Oktobar je poražen. Ali, ostale su ideje, i to nije zanemarivo

Stota godišnjica Oktobarske revolucije u Rusiji, koja je izravno utjecala na stvaranje SSSR-a i bila višedesetljetnom inspiracijom praktično svim lijevim pokretima u svijetu, obilježava se u vremenu koje umnogome nalikuje tridesetim godinama u Europi. S ključnom razlikom da jako mali broj građana danas pokušava pronaći odgovore na ljevici, a napose onoj komunističkoj.

Interpretacije su brojne, pa tako ovih dana možemo čitati, kako u regionalnim, tako i svjetskim medijima, brojne analize samog napada na Zimski dvorac, posljedice kojima je to urodilo, teze o dva oktobra, koje su još davno plasirali izbjegli ruski anarhisti, konzervativna likovanja nad propašću ideje, nekritičko glorificiranje ili pak ignoranciju.

U svim tim tekstovima može se pročitati dosta zanimljivih detalja, no ono što je neovisno o tome posve izvjesno, jest činjenica da danas više nitko ne vjeruje u velike ideale, mogućnost korjenitih revolucionarnih promjena svijeta, teze o kraju povijesti i slično.

Stota godišnjica ruske Oktobarske revolucije obilježava se u vremenu koje dosta nalikuje tridesetim godinama u Europi. S jednom velikom razlikom, danas mali broj građana odgovore pokušava naći na ljevici

Otegotna okolnost za obilježavanje ove okrugle godišnjice se, pored stvarnosti strahota staljinizma, nalazi i u činjenici da se ona događa u ambijentu u kojem se sva istočnoeuropska društva i države pokušavaju metaforički oprati od socijalističkog razdoblja, uvedenog na sovjetskim tenkovima, strasno se odajući povijesnom revizionizmu, prešućivanju modernizacijskih zahvata, naglašavanju totalitarizma i teze kako je bila riječ o višedesetljetnoj sovjetskoj okupaciji, koju treba što prije zaboraviti.

Malo koje od tih društava je svjesno činjenice da su bespogovornu odanost jednom imperijalizmu, zamijenili istom takvom odanošću drugom imperijalizmu, bez ikakvog kritičkog odmaka i nasuprot politici nekoć zapadnih zemalja u današnjoj Europskoj Uniji.

Tragika hrvatskog političkog trenutka je u tome što nas aktualna predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović uporno pokušava smjestiti u isti politički kontekst, neumorno nas gurajući iza željezne zavjese, unatoč tome što tamo nikada nismo bili.

Ovdašnji samoupravni socijalizam, svim svojim manama unatoč, često je djelovao inspirativno za gotovo kompletnu zapadnu ljevicu. No ono što ga je pored specifičnosti novih ideja i politike nesvrstavanja, temeljno karakteriziralo, bila je činjenica da su pobjedu socijalističke revolucije u Jugoslaviji omogućili samo njezini građani.

To posebno vrijedi za Hrvatsku, ona im nije došla na sovjetskim tenkovima Crvene armije.

Drugim riječima, to znači da je iz našeg povijesnog konteksta puno lakše razumjeti stvarnost ruskog oktobra, jednako kao i njegov konačni slom, no što je to moguće u društvima s drukčijim povijesnim nasljeđem.

U aktualnom tekstu Paula Masona u Guardianu, posvećenom stotoj godišnjici Oktobarske revolucije, on je ukazao na činjenicu da se rusko revolucionarno radništvo nije samo inspiriralo Francuskom revolucijom, nego je bilo i jako dobro upućeno u razloge njezinog kraha, panično se bojeći termidora.

Danas više nitko ne vjeruje u velike ideale, mogućnost korjenitih revolucionarnih promjena svijeta, teze o kraju povijesti i slično

Ista vrijedi i za ovdašnje revolucionare, pri čemu se kao možda najzanimljiviji dijalog ističe onaj između Tita i Krleže, vođen davnih tridesetih godina, neposredno uoči Drugog svjetskog rata.

U njemu Krleža upozorava Tita na pojavu staljinističkih čistki i na stradanje brojnih nevinih ljudi, među njima i mnogih njegovih drugova, navodeći kako je takvim razvojem stvari razočaran i kako bi o tome trebalo govoriti.

Tito mu je, pojednostavljeno govoreći, odgovorio da je sve to istina i da se slaže s njegovom ocjenom, ali da o tome ne bi trebalo govoriti, budući da bi to moglo demoralizirati članstvo.

Upravo je na koncu i potpuno razotkrivanje sovjetske stvarnosti, koje je počelo još od Malrauxovog posjeta Rusiji, nastavilo se Orwellovim zapisom o španjolskom građanskom ratu i sukobu između komunista i anarhista, a svoju konačnu potvrdu dobilo nakon Staljinove smrti i posebno nakon raspada SSSR-a, između ostalog i dovelo do povijesnog poraza ljevice, ne samo u Istočnom bloku, nego i gotovo na cijelom svijetu, a posebno u zapadnoeuropskim zemljama.

Ljevica sve od tada nije uspjela pronaći odgovore na pitanje zbog čega je došlo do zastranjenja i poraza te odlaska jedne revolucionarne i avangardne ideje u strahovladu, birokratizam, militarizam i imperijalizam, a posljedično još uvijek nije uspjela pronaći odgovor na izazove današnjeg društva. Jednako prepadnutog, deklasiranog i umnogome osiromašenog kao onda.

Tragika hrvatskog političkog trenutka je u tome što nas aktualna predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović uporno pokušava smjestiti u isti politički kontekst, neumorno nas gurajući iza željezne zavjese, unatoč tome što tamo nikada nismo bili

Ovdašnja mikrolokacija na kojoj se može očitati kompletno stoljetno povijesno kretanje je splitski Veli varoš. Ta nekadašnja Mala Moskva, kako su je svi u gradu nazivali, mjesto na kojem je niknuo gotovo cijeli splitski radnički pokret sa svim svojim anarhističkim i boljševičkim frakcijama.

Rodno mjesto Vicka Krstulovića i lokalitet koji je umnogome doveo do pobjede revolucije, bio je istovremeno i kvart teške sirotinje, ali i buntovne omladine koja je u njemu 1912. godine osnovala nogometni klub Anarh, preteču današnjeg RNK Splita.

U toj Maloj Moskvi, koji je i danas prepuna spomen-ploča koje evociraju tu lijevu tradiciju, odmah ispod njih nalaze se grafiti s ustaškim znakovljem i to je ujedno jedini kvart u centru grada u kojem redovito pobjeđuje HDZ.

Iz te perspektive lako bismo mogli zaključiti kako je oktobar danas definitivno poražen, no ono što je iza njega ostalo su ideje.

O pravdi, boljem i solidarnijem društvu te o tome da se svijet može mijenjati, što je u današnjim okolnostima, u kojima crkva pokušava poništiti čak i bilo kakvo modernizacijsko nasljeđe Francuske revolucije, nezanemarivo.

(Prenosimo s portala Telegram).

Još tekstova ovog autora:

• Zašto ogroman dio srpskog društva odbija istinu Srebrenice
• Vlada ustvari legitimizira fašizam
• Zašto ne bi trebalo odustati od ideje ukidanja izbora izvan RH
• Kako smo došli do toga da se Zdravka Mamića u BiH nagrađuje
• Kod KGK zapravo iznenađuje nedostatak straha od javnosti
• Samo se društva bez budućnosti opsesivno bave prošlošću
• Zašto Odboru za veterane smeta Dan antifašističke borbe
• Zašto nitko ne čuje upozoravanja Ognjena Krausa?
• Milanović zabio autogol koji bi ga mogao koštati izbore
• Handke je uložio sav svoj ugled da podrži monstruma

» Svi tekstovi ovog autora