autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • KULT NEREAGIRANJA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Otoci žive u bipolarnom ritmu na kojeg se teško naviknuti

Autor: Jelena Dunato / 30.10.2022.

Jelena Dunato

Zamislite sliku: na krševitim se obroncima srebrni maslinici povijaju pod naletima škure bure, oblaci se kovitlaju nebom, gurajući ionako kratak dan u preranu noć. U dubokom zaljevu, zaštićen od valova, spava stari grad. Kamene ulice posoljene burom su ledene i puste. Da nema javne rasvjete i pokoje tende kafića, slučajni prolaznik mogao bi pomisliti da je greškom upao u vremeplov: mogao bi biti u osamnaestom stoljeću jednako kao i u dvadeset prvom. Čak su se i mačke, te čuvarice noćnih ulica, sklonile na toplo. Nigdje ni žive duše. [Read more…]

Filed Under: SVJETLOPIS Tagged With: Jadrolinija, Jelena Dunato, kafić, ljeto, muzej, Otoci, otok, Svjetlopis, trajekt, zima

Muzeji su tu da nas sačuvaju od bijesa i mržnje

Autor: Tomislav Šola / 06.10.2021.

Tomislav Šola

Tomislav Šola

Kapitalizam je realnost, vjerojatno i varijanta nekog prirodnog poduzetništva, ali – on ne mora biti opscen. Suvremena literatura je prepuna izraza koji ta devijantna stanja opisuju kao: korporatizam, crony capitalism, klijentelizam itd.

Zanimljivo, za razliku od očekivanja, ”nevidljiva ruka tržišta” je omogućila ove razočaravajuće anomalije umjesto samoregulacije i prosperiteta. [Read more…]

Filed Under: MNEMOZOFIJA Tagged With: bijes, kapitalizam, Mnemozofija, mržnja, muzej, Tomislav Šola

Živimo u carstvu mitomana, managera, mediokriteta i amatera

Autor: Tomislav Šola / 03.09.2021. Leave a Comment

Tomislav Šola

Tomislav Šola

Kapitalizam je realnost, vjerojatno i varijanta nekog prirodnog poduzetništva, ali – on ne mora biti opscen. Suvremena literatura je prepuna izraza koji ta devijantna stanja opisuju kao: korporatizam, crony capitalism, klijentelizam itd. Zanimljivo, za razliku od očekivanja, ”nevidljiva ruka tržišta” je omogućila ove razočaravajuće anomalije umjesto samoregulacije i prosperiteta. [Read more…]

Filed Under: MNEMOZOFIJA Tagged With: baština, kultura, Mnemozofija, muzej, Tomislav Šola

Političarima je kultura ”šminkeraj” ili ”bankomat”

Autor: Tomislav Šola / 23.08.2021. Leave a Comment

Tomislav Šola

Tomislav Šola

Ja sam duboko i dugo iz ”baštinskih” poslova: kustos, direktor, glavni urednik, profesor, konzultant… Već iza kustosovanja mi se činilo da je posao muzeja važniji no što se čini. Put uvida i dokazivanja je bio dug i zanimljiv. [Read more…]

Filed Under: MNEMOZOFIJA Tagged With: baština, kultura, Mnemozofija, muzej, Tomislav Šola

Muzej koji nas uči što je to kulturocid

Autor: Slavenka Drakulić / 01.07.2019. Leave a Comment

Slavenka Drakulić

Slavenka Drakulić

Početkom srpnja se u Londonu u Imperijalnom ratnom muzeju otvara izložba koja će predstaviti ratna razaranja kulturnih dobara. U središtu je Prvi svjetski rat u kojem je Njemačka uništavala francuske i belgijske katedrale, na primjer paljevina čuvene biblioteke u Leuvenu (dok, čini se, britanski kolonijalni kulturocid nije tematiziran). [Read more…]

Filed Under: ORBI ET POPULIS Tagged With: ISIS, kulturni genocid, Miodrag Jokić, muzej, NOB, Notre Dame, Orbi et populis, Slavenka Drakulić, UNESCO

Prva umjetnica svijeta

Autor: Miljenko Jergović / 14.12.2014. Leave a Comment

Pred kraj godine specijalizirani časopisi, ozbiljne novine, ali i prejeftini britanski tabloidi objavljuju liste najutjecajnijih, najmoćnijih, najboljih, ovakvih i onakvih, pisaca, umjetnika, kreatora slike svijeta. Kako u umjetnosti nema natjecanja, nema pouzdanih rejting lista, niti egzaktnih pokazatelja tko bi tu koga nadigrao, nadgornjao i nadvisio – čime se ozbiljni umjetnici ne bave ni u snovima, tako ovakve godišnje liste mogu zabaviti, ali i nagovijestiti kako bi stvari izgledale kada bi umjetnost bila sportska disciplina. Ali važnije od toga: ovakve liste nepogrešivo pokazuju koliko je ozbiljna firma koja listu sastavlja.

 

Art Review, na primjer, veoma je ozbiljna firma i adresa, časopis koji već godinama objavljuje pouzdane procjene o sto planetarno najutjecajnijih imena u svijetu likovnih umjetnosti i likovno-izvedbenih umjetnosti.

 

Ove godine, tako, na čelu liste našao im se Nicholas Serota, direktor svih Tate galerija i muzeja, slijedi David Zwirner, njujorško-londonski galerist, pa Iwan Wirth, također bjelosvjetski galerist, i Glenn Lowry, direktor MoMA-e.

Zašto baš Marina? I što je to u toj ženi da se barem četvrt stoljeća nalazi pri vrhu ovakvih lista, a da već punih četrdeset godina njezine akcije i performansi izazivaju reakcije, uglavnom iznenađenja, čuđenja i divljenja? Nije li ona predstavnik nečega što se u umjetnosti dogodilo jako davno, i što je u međuvremenu već stotinu puta demodirano, ne pripada trendovima, zaostalo je u vremenu, nije mu mjesto na naslovnicama utjecajnih magazina? Tako je, sve je istina, i upravo to pouzdan je znak da je Marina Abramović velika umjetnica našega vijeka

 

Da, galeristi i kuratori vladaju artom, to je dobro i tako treba biti, koliko god nas iritiralo, jer od toga u svijetu bez velikih ideoloških sustava, bez država-mecena i svijesti o povijesno-kulturnom kontekstu, upravo oni su, veliki i nedodirljivi galeristi i kustosi, brana od diletanata.

 

Na petom mjestu liste Art Reviewa, kao najutjecajnija umjetnica na svijetu, nalazi se Marina Abramović. Sedmi je Jeff Koons, kralj navodno osviještenog kiča, deseta je genijalna fotografkinja Cindy Sherman, petnaesti Ai Weiwei, šesnaesti Gerhard Richter, tridesetprva Isa Genzken – jedna od dražih umjetnica ovoga skromnog gledatelja i čitatelja, svojedobno Richterova žena, ili je, ipak, on bio samo muž Ise Genzken – tridesetšesti je Wolfgang Tillmans, tridesetdeveti Steve McQueen, četrdesetsedmi Hito Steyerl, šezdesettreća je Rosemarie Trockel.

 

Na devedesetčetvrtom mjestu je jedan od najdojmljivijih umjetnika današnjice, o kojemu bi prvom trebalo pisati kada se želi nešto reći o stanju na Bliskom istoku i o arapskome svijetu, Libanonac Akram Zaatari.

 

Na listi Art Reviewa se, kao što je i red, nalaze imena predsjednika i direktora Pompidou centra u Parizu, umjetničkog direktora Dokumente, kuratora venecijanskog bijenala 2015, direktora katarskih muzeja… Tu je neki moćan, bogat i zbilja utjecajan svijet, ali duboko i daleko ispod imena Marine Abramović.

 

Zašto baš Marina? I što je to u toj ženi da se barem četvrt stoljeća nalazi pri vrhu ovakvih lista, a da već punih četrdeset godina njezine akcije i performansi izazivaju reakcije, uglavnom iznenađenja, čuđenja i divljenja?

 

Nije li ona predstavnik nečega što se u umjetnosti dogodilo jako davno, i što je u međuvremenu već stotinu puta demodirano, ne pripada trendovima, zaostalo je u vremenu, nije mu mjesto na naslovnicama utjecajnih magazina? Tako je, sve je istina, i upravo to pouzdan je znak da je Marina Abramović velika umjetnica našega vijeka.

Mislim da je to bilo u Napulju, gledateljima je potpisala neku vrstu uvjerenja da je mogu ubiti. Sve što je radila, kad god bi radila, nudila je u zalog svoje tijelo, ime i osobu. Ali u potpunosti, bez ostatka. Hiljadu puta umirala je i rađala se, jedna Marina Abramović. To je tajna njezina utjecaja i njezine neusporedivosti. U njenom životnome i umjetničkom žanru postoje samo dva imena koja mogu stati u istu rečenicu s njom: Braco Dimitrijević, Ilija Šoškić

 

Svojedobno, u Veneciji, u predstavi balkanskoga baroka, pred kraj naših ratova iz devedesetih, satima je prala i ribala duge bijele kosti. Predstava je bila jednostavna i strašna, najganutljivija predstava rata obilježenog humanim preseljenjima i masovnim grobnicama. Kada bi se ti ratovi trebali svesti samo na jedan prizor, koji bi bio moguća metafora svih drugih slika, bio bi to prizor u kojem Marina Abramović pere balkanske kosti. Zato je ona velika.

 

Dvadesetak godina ranije, mislim da je to bilo u Napulju, gledateljima je potpisala neku vrstu uvjerenja da je mogu ubiti. Sve što je radila, kad god bi radila, nudila je u zalog svoje tijelo, ime i osobu. Ali u potpunosti, bez ostatka. Hiljadu puta umirala je i rađala se, jedna Marina Abramović. To je tajna njezina utjecaja i njezine neusporedivosti. U njenom životnome i umjetničkom žanru postoje samo dva imena koja mogu stati u istu rečenicu s njom: Braco Dimitrijević, Ilija Šoškić.

 

Prije nekoliko mjeseci u Hrvatskoj je kraće vrijeme boravio jedan manje poznati njemački umjetnik. Naše su ga novine ovako predstavile: “Svjetski poznati fotograf i konceptualni umjetnik dolazi u Zagreb”. Prije Zagreba posjetio je Motovun. U vrijeme tamošnjega filmskog festivala upriličio je performans, čiji nam smisao i sadržaj nije bio najjasniji, ali to je vjerojatno posljedica neartikuliranog medijskog posredovanja informacije. Uostalom, nije performanse lako prepričavati.

 

A u Zagrebu, gdje je bio zatim, umjetnik je uglavnom davao izjave i intervjue, u kojima se bavio olajavanjem svoje bivše žene. Gospodinu je sedamdeset i jedna, nanovo je sretno oženjen, ali nikako ne može da prestane govoriti o onoj od prije. Tvrdi da mu je ona ukrala ideje za umjetničke radove. Zapravo, ona više i ne postoji, nakon što se razišla od njega. On je, kaže, samozatajan, a ona nije. Zato je poznatija od njega.

 

O svome bivšem mužu Marina Abramović javno je izrekla neke vrlo lijepe, čak i pomalo romantične stvari. Rastali su se, kaže, usred performansa na Kineskom zidu.

Sve što Marina Abramović radi podrazumijeva zalog njezina tijela, imena i osobe. Tuđim tijelom, imenom, osobom ona se ne služi. To je u moralitetu umjetničkog djela, romana, priče, slike, performansa. I u tome je razlika između dobrih i loših, istinitih i lažnih umjetnika. Po tome se prepoznaju umjetnička autorstva

 

Godinama kasnije, pojavio se na jednom drugom njezinom performansu, kada bi sjedila i gledala se s posjetiteljima. Došao je i sjeo pred nju. Njoj su, niz savršeno mirno lice, potekle suze. Nije to bilo predviđeno. To je samo prateća okolnost jednoga umjetničkog djela u nastajanju.

 

Sve što Marina Abramović radi podrazumijeva zalog njezina tijela, imena i osobe. Tuđim tijelom, imenom, osobom ona se ne služi. To je u moralitetu umjetničkog djela, romana, priče, slike, performansa. I u tome je razlika između dobrih i loših, istinitih i lažnih umjetnika. Po tome se prepoznaju umjetnička autorstva.

 

Manje poznati njemački umjetnik Frank Uwe Laysiepen uzeo je pseudonim, jer je smatrao da se s takvim imenom ne može biti umjetnik. To ime djeluje razočaravajuće, pa je uzeo jedno drugo, mnogo kraće, koje zvuči pomalo eskimski, pomalo mongolski, i očaravajuće. Lijep je muškarac, i danas u sedamdesetima, pa mu je trebalo i lijepo ime.

 

Marina Abramović nije, međutim, uzela neko drugo, svjetskije ime, premda je njeno ime jednom davno bilo neizgovorivo kustosima i kuratorima, govornicima onih jezika kojima govori većina svijeta s liste Art Reviewa. Ona je navikla i naučila svijet na svoje ime, tako da ga danas izgovaraju bez zapinjanja. U imenu je istina. Ime se ne može mijenjati, niti se promjenom imena da uljepšati suština. Nije dobro lagati.

 

Manje poznati njemački umjetnik bio je muž velike umjetnice. I to je, uglavnom, ono po čemu je poznat. Sve drugo u njegovom slučaju manje je važno. Talent nije i nikad neće biti bračna stečevina. Moglo je, naravno, biti i drukčije, eh da nije olajavao bivšu ženu po novinama i web portalima jedne male zemlje tako željne “svjetski poznatih” i slavnih ženika i raspuštenaca. Srećom, te je manje poznati njemački umjetnik muško, pa o njemu možemo ovako govoriti nakon što je onako glupo panjkao bivšu. Da je žensko, rekli bi da je to seksizam.

 

(Prenosimo s autorova portala).

Filed Under: OSVRT Tagged With: Art Review, autograf.hr, Braco Dimitrijević, časopis, David Zwirner, Glenn Lowry, Ilija Šoškić, Iwan Wirth, Marina Abramović, Miljenko Jergović, muzej, osvrt, portal, svijet, umjetnica, umjetnost

Moja Pula, moji snovi

Autor: Branimir Pofuk / 09.12.2014. Leave a Comment

S obzirom na teme koje hrvatskoj javnosti nameću politika i mediji, a pogotovo s obzirom na sve nižu razinu govora o svemu i svačemu, ono što se početkom prosinca događa u Puli iz godine u godinu postaje sve važnije i sve potrebnije. Od 4. do 14. prosinca dvadeseti put održava se Sa(n)jam knjige u Istri.

 

Za ovo slovo ”n” u zagradi nekada sam mislio da je nepotrebna gnjavaža koju su organizatori izmislili samo da bi napakostili novinarima i urednicima koji ime njihove manifestacije u svojim vijestima i naslovima ponekad moraju staviti i u neki drugi padež osim nominativa. Međutim, čim sam prvi put dobio povlasticu da dođem i vidim što se to događa u Hrvatskom domu branitelja i po čitavoj Puli, shvatio sam važnost tog slova u zagradi.

 

Malo tko izgovara to slovo i uobičajeno je, na sasvim običan način, reći da je počeo ili da se ide na sajam knjiga u Pulu, ili pulski sajam knjiga. Kao mjesto na kojem se trguje knjigama to doista i jest sajam. Ali, njegovo srce, njegova posebna vrijednost i njegov smisao nalazi se upravo u onoj zagradi i slovu koje i ne treba izgovoriti.

Za ovo slovo ”n” u zagradi nekada sam mislio da je nepotrebna gnjavaža koju su organizatori izmislili samo da bi napakostili novinarima i urednicima koji ime njihove manifestacije u svojim vijestima i naslovima ponekad moraju staviti i u neki drugi padež osim nominativa. Međutim, čim sam prvi put dobio povlasticu da dođem i vidim što se to događa u Hrvatskom domu branitelja i po čitavoj Puli, shvatio sam važnost tog slova u zagradi

 

Riječ, misao i smisao, tako lijepo stopljeni u grčkom pojmu logos, na pulskom su sajmu knjiga na prvom mjestu. To je i ove godine pokazalo samo otvorenje. Kako je i red, došli su i političari. Svoje pozdrave, zaslužene pohvale i čestitke za 20. rođendan sajma izrekli su gradonačelnik, predstavnik županije te pomoćnik i izaslanik ministrice kulture. Drugog dana sajma stigla je i sama ministrica, a u obilazak i druženje s organizatorima i posjetiteljima stigao je i predsjednik države, tradicionalni pokrovitelj sajma.

 

Međutim, kao što nalaže viši red prema kojem je zamišljen i po kojem se ravna Sa(n)jam knjige u puli, posljednja riječ kojom je manifestacija službeno i otvorena pripala je jednom od autora. Ove je godine to bila ukrajinska pjesnikinja i spisateljica Oksana Zabužko.

 

Izbor govornika, naravno, nije bio nimalo slučajan. Prošle su godine glavni gosti uz temu “Socijalizam u klupi” bili ruski književnici. Ove godine, kada je glavna tema stogodišnjica početka Prvog svjetskog rata, bilo je vrlo logično pozvati nekoga iz Ukrajine.

 

Kao nekadašnja najvažnija austrougarska vojna luka, Pula je mjesto na kojem je sjećanje na Veliki rat i inače nešto izraženije nego u ostatku Hrvatske koja dobrim dijelom pokraj te stogodišnjice prolazi kao da je se ona baš previše i ne tiče. Uostalom, pa tko bi mislio na taj davni rat kada smo još toliko zabavljeni tko završavanjem, tko nastavljanjem i pretprošlog Drugog svjetskog i prošlo Domovinskog rata.

 

U Puli se ovih dana o Prvom svjetskom ratu ponajviše govori iz perspektive ovog našeg dijela Europe, iz perspektive nekadašnje Austrougarske, Srbije i Sarajeva u kojem je upaljena šibica dok je čitav kontinent već bio natopljen benzinom.

“Osjećam kako se gušim. Želim biti sam. Osjećam kako me nešto davi. Iscrpljen, naslanjam se na komandni most a umorne oči upirem prema sve manjim mrljama… čamcima za spašavanje kojima ne mogu pomoći. Tako, dakle, izgleda rat! Ondje iza mene na stotine se mornara utopilo, ljudi koji mi ništa skrivili nisu, ljudi koji su, poput mene, obavljali dužnost, protiv kojih osobno ništa imao nisam; naprotiv, s kojima sam osjećao bliskost, jer dijelim isto zanimanje. Otprilike sedam stotina ljudi potonulo je s brodom!”

 

Čitav niz događanja u Puli se ovih dana odvija pod egidom Jučerašnji svijet uz veliku potporu ove današnje Republike Austrije i Austrijskog kulturnog foruma u Zagrebu. Prve večeri, u četvrtak, u galeriji Sveta srca, jednoj od najljepših u ovom dijelu svijeta, otvorena je izložba Marucija Ferlina pod naslovom Zatvoreno more (Climb Every Mountin).

 

Eto, u Puli baš vole u zagrade upisivati smisao pojava i stvari. Zato je u ovu zagradu u imenu izložbe stavljen stih iz jedne od pjesama iz slavnog mjuzikla i filma u nas poznatog pod imenom Moje pjesme, moji snovi.

 

More i mornaricu s planinama i pjesmom povezuje čovjek kojem je izložba posvećena, Georg von Trapp, visoki časnik austrougarske ratne mornarice koji je bio stacioniran u Puli, gdje mu se rodilo i prvo dvoje od one djece koja će kasnije, u životu, pa u filmu, postati mali raspjevani zbor. Iz pulske ratne luke, saznajemo na izložbi, barun von Trapp će isplovljavati na ratne zadatke čak u Kinu, za vrijeme Bokserskog ustanka, a napadom francuske podmornice u Puli će i za njega početi Prvi svjetski rat.

 

Još od djetinjstva obožavam film Moje pjesme, moji snovi. A sada sam, na ovoj izložbi u Puli, shvatio koliko je dobro Christopher Plummer odigrao ulogu kapetana Georga von Trappa. Sada u onaj njegov uvijek susprezan i ukočen osmijeh upisujem i ove riječi, koje se mogu pročitati na izložbi u Svetim srcima:

 

“Osjećam kako se gušim. Želim biti sam. Osjećam kako me nešto davi. Iscrpljen, naslanjam se na komandni most a umorne oči upirem prema sve manjim mrljama… čamcima za spašavanje kojima ne mogu pomoći. Tako, dakle, izgleda rat! Ondje iza mene na stotine se mornara utopilo, ljudi koji mi ništa skrivili nisu, ljudi koji su, poput mene, obavljali dužnost, protiv kojih osobno ništa imao nisam; naprotiv, s kojima sam osjećao bliskost, jer dijelim isto zanimanje. Otprilike sedam stotina ljudi potonulo je s brodom!”

 

Georg von Trapp u svojoj je memoarskoj knjizi (To the Last Salute) tako opisao potapanje francuske krstarice Leon Gabmetta što je bio i njegov osobni pothvat jer on je bio zapovjednik podmornice U5 s koje su ispaljena torpeda.

Ustvrdivši kako je rat najveća kušnja ljudskosti svakog čovjeka i svakog naroda koji se u njemu zatekne, Oksana Zabužko je kazala i ovo: “Ne znam što vi mislite sami o sebi, ali, čitajući vaše pisce ja sam stekla dojam da ste taj test položili”. Lijepa književnička pohvala ujedno je i pitanje: jesmo li, doista? Odgovor ću tražiti svih preostalih deset dana pulskog sajma i sna

 

No, vratimo se na početak i na govor koji je, otvarajući dvadeseti pulski sajam knjiga i festival čitatelja i književnika, izrekla Oksana Zabužko, književnica iz Ukrajine.

 

Govorila je o oblacima rata koji su se upravo ove 2014. godine nadvili nad njezinom domovinom, ali i nad čitavom Europom. Govorila je i o hrvatskoj suvremenoj književnosti koju su ukrajinski izdavači i čitatelji otkrili upravo zbog rata. O sasvim konkretnim pogledima na činjenice o ratu koji se događa u Ukrajini bilo je govora kasnije, na predstavljanju dviju knjiga Oksane Zabužko koje su u nakladi Edicije Božićević objavljene u Hrvatskoj (“Terenska istraživanja ukrajinskog seksa” u prijevodu Ane Dugandžić i “Muzej zabačenih tajna” u prijevodu Fikreta Cacana).

 

U razgovoru s Miljenkom Jergovićem, a upravo on predstavlja tu hrvatsku prozu koju je otkrila Ukrajina, Oksana Zabužko je govorila o teškoćama traženja i nalaženja istine, kao i o nepovredivosti različitih emocija kao i različitih boli koje različitim ljudima na različite načine nanosi isti rat. O tome govori i njezin roman iz 2007. godine čiji naslov na ukrajinskom glasi “Muzej pokinutih sekretiv”.

 

No, bez obzira na uvažavanje pojedinačnih istina sadržanih u doživljaju i sudbini svakog lika, Oksani Zabužko je, naravno, sasvim jasno i ona bez diplomatskog okolišanja i govori o ratu koji se događa na tlu države koja je njezina domovina, o ratu koji protiv Ukrajine vodi Rusija.

 

Ali, u svom govoru ona je rekla nešto jako lijepo o Hrvatskoj. Ustvrdivši kako je rat najveća kušnja ljudskosti svakog čovjeka i svakog naroda koji se u njemu zatekne, Oksana Zabužko je kazala i ovo: “Ne znam što vi mislite sami o sebi, ali, čitajući vaše pisce ja sam stekla dojam da ste taj test položili”. Lijepa književnička pohvala ujedno je i pitanje: jesmo li, doista? Odgovor ću tražiti svih preostalih deset dana pulskog sajma i sna.

 

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

Filed Under: KONTRAPUNKT Tagged With: autograf.hr, Branimir Pofuk, branitelj, Georg von Trapp, gnjavaža, Hrvatska, kolumna, Kontrapunkt, Marucio Ferlini, Miljenko Jergović, muzej, Oksana Zabužko, poezija, politika, Pula, stih, Večernji list, zgrada

Iz Beograda se jasnije vidi

Autor: Miljenko Jergović / 27.11.2014. Leave a Comment

Miljenko Jergović by Ivan Posavec

Foto: Ivan Posavec

Muzej savremene umetnosti u Beogradu, na Ušću, projektirali su 1959. Ivan Antić i Ivanka Raspopović. Zgrada je otvorena šest godina kasnije. Bilo je to istinsko, iako u osnovi nepretenciozno, remek-djelo moderne arhitekture. U građevinu se uselio muzej koji je vodio beogradski slikar i povjesničar umjetnosti Miodrag V. Protić, i koji je trebao predstavljati središnju instituciju svejugoslavenske suvremene umjetnosti.

 

Sljedećih trideset i pet godina, sve do raspada države, beogradski MSU raspolagao je ozbiljnim fondovima za otkup umjetnina, ali važnije od toga: muzej su vodili ozbiljni ljudi, koji su više držali do umjetničkih nego do nacionalnih argumenata, tako da je stvorena zbirka koja je bez usporedbe po svojoj vrijednosti i reprezentativnosti.

 

Za razliku od jugoslavenskih književnosti, koje se uvijek spominju u pluralu, kao zbir nacionalnih književnosti, čiji su samo najistaknutiji akteri koristili blagodat zajedničkoga jezičnog i kulturnog prostora, jugoslavenska suvremena umjetnost pripada jednini, postoji skoro devedeset godina, i nije u tom vremenu bilo značajnijeg umjetnika među Srbima, Hrvatima, Bosancima, Slovencima, kosovskim Albancima, koji istodobno nije, u punini pojma, bio i ostao – jugoslavenski umjetnik.

Za razliku od jugoslavenskih književnosti, koje se uvijek spominju u pluralu, kao zbir nacionalnih književnosti, čiji su samo najistaknutiji akteri koristili blagodat zajedničkoga jezičnog i kulturnog prostora, jugoslavenska suvremena umjetnost pripada jednini, postoji skoro devedeset godina, i nije u tom vremenu bilo značajnijeg umjetnika među Srbima, Hrvatima, Bosancima, Slovencima, kosovskim Albancima, koji istodobno nije, u punini pojma, bio i ostao – jugoslavenski umjetnik

 

Jerko Denegri vrlo precizno datira rođenje i smrt jugoslavenske suvremene umjetnosti: rodila se 1904. u Beogradu, s prvom zajedničkom jugoslavenskom izložbom, a umrla je 1989. u Sarajevu na drugim, i posljednjim, “Jugoslavenskim dokumentima”, koja su (“dokumenta”) bila zamišljena kao bijenalna izložba suvremene umjetnosti, i oko kojih su se, kao na nekom malom predapokaliptičnom venecijanskom bijenalu, okupili doista svi značajni suvremeni umjetnici jedne zalazeće zemlje. (Možda je to važnije za kakvu romanesknu fikciju nego za ovaj esej, ali bio sam na otvorenju tih funeralnih, drugih Jugoslavenskih dokumenata, i proživio sam izložbu, sve do njezina kraja, kao rijetko koji društveni događaj u životu…)

 

Zgrada Ivana Antića i Ivanke Raspopović bila je lošije sreće nego zbirka. Slabo održavana, a možda i građevinski nesolidno izvedena, propadala je nekako usporedo s Jugoslavijom i s duhom, estetskim i etičkim, njezinih umjetnika.

 

Tu, u njenoj blizini, Slobodan Milošević održao je jedan od dva najzlokobnija skupa (drugi je onaj na Gazimestanu), dva “događanja naroda”, koji su bili siguran uvod u krvoproliće. Ratnih devedesetih, u vrijeme nacionalističkog ludila i hiperinflacije, zgrada je dijelila sudbinu osjetljivijih ljudi, i svega onog što je svojom fragilnošću i ćutilnošću predstavljalo bolju i ljepšu sliku prethodne epohe. Preživjet će bunkeri, siledžije i nacionalisti, oklopljeni pancirima deseterca, dok će suvremena umjetnost i umjetnici otići u propast. Ili u Amsterdam.

 

Zgrada je 2007. zatvorena radi temeljite obnove, koja, zapravo, nikada nije ni započela. Svako malo, oko izbora i izborne kampanje, poneki ministar kulture obeća novac za obnovu i otvorenje. Ali nikad ništa. Za to vrijeme velika muzejska zbirka pospremljena je po tajnim depoima, trezorima, kontejnerima, Bog zna gdje, da se više nikada ne skupi na istome mjestu, raspadnuta kao Jugoslavija.

Zgrada je 2007. zatvorena radi temeljite obnove, koja, zapravo, nikada nije ni započela. Svako malo, oko izbora i izborne kampanje, poneki ministar kulture obeća novac za obnovu i otvorenje. Ali nikad ništa. Za to vrijeme velika muzejska zbirka pospremljena je po tajnim depoima, trezorima, kontejnerima, Bog zna gdje, da se više nikada ne skupi na istome mjestu, raspadnuta kao Jugoslavija

 

Naravno, i takav muzej ima svoju upravu i kustose. Oni žive i rade u nekoj vrsti prognaništva, kao ljudi koji, istina, imaju svoje kancelarije, ali nemaju muzej. Netko maštovit mogao bi njihov rad proglasiti za kontinuiranu umjetničku akciju, performans koji tematizira sudbine milijuna raseljenih lica, na način jugoslavenske suvremene umjetnosti.

 

Povremeno, MSU u tuđim prostorima organizira neke odlične izložbe. U Kući legata, u Knez Mihajlovoj tako je s jeseni 2014. postavljena izložba “Jugoslovenska umjetnost od 1951. do 1989.”

 

U nevelikom, dijelom neuvjetnom prostoru, koji će limitirati veličinu izložbe i moguće formate radova, pokazana su djela četrdeset devet umjetnika i jedne umjetničke skupine. 1951. godina je od koje pripovijest započinje, jer je Petar Lubarda, slavni crnogorski i partizanski slikar, svibnja 1951. u Galeriji Udruženja likovnih umetnika Srbije zaprepaštenoj socijalističkoj javnosti pokazao izložbu slika koje nisu prikazivale ništa konkretno: ni partizana, ni mrtvu prirodu, ni konja, ni kuću… Iste godine osnovan je EXAT 51, i pokrenuta je lavina koja se neće zaustavljati, i neće je zaustaviti ni sam maršal Tito onim svojim glasovitim govorom protiv apstrakcije.

 

Komesari su neposlušne slikare, vajare, umjetnike optuživali za antikomunizam i neprijateljski odnos prema tekovinama revolucije. U neka vremena, takve su optužbe znale biti opasne, u druga vremena bile su predmet poruge. Kako kad. Ali, doista, kako se iz ove male i briljantne šetnje kroz pet desetljeća jugoslavenske suvremene umjetnosti vidi, umjetnici su znali otvoreno provocirati, rugati se, nastupati, doista, s antikomunističkih pozicija – tako se to onda govorilo.

 

Suvremena umjetnost, ako doista jest suvremena, nema niti smije imati stilsku, izvedbenu, žanrovsku pa ni svjetonazornu koherentnost. Tako se na istom prostoru i u bliskom dodiru nađu djela štafelajnog slikarstva, video-dokumenti performansa, vizualni i optički eksperimenti, apstrakcija u njenoj povijesnoj transformaciji…

Komesari su neposlušne slikare, vajare, umjetnike optuživali za antikomunizam i neprijateljski odnos prema tekovinama revolucije. U neka vremena, takve su optužbe znale biti opasne, u druga vremena bile su predmet poruge. Kako kad. Ali, doista, kako se iz ove male i briljantne šetnje kroz pet desetljeća jugoslavenske suvremene umjetnosti vidi, umjetnici su znali otvoreno provocirati, rugati se, nastupati, doista, s antikomunističkih pozicija – tako se to onda govorilo

 

Vrijedi nabrojati hrvatske umjetnike s radovima na ovoj izložbi: Josip Vaništa, Goran Trbuljak, Vjenceslav Richter, Ivan Picelj, Edo Murtić, Vlado Kristl, Ivan Kožarić, Julije Knifer, Sanja Iveković, Tom Gotovac, Ivo Gattin, Dušan Džamonja, Braco Dimitrijević, Vojin Bakić.

 

Izloženi radovi ili su najreprezentativniji i ključni u opusu (kao Dimitrijevićev “Dipticus post historicus” iz 1974.), ili spadaju u rane radove, iz kojih će se razvijati nečiji opus (“Glave” Toma Gotovca iz 1970.), ili predstavljaju žižne točke cijeloga umjetničkog opusa (Bakićevi “Svjetlosni oblici” i Vaniština “Bijela slika sa srebrenom linijom”).

 

Ali od nabrajanja zanimljivije je gledati kako karakteristični radovi hrvatskih umjetnika korespondiraju, ili se sukobljavaju s radovima njihovih srpskih sudrugova. Jednom davno, gledali smo ih na istom mjestu i u istom kontekstu, ali u međuvremenu koješta smo pozaboravljali.

 

Zanimljivo je i naslućivati što su iz beogradskoga Muzeja savremene umetnosti otkupljivali od hrvatskih umjetnika – i kojih hrvatskih umjetnika – kako su, i koga su iz Beograda vidjeli kao reprezentaciju hrvatske suvremene umjetnosti, čemu su se divili, za što su bili slijepi. (Kad smo kod ovog: u predgovoru kataloga Zoran Erić piše kako u fundusu muzeja nema nijednog Mangelosa. Zanimljivo je kako Bašičević, rođen u Šidu, na granici, za života nije imao sreće ni sa Beogradom ni sa Zagrebom…)

 

I ono što se iz ovakvog pogleda najednom ponovo razotkriva: kanon hrvatske suvremene umjetnosti stvarao se, velikim dijelom, iz Beograda, kao što se kanon srpske suvremene umjetnosti stvarao iz Zagreba. (U artu je to neusporedivo izraženije nego, recimo, u književnosti.) Vrijednosni sustav bio je tim složi, pogled bio je širi, ozbiljniji i odgovorniji. Kako je danas?

 

Uz Bracu Dimitrijevića, najsvjetskije ime na izložbi je, naravno, Marina Abramović. Dokumentiran je njen rani performans iz 1976. “Oslobađanje memorije”. Tu je i onaj epohalni rad Bálinta Szombathyja iz 1972. “Lenjin u Budimpešti”, koji je u proteklih četrdeset godina postao jedan od najcitiranijih i najreproduciranjijih radova istočnoeuropske suvremene umjetnosti, kakvima, naravno, pripadaju i radovi Toma Gotovca.

I ono što se iz ovakvog pogleda najednom ponovo razotkriva: kanon hrvatske suvremene umjetnosti stvarao se, velikim dijelom, iz Beograda, kao što se kanon srpske suvremene umjetnosti stvarao iz Zagreba. (U artu je to neusporedivo izraženije nego, recimo, u književnosti.) Vrijednosni sustav bio je tim složi, pogled bio je širi, ozbiljniji i odgovorniji. Kako je danas?

 

Što se sve u mom životu dogodilo i promijenilo nakon što sam prvi put vidio fotografije “Lenjina u Budimpešti”? Postavljaju li si ljudi ovakvo pitanje, ili ono samo meni uvijek na um pada. Szombathyjev rad nekad je predstavljao gadnu provokaciju, a svaka dobra ideološka provokacija nanosi i široku, gotovo epsku naraciju.

 

U međuvremenu, provokativni je sloj izblijedio, prekodirao se, patinirao poput višestoljetne freske, a nova naracija zamijenila je staru. Ono što je nekada bilo opće, sada je vrlo privatno, osobno i pojedinačno. Ono što je bilo estetska i artistička diverzija, danas može biti ilustrativni materijal u knjizi opće povijesti jedne epohe.

 

No, potencijal, naboj, snaga dokumentirane umjetničke akcije ostala je neizmijenjena, nije oslabila, potrošila se, iscurila kao baterija tesla od četiri i pol volte…

 

Za kraj, vraćam se još jednom pred sliku Miće Popovića “Gvozden u prenoćištu na putu u SR Nemačku”. Sjedim na podu puste galerije, i razmišljam o tome jesam li ja to dekadent, pa mi se sviđa klasično slikarstvo, i naracija na granici stripa, ili je stvar, ipak, u tome da umjetnik ili jest ili nije. Mića Popović, eto, jest. Valjalo bi ispričati što to, zapravo, znači.

 

Silazim niza stube prvoga kata i izlazim iz Kuće legata. Topla je jesen, ponegdje se osjeti kanalizacija, a po zapadnim provincijama zaudara neraspadnuta lešina neupokojene zajedničke domovine, i započinju progoni Jugoslavena. Ako ih se ne nađe među živima, već će biti nekoga da raskopava groblja.

 

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

Filed Under: OGLEDI Tagged With: Albanac, autograf.hr, Beograd, Bog, Bosanac, Hrvat, Hrvatska, Jugoslavija, Jutarnji list, književnost, komesar, komunizam, Miljenko Jergović, ministar, muzej, ogledi, otvorenje, portal, revolucija, Slovenac, Srbin, umjetnik

Čovjek je bio Ante Sorić

Autor: Miljenko Jergović / 19.10.2014. Leave a Comment

Umrije i Ante Sorić. A još prošle godine, malo pred Picassovu čarter-izložbu, koja je koštala ko svetog Petra kajgana, dok se iz Ministarstva kulture bulaznilo o sponzorima, publici iz vascele regije, dok je ministrica lično lagala kako će se sve to pokriti i isplatiti, netko se sjetio da u televizijsku emisiju pozove staroga Antu Sorića, da on na osnovi svoga prebogatog iskustva kaže što bi trebalo učiniti.

 

Nekoliko tjedana pred otvorenje, kad se više nije moglo učiniti ništa, obradovan što ga je pozvalo i za nešto upitalo, starac je govorio i govorio, iznosio prijedloge, davao ideje… I više je u njemu bilo duha i duše, više žive i vitalne energije, intelektualne snage i stvaralačke moći, nego u svima njima. Dobri, dragi Ante Sorić.

 

Rodio se u osvit prve Jugoslavije – one godine kada je država o Šestojanuarskoj diktaturi dobila ime – i uzrastao u nekom čudesnom spoju katoličke, dalmatinske, komunističke sudbine. Bio je deveto od trinaestero djece, od Sorića iz Preka, na otoku Ugljanu, odakle su u onoj staroj pjesmi Vice Vukova utopilo šesnaest lavandera, noseći 2. studenog 1891. opranu robu zadarskoj gospodi. Huda, huda sirotinja, jedino u socijalizmu bje moguće da jedno od njih trinaestoro postane ono što je postao Ante.

Štošta je Ante Sorić još učinio, stvorio, sagradio, napravio za hrvatsku kulturu i Zagreb. Netko će, možda, nabrojiti sve njegove izložbe, ili će, što bi bilo još i zanimljivije, načiniti završni račun njegova stvaralačkog života, usporediti ulaz i izlaz, i napisati tačno, jer se i to može, koliko je novaca poreznih obveznika Ante Sorić dobio od drugova i gospode na raspolaganje, a koliko je novaca vratio u društvenu ili državnu kasu. Tada bi i budala mogla shvatiti tko je bio i kako je taj čovjek radio

 

Kao mladi pravnik radio je u predsjedništvu Saveza socijalističkog radnog naroda, kao tajnik zadužen za vjerska pitanja. Poslije je bio i zastupnik u Saboru, a  zatim i socijalistički direktor, pripadnik one povremeno ozloglašene tehnomenadžerske sekte, koja je stvarala društveno bogatstvo što ga ni danas, četvrt stoljeća nakon raspada Jugoslavije, nismo još do kraja spiskali. Tako je, direktorujući, i pao u političku nemilost, pa su ga iz gospodarstva potjerali u kulturu, i tako zagrebačkoj i hrvatskoj kulturi učinili jednu od najvećih, posve slučajnih, usluga u našemu dobu.

 

Ante Sorić ne samo da je stvorio instituciju Muzejsko galerijskog centra, današnjih Klovićevih dvora, nego je s prvom svojom velikom izložbom iz 1983., nazvanom “Riznica Zagrebačke katedrale” inicirao povijesni zaokret, koji bi, da se dalje sve drukčije odvilo, mogao danas biti i od političke važnosti za suvremenu hrvatsku povijest.

 

Kardinal Franjo Kuharić mu je povjerovao, otvorio mu svoje sefove, i učinio nešto što je u prethodnih trideset i osam godina bilo višestruko nezamislivo. Jer nemojmo se femkati ni prenemagati: komunisti su željeli izložbu, i Ante Sorić bio je komunist, čovjek sistema, onog istog prema kojem je Crkva do tada bila hermetički zatvorena. S razlogom i bez razloga.

 

Godinu i pol kasnije, organizirao je izložbu “Drevna kineska kultura”, koju je pogledalo danas nezamislivih pola milijuna posjetitelja. Pa je li ministrica Zlatar i u jednom trenutku lanjskoga pikasovskog bauljanja pomislila da tih pola milijuna ljudi nije došlo samo od sebe? Ili se tim današnjim indolentnim damama i gospodi na čas učinilo da baš svatko može ono što je mogao Ante Sorić?

 

Istina, vrijeme je bilo drugo. Neslobodno, nedemokratsko. Da je s Kinezima učinio ono što je učinjeno s Picassom, da je tako zijevnula rupa u proračunu, drugovi se ne bi premišljali, nego bi Antu Sorića lijepo uhitili i osudili zbog pronevjere, lažnih mjenica, koječega.

Kao zadarski sjemeništarac, biskupima Kuhariću i Kokši govorio je: pa mi imamo isto obrazovanje! A poslije je, pod okriljem noći, svojim rukama iznosio katedralno blago. U Mimari je gledao vlaja, a Mimara u njemu bodula. Znao mu je popuštati tačno onoliko koliko se mora. Nadigrao je velikog igrača. Dok je trajala njegova Kineska izložba, Muzejsko galerijski centar bio je samo jedan dan zatvoren: na Novu godinu

 

Kako se dalmatinskom mađioničaru, bjelosvjetskoj barabi i mudracu Anti Topiću Mimari bližio kraj, tako si je poželio u stolnome gradu Zagrebu postaviti vječni nadgrobnik.

 

Puno je tu natezanja bilo, stari je ucjenjivao, poigravao se s braćom Hrvatima, rugao se njihovom neznanju i magarećoj strpljivosti druga Stipe Šuvara, koji je nakon projekta Sveučilišne knjižnice, koju je gradio uz nos Beogradu, u vrijeme kada su bile odlukom državnog vrha zabranjene sve “neproizvodne investicije” u SFRJ, pristao uza sve Mimarine ucjene, samo da zbirka stigne u Zagreb i zauvijek ostane tu.

 

Ante Sorić u tom se poslu našao pri ruci obojici: i Mimari, i Šuvaru. Zahvaljujući njemu, njegovom strpljivom radu, talentu za organizaciju i marketing, ostvaren je projekt koji se više nego jednom trebao skršiti i pretvoriti u jednu od najvećih kulturnih bruka i promašaja u povijesti hrvatske kultura.

 

Danas, kada je Mimarina zbirka u Zagrebu, lako je govoriti o krivim atribucijama i precijenjenim djelima. Da je Mimara kojim slučajem povukao donaciju, govorilo bi se samo o kolosalnom promašaju, a vrijednost bi zbirke narasla do luvrovskih razmjera.

 

Štošta je Ante Sorić još učinio, stvorio, sagradio, napravio za hrvatsku kulturu i Zagreb. Netko će, možda, nabrojiti sve njegove izložbe, ili će, što bi bilo još i zanimljivije, načiniti završni račun njegova stvaralačkog života, usporediti ulaz i izlaz, i napisati tačno, jer se i to može, koliko je novaca poreznih obveznika Ante Sorić dobio od drugova i gospode na raspolaganje, a koliko je novaca vratio u društvenu ili državnu kasu. Tada bi i budala mogla shvatiti tko je bio i kako je taj čovjek radio.

I pošao je Ante Sorić, čineći uvijek dobro za druge i za zajednicu. Neka mu bude upamćeno makar i na još jedan dan, na ovom bezvrijednom komadiću papira. Neka se novine razlete na buri i jugu širom Prijeka, i neka na staroj papirušini piše: čovjek je bio Ante Sorić

 

Nama je, u času kada odlazi jedan veliki čovjek, ipak i uvijek važnije ono drugo. Važnija nam je njegova priča, njegov roman od života, koji je, kao i u svakom drugom slučaju, neponovljiv. Samo što je u neponovljivost Ante Sorića upisana i cijela jedna epoha, kojoj on nije bio puki promatrač. Poput sovjetskih udarnika i Alije Sirotanovića, samo na neki drugi način, on je stvarao svoje vrijeme.

 

Dalmatinac, katolik, komunist. Svejedno kojim redoslijedom, i svejedno što se sve učitava u smisao i sadržaj tih pojmova, ali Ante Sorić spojio ih je kao malo tko, čuvajući na nenametljiv način svoje dostojanstvo.

 

Kao zadarski sjemeništarac, biskupima Kuhariću i Kokši govorio je: pa mi imamo isto obrazovanje! A poslije je, pod okriljem noći, svojim rukama iznosio katedralno blago. U Mimari je gledao vlaja, a Mimara u njemu bodula. Znao mu je popuštati tačno onoliko koliko se mora. Nadigrao je velikog igrača. Dok je trajala njegova Kineska izložba, Muzejsko galerijski centar bio je samo jedan dan zatvoren: na Novu godinu.

 

Dana 31. listopada 1944, pred Svisvete, partizani su oslobađali Zadar, i on je bio u prvoj skupini boraca. Zabasali su u minsko polje, a jedan partizan Zadranin rekao je pred njim: “Nemojte da ja idem prvi, tu sam pred kućom. Dajte maloga, njih je trinaestero djece u obitelji, ima ih puno.”

 

I pošao je Ante Sorić, čineći uvijek dobro za druge i za zajednicu. Neka mu bude upamćeno makar i na još jedan dan, na ovom bezvrijednom komadiću papira. Neka se novine razlete na buri i jugu širom Prijeka, i neka na staroj papirušini piše: čovjek je bio Ante Sorić.

 

(Prenosimo s autorova portala. Ovaj In memoriam je objavljen u Jutarnjem listu 16. listopada).

Filed Under: OSVRT Tagged With: Ante Sorić, autograf.hr, biskup, galerija, Hrvatska, izložba, Jutarnji list, Kuharić, kultura, Miljenko Jergović, Mimara, ministarstvo, muzej, osvrt, Picasso, religija, teologija, Vice Vukov, Zagreb

Tomislav Šola: ”Integrirani ljudi najprije pripadaju samo sebi”

Autor: Drago Pilsel / 04.10.2014. Leave a Comment

Piše: Drago Pilsel

 

Tomislav Šola HOR 5 Foto Josip Štilinović

Foto: Josip Štilinović

Među korisnim stvarima koje sam prije ljetnog dopusta učinio bilo je poslušati izvanredno predavanje muzeologa i stručnjaka za upravljanje baštinom prof. dr. Tomislava Šole (čovjeka impresivne znanstvene biografije i bibliografije; vidi u http://en.wikipedia.org/wiki/Tomislav), prvo u nizu od sedam susreta na temu ”Baština za društveni razvoj”, u Muzeju za suvremenu umjetnost, gdje nas je ovaj vrlo učeni profesor šokirao spoznajama o tome u kakvom mi to zaista svijetu živimo, a ono se ravna, nažalost, prema motu ”Pohlepa je dobra, edukacija je loša”. Predavanja se nastavljaju ove jeseni počevši od ponedjeljka 6. listopada u 12 sati u MSU i toplo ih preporučujemo. S vremena na vrijeme mi se događa da obavim intervju koji ću dugo pamtiti: kao kada sam 1994. u Zagrebu za Globus razgovarao s Maradonom ili prvi u Hrvatskoj obavio uživo televizijski razgovor s kardinalom Kuharićem (na OTV-u). Ovo pred vama je za mene svečani trenutak jer čovjeka kojeg vam predstavljam silno poštujem i dugo pratim.

Prije mojeg geopolitičkog stava je zabrinutost zbog činjenice da su većini ljudi u većini zemalja uspjeli dokazati da je kultura skupa. U Portugalu su ukinuli i Ministarstvo kulture, a mogli bi i kod nas kad je izdvajanje za kulturu palo na 0,49% BND-a. Sad je možda već Ministarstvo skuplje od programa. Nismo mi iznimka. Bivša predsjednica Izvršnog savjeta UNESCO-a je na konferenciji koju vodim prošle godine u Dubrovniku izjavila, opisujući otpor prema kulturi, da je ”kultura prljava riječ”

 

Poštovani profesore Šola, hajdemo probati razgovarati bez pretenzija na okrugle, znanstvene formulacije koje nikoga ne dotiču, ništa ne kritiziraju, nikom se ne zamjeraju, uvijek sadrže mogućnost da se svi nađu u njima…

Da, već znate kako to izgleda: ”U jednu ruku…” (onda slijedi mišljenje koje vas možda veseli) ali odmah i ”tuš”: ”S druge pak strane….”. Trebaju nam odgovori, pa makar nam sugeriraju da oni ne postoje. Uvijek svi muče sebe i druge s pitanjima i sumnjama o ”zavjerama”. Pa, naravno da zavjera postoji. Zar uništavanje kulture različitosti (a sve zaričući se kako je potrebna više no ikad) ili protežiranje tzv. korektnosti i nezamjeranja nije zavjera? Zašto bih govorio ”okruglo” ako mislim ”ćoškasto”?  Sad već nema dileme: u nas se polako uvlači strah da ćemo izazvati represiju i, priznajem, ja nisam dovoljno stabilan da bih podnio više sublimiranog kažnjavanja nego što ga već podnosim. Živimo u baršunastom totalitarizmu.

 

Kažete i to da, ukratko, sebi više ne vjerujemo i ne volimo se izložiti rizicima, pa nam nedostaje potrebna količina kvalitetnih izjava i stavova. Ako nam je do kulture stalo, trebala bi nas boljeti duša što samo jedan borbeni zrakoplov F-22 Raptor stoji 170 milijuna eura, a muzej Guggenheim u Bilbaou je koštao upola manje: 86 milijuna eura. s time što svake godine zaradi pola svoje kapitalne investicije. Lijepo vas molim da nas nastavite šokirati brojkama koje govore o tome koliko smo otišli ili odlazimo k vragu…

Nije Hrvatska jedina koja sebi ne vjeruje, ali nas najviše zanima. Vjerujem da ste mislili na kompleks manje vrijednosti koji se kao unutrašnje razaranje ugnjezdio u ”malim” kulturama i malim zemljama. One su ”predjelo” proždrljivog Levijatana. Dakle, i kad imamo vrijednost, mi ćemo je se lako odreći jer mi već ZNAMO da to ne može biti i da se po pamet i kvalitetu mora ići na sjeverozapad. Nećemo se mi nešto rastrošiti za avione, pa se moja usporedba više tiče svijeta. Malen, dobar muzej bilo koje neophodne namjene možete lako napraviti s 5 milijuna eura, a toliko stoji neka besprizorna metalna kanta od prosječnog tenka namijenjena ubijanju. Da, avioni koštaju i više: onaj ”Stealth”, nevidljivi, košta oko tisuću milijuna dolara. ”Trident” podmornica tri puta toliko, itd. Tko to pravi i održava skupu kavgu i s kakvom svrhom i tako kroz cijelu ljudsku povijest? No, prije mojeg geopolitičkog stava je zabrinutost zbog činjenice da su većini ljudi u većini zemalja uspjeli dokazati da je kultura skupa.

Tamo gdje su najbolji, kad su najbolji, muzeji pokazuju svoje kapacitete za istinsko demokratsko društvo, mogu biti i jesu pomagači u donošenju odluka, ali kako govorimo samo o pojedinim specijalizacijama buduće baštinske profesije, daleko smo od stvarne realizacije potencijala i muzeja i sličnih institucija. Ako ljudima vrate samopouzdanje, osjećaj važnosti (bez mita i snagatorskih dokazivanja kao ”mi najstariji, najvažniji, najljepši, najpametniji…”), osjećaj veselja razumijevanja sebe samog, drugih oko sebe i prirode koja je poetski i funkcionalni okvir – što više treba očekivati?

 

U Portugalu su ukinuli i Ministarstvo kulture, a mogli bi i kod nas kad je izdvajanje za kulturu palo na 0,49% BND-a. Sad je možda već Ministarstvo skuplje od programa. Nismo mi iznimka. Bivša predsjednica Izvršnog savjeta UNESCO-a je na konferenciji koju vodim prošle godine u Dubrovniku izjavila, opisujući otpor prema kulturi, da je ”kultura prljava riječ”. U isto vrijeme, zahvaljujući napretku analitike, a i stvarnim mijenama suvremenosti, mi kao nikad dosada imamo dokaze da je kultura visoko akumulativna i da predstavlja i ”tzv. meku moć” i da jest zamašnjak razvoja.

 

Guggenheim u Bilbaou je stjecaj svih dobrih okolnosti, ali nije alkemija. Uspijevaju svake godine vratiti 50% inicijalne investicije. Naravno, takva tvornica je samo san svakog investitora. Bedacima je jedino teško objasniti da sam muzej utrži ulaznice od cca 800.000 posjetitelja godišnje, a ovaj spomenuti profit je neizravan, u gradu, regiji i državi i izravno uzrokovan baš muzejem. Dakle, anđeli su blizu ako damo najboljima da prave svoja kulturna čuda, ali i pakao je odmah spreman za one koji posao daju podobnim arhitektima, podobnim izvođačima, a svaki uzlet mašte ili koncepcijske kreativnosti odstreljuju iz svojih mediokritetskih tvrđava. S takvim stavom se ne da napraviti dobar nogometni tim, a kamoli uspješna nacionalna kultura.

 

Običan čovjek, podsjećate, uvijek će rado posjetiti senzacionalne muzeje kao ovaj spomenuti u Bilbaou ili kao što su oni fundamentalne važnosti: Louvre, British Museum, Ermitaž, itd. Ipak, inzistirate, ono što nam treba za život osnovno je razumijevanje nas samih kao individue i kolektivan identitet u kojem sudjelujemo, a u kontekstu ostalih s istim pravima. To nam mogu dati naši mali muzeji, muzeji u susjedstvu, naši gradski muzeji ili neki ekomuzeji kulturnog teritorija gdje ćemo se osjećati ”kod kuće”. Navedite nam primjere muzeja u kojima se osjećate ”doma” ili ste to doživjeli i što bi od svega toga moglo biti implementirano ili bi trebalo biti izvedeno kod nas.

Pa dobro, nama treba svega: neka i velikih, iako, istinu za reći, ima im se štošta prigovoriti. Svi veliki muzeji vas rado satru svojom važnošću i osobitošću svojih vlasnika. Duga i dramatična priča. Iz većine muzeja ljudi izlaze manji nego što su u njih ušli, osjećajući da su neuki i beznačajni. Da, nama treba puno malih muzeja, ali nije to neka ”fora” i strukovni šminkeraj. No, idemo se bar ovlaš dogovoriti čemu služe muzeji. Oni su sredstva kontinuiranja i preživljavanja vrijednosti koje smo iz prošlosti izabrali, a koje bi, da nije muzeja i sličnih baštinskih akcija, nestale. Zašto smo ih izabrali? Zato jer želimo zadržati bogatstvo raznolikosti, zato jer neke vrijednosti, znanje, ljepota, dosezi, koncepti, ideje, iskustvo prethodnika… predstavljaju trajan kapital bez kojeg bismo se srozali civilizacijski, humanistički, kulturno, društveno, tehnički… na neke već obavljene i apsolvirane razine. ”Mortui vivos docent”.

 

Tomislav Šola VER 3 Foto Josip Štilinović

Foto: Josip Štilinović

Moramo mrtvima omogućiti da nas pouče, ali kao kod Jonathana Swifta, mi moramo izabrati vrijednosti koje zaslužuju kontinuiranje i sugovornike koji zaslužuju život poslije smrti. Dakle, ne postoji neka sama po sebi razumljiva objektivna povijest i znanost koje su naizgled zadane. Mi vazda izabiremo. Mi uvijek odlučujemo što je važno i kakav vrijednosni sustav podupiremo. Prošlost je poslušna, posebice zato jer je i znanost poslušna. Danas, kad se sve može kupiti i kad to više nije sramota (baš nedostojna vremena!), možete kupiti svaki status, pa i povijest. Jasno vam je, zar ne – muzeji su o sadašnjosti, ali upotrebljavaju prošlost. A, gle čuda, većina mojih kolega još uvijek tvrdi da se muzeji bave samo prošlošću.

 

Muzeji su mehanizmi promjene, odnosno moderiranja te promjene (kad je već neizbježna) plemenitim, potrebnim, korisnim impulsima koje smo kao potencijal naslijedili. Oni upravljaju vrijednosnim sustavima. Ne sami, naravno. Može se i obrnuto, kako pokazuje ne jedan muzej: pothranjivati mitove na svoju štetu i napast drugima, živjeti u prošlosti i, još gore, za prošlost. Prošlost samo može biti sredstvo, ne i cilj. Konferencija koju vodim svake godine pokazuje nagrađene baštinske projekte iz cijelog svijeta (ja više ne želim govoriti samo o muzejima zato jer stvarnost ne priznaje ta fahovska pojednostavljenja). Tamo su i muzeji koje volim i poštujem. U pravilu nisu ni veliki ni skupi.

Prošla su vrememena inovacije i već dvadesetak godina se množe razni eksperimenti i alternativni muzeji. Ali, ni tada nismo vjerovali sebi i umjesto da smo napravili početak nečega u Hrvatskoj, opet ćemo svoj alternativni muzej čekati do časa kad bude puko epigonstvo. I ja sam tražio prostor od Grada za svoju verziju alternative, ali neuspješno. Što smeta ideji muzeja da pomoću predmeta iz svakodnevnice uspostavi narative, priče, pitanja, postavi probleme kojima možemo posvetiti deset minuta ili pola sata. Sad kad je Trokut umoran i kad ja to više ne mogu napraviti, laknulo im je

 

”Pred potrebom da se preživi i fizički i spiritualno, da život bude materijalno blagostanje i duhovno zadovoljstvo, muzeji ne mogu ostati nijemi (…) Baština mora biti odgovoran zapis svega. Znanje je neutralno, a mudrost ovisi o usporedbi i vrednovanja.” To sam zapamtio iz prvoga vašega predavanja u Muzeju za suvremenu umjetnost. Muzeji su sugovornici u donošenju odluka o vrućim temama, a praktičari znaju da bi muzeji trebali obratiti pažnju na ono što publika traži. Lijepo zvuči, no je li tako?

Dr. Mengele je bio, govorite li o njegovom znanju, međunarodna veličina. Toliko znanju medicine. Što bismo trošli riječi na Oppenheimera koji je izvolio upotrijebiti svo svoje vizionarstvo da smisli atomsku bombu i da se, u poplavi krvi koja je kuljala svijetom, sa splavi jednih poslodavaca popne na drugu i s gađenjem pogleda mrlje na svojem bijelom odijelu. Toliko o savršenom znanju fizike. Toliko o znanju općenito kad nije određeno društvenim humanističkim projektom. Mudrost je filtrirano, odgovorno, etički utemeljeno znanje. Oslobodivši znanje svih obaveza, puštena je nezamisliva neman s lanca. Da nije te grandiozne manipulacijske zavjere o kojoj uglavnom šute svi profesori (sram ih bilo!), razni uništavači svijeta i njihove plaćene ubojice bi se mlatili šakama i toljagama. Pa čujete dnevno: ”Naš cilj je društvo znanja”! Kao da nismo u njemu: sve što poželite je u milijardama knjiga i još većem broju internetskih spremišta. Problem je što se davimo u oceanu znanja. Naš cilj bi trebalo biti društvo mudrosti, dakle tog znanja odgovornog humanističkoj etici. A, gle, muzejski i sav baštinski posao, ako ga ispravno radite, počinje prepoznavanjem što zaslužuje vašu pažnju, potom izborom, a tek onda proučavanjem, čuvanjem, konzervacijom i posredovanjem zajednici.

 

Hm, imaju li onda veze muzeji i naša demokratska insuficijencija?

Dakle, tamo gdje su najbolji, kad su najbolji, muzeji pokazuju svoje kapacitet za istinsko demokratsko društvo, mogu biti i jesu pomagači u donošenju odluka, ali kako govorimo samo o pojedinim specijalizacijama buduće baštinske profesije, daleko smo od stvarne realizacije potencijala i muzeja i sličnih institucija. Ako ljudima vrate samopouzdanje, osjećaj važnosti (bez mita i snagatorskih dokazivanja kao ”mi najstariji, najvažniji, najljepši, najpametniji…”), osjećaj veselja razumijevanja sebe samog, drugih oko sebe i prirode koja je poetski i funkcionalni okvir – što više treba očekivati? Takvi muzeji su samoiscjeliteljske ustanove, jer pridonose općem dobru. U današnjem zahirenju ovog društva više nije uputno pozivati se na Fromma, a sad (valjda podrazumijevajući da smo čitali Fromma), i Chomsky predlaže zdravo društvo. Tko se buni? Oni kojima je izvor moći i zarade da živimo u nezdravom.

Hrvatska je programirano, uz pomoć domaćih vazala, sustavno deindustrijalizirana. Pretvara se, kako neki teoretičari kažu, u opskrbnu zonu velikih i moćnih. Ovdje će se odmarati, ovdje će imati svoje vrtove (mi ćemo jesti, naravno, njihovu ”stočnu” GMO hranu), ovdje će se kupati, vozati, imati svoju poslugu, raditi (da prostite) one stvari i tako…Domaći vazali, zapravo majordomusi njihovog posjeda imenom Hrvatska će nas zabavljati nacionalnim mitovima i ekstremnom ideologijom uz pomoć popova koji od Crkve ne vide Krista

 

Volim Zagreb i volim neke druge gradove. Recimo, Sarajevo jako volim, ali mi nedostaju muzeji ”za sutra”, kako ih nazivate. Predmet muzeja bi trebala biti sadašnjost, a prošlost je, kako tumačite, samo beskonačno uporište za socijalno motivirano znanstveno istraživanje. Pojasnite nam kako to koncipirate sadašnjost kao predmet muzeja? Što to zapravo znači?

Eto, o tome smo već ponešto rekli pitanje-dva unatrag, ali rado ću nastaviti. Trokut već tri desetljeća govori o ”muzeju za svaki dan” i sličnim naoko efemernim oblicima. Nije to rješenje, ali ga simbolički načinje. I on je dio našeg nevjerovanja sebi. Prošla su vrememena inovacije i već dvadesetak godina se množe razni eksperimenti i alternativni muzeji. Ali, ni tada nismo vjerovali sebi i umjesto da smo napravili početak nečega u Hrvatskoj, opet ćemo svoj alternativni muzej čekati do časa kad bude puko epigonstvo. I ja sam tražio prostor od Grada za svoju verziju alternative, ali neuspješno. Što smeta ideji muzeja da pomoću predmeta iz svakodnevnice uspostavi narative, priče, pitanja, postavi probleme kojima možemo posvetiti deset minuta ili pola sata. Sad kad je Trokut umoran i kad ja to više ne mogu napraviti, laknulo im je. (Dobro, znam da mi to sebi umišljamo: koga je uopće briga). Meni je lako: ostaje mi da napišem knjigu o tome kako bez puno novca posuti zemlju malim interpretacijskim centrima koji će neke obavijestiti, nekima biti ogledalo, neke potaknuti na razmišljanje, a poslužiti svakako kao dobra podloga jednom suvislom, nemasovnom turizmu. Predavao sam u Sarajevu godinu dana. Sa studentima sam dosta razgovarao, ali nijednog bez posla nisam uvjerio da se s malo novca može napraviti Muzej baklave i imati mjesečni dohodak. Tek, primjera radi.

 

Tomislav Šola HOR 1 Foto Josip Štilinović

Foto: Josip Štilinović

Dopada mi se kada od gradonačelnika Milana Bandića slušam o projektima koji će nas zaista učiniti europskom metropolom. Europa jest naša jedina sudbina, ali se u njoj gubimo bez jasne kulturne politike i strategije identiteta. Kako bi onda trebala glasiti naša kulturna politika?

Bavim se, stjecajem okolnosti, baš time ovih dana i vidim da se ne razumijem sa sugovornicima. Hrvatska je programirano, uz pomoć domaćih vazala, sustavno deindustrijalizirana. Pretvara se, kako neki teoretičari kažu, u opskrbnu zonu velikih i moćnih. Ovdje će se odmarati, ovdje će imati svoje vrtove (mi ćemo jesti, naravno, njihovu ”stočnu” GMO hranu), ovdje će se kupati, vozati, imati svoju poslugu, raditi (da prostite) one stvari i tako…Domaći vazali, zapravo majordomusi njihovog posjeda imenom Hrvatska, će nas zabavljati nacionalnim mitovima i ekstremnom ideologijom uz pomoć popova koji od Crkve ne vide Krista. Dakle, kad smo već poharani, kultura je jedina koja može biti temelj obnove, prerastanja u duhovno i zdravo društvo. Sva mudrost se uvijek stječe na jednom mjestu, pa da ilustriram: u desetoj tezi o Feuerbachu Marx odlučno zagovara duhovno društvo, a kako rekosmo, Fromm, bolje od ostalih, zdravo društvo. Sugestije da se Krist s njima ne bi složio su građenje nepotrebnih podjela nakon što su propale velike ideološke sheme, pa i sam kapitalizam.

Sva mudrost se uvijek stječe na jednom mjestu, pa da ilustriram: u desetoj tezi o Feuerbachu Marx odlučno zagovara duhovno društvo, a kako rekosmo, Fromm, bolje od ostalih, zdravo društvo. Sugestije da se Krist s njima ne bi složio su građenje nepotrebnih podjela nakon što su propale velike ideološke sheme, pa i sam kapitalizam. Naime, globalizacija je samo groteskna tvorevina demagoga, profesionalnih gangstera, kockara i ratnika. Hrvatskoj je kultura nasušni hljeb, zalog preživljavanja i naprosto je treba staviti u središte razvoja

 

Naime, globalizacija je samo groteskna tvorevina demagoga, profesionalnih gangstera, kockara i ratnika. Hrvatskoj je kultura nasušni hljeb, zalog preživljavanja i naprosto je treba staviti u središte razvoja, a unaprijed znamo da u to nitko ne vjeruje. Ja nemam recept za kulturu, ali za baštinu bih mogao imati. Po svaku cijenu moramo zaustaviti rasprodaju resursa, pa makar nas kupci koji čekaju da još pojeftinimo kaznili životom na kruhu i vodi. To nijedna političarska garnitura nije u stanju izvesti. Ne moramo donijeti nikakve odluke, samo ih odgodimo za generaciju, dvije! Bilo koje odluke o prodaji. Tu se krije sva mudrost održivog razvoja. Držim fige svakom političaru koji izabere najbolje profesionalce koji mu/joj ne podilaze i kojima dade mandat da poguraju sredinu naprijed. Mi ćemo teško postati europskom metropolom ako to razumijemo više nego samo tehnički: ovaj grad je satrven socijalnom involucijom i podobnošću, a to ne završava drugdje nego u osrednjosti i provincijalnosti.

 

A strategija identiteta?

Velik, dobar, suvremen nacionalni muzej i sva ona struktura drugih na kojoj sam i ja dijelom otupio pero i oslabio glasnice. Dobro što ja nisam dobio priliku (mislim da nisam podoban ni simpatičan), ali zašto nisu priliku dobili oni koje smatram boljim ili sličnim sebi? Depolitizacija je još jedan zahtjev koji nećemo ispuniti. Nemoguće je voditi politiku identiteta i baštine ako su gotovo svi direktori zaposleni po podobnosti i političkim ključevima.

 

Na prvom predavanju rekli ste da u Finskoj, koja ima nešto malo više stanovnika od naše zemlje, ima 1000 muzeja, a mi ih imamo 202. Od toga je u Zagrebu 24. Je li to malo ili puno? Šalim se. A zašto se, kako se čini, Hrvati zadovoljavaju s tako malo kulture?

Helsinki je veličinom sličan Zagrebu, a ima oko 70 muzeja. Zurich valjda ima točno toliko stanovnika, a ima preko 60 muzeja. Problem je širi i dublji kako se valjda vidjelo do sada. Mi smo podinterpretirana zemlja. Nisu samo muzeji način predstavljanja zemlje sebi i drugima. Nedavno sam o baštini napisao knjigu i, da bih se izložio riziku da mi netko ospori relevantnost, priložio sam pedesetak stranica o mogućim projektima. Na nekima povremeno ali sustavno radim puno godina: Sveučilišni muzej (27), Muzej Jadranskog mora (25), a i na druge sam potrošio puno vremena i truda: Muzej hrvatske dijaspore, Muzej hrvatske državnosti, Lijepa Hrvatska, Baštinski centar srednje Dalmacije, Baštinski centar Novi Dvori, Muzej Bure, Muzej običnih ljudi… nekoliko projekata sam radio kao konzultant u Hrvatskoj, Sloveniji, Crnoj Gori, Njemačkoj…Ima i nekih drugih prijedloga: Hrvatska baština (kao English Heritage ili National Trust), Muzej cvijeća i mnogo drugih. Ja sam na kraju karijere tako da je to neka inventura. Bezopasan sam, jer sad samo pišem i predajem gdje me (u inozemstvu, uglavnom) zovu. Vidjeli ste i sami, bio sam u pravu kad sam počeo pisati na engleskom, jer postojanje moje nedavne knjige ova sredina nije registrirala. Na neki način mi je drago, jer teško podnosim uvrede, a ne podnosim polemike o stvarima koje dobro poznajem. U nas su obično ad hominem, a ja sam svojim privatnim izborom i životom zadovoljni griješnik po svakom osnovu.

Po svojem habitusu ne bih mogao biti ministar kulture. No, kad ste me već ustoličili, reći ću da bih naglasak stavio na baštinu, jer malim zemljama je situacija ”o glavu”: one su prve, a neke među njima i za svagda poharane žrtve globalizacije

 

Kradem još malo iz vašega predavanja. Kažete da u svakom našem gradu i u svakoj regiji nedostaju važni muzeji, pa ćete gotovo zavapiti: ”Kad će Dalmacija konačno progovoriti sebi i drugima o korijenima i razvoju svojeg antifašizma?!” Da ste ministar kulture i da nam proračun nije tako mizeran, što biste ostavili iza sebe?

U Hrvatskoj je antifašizam ”tanak led”, ali nek’ vam bude. Antifašizam nije pitanje političkog ili nedajbože patriotskog odstupanja od pravog hrvatstva (ma što bio ”propis” o identitetu), jer je biti protiv fašizma u svakom njegovom obliku naprosto pitanje zdrave pameti i društvenog morala. O tome sam usput pisao i u svojoj knjizi. Ja imam porodičnu biografiju koja mi daje velika prava na istinu. Ne bih o tome, jer volim svoju intimu i kad već tu biografiju nisam htio unovčiti ili pretvoriti u hiper-karijeru. Po svojem habitusu ne bih mogao biti ministar kulture. No, kad ste me već ustoličili, reći ću da bih naglasak stavio na baštinu, jer malim zemljama je situacija ”o glavu”: one su prve, a neke među njima i za svagda, poharane žrtve globalizacije. Portugal je, rekao sam, u ”restrukturiranju” (tako se zove samouništenje privrede i kulture u malim zemljama) ostao bez Ministarstva kulture, ali, gle, ostavili su upravu za baštinu. Znaju da bi mogli nestati. Da se mogu pretvoriti u muzejsku vitrinu Europe. Globalizacija je tsunami. Teoretski, a ja mislim i praktično, kreativni i hrabri će zajahati taj val i surfati. Nemamo izbora.

 

Tomislav Šola HOR 4 Foto Josip Štilinović

Foto: Josip Štilinović

No, bojim se da sve svoje hrabre i kreativne tjeramo od sebe. Opet je zavjera u pitanju: podobnost (jer integrirani ljudi najprije pripadaju samo sebi pod zvijezdama) i agresija mediokriteta. Dakle, da sam ministar ,ja bih uzeo svoju listu projekata i nastojao dogovoriti prioritete. Baštinskim očima možete gledati na cijelu kulturu, ali i ne isključiti suvremenu produkciju. Nekada, još prije rata, u jednom sam tekstu predložio da baština bude u nadležnosti Ministarstva obrane. Htio sam naglasiti kako je strateški važna, a žao mi je da sam toliko bio u pravu. Ustanovio bih dobro organiziranu kulturnu armiju sa svim rodovima, od teške artiljerije do avijacije i desantnih trupa i izviđača; rekoh: sad više nemamo boljih resursa od kulture, a kamo sreće da netko isto učini u privredi.

 

Ja dobro poznajem inozemstvo i nemam ”hemunge”, što je štetilo i mojoj međunarodnoj karijeri. No, nije me bilo briga. Dakle, kad imate zadarsku vladu u sjeni koja zasjeda u Italiji, kad im Napolitano daje za pravo i kad Italija tiska marku sa Zadrom kao talijanskim gradom, naravno da bih postavio kulturne tvrđave koje bi odbile napad. Sramotno je da Molat nije pretvoren u srce hrvatskog patriotizma u Dalmaciji koja je morala postati talijanska: 25 tisuća ljudi je tamo spremljeno u logor samo zbog smetnje tom projektu. No, taj patriotizam nije dozvoljiv jer smeta onom desnom koji nas je upropastio, još nas upropaštava i mogao bi nas koštati budućnosti zato jer po svojoj prirodi razara dušu. Zašto su veliki patrioti (jedini proizvod u kojem ne oskudijevamo) dozvolili da nam se glavna cesta talijanski zove ”Dalmatina“ kad već nije Kralja Tomislava ili bar A1? Akulturacija, nepovjerenje u samog sebe, vazalski kompleks pred gazdama. Nikako se ne mogu načuditi zašto je tzv. desnica prisvojila sebi pravo na tumačenje patriotizma i baštine? Ništa nisu napravili da bi svoje svojatanje opravdali.

Sramotno je da Molat nije pretvoren u srce hrvatskog patriotizma u Dalmaciji koja je morala postati talijanska: 25 tisuća ljudi je tamo spremljeno u logor samo zbog smetnje tom projektu. No, taj patriotizam nije dozvoljiv jer smeta onom desnom koji nas je upropastio, još nas upropaštava i mogao bi nas koštati budućnosti zato jer po svojoj prirodi razara dušu

 

Samo usput, nezamislivo je koliko je pozitivne energije u ljudima i koliko se puno toga u Hrvatskoj može napraviti s malo novca.

Trebaju nam poštene okolnosti, otvorenost, tolerancija, fer okolnosti za sve bez korupcije i političkih i zavičajnih klanova. Često sam tumačio da ono najvažnije što nam treba da postanemo uspješni ne košta ništa – misleći pri tome da svaka prava, dobra promjena počinje s moralom i drugačijim stavovima. Naravno, možete reći da stavove nije lako mijenjati preko noći. Pa nije, ali zašto imamo i plaćamo škole i muzeje?

 

Evo što me zaista oduševilo kada sam vas slušao u MSU-u: kultura ima premalo samopouzdanja i povjerenja da bi mogla dati nove proizvode koji mogu biti dražesni i vrlo važni i inspirativni. Ja ću prvo, kao dijete iseljenika reći da nam je potreban i da bih rado u Zagrebu imao Muzej iseljeništva, za koji se također zalažete. Pet stoljeća iseljene Hrvatske ostaje i dalje neispripovijedana priča. Hajdemo dalje…

Nemate mjesta za moj elaborat od pedeset stranica. Bilo me svugdje, pa sam zarana postao svjestan tog potencijala i te potrebe. Ja sam idealistični Hrvat. Nisam odavde, što bi se reklo. Činilo mi se oduvijek zgodnim ujediniti one izvan i one unutra oko te ideje pripadanja, a da ne patimo od neke mitomanije nego da nas ujedini srdačna zaokupljenost vlastitim identitetom. Da od toga napravimo ponosnu, ljudsku priču i da se povežemo na korist i diku vlastitog naroda. Ja sam samo jedan od stotina koji su taj san sanjali, ali dok našim snovima upravljaju koristoljupci svih fela, ništa od poezije i posla. Ja sam bio dobar autor projekta, jer je moje hrvatstvo sazrelo kroz traume i doživjelo sve faze, pa se lagano moglo naći kao moderna meka moć u suvremenom svijetu. Drugi nas moraju poštovati samo ako smo zreliji i bolji od njih. Naravno, ako nam je srednji vijek inspiracija ili nedajbože nedavne povijesne zabune, bolje je da taj muzej nemamo. I, eto – dobro je da ga nemamo. Ne zaboravite, muzeji su mehanizmi kontinuiteta i preživljavanja i jako je važno da se dogovorimo što svijet danas želi prihvatiti kao kontinuitet. Muzeji su kao brand: za uspjeh trebate pristanak drugih.

Kad bismo govorili jezikom vjernika (što ja nisam) ili vjerovanja u duhovnost (čemu sam odan), za sjedinjenje s Gospodom ili Apsolutom se trebamo usavršiti do granica svojih mogućnosti. To je smisao. Meni je Krist bliska metafora Dobra i nemam s istinskim vjernicima teškoća u razumijevanju. Kao i s baštinom, problem su institucije, njihov mentalitet i užasne zablude

 

Mnogim mojim prijateljima koji dolaze izvana se dopada vrlo hvaljeni i originalan Muzej prekinutih veza. Vi pak zagovarate Globalni muzej ljubavi neovisno o kulturama ili o porijeklu priča i legendi te univerzalne vrijednosti…

Muzej prekinutih veza smo pokazali na konferenciji u Dubrovniku. Nositelj je nagrade koju cijenimo i ponosni smo da je naš. To je ekstenzija ideje muzeja, ne sasvim muzej, ali svi eksperti koji stvarno poznaju baštinu smatraju takve pojave dobrodošlima. Uspješan je i kao dokaz da se ovdje mogu dogoditi inovacije. Globalni muzej ljubavi je inicijativa iz 2007., Villa Frappart, Lovran. G. Ino Mirković me pitao što bih napravio u vili koju je koristio (a bila je sagrađena kao ljubavno gnijezdo nevaljalice s habsburškog dvora) i tako je rođena ideja. Život te ideje kasnije je duga i strukovno zanimljiva priča: par puta se činilo da smo u bijelom svijetu s velikim partnerima pred nekom realizacijom. Ipak, ostala je moj eksperiment i nisam zbog toga nesretan. Sad je konačno web stranica pristojna (na samofinaciranju smo zbog slobode i manjka novca u okolini), ali očekujte novosti sljedeće godine. Držite me za riječ: ako se ništa od parametara ne promijeni, napravit ćemo s tom idejom malu svjetsku senzaciju. Ne znam ja zašto mogu vidjeti stvari u budućnosti, ali mi se čini da mogu. Ako i nisam  u pravu, u nečemu ćete se morati složiti: život je tako baš zanimljiv.

 

Željeli biste Muzej cvijeća ili onaj posvećen jezicima ili pak našem djetinjstvu… Čitatelji će sada pomisliti da smo pretjerali. Može li naša mala država to sve sebi priušiti? Treba li?

Ako Finska, Nizozemska, Danska, UK i još neke zemlje imaju četiri-pet puta više muzeja, što bi nama smetalo da ih imamo dvostruko više nego sada? Iza običnih naslova kriju se jako netipične i po cijeni jeftine institucije. Samo amateri misle da muzej mora biti skup. Ako se sjetite da smo kao država negdje i u nešto spiskali 40 tisuća milijuna eura, troškovi ovih institucija su gotovo smiješni. Naravno, ako kulturu smatrate a priori skupom, onda ništa ne pomaže.

 

Tomislav Šola HOR 2 Foto Josip Štilinović

Foto: Josip Štilinović

Konačno, kažete da bi naši muzeji trebali biti mjesta empatije sa društvenom zajednicom i sa svima koji nas posjećuju i da trebamo samo postati svjesni bogatstva koje nas okružuje. Imate ogromno iskustvo koje vam daje manifestacija The best in Heritage u Dubrovniku. Opišite ju i dajte nam neke sjajne primjere muzeja koji su tamo predstavljeni i koji su vas fascinirali.

U 13 godina smo ugostili neke od najvećih i neke od najmanjih muzeja svijeta. Preduga je priča, ali u jednom sam trenutku prije 15 godina shvatio da postoji dosta godišnjih nagrada za najbolje muzeje. Bio sam tada član žirija Europske nagrade za muzej godine. Kraljica Fabiola nam je bila pokrovitelj. Bilo je to vrlo prestižno. Za tu organizaciju sam napravio koncept nove konferencije, dva puta sam bio na sastanku kod gradonačelnika Barcelone, sve smo dogovorili, a onda su moji odustali. S malim promjenama tu sam konferenciju ponudio vani i kod kuće, a kad su mi svi rekli da sam u krivu, odlučio sam dokazati suprotno i tako je počelo. Duga priča svedena na kratku znači da u Hrvatskoj, u Dubrovniku, imamo svake godine jedinu svjetsku smotru nagrađenih muzeja, baštinskih konzervatorskih projekata. Cinizam: uzimamo rezultat radova stotinjak skupih žirija i pakiramo ga u finalni proizvod. ”Štos”: proizvode iz inozemstva proglašavamo sirovinom i pravimo u našoj zemlji finalni proizvod koji de facto izvozimo.

 

Naime, konferencija je na engleskom jer nemamo novca za prevoditelje, pa su i sudionici svake godine iz tridesetak zemalja svijeta. Projekti nam dolaze obično iz 17-19 zemalja s četiti-pet kontinenata. Pokazali smo do sada 240 projekata i teško mi je naprečac izdvajati. To je svjetska smotra vrsnoće. Ta konferencija je dokaz da možemo biti centar svijeta: malen i privremen, ali pokazuje da je moguće. To je uspio pokušaj da se surfa na globalizacijskom tsunamiju.

Zgrada Muzičke akademije je napuhani, debeli skorojević koji se šepuri trgom: preglasan, psuje i pravi se važan. A, fol, riječ je o kulturi. Ona crna rešetka je nepotrebna i napasna. Igla je psovka prostoru: ništa. Prevelika, preoštra, nepotrebna, bez ikakvog dijaloga s ikim i ičim. Čemu je uperena i čemu stremi? Ako je skulptura, zvao bih je besmisao. Kugla se pokazala, vjerujem bez namjere, sprdnja na temu jedne poetske slike prizemljenog sunca koje je par godina svijetlilo tim trgom. Kao da je netko imao višak novca (!?). Meni je ta zgrada poraz intelektualne elite i simbolični kraj gospodskog Zagreba, grada sa smislom za mjeru, Zagreba u kojem sam rođen i kakvog sam u sebi čuvao kao neki parametar. Ali, vjerujte mi na riječ, nitko sretniji od mene ako sam u krivu: mi smo prolaznici, a Zagreb ostaje

 

Što će dobiti oni koji se odluče posjetiti vaša predavanja? Kakve spoznaje?

Ova predavanja u MSU-u su moj eksperiment, neka konceptuala na znanstvenom području, vježba iz javnog pamćenja…Mišljena su za one koji nisu čitali Halbwachsa, Adorna, Poppera ili Baudrillarda…odnosno i za one koji jesu, ali ih ili nisu dovoljno razumjeli (kao ni ja) ili im na kraju nije bilo jasno što da misle o prošlosti i baštini. Dokazujem da je svakom profesoru, kao i glumcu, potrebna publika, a kako su me najmanje zvali da predajem u Hrvatskoj (ako ne računamo moj posao), to ja sebe i sredinu provjeravam: što ako su imali pravo, pa ja i nisam zasluživao pozive. Dakle, moji će slušatelji dobiti neka znanja o svijetu u kojem živimo i ulozi povijesti, prošlosti, pamćenja, baštine i identiteta u našim životima.

 

Rado bih da dođu oni koji žele praviti svoj muzej, zbirku, etno-kuću ili tko zna što slično. Neka me samo pitaju kako da svoje teorije primijenim na njihovu praksu. To baš trebam. Rado se izlažem riziku, jer tako saznajem o sebi i svijetu. Studenti su znali da ih čeka ispit, a ovi znaju da mene čeka ispit pred njima. To je proces odrastanja koji nikad ne prestaje. Kad bismo govorili jezikom vjernika (što ja nisam) ili vjerovanja u duhovnost (čemu sam odan), za sjedinjenje s Gospodom ili Apsolutom se trebamo usavršiti do granica svojih mogućnosti. To je smisao. Meni je Krist bliska metafora Dobra i nemam s istinskim vjernicima teškoća u razumijevanju. Kao i s baštinom, problem su institucije, njihov mentalitet i užasne zablude.

 

Studirali ste i arhitekturu. Da li vam se dopada nova zgrada Muzičke akademije na Trgu maršala Tita u Zagrebu?

Ta zgrada je moj simbolički razlaz sa stvarnošću. Ostario sam valjda s njenim uspjehom. Svi je hvale, a meni je užasna: nakinđurena, prosta, kičasta, izvan dimenzija, nametljiva…To nije duh Zagreba. Kao gimnazijalcu legendarni prof. Laszowski iz Pete gimnazije mi je ulio nemir u dušu svojom indignacijom Fabrisovim staklenim kubusom. Da je bilo po arhitektu, bio bi baš gladak i nenametljiv kakav je i unatoč kompromisima (skoro) uspio biti. Bio je skromna, ali jaka izjava o modernosti i mijeni, decentno zauzimajući mjesto i urastajući raznolikošću u svoj ušminkani historicistički ambijent. S tim staklenim kavezom to je bio dobar trg.

 

Ova zgrada je napuhani, debeli skorojević koji se šepuri trgom: preglasan, psuje i pravi se važan. A, fol, riječ je o kulturi. Ona crna rešetka je nepotrebna i napasna. Igla je psovka prostoru: ništa. Prevelika, preoštra, nepotrebna, bez ikakvog dijaloga s ikim i ičim. Čemu je uperena i čemu stremi? Ako je skulptura, zvao bih je besmisao. Kugla se pokazala, vjerujem bez namjere, sprdnja na temu jedne poetske slike prizemljenog sunca koje je par godina svijetlilo tim trgom. Kao da je netko imao višak novca (!?). Meni je ta zgrada poraz intelektualne elite i simbolični kraj gospodskog Zagreba, grada sa smislom za mjeru, Zagreba u kojem sam rođen i kakvog sam u sebi čuvao kao neki parametar. Ali, vjerujte mi na riječ, nitko sretniji od mene ako sam u krivu: mi smo prolaznici, a Zagreb ostaje.

Svaki put kad bi ispred prozora Fakulteta progrmio motor od 30.000 eura s dvadesetogodišnjakom, ja sam prekinuo predavanje i rekao da sustavu koji to omogućuje ne mogu parirati baš ničim. U ime studenata se nadam vremenima kad će se brojati samo moral i stručnost, a patriotizam biti definiran kao djelovanje za opće dobro, za zajednicu kojoj pripadaju, čuvanje svoje porodice i svega što čini zajednicu mira i blagostanja

 

Zašto ste se profesionalno posvetili muzeologiji, a ne arhitekturi ili novinarstvu, što je također bilo predmet vašega zanimanja?

Ako mi netko ne uspije u poznim godinama pokvariti životnu strategiju, ja sam radio samo ono što mi se dopadalo, ili bolje – s tim na umu kao ciljem -mijenjao sam svoje poslove vazda misleći kako ću napraviti nešto dobro i izvan svojeg prvog interesa. Kako volim ono čim se bavim, i danas nerijetko radim desetak sati dnevno. To su moje stranke, druženja, ribičija i što sve ljudi ne rade da se odmore od posla, mene posao od posla odmara, a kako volim svoju porodicu, svoj stan i svoja mjesta za odmor, samo mi sretnija i prosperitenija sredina treba za sreću. Ja se bavim teorijom i praksom baštine ili, preciznije (ali i šire), javnim pamćenjem. Pisat ću više na engleskom ne iz protesta nego zato jer pišem za one koji čitaju. Ja jako volim svoj jezik, pa možda prave stvari tek predstoje: uostalom kako ja ne znam dobiti novac za knjige (a možda ga i ne zaslužuju), meni jako odgovara i forma samizdata i ograničene tiraže. Neka knjiga: možda požive duže od mene.

 

Zakrvavimo sada malo ruke. Vlado Gotovac je rekao da mu se bila zgadila politika i da je za njega bila moralno nepodnošljiva. Nije bila suprotna samo njegovim političkim uvjerenjima, nego i temeljnim vrijednostima svijeta kojemu je pripadao i za koji se cijelog života zalagao. Ona je u osnovi, rekao je, nihilistička i da se takvim političkim relativizmom svijetu oduzimaju moralni temelji. U tome ni na koji način nije želio imati nikakva udjela. Primjerice, lakoća kojom se u Saboru u kojem je on djelovao izbacivao moral iz politike znak je unutarnje destrukcije vrijednosti, početak nihilističke ravnodušnosti, samozadovoljstva i odbijanja svake odgovornosti. Diraju li vas ove Gotovčeve riječi i kako?

Vjerujem da je tako i mislio, ali rado bih da je to jasnije pokazao. Ipak figurira kao dio te politike koja nas je dovela tu gdje jesmo. Vjerujem da je zbog te spoznaje umro ranije no što je morao. Naša politika nema načela: sve je laž, licemjerje i manipulacija – opasna je, jer među nama, normalnim ljudima, traže protivnike i neprijatelje i tako se namiruju. Njih je rat stvorio i bez nekog rata i neprijatelja ne mogu. Sprdali smo se s komunističkim ”unutrašnjim i vanjskim neprijateljima” i teško je priznati da ljudi s istom nesposobnošću, ali pohlepniji i štetniji, i danas vladaju. Nema tu ni desne ni lijeve strane, samo što su jedni agresivni tako da vas srsi prolaze.

Kao mali Hrvat (jer sam se krstio još kao malen) ja nemam osim te nade nikakva oružja protiv velikih Hrvata koji su se (pogađate) krstili kad su bili veliki. Eh da, za razliku od onih koji su ustanovili nove kriterije kulturnog identiteta i političke ispravnosti, – ja nisam nikad bio u Partiji

 

Zamislite da vas sluša ili čita cijela naša studentska populacija. Koje savjete imate za njih i kakva očekivanja kao profesor imate od vaših studenata?

Ja sam jako aktivan, ali kao profesor sam bivši. Imao sam nekad uvodno predavanje za studente prve godine: Prividna lakoća studiranja. Naravno, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Ja sam ih mogao učiti samo pozitivnim znanjima i pravilima uređenog društva (koje nemamo). Svaki put kad bi ispred prozora Fakulteta progrmio motor od 30.000 eura s dvadesetogodišnjakom, ja sam prekinuo predavanje i rekao da sustavu koji to omogućuje ne mogu parirati baš ničim. U njihovo ime se nadam vremenima kad će se brojati samo moral i stručnost, a patriotizam biti definiran kao djelovanje za opće dobro, za zajednicu kojoj pripadaju, čuvanje svoje porodice i svega što čini zajednicu mira i blagostanja. Kao mali Hrvat (jer sam se krstio još kao malen) ja nemam osim te nade nikakva oružja protiv velikih Hrvata koji su se (pogađate) krstili kad su bili veliki. Eh da, za razliku od onih koji su ustanovili nove kriterije kulturnog identiteta i političke ispravnosti, – ja nisam nikad bio u Partiji.

 

O prof. Šoli:

 

Tomislav Šola je rođen u Zagrebu 1948. godine. Profesor je na Filozofskom Fakultetu u Zagrebu, Odsjek za informacijske znanosti. Bio je predstojnik Odsjeka za infomacijske znanosti i voditelj Poslijediplomskog studija muzeologije. Sad je u mirovini. Diplomirao je povijest umjetnosti i engleski jezik i književnost na Sveučilištu u Zagrebu, gdje je studirao i novinarstvo te muzeologiju (CSBDIZ). Studij muzeologije nastavio je u Parizu, a doktorat je obranio na sveučilištu u Ljubljani.

 

Petnaest godina strukovne prakse započeo je kao kustos u Galerijama Grada Zagreba, a nastavio kao direktor Muzejskog dokumentacijskog centra u Zagrebu, te glavni i odgovorni urednik časopisa “Informatica Museologica”. Objavio je osam knjiga i poglavlja u devet knjiga u inozemstvu. Objavio je 262 rada u strukovnim časopisima i novinama. Tekstovi su mu prevedeni na jedanaest jezika. Autor je i direktor godišnje međunarodne konferencije ”Najbolji u baštini“ u Dubrovniku. Prilozima je sudjelovao na stotinjak međunarodnih skupova. Održao je oko 300 sati pozivnih predavanja po svijetu. Predavao je regularno nekoliko godina u Španjolskoj i Finskoj, gdje je kasnije osnovao Međunarodnu školu za studij baštine.

 

Bio je član Izvršnog savjeta i predsjednik Nacionalnog komiteta svjetske muzejske organizacije (ICOM/UNESCO). Godine 1997. dobio je posao starijeg kustosa-istraživača za muzeologiju u Nacionalnom muzeju Danske. Bio je član žirija Europske nagrade za muzej godine (EMF/Evropski savjet). Radeći kao konzultant, autor je koncepcije nekoliko inozemnih projekata obnove ili izgradnje muzeja. Član je redakcija časopisa ”Museum International“, ”Museum Practice“ i ”International Journal of Heritage Studies”. Predsjednik je jednog od žirija Europe Nostre za nagrade Europske unije.

 

Nažalost, za pet godina ne planira postati predsjednikom Republike Hrvatske.

Filed Under: INTERVJU Tagged With: BND, demokracija, Drago Pilsel, Dubrovnik, Globus, intrevju, kardinal, Kuharić, kultura, ljudi, ministarstvo, Ministarstvo kulture, muzej, politika, Portugal, tjednik, Tomislav Šola, UNESCO

  • 1
  • 2
  • Next Page »

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

VIDEO: VRIJEME SUODGOVORNOSTI

Drago Pilsel Argentinski roman

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT