Na kraju, ministar uprave Kuščević je dao ostavku. Ne zato što je politički vrh, u ovome slučaju premijer Andrej Plenković, postao svjestan makinacija svog ministra, kojeg je branio do kraja tvrdeći da je ono što je on učinio počinio prije nego što je postao ministar.
Kao da to išta mijenja na stvari što je na nižoj hijerarhijskoj ljestvici vlasti dotični ministar izveo klasični politički pas-de-deux, iskoristio svoje prerogative i utjecaj da dođe do enormnog bogatstva, sve to u skladu s pravom, odnosno pravnom logikom sistema.
To što su ga drugi ministri i njegova partija branili tvrdeći da nije učinio ništa protupravno samo svjedoči o teatru apsurda u kojem se nalazi Hrvatska s takvom političkom elitom. Građani ove zemlje stoje, izgubljeni, na prašnjavoj cesti očekujući, poput Vladimira i Estragona u Beckettovom ”Očekujući Godotta”, da trijumfira pravda, a ne pravo – pravo jačega, pravo vladajućega, pravo koje dopušta takve smicalice kojima se okoristio ne samo ovaj ministar već i drugi njegovi kolege.
Na kraju, ministar uprave Kušćević je dao ostavku ne zato što je politički vrh, u ovome slučaju premijer Andrej Plenković, postao svjestan makinacija svog ministra, kojeg je branio do kraja tvrdeći da je ono što je on učinio počinio prije nego što je postao ministar, već zahvaljujući pritisku javnog mnijenja, u ovom slučaju investigativnog novinarstva
Zahvaljujući pritisku javnog mnijenja, u ovom slučaju investigativnog novinarstva, razotkrivanje takvog mehanizma osobnog bogaćenja ministara i moćnika rezultiralo je pobjedom pravde nasuprot pravu.
Pravu i pravnim propisima koji su prilagođeni nezajažljivom apetitu za materijalnim bogatstvima, za imanjima, za moći i vlasti.
Nije slučajno što je u hrvatskom jeziku pojam ”država” derivat pojma ”državina”, što se još dobrim dijelom 19. stoljeća koristio kao sinonim za imanje, za posjed.
Dakle, u duhu stare hrvatske tradicije, što ilustrira i pravnik Vladimir Mažuranić u svojem leksikonu pravnih poslova, država je u nas sinonim za držanje, za imovinu, za održavanje vlasti.
Nije ni čudo stoga što pravo utemeljeno na ”državini” legitimira grabež imovine, ne više glembayevskim likvidacijama u šumi, već na vidjelu dana, uz pomoć pravnih instrumenata države-državine.
Slično je i u drugim slavenskim jezicima, gdje se država obilježava pojmom teritorija vladanja, kao u poljskom ”panstvo” ili u ruskom ”gosudarstvo”. Uvijek je to teritorij pana ili gosudara, u svakom slučaju – vlasnika, odnosno vladara.
Premijer je na kraju, unatoč žilavoj obrani svojeg izabranika, morao posustati i učiniti ono što bi svaki premijer konsolidirane demokracije učinio još prije nekoliko mjeseci – smijenio ministra ili ga natjerao na ostavku bez ikakvih bahatih inscenacija, kako je to učinio ministar Kuščević, koji je dobio utješnu nagradu i vratio se na svoje mjesto u Saboru.
Sličnu bi sudbinu u konsolidiranim demokracijama podijelili i ministar Tolušić, ministar Marić i ministrica Žalac, ali, srećom po njih, mi nismo ”konsolidirana”, već nekonsolidirana, prekarna demokracija, u kojoj je feudalnog gospodara koji drži u posjedu svoju ”državinu” zamijenila politička klasa bez morala i skrupula
Sličnu bi sudbinu u konsolidiranim demokracijama podijelili i ministar Tolušić, ministar Marić i ministrica Žalac. Ali, srećom po njih, mi nismo ”konsolidirana”, već nekonsolidirana, prekarna demokracija.
U kojoj je feudalnog gospodara koji drži u posjedu svoju ”državinu” zamijenila politička klasa bez morala i skrupula, iznikla na pljački državne imovine i ratnom profiterstvu, čemu se pridružila i ova nova, druga generacija političara čiji su predstavnici Plenković, Grabar-Kitarović, Jandroković i ostali politički bogatuni.
Epopeja Domovinskog rata tako prikriva istočni grijeh prve generacije sa svojim todorićima, kutlima i drugim preko noći izniklim miijunašima.
Da smo mi konsolidirana demokracija, Plenković ne bi časa časio da provede tu rekonstrukciju Vlade na koju je prisiljen, jer se smrad ”ocvale imperije” nadaleko širi. Nastao je od moralnih nakaza tih novih bogataša sa svim njihovim sukobima interesa i mutnim poslovima koji se u bulevarskom tisku prikazuju kao oživotvorenje kvazipoduzetničke inicijative, koja je kod nas moguća samo u sijamskoj sprezi s vlašću.
Pa ipak, iako Hrvatska nije konsolidirana demokracija, njezini politički kadrovi druge generacije kotiraju mnogo bolje u inozemstvu koje ne zna za njihove makinacije, direktnu ili indirektnu grabežljivost.
Zato bi se Plenković mogao iskupiti na vrlo dovitljiv način: rekonstruirati Vladu novim snagama, ali ne ”najnovijim” kao što su anonimci poput mladoga Karla Resslera, koji su u hrvatskoj verziji Wikipedije ulizički prikazani kao politički geniji, već uvodeći u Vladu nova imena, nekompromitirana imovinskim aferama. I zatim se azilirati na dobro plaćenoj funkciji člana Europske komisije.
Svojevremeno je Max Weber tvrdio da biznismeni i vlasnici poduzeća ne mogu obavljati dužnosti političkih profesionalaca, jer njihov mentalni sklop teži parcijalnom interesu, a svaka politička dužnost mora težiti ostvarenju općeg interesa.
I kao što je Bertolt Brecht razotkrio pozadinu koja se krije iza prividno herojskih pothvata gospodina Julija Cezara, tako je javnost sve svjesnija da u pozadini ove vlasti leži halapljivost za vlašću, zavjere i korupcija, manipulacija javnim mnijenjem i podanicima koji to prihvaćaju jer se i njima obećava djelić imovinskog plijena i sudjelovanje u sveopćoj pljački kojoj, izgleda, nema kraja. Zato preostaje jedino investigativno novinarstvo i pojedinci koji, poput Crne Dalije, djeluju kao zrake sunca u ovoj političkoj močvari, ali oni nemaju nikakve šanse u ovako zamišljenoj ”državini”
A zatim, ako primijeni u svojoj zemlji metode diplomacije – rješavanje sporova nenasilnim putem – morao bi shvatiti da mu nema više mjesta u toj zemlji, jer je njegova stranka izvor ”istočnog grijeha”, korupcije i klijentelizma koja ju drži na okupu i stvara od nje tvrđavu koja brani svakog svojeg kleptokrata, jer od takve monolitne solidarnosti ovisi sam njezin opstanak.
Ako je bar nešto naučio u toj profesiji diplomacije iz koje je iznikao, morao bi shvatiti da je njegova partija stranka ne sumnjivih, već očitih namjera – da omogući svojoj vladajućoj eliti bogatstvo kroz vlast na uštrb onih preostalih četiri milijuna prorijeđenih stanovnika.
I kao što je Bertolt Brecht razotkrio pozadinu koja se krije iza prividno herojskih pothvata gospodina Julija Cezara, tako je javnost sve svjesnija da u pozadini ove vlasti leže halapljivost za vlašću, zavjere i korupcija, manipulacija javnim mnijenjem i podanicima koji to prihvaćaju jer se i njima obećava djelić imovinskog plijena i sudjelovanje u sveopćoj pljački kojoj, izgleda, nema kraja.
Preostaje jedino investigativno novinarstvo i pojedinci koji, poput Crne Dalije, djeluju kao zrake sunca u ovoj političkoj močvari, ali oni nemaju nikakve šanse u ovako zamišljenoj ”državini”.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ ŽIRO RAČUN: HR8923600001102715720, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA O RAČUNU KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Banalnost hrvatskog korupcijskog zla
- Uskrsnuće EU-a i izazovi pred Hrvatskom
- Simulacija demokracije: hrvatska izborna farsa
- Izborne kalkulacije u polukonsolidiranoj Hrvatskoj
- Glavno pitanje: što da se radi?
- Klerikalizacija Hrvatske u sjeni
- Milanović povlači crtu između barbarstva i civilizacije
- Kako se riješiti uhljeba nakon koronavirusa?
- Pandemija neoliberalnog kapitalizma
- Demokracija i solidarnost na kušnji
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.