društvenim okolnostima mijenjao i poprimao različite oblike.

Novozavjetni kršćanski izričaj donosi izričit duhovni subjektivizam upravo preko transcendencije osobe kojom ona nadilazi nacionalne, društvene i  povijesne uvjetovanosti (Kol 3:11) i koji je temelj ljudskog dostojanstva i slobode, te biva nadahnućem za kasnije teološko i filozofsko promišljanje ljudske osobe kao potpune i samodostatne u smislu samoodređenja neovisno o društvenom položaju, nacionalnosti i političkom okružju u kojem se nalazi.

Toma Akvinac tu slobodu podcrtava smatrajući kako se osoba ima pravo suprotstaviti svakoj vlasti ( i kraljevskoj i crkvenoj) ukoliko ona ne bude radila po načelu najveće dobrobiti zajednice ili ugrožava ontološko dostojanstvo ljudske osobe.

Danas, kad u Hrvatskoj svjedočimo jačanju konzervativnih strujanja u Crkvi i društvu koja prate ritam većine postkomunističkih zemalja i nastojeći biti branom pred (post)modernitetom i liberalnom građanskom demokracijom, na globalnoj razini svjedočimo dubokoj krizi i liberalizma i kršćanstva istovremeno

Nadalje, razum kao drugi temelj liberalizma također je u filozofskoj misli Tome Akvinca naglašen. Dapače, Toma Akvinac je izraziti pobornik skladnog odnosa vjere i razuma i u svojim raspravama skreće pozornost na misaone stranputice kako naturalizma, koji smatra da iznad empirije i prirode nema druge stvarnosti, tako i fideizma, koji odriče prirodi prava i dovodi u pitanje vladavinu prirodnih zakona.

Razum, koji za Akvinca ima krucijalnu ulogu, temelj je definiranju filozofije kao zdravorazumske djelatnosti, ali i  razradi Akvinčeve filozofije politike u kojoj je naglašena misao kako i život pojedinca u političkom sustavu i upravljanje tim istim sustavom treba biti utemeljeno na zdravom razumu.

Stoga, kad se osvrnemo na današnje sukobe suvremenih naturalista – prirodoznanstvenika, pogotovo okupljenih u misaonu zajednicu modernih skeptika i i novovjekih fideista, u bizarne pokrete za povratak naravnom zakonu i negaciju znanstvenih dostignuća, i pritom čujemo politički poziv na zdrav razum i politiku zdravog razuma, vidimo da se ništa fundamentalno nije odmaklo od stvari koje je Akvinac misaono riješio još u 13. stoljeću.

Liberalizam se kao vrlo heterogen misaoni pokret u svom usponu susreo s isto tako vrlo heterogenim kršćanstvom, ne samo po broju denominacija već i po različitosti kršćanskih praksi unutar iste denominacije.

Tako je i kršćanstvo različito reagiralo na liberalizam. Katolištvo, u vrijeme uspona prosvjetiteljstva vrlo moćno u svjetovnim pitanjima i patronatu nad znanošću, umjetnosću i svim društvenim djelatnostima, odmah mu se suprotstavilo.

Protestantizam je pak, odmah prigrlio liberalnu doktrinu – čak i u mislima J. Lockea nalazimo moral usađen u ljudsku narav od Boga kao temelj odgovornog upravljanja i djelovanja, a osnivači SAD-a su bili više nalik vjerskim fundamentalistima nego prosvijećenim sekularistima.

Često ćemo od uvjerenih liberala čuti kako je preduvjet napretka liberalne države obračun s ”kršćanskim nazadnjaštvom” i smještanje vjere u privatnu sferu

Razum, kao jedan od stupova liberalne doktrine, kalvinizam je ugradio u vlastiti nauk.

Pravoslavlje se do danas, u smislu doktrinarnog odgovora, nije u punini susrelo s liberalizmom.

Liberalizam je, kako je razvidno iz ”L’ Histoire intellectuelle du liberalisme” P. Manuta, imao više problema sa slobodom i kako je ispravno delegirati, nego s neslobodom.

Nakon Francuske revolucije zaglavio je u krvavim odmazdama neistomišljenicima, a u razdoblju Vergone francuski je unitarizam nasilno i potpuno suprotno temeljima liberalizma zatro dijalektalnu i trubadursku baštinu ostavljajući trajne rane u francuskom društvu.

Bio je i pobornik kolonijalizma i ”sabirnih logora” za afričke domoroce.

Katolička je Crkva, pak, prihvaćanjem rimskog kanona kao temelja svog ustroja, utemeljenjem države Vatikan i osvajačkim križarskim pohodima sebe duboko iznutra sekularizirala davno prije pojave liberalizma kojemu spočitava sekularizaciju i počela se baviti svjetovnom moći i politikom, te je time na praktičnoj razini odmakla daleko od poimanja kršćanina kao slobodnog od svjetovne vlasti, nacionalne i bilo koje druge uvjetovanosti.

Sukob liberalizma i Katoličke crkve nikad nije bio sukob oko vjere, već oko prevlasti u svijetu, a to je i danas.

Često ćemo od uvjerenih liberala čuti kako je preduvjet napretka liberalne države obračun s ”kršćanskim nazadnjaštvom” i smještanje vjere u privatnu sferu.

Marcello Pera, talijanski filozof i liberalni političar, ističe kako slobodno tržište, neovisno sudstvo i mala, a efikasna država nisu dovoljni za opstanak liberalne demokracije

Od kršćana ćemo pak čuti da je temelj obrane naše civilizacije obračun s liberalizmom koji rastače sve vrijednosti.

U vezi s obračunom u krivu su i jedni i drugi. Marcello Pera, talijanski filozof i liberalni političar, ističe kako slobodno tržište, neovisno sudstvo i mala, a efikasna država nisu dovoljni za opstanak liberalne demokracije.

Bez nepovredivosti ljudskog života, slobode ljudske osobe od svake svjetovne vlasti koja bi radila protiv njenog dostojanstva i suosjećajne brige prema slabijima liberalna demokracija nema šanse za opstanak.

Ljudska prava kakva danas žestoko branimo iznikla su iz kršćanske misli. Katolici bi, pak, trebali priznati da je liberalizam, i onda kad je zaglavio u povijesnim stranputicama i birao neprimjerene metode, u svojim načelima uvijek branio vrijednosti koje su u svojoj biti kršćanske.

Treba li liberal biti vjernik? Ili ovako: mogu li ja kao kršćanka biti i liberal?

U smislu religijske prakse zacijelo ne, ali u smislu poštivanja vrijednosti i kršćanske kulture na kojoj je iznikao svakako da. Jer bez svog moralnog temelja liberalizam nije obranjiv, a tako ni zapadna civilizacija kakvu znamo.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Politika ”Mi ili oni” – suverenizam ili fašizam?
• Uništavanje šuma je ekocid i teški kriminal
• Kosturi u ormaru socijalnog glasačkog lena
• Kriza EU – kriza autentičnosti

» Svi tekstovi ovog autora