Nedopustiva pitanja Georgea Steinera

”Jedan po jedan dohodu vlastela,
u crnom l’jesu… na zadnje s’jelo.”

Stihovi Ive Vojnovića o dubrovačkim gosparima od prije stotrideset godina nametnuše mi se na vijesti u dva dana o smrti dvaju ”gospara” misli i duha.

Prva je odlazak moga vršnjaka, devedesetogodišnjaka, dr. Adolfa Holla, austrijskoga teologa, filozofa i pisca, o kojemu na Autografu upravo piše Anna Maria Grünfelder. Njemu imam zahvaliti bitno dobročinstvo pri odlasku iz domovine 1972. i potom čast družiti se s njime u godini boravka u Beču, a i prevesti njegovu knjigu ”Isus u lošem društvu”, po kojoj je stekao glas u svijetu i lom s hijerarhijom. Poslije u Londonu, nisam ni stizao čitati redom sve njegove učene knjige, njih tridesetak, pisane živahnim, jezgrovitim jezikom i humorom.

”Trajemo više od tri tisuće godina i nešto smo posebno u povijesti. Dali smo svijetu plejadu značajnih filozofa, književnika, glazbenika, znanstvenika, pronalazača. Dali smo i Isusa i Marxa i Freuda, što nije malo”, govorio je Steiner na televiziji. Ipak, glavni njegovi napadači bili su iz židovskih redova. Najžešći jer se dohvatio lika Adolfa Hitlera sa sasvim neuobičajene strane

Druga je smrt, ovdje u Engleskoj, dr. Georgea Steinera (također vršnjaka, naravno ličnosti neusporedive veličine). Desetljećima je bio veliko ime francuske, njemačke, engleske i američke kulturne scene, knjige su mu prevođene na mnoge jezike. Filozof, sociolog, poliglot i polihistor, književnik, analitik umjetnosti i kulture uopće, sveučilišni profesor, počasni doktor 11 sveučilišta. Rođen u Parizu od roditelja, sekulariziranih bečkih Židova.

Steinera je hrvatskoj kulturnoj javnosti približila Giga Gračan uzornim prijevodima niza njegovih djela. Kad je pri tome poslu slučajno naišla na mene, te me kontaktirala s ponekim teološkim ili jezičkim pitanjem, kao i za prijevode citiranih stihova, George Steiner nije mi bio neznanac. Na britanskoj televiziji bio je traženi govornik i sugovornik, a nezaobilazan i u kulturnim rubrikama novina i časopisa.

Židovstvo je nakon Auschwitza važna preokupacija njegovih spisa i nastupa.

”Trajemo više od tri tisuće godina i nešto smo posebno u povijesti. Dali smo svijetu plejadu značajnih filozofa, književnika, glazbenika, znanstvenika, pronalazača. Dali smo i Isusa i Marxa i Freuda, što nije malo”, govorio je Steiner na televiziji.

Ipak, glavni njegovi napadači bili su iz židovskih redova. Najžešći jer se dohvatio lika Adolfa Hitlera sa sasvim neuobičajene strane.

U romanu ”Sprovođenje A. H. u San Cristóbal” izmislio je Hitlera koji se nakon rata skriva u prašumi Amazone. Tu ga otkriva i hvata izraelska skupina lovaca na ratne zločince. Po romanu je poslije napravljena i u Londonu izvedena drama.

Otimači odmah u prašumi pripremaju Hitleru suđenje, iz bojazni da ga neće živa moći dopremiti do grada San Cristóbala. Ondje ih čeka zapovjednik skupine Lieber i poručuje im: Ni za živu glavu ne dajte mu govoriti, njegov sotonski jezik i vama će samima pomutiti pamet!

Rosenbaum: ”Kako je moguće reći da je Hitler Mesija koji je ispunio san proroka o židovskoj domovini u Palestini?” Steiner: ”Možemo dokazati da je čudo priznanja Izraela 1948. neodvojivo od holokausta. Da nije bilo holokausta, ne bi bilo Izraela!”

Oni ipak požele čuti ima li on što reći u svoju obranu i dadoše mu da govori. Taj Hitlerov govor autor je složio na osnovi izjava nekoć živoga Adolfa. Govorom naprasno završava roman i predstava, bez ikakva daljega razjašnjavanja.

Dok su pred kazalištem bučali Židovi prosvjednici, u dvorani se nakon Hitlerova fiktivnog govora prolomio pljesak. I sam se Steiner ozbiljno prepao: je li to povlađivanje Hitlerovu govoru, to jest njegovu obrazlaganju svojih djela, ili pljesak drami i glumcima?

A.H. je govorio Židovima kako je svoj arijevski rasizam oblikovao prema židovskom poimanju izabranoga naroda: ”Moj rasizam parodija je vašega hebrejskoga, samo imitacija.”

Reče da je samo izvršavao volju svega svijeta, koji je tražio nestanak Židova, jer: ”Židov je izmislio savjest, nakon čega je čovjek postao neslobodan i uvijek opterećen krivnjom”. Židov je nametnuo svijetu Mojsijevih Deset zapovijedi, Isusovih Osam blaženstava i Marxov zahtjev za socijalnom pravdom. To je trostruka židovska ”ucjena čovječanstva nadnaravnim svijetom”, i narodi svijeta hoće se toga osloboditi.

Zaprepašćujuća ideja: sve što je bio i činio, Hitler je naučio od Židova. Dakle, za sve što je radio krivi su oni, ne on.

Na kraju je iznio svoj udarni argument: bio je oruđe volje Boga Židovâ. Nije bio uništavatelj Židova, nego njihov spasitelj. Njemu, Adolfu Hitleru, imaju zahvaliti što su ostvarili dvotisućljetni san o povratku u Obećanu zemlju, što su osnovali svoju državu Izrael. On je zapravo njihov obećani Mesija. Bez njega oni bi i dalje beznadno patili za nedostignutim Jeruzalemom.

Tim riječima završilo je romansirano suđenje Adolfu Hitleru, a započelo ozbiljno suđenje piscu Steineru. Oštrica optužbe bila je: Steinerov Hitler govori ono što o Židovima misli sam Židov Steiner. Je li tome zaista tako? Izravno je Steinera upitao sunarodnjak, američki pisac Ron Rosenbaum.

Htio je pomoći prijatelju da se opravda. Predložio mu je usporedbu s epskom poemom ”Izgubljeni raj” iz 17. stoljeća. Ondje Lucifer drži ognjen govor svojim anđelima protiv tiranije Boga, a to nije bilo ni u primisli pisca Johna Miltona – te je riječi on samo stavio Sotoni u usta. Ali ne, taj jeftini izlaz iz neprilike Steiner nije prihvatio.

Rosenbaum: ”Kako je moguće reći da je Hitler Mesija koji je ispunio san proroka o židovskoj domovini u Palestini?”

Steiner: ”Možemo dokazati da je čudo priznanja Izraela 1948. neodvojivo od holokausta. Da nije bilo holokausta, ne bi bilo Izraela!”

”Pitanja koja postavlja Hitler jesu valjana”, reče. ”Mislim da zahtijevaju odgovore. Hitlerov govor traži odgovore!” A odgovore bi trebali dati Židovi. ”Ja ne znam kako bih odgovorio na to što kažem u tom posljednjem govoru. Napada na govor bilo je mnogo, ali svi su napadali samu ideju da se ta pitanja uopće postavljaju, a ne što bi se na njih odgovorilo. A ja želim da se na njih odgovori”, rekao je prijatelju Rosenbaumu.

”Ali gdje je odgovor? Nije dosta reći da sam idiot kad nešto takvo tvrdim. Ali ja još uvijek čekam odgovore.” I dalje: ”Tisućgodišnji Reich i nemiješanje rasa: sve je to odvratna imitacija židovstva. Ali imitacija može postojati samo ako postoji ono što se oponaša.”

Steiner je Hitleru stavio u usta ono što mu je jedan Židov u Beču čitao iz biblijske knjige o Jošui. Otuda, iz Biblije, potječe Hitlerovo nadahnuće o izabranoj višoj rasi koja treba da vlada svijetom.

Jošua je uveo u Obećanu zemlju dvanaest izraelskih plemena, nakon 40-godišnjega lutanja pustinjom. Sve što je Jošua sa svojim narodom činio osvajajući zemlju obitavanu brojnim narodima događalo se – čitamo – po preciznim nalozima i uputama Jahvea. A bijaše to pokolj svih starosjedilaca i paljenje njihovih gradova.

”Pitanja koja postavlja Hitler jesu valjana”, reče. ”Mislim da zahtijevaju odgovore. Hitlerov govor traži odgovore!” A odgovore bi trebali dati Židovi. ”Ja ne znam kako bih odgovorio na to što kažem u tom posljednjem govoru. Napada na govor bilo je mnogo, ali svi su napadali samu ideju da se ta pitanja uopće postavljaju, a ne što bi se na njih odgovorilo. A ja želim da se na njih odgovori”, rekao je prijatelju Rosenbaumu

Zapovijed je bila: ”Oštricom mača uništiti sve u gradu, muško i žensko, staro i mlado, volove, ovce i magarad.” U gradu Aju ”bijaše pobijeni tako te ni jedan ne ostade živ da uteče; bilo je dvanaest tisuća onih koji su izginuli toga dana, ljudi i žena, sav Aj”. A kralja ajskog Jošua ”objesi o drvo…”.

Nabrajaju se narodi od kojih je Jahve za svoj izabrani narod ispraznio zemlju: Kanaanci, Hetiti, Hivijci, Perižani, Girgašani, Amorejci, Jebusejci, Filistejci, Avijci, Sidonci, Giblijaci… Imenom su popisani njihovi kraljevi, trideset i jedan na broj, redom pogubljeni.

U prvom gradu u kojemu su sve živo pobili i spalili, Jerihonu, poštedjeli su jedino bludnicu Rahebu i svu njezinu familiju: ona im je jednom svojom dobrom laži omogućila da na prevaru lako zauzmu grad. Potanko se opisuju osvajanja južne i sjeverne Palestine i svega što preostaje da se zauzme, zatim podjela osvojenih zemalja između dvanaest plemena, u vječnu baštinu.

U oproštajnom govoru pred smrt Jošua zapovijeda: ”Ne miješajte se s tim narodima koji ostadoše među vama”, inače će ”Jahve, Bog vaš, prestati goniti te narode”.

Ta povijest i sudbina njegova naroda što iz nje potječe kinjila je Georgea Steinera pitanjima, na koja sam nije nalazio odgovora. Tražio je odgovore od sunarodnjaka. Ali, većina njih užasava se od samih pitanja, kamoli da tragaju za odgovorima.

Nakon razgovora sa Steinerom Ron Rosenbaum zaključuje: ”Taj način razmišljanja bio je toliko šokantan, tako nedopustiv te sam poslije ustanovio kako bih bio mnogo sretniji da ga nikada nisam čuo.”

Osvrtom na Auschwitz, Steiner ide dalje u svome razmišljanju o posebnosti svoga naroda: ”Židovi nisu ubijani zbog nečega što su učinili, nego zato što postoje. Samim svojim postojanjem bili smo povodom vrhunske bestijalnosti ljudskoga roda. Preko nas se ljudima pokazalo kako da budu krajnje zvjerski. Odbacili smo Isusa, koji je umro strašnom smrću na križu. Onda se čovječanstvo okrenulo protiv nas na vulgaran način protugolgote u Auschwitzu.” Tako je zbog Židova, samo zato što postoje, ”snižen prag ljudskosti”, uopće u svijetu.

Jošua je uveo u Obećanu zemlju dvanaest izraelskih plemena, nakon 40-godišnjega lutanja pustinjom. Sve što je Jošua sa svojim narodom činio osvajajući zemlju obitavanu brojnim narodima događalo se – čitamo – po preciznim nalozima i uputama Jahvea. A bijaše to pokolj svih starosjedilaca i paljenje njihovih gradova

Steiner je bio u napasti da se složi s drugim austrijskim Židovom, znamenitim američkim filozofom antikomunistom Sydneyom Hookom, koji je u jednom intervjuu izrekao svoje pitanje: ”Ne bi li bilo bolje da smo mi Židovi nestali, da smo se asimilirali? Zar cijena nije bila previsoka?” I sam se Hook prestrašio vlastitoga pitanja, te nije dao da se intervju objavi za njegova života.

George Steiner zabranio je prevođenje romana i drame na njemački, hebrejski, pa izričito i na hrvatski.

***

Starozavjetna Biblija zajednička je židovima i kršćanima i trebali bi dijeliti mučna pitanja što ih ona nameće. Dok rabini i talmudisti nude različita, često oprečna tumačenja biblijskih tekstova da bi suvremenom svijetu bili razumljivi i prihvatljivi, u kršćanskom taboru samo još zadrti fundamentalisti uzimaju doslovno svaku svetopisamsku riječ kao diktiranu od Boga.

Moderni teolozi relativiziraju pojedine biblijske knjige, kategoriziraju ih prema vremenu, prilikama i namjeni njihova nastanka. Kao Božju riječ izdvajaju ono što djeluje kao pobuda čovječnosti, pravde, zajedništva, ljubavi. Sve ono što se kroz povijest utvrdilo kao snaga što podiže ”prag ljudskosti”.

Postavljati krajnja pitanja o smislu bitka i bivstvovanja znači kršiti iskonske tabue. No, upravo snagom pitanja što ih postavljaju ljudi nezadovoljni postojećim odgovorima, pomiče se polako naprijed povijest ljudskoga mišljenja i činjenja. Iako često, jao onome koji pitanja postavlja, pogotovu pita li prerano.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Ne znamo činjenice, a znamo kako stvari stoje
• Kako sam učio pozdrav ”Za dom – Spremni”
• Neuništivi proroci strašnoga dana
• Nedodirljivo, neizrecivo, nerazjašnjivo – stari i novi tabui
• Svatko mora kući za Božić
• “Obična hrvatska glista” – Kako se batinama odgajalo za anđele
• Zaljubljeni u sebe i sretni
• Usred globalnih poremećaja bujica optimizma političara
• Gdje je bio Bog kada se ubijalo Tutsije, ”manjince štakore”?
• Đavao – osoba ili simbol?

» Svi tekstovi ovog autora