Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (6)

Logoraši su se svim silama borili da dođu na neko mjesto na kojem bi se bolje hranili i bili koliko-toliko sigurniji od likvidacija. Uostalom, većina je već pri dolasku mogla “slutiti da će onima koji se jave u neku struku život biti bar donekle zaštićen”.

“Ustaše nisu nasumce ubijali” zatočenike koji su radili na ciglani, u radionicama i logorskim kancelarijama (oni su, osim toga, dobivali bolju hranu, imali su bolje nastambe; sve u svemu, život im je bio nešto bolji). Tako je Erwin Miller postao kožarac lažući Miroslavu Filipović-Majstoroviću da je prije rata u Vinkovcima radio kod nekog kožara. Izidora Danona neki je njegov prijatelj postavio za kuhara s argumentom da je u vojsci bio kuhar, a on nikada nije služio vojsku. No lako “se snašao kao kuvar, jer za spremanje logorske hrane nije bilo potrebno nikakvo iskustvo”.

Milan Gavrić predstavio se kao zidar, iako o zidarstvu nije imao pojma. Tvrdio je da je bio prije rata zidar u Francuskoj, da se tamo neke stvari rade drugačije, pa da treba učiti od onih koji imaju iskustva kod kuće. Tako je naučio “glumiti iskusnog majstora”, a pomoćnicima je rekao da mu se obraćaju isključivo s “majstore”.

Jasenovac je bio mjesto u kojem je “sudbina ovakve ljude dovodila u suprotne tabore”. Igranje nogometa, izvođenje Male Floramye i slična događanja zapravo su dodatni pokazatelj monstruoznosti Jasenovca, a ne argument u prilog tezi kako je režim u logoru bio relativno blag

Čedomil Huber je “imao sreću da je dospio u šumsku grupu, koja se smatrala težim poslom, pa je imao pojačanu hranu”, dok pomoćni radnici u građevinskoj grupi ili oni logoraši koji su radili unutar logorskog kruga to nisu dobivali. Adolfu Fridrihu je dodijeljeno da se brine za krave na logorskoj ekonomiji, pa je “onda mogao ukrasti svaki dan barem litru mlijeka.”

Oni koji su imali mnogo iskustva, ali i životne mudrosti (poput Ante Cilige), znali su da je “od privilegija do smrti samo jedan korak”. Ciliga je vrlo dobro znao kako njegov položaj – “oslobođen od rada, s boljom hranom, s dozvolom pisanja i bez ikakvog sudjelovanja u upravi” vrlo nesiguran.

Slično je rezonirao i Čedomil Huber, koji se nećkao da postane kuhar, jer su kuhari, baš kao i ostali logoraši na privilegiranim mjestima, “bili stalno na nišanu logoraša i ustaša”.

Ante Ciliga objašnjava da je bilo i drugačijih strategija: “Zatočenici su vidjeli svoj spas u dva, na prvi pogled posve suprotna puta. Prvo, u ratnim porazima Osovine, a s njime i ustaša. Drugo, u stvaranju i držanju dobrih odnosa s ustašama, s Ustaškim zapovjedništvom logora!” Ovu je paradoksalnu situaciju jednostavno objasniti: “Samo uz stanovito suglasje zapovjedništva zatočenici su mogli dočekati živi konačni poraz Osovine.”

Neki su vidjeli spas u odlasku na rad u Reich. Međutim, golema većina logoraša nije se mogla dočepati takvih naoko privilegiranih mjesta.

Odnos logoraša i njihovih ustaških čuvara bio je ambivalentan. Ustaše i zatočenici govorili su istim jezikom, dijelili manje-više istu ili sličnu kulturu, događalo se da jedan dan komuniciraju, izmjenjuju misli, a drugi dan da zatočenik bude ubijen.

Jednu su večer ustaše uživali u kazališnoj predstavi koju je pripremila logoraška kazališna družina, smijali se njihovim vicevima, a onda su cijelu kazališnu družinu (izuzev jedne osobe) koji mjesec kasnije ubili. Maks Luburić vrlo je često razgovarao sa zatočenicima.

Dinko Šakić smijao se vicevima koje je za vrijeme logoraške predstave činio (i na njegov račun) logoraš Slavko Goldschmidt zvani Ćelo, ali je taj isti Šakić nešto kasnije Goldschmidta izdvojio za likvidaciju. Jedan dan ustaše igraju nogomet protiv logoraša, a već sutradan opet ih masovno ubijaju; ustaša Ante Zrinušić ubio je grupnika Slobodana Micića kad je, navodno, pokušao bježati, iako su dotad bili u dobrim odnosima – i “razgovarali prijateljski, pametno i ljudski”.

Ustaša Nikola Gagro zaklao je Karlu Kovačevića, “s kojim je više puta znao sjesti, razgovarati i šaliti se”. Aliju Jakića ubio je izvjesni Mario u Gradini, iako ga je Alija, poznajući ga otprije, molio da to ne čini, da neka ga pusti da pobjegne, da bježe zajedno itd. Mario kasnije pravdao se da je morao izvršiti zapovijed.

Logoraši su se svim silama borili da dođu na neko mjesto na kojem bi se bolje hranili i bili koliko-toliko sigurniji od likvidacija. Uostalom, većina je već pri dolasku mogla “slutiti da će onima koji se jave u neku struku život biti bar donekle zaštićen”

Sve u svemu, Jasenovac je bio mjesto u kojem je “sudbina ovakve ljude dovodila u suprotne tabore”. Igranje nogometa, izvođenje Male Floramye i slična događanja zapravo su dodatni pokazatelj monstruoznosti Jasenovca, a ne argument u prilog tezi kako je režim u logoru bio relativno blag.

S druge strane, takvi prisni odnosi znali su biti na korist logoraša – naprimjer košarači su morali odlaziti po šibe u obližnje šume, pa su tako dolazili u kontakt s tamošnjim seljacima. Uz punu suglasnost ustaša koji su ih pratili košarači su seljacima donosili odjeću pobijenih logoraša (jer je seljacima manjkalo odjeće), a oni bi zauzvrat dobivali “jaja, sira i slanine”. Ustaše, kojima nije trebalo ni hrane ni odjeće, uzimali bi od seljaka novac, pa su tako svi nalazili svoj interes.

Egon Berger u logoru “nije znao što znači plakati ili se smijati”, jednostavno se čovjek liši emocija. Ali, ipak – kada je u siječnju 1942. grupa logoraša napuštala Jasenovac III, uopće i ne znajući kamo ide, “svi su bili uzbuđeni što ostavljaju ovo grozno mjesto (…) Netko se čak i smije, i to glasno! Smijeh u Jasenovcu?!”

Smijeh je bio tako rijetka pojava da je Erwin Miller isticao kako se već spomenuti David Abraham i u Jasenovcu, baš kao i u predratnim vremenima, “neprekidno smješkao i pravio viceve”.

Sarajevski farmaceut Sado, koji je radio u logorskoj bolnici, bio je “vječno nasmijan i dobre volje, tješio je bolesnike, mada mu je logor progutao ženu i dijete”. Slavko Goldschmidt-Ćelo predvodio je logoraše koji su pričali “kanibalske viceve”, pa su oponašali “Maričića kako cinički govori i sliježe ramenima kada ubija pištoljem” ili kako “Rašid Užičanin prevlači nožem preko grkljana žrtve” ili su oponašali “izraz straha na licu žrtve ili kako se svi ukrute pred smrt”.

A dr. Pavao Spitzer smogao je snage smijati se čak i na vlastiti račun – naime Ljubo Miloš u Jasenovac je doveo svoju majku, koja je bila srčana bolesnica, pa je priprijetio Spitzeru da će ga “objesiti ili živa na komadiće isjeći” ako mu majku ne izliječi.

Spitzer je ustvrdio kako “u životu nije vidio takve užasne srčane mane” i onda komentirao kako “ne razumije da baba živi s takvim srcem i još se dokoturala ovamo samo zato da mene radi nje zakolju!” Čak i takav humor izazivao je smijeh, možda i pozitivnu energiju i na groteskan način razbijao monotoniju logoraškog života te kontrapostirao jezi koja je bila posvuda.

Taj je smijeh često bio pomiješan s crnim humorom, jer je smrt ipak bila preblizu. Baš kao što se među zatočenicima od kraja 1941. “odlazak u Đakovo” crnohumorno upotrebljavao kao šifra za likvidaciju, tako je od jeseni 1942. u njihov jezik ušao još jedan termin za tragedije te vrste: branje šljiva. Zastavnik Jerolim Maričić na jednom je nastupu pozvao “starije i fizički slabije” logoraše da se jave za branje šljiva u Međeđi (u jedno od nedalekih “očišćenih” srpskih sela – op. a.).

“Ovo je lakši rad, mladi i jaki ne mogu u Međeđu. Oni ostaju na nasipu.” Iako se moglo pretpostaviti da Maričić “cinično laže”, jer se “želi riješiti balasta”, odmah se javilo stotinjak ljudi, jer je “ipak tinjala nada da ne laže”. Nakon dosta oklijevanja javili su se i drugi, pa je u koloni, u kojoj su se “ljudima vezale ruke na leđima oštrom žicom”, ubrzo bilo petstotinjak ljudi.

Dinko Šakić smijao se vicevima koje je za vrijeme logoraške predstave činio (i na njegov račun) logoraš Slavko Goldschmidt zvani Ćelo, ali je taj isti Šakić nešto kasnije Goldschmidta izdvojio za likvidaciju. Jedan dan ustaše igraju nogomet protiv logoraša, a već sutradan opet ih masovno ubijaju; ustaša Ante Zrinušić ubio je grupnika Slobodana Micića kad je, navodno, pokušao bježati, iako su dotad bili u dobrim odnosima – i “razgovarali prijateljski, pametno i ljudski”

Naravno, svi su likvidirani.

Da bi uopće mogli sve te strahote psihički savladati, neki su logoraši nastojali pošto-poto očuvati barem komadić nekadašnjeg života: primjerice Erwin Miller opisuje kako je “u Kožari vladao red, pa su stvari koje je logoraš čuvao bile čiste, pogotovo odijela koja su visjela iznad ležaja, kao i sve one očišćene i izglancane cipele, napunjene papirima da ne izgube oblik. Jedan je logoraš čak i kravate čuvao!”

No logoraši nisu izgubili osjećaj poštovanja jedan prema drugome, pa su braća Jakov i Ignatz Rosenzweig svog prijeratnog šefa Aleksandra Martona, tridesetih godina vlasnika tvornice kože u Vinkovcima, u Kožari i dalje zvali “šefe”.

I Primo Levi naširoko opisuje tu dimenziju logorske strahote.

Erwin Miller je “vrlo često znao poželjeti osamu, kako bi razmišljao, sanjario”, pa se u Kožari “zavlačio u burad” koja je služila “za ispiranje koža”! Milka Riffera od potonuća u posvemašnju letargiju spašavale su slike šestogodišnje kćeri Dore. A onda, tvrdi Riffer, kovale su se i “najsmjelije osnove o bijegu, o organiziranju ustanka, o trovanju svih ustaša, o dizanju logorskih zgrada dinamitom u zrak. Logoraši su sanjali snove o intimnoj prošlosti i o čarobnoj budućnosti.”

(S dozvolom autora donosimo feljtonizirani ulomak “Na to se navikava ne čovjek, nego logoraš”, str. 275 i ss. iz VI. poglavlja ”Mučenje, umiranje, smrt” impresivne i sveobuhvatne knjige prof.  Ive Goldsteina ”Jasenovac”, Fraktura, Zaprešić, 11/2018.).

(Nastavlja se).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (7)
• Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (5)
• Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (4)
• Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (3)
• Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (2)
• Mučenje, umiranje i smrt u Jasenovcu (1)
• Gordan Jandroković nema što tražiti u Jasenovcu!
• Plenković ništa nije naučio od Adenauera i de Gaullea
• Tragedija djece s Kozare – istina o krvavoj brutalnosti ustaša

» Svi tekstovi ovog autora