Tomislav Šola
Kapitalizam je realnost, vjerojatno i varijanta nekog prirodnog poduzetništva, ali – on ne mora biti opscen. Suvremena literatura je prepuna izraza koji ta devijantna stanja opisuju kao: korporatizam, crony capitalism, klijentelizam itd.
Zanimljivo, za razliku od očekivanja, ”nevidljiva ruka tržišta” je omogućila ove razočaravajuće anomalije umjesto samoregulacije i prosperiteta.
Zašto se to tiče muzeja?
Zato jer će osiromašena država, premrežena korupcijom vjerojatno imati direktore muzeja koji odgovaraju nositeljima moći, a ne struci, pa u konačnici i korisnicima. Vjerojatno će se i kustosi zapošljavati ”preko veze”, a ne zato jer su diplomirali studij upravljanja baštinom ili imaju posebnu motivaciju i talent.
Osiromašena država, prisiljena na restrikcije, po nekom pravilu najprije zakida kulturu smatrajući je potrošnjom. Ne pomaže ni ekonometrijska argumentacija koja dokazuje golemu ”meku moć” kulture i baštine. Čak ne pomažu ni paradoksalni dokazi monetizacijskog potencijala kroz komercijalizaciju kulture.
Korupcija, pljačka javne imovine i izostanak vladavine prava su put u bankrot vrijednosti i osiromašenje resursa.
Osiromašena država, prisiljena na restrikcije, po nekom pravilu najprije zakida kulturu smatrajući je potrošnjom. Ne pomaže ni ekonometrijska argumentacija koja dokazuje golemu ”meku moć” kulture i baštine. Čak ne pomažu ni paradoksalni dokazi monetizacijskog potencijala kroz komercijalizaciju kulture
Ako poduzetni pojedinci i privatna poduzeća imaju priliku nekažnjeno, zbog lakog i nerazmjernog profita upropaštavati kulturna ili prirodna dobra, onda je posve malo vjerojatno da će muzeji moći u svojim postavima ili bar u svojim povremenim izložbama pokazati sadašnje stanje ili neke bivše indikativne grijehe prema baštini.
Muzej koji je prisiljen govoriti samo o prošlosti i u prošlosti, prestaje biti relevantan za sadašnjost i postaje građanima neupotrebljiv.
Mitomanija i senzacionalizam su društvene bolesti, posebice kad se društvene elite trse vladati ”masama” bez ekonomskih ili političkih argumenata, kad ne mogu ponuditi blagostanje i slobodu. To je globalni problem. Moderni mitovi, medijske predstave heroja i proizvodnja unosnih masovnih fascinacija su zato dnevna stvarnost građana.
Zašto je to pak važno muzejima?
Pored tako poduprte kakofonije atraktivnih sadržaja, diskretna ponuda muzeja (zato jer je istinita i nepatvorena), ima malo šansi. Legitiman odgovor muzeja su tzv. block-buster izložbe, atraktivni must događaji koji, kao i ”Noć muzeja”, uspijevaju na kratko mobilizirati značajnu publiku.
To iznuđivanje atraktivnosti dogodilo se i prema kulturnim industrijama, dogodilo se sportu, dogodilo se u nekoj mjeri svim profesijama. Cijena je gubitak gustoće kvalitete, njena svakodnevica i korisnici koji su, paradoksalno, i razmaženi a istovremeno bez kriterija. To je ustvari ne-publika.
Ni knjiga ni slika ni kompozicija ni izložba ne traju dugo – pretvoreni u senzaciju. Buket rezanog cvijeća je ukras, ne priroda. Takav, ne zamjenjuje vrt niti park.
Svijet bez kvalitete kojeg smo po cijenu zdravlja upoznali kroz propast kvalitete hrane, vode i zraka, tiče se uvijek svega. Identitet je poželjan, ali možda nije atraktivan. Izraziti nacionalizam je kič identiteta, ali se dade učiniti atraktivnim.
Muzeji su tu da nam budu uzdanica na vašaru taštine i iluzija, da nas, recimo, sačuvaju od bijesa i mržnje, okane prečaca i improvizacija tamo gdje je potrebna dobra obaviještenost i plemenit um.
Na kraju neopreznog trošenja identiteta za potrebe turizma ili politike uvijek će postojati potreba da se pronađu argumenti neke vjerodostojne koherentnosti. Ne bi valjalo da svoj identitet moramo rekonstruirati na način na koji arheolozi sastavljaju komade razmrvljene keramike.
Živimo u zanimljivim vremenima. Čini se da se nikad u povijesti nije čovjeku-pojedincu toliko puno obećavalo i, razmjerno tome, tako malo davalo. San o bogatstvu i petnaest minuta svjetske slave postao je ilustracija industrije iluzija koja obuhvaća sve ostale industrije.
Ayn Rand, američka spisateljica i filozofkinja je, mislili su čitatelji, simbolički poticala stvaranje ideala izuzetnog, kreativnog pojedinca, ali tko je pomnije pročitao, – bilo je već tada (1960-ih) riječ o upravo ovom što imamo: 1 posto bogatih koji prave svijet po svojoj mjeri.
Opsceno, basnoslovno skupe zvijezde iz sporta i show businessa su samo nadrealna logička spona između te šačice svjetskih milijardera koji vladaju svijetom i milijardi ostalih stanovnika Zemlje koji, što milom što silom, slijede njihov jednosmjerni plan bez alternative.
Za takav svijet baština bi trebala biti više od znanja, a muzeji više od znanstvenih institucija. Kad su najbolji, muzeji (i ostale institucije javne memorije) su svijest zajednice u kojoj postoje, a kad bi se prometnuli u stvarnu profesiju, nešto kao javno zdravstvo, postali bi savjest društva.
Kapitalizam je realnost, vjerojatno i varijanta nekog prirodnog poduzetništva, ali – on ne mora biti opscen. Suvremena literatura je prepuna izraza koji ta devijantna stanja opisuju kao: korporatizam, crony capitalism, klijentelizam itd
No savjest uvijek ima manje ili više otvorene aspiracije da upravlja sviješću, odnosno postupcima pojedinca ili zajednice koja je posjeduje.
Uz javno zdravstvo, javno obrazovanje i javnu znanost valjalo bi imati i sustav institucija koji skrbi o javnoj memoriji: da je prepoznaje, izabire, sabire, proučava je, skrbi za nju i posreduje ju zajednici.
Kibernetičari će s pravom prepoznati u tome ideju norme, a kulturolozi i pravnici samo potrebu za setom kriterija koji prate društvene promjene i istovremeno su njihov dio.
Na Zapadu je smatrati slične ideje restauracijom socijalizma, postalo pitanje neke lojalnosti prema neoliberalnom kontekstu. Socijalizam je nepovratno propao u spontanoj suradnji svjetine i birokrata – zbog gotovanstva i nebrige prvih i korupcije potonjih.
Kao projekt idealnog društva i dalje će ostati inspirativna utopija. Sve što su društvene utopije ionako oduvijek predlagale jest samo pravedno, zdravo društvo koje počiva na solidarnosti prema drugima i prema prirodi.
U današnjem proxy-totalitarizmu, zapravo nekoj vrsti ohlokratskog privida (državi kojom vladaju mase, rulja, svjetina), mnogi se osjećaju ugroženim već spominjanjem ”države blagostanja” kao poželjnog društvenog okvira (pa unekoliko) i cilja muzeja; ako predavač javno spomene tu sintagmu, treba biti spreman na neugodne komentare ili nezadovoljstvo organizatora.
Nevidljiva ruka tržišta se, jasnom logikom ugroženih interesa stvarnih nosilaca moći, pretvorila u ruku neoliberalnog javnog mnijenja.
Tako, paradoksalno, oni kojima su bila namijenjena obećanja o progresu, sami nalaze načina da izdaju protumače kao neke nove okolnosti (nepredvidive) slobode – a nova suprotstavljanja su dio te iluzije.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Živimo u carstvu mitomana, managera, mediokriteta i amatera
- Političarima je kultura ”šminkeraj” ili ”bankomat”
- Uloga baštine u građenju nacionalnog identiteta (11)
- Uloga baštine u građenju nacionalnog identiteta (10)
- Uloga baštine u građenju nacionalnog identiteta (9)
- Uloga baštine u građenju nacionalnog identiteta (8)
- Uloga baštine u građenju nacionalnog identiteta (7)
- Uloga baštine u građenju nacionalnog identiteta (6)
- Uloga baštine u građenju nacionalnog identiteta (5)
- Uloga baštine u građenju nacionalnog identiteta (4)
