
Željko Porobija
U ne tako davna vremena ljevica je sebe otvoreno izjednačavala s ateizmom, čak radeći sustavno i nasilno na njegovom prodoru u društvo. [Read more…]
novinarstvo s potpisom
Autor: Željko Porobija / Leave a Comment
Željko Porobija
U ne tako davna vremena ljevica je sebe otvoreno izjednačavala s ateizmom, čak radeći sustavno i nasilno na njegovom prodoru u društvo. [Read more…]
Autor: Josip Kregar / Leave a Comment
Znam da sam imao knjigu Branka Horvata ”Ogledi o jugoslavenskom društvu”. Znam da je u jednom od prvih poglavlja diskretno ismijavao tadašnju socijalističku teoriju zbog neinteligentnog glorificiranja engleskog čartističkog programa: jednako pravo glasa za sve muškarce starije od dvadeset i jednu godinu, zabranu rada ženama i djeci, tajno glasovanje, plaću za zastupnike, izbore svake godine. [Read more…]
Autor: Dragan Markovina / Leave a Comment
Dragan Markovina
Stota godišnjica Oktobarske revolucije u Rusiji, koja je izravno utjecala na stvaranje SSSR-a i bila višedesetljetnom inspiracijom praktično svim lijevim pokretima u svijetu, obilježava se u vremenu koje umnogome nalikuje tridesetim godinama u Europi. S ključnom razlikom da jako mali broj građana danas pokušava pronaći odgovore na ljevici, a napose onoj komunističkoj. [Read more…]
Autor: Branimir Pofuk / Leave a Comment
Na dan povijesnog posjeta američkog predsjednika Trumpa Poljskoj i njegova govora pred desecima tisuća razdraganih Poljaka u Varšavi, javio mi se veliki i znameniti poljski povjesničar, pisac i jedan od utemeljitelja poljske demokracije Adam Michnik. [Read more…]
Autor: Dejan Jović / Leave a Comment
Jedan od razloga problema kojeg ljevica ima u odnosu prema braniteljima – a pritom prije svega mislim na razne braniteljske organizacije i pojedince koji govore navodno u ime branitelja, jest u tome što ona (ljevica) nikada nije ni pokušala konstruirati neki svoj, autentičan narativ o 1990-ima. Preuzela je tuđmanistički, a to znači desno-nacionalistički narativ, koji se nametnuo kao ”opći”. [Read more…]
Autor: Branimira Lazarin / Leave a Comment
Opaska uredništva: donosimo razgovor s Vlahom Bogišićem, priređivačem Krležine knjige ”Bela, dijete drago”, pisma Miroslava Krleže voljenoj, koja je objavljena na početku ljeta u izdanju Ljevaka. Razgovor je objavljen u tjedniku Novosti u povodu izlaska knjige ali i povodom Festivala Miroslav Krleže održan početkom srpnja. [Read more…]
Autor: Drago Pilsel / Leave a Comment
Znam dobro što ću sada reći jer živim u braku s Njemicom. Naime, ima pitanja koja može postaviti samo Nijemac. Prije tjedan dana, tek što je Airbus A-330 Alitalije poletio iz Asuncióna za Rim, Papa je, kao što je uobičajeno, otišao u susret novinarima na obavezno jednosatno ispitivanje o važnim ili manje uočenim segmentima prethodnoga pastoralnog putovanja (Ekvador-Bolivija-Paragvaj). Svašta ga se pitalo i, kako je bio umoran, Franjo nije kazao ništa što bi sutradan završilo na naslovnicama. [Read more…]
Autor: Filip David / Leave a Comment
Poslednjih nekoliko godina teških raskola, velikih nesreća i malih nada da se pameću i razložnošću išta može popraviti od onog što je slepa sila razvalila, mnogi su posustali i više ne veruju ni u šta. U potpunoj bespomoćnosti i beznađu izoluju se od onoga što se zbiva oko njih, kao sveti istočnjački majmun koji zatvara oči, pokriva uši i čvrsto drži zatvorena usta. Pojavila se posebna vrsta skeptika proklamujući da je u ovakvom svetu jedini spas biti izvan toga sveta. Preostala je samo mrzovolja, nekakva duhovna malaksalost, utapanje u opštu rezignaciju.
Rumunski pesnik Mirča Dinesku napisao je posle obaranja Čaušeska: “Trenutno moja osećanja su lokalizovana u jednoj zoni koja bi se mogla nazvati ‘odvratnost’. Zahvatilo me je bezgranično gađenje…
Za vreme Čaušeska nije postojala dobro definisana hijerarhija vrednosti. Ali je zato postojala hijerarhija podlaca. Dobro smo i sigurno znali ko je podlac. Posle 22. decembra podlaci su se prerušili. Mnogi bivši ‘veliki’ komunisti postali su veliki antikomunisti. Dobar deo doušnika ‘sekuritatee’ proklamuje sada sebe za žrtve staroga režima. Ove maske koje su posle decembra sebi natakli mnogi, pretvorile su se u groteskni politički spektakl”.
Odvratnost i gađenje – to su dva oblika tipičnog ponašanja intelektualaca u bivšim komunističkim zemljama kojima se objašnjava odustajanje od borbe za stvarne i suštinske društvene promene.
Iz euforije skliznulo se u apatiju. Iz pokliča da je pravi život tek pred nama utonulo se u pasivnost. Naš trud je, lamentiraju, uzaludan. Šta činiti kada je svaki novi korak samo novo razočarenje? Ništa, odgovaraju sami sebi. Umrtviti se, prestati da daješ znake života, postati i sam mrtvaja kao što se u mrtvaju pretvorilo sve oko tebe.
Svakoga dana srećemo te koji dižu ruke od svega, osim od malog sopstvenog interesa. Njima više nije važno kakav je taj svet u kojem su. Morala nema? Pa šta, od toga se ne umire. Sve je razoreno? Neka, i ruševine su nekakav zaklon. Poniženje je opšte, pa neka je. Čemu poštovanje i samopoštovanje? Nismo više deo civilizovanog sveta? Svet nam nikada nije ni bio potreban. Postali smo palanka? U redu, život u palanci je bezbedan i siguran.
Normalan čovek ima potrebu da diše punim plućima. Ali kako disati punim plućima u staklenoj posudi koja je hermetički zatvorena? Ako ćemo se već ugušiti, pre ili kasnije, zašto se uopšte zamarati uzaludno pokušavajući da se napolje izađe? Poživimo u miru bar onoliko koliko možemo. Predaja je smirenje. Pasivnost je lekovita. Slepilo blagosloveno. Tupost neophodna. Bilo šta da učinimo može nam biti samo gore.
No, nezgoda je u tome što uprkos mnogim suprotnim uverenjima deformacije sistema pre ispravljaju pojedinci nego mase. “Pojedinac je važniji od sistema”, pisao je Jung. Naglašavao je “da svaka promena mora započeti u samome pojedincu, a ne popravljanjem drugih ljudi”. Još pre Junga ovu misao isticali su mnogi mističari, dobri poznavaoci ljudske duše.
Kordovero je pisao u 16. veku: “U svakome je ponešto od drugih ljudi. Zato, kogod da čini grešna dela, povređuje ne samo sebe, već takođe i deo sebe koji pripada drugima”. A njegov učenik Isak Lurija tvrdio je da se izgubljeni svet pravednosti i čistote obnavlja tako što svaki čovek pojedinačno svojim jakim moralnim stavom daje važan prilog toj obnovi.
Što je svet gori, truliji i zapušteniji, vera u njegovo obnavljanje mora biti jača i istrajnija. No, tu mudrost koja je proizašla iz vekova ljudske samoanalize naše vreme nije prihvatilo ili je negde zagubilo.
Na sve strane uvećava se broj onih kojih se ništa ne tiče, koji samo “gledaju svoja posla”. Glasovi se umnožavaju: “Ne želimo ni u šta da se mešamo. Mi nemamo veze ni sa čim što se događa”. A “mrtvo more” se širi. Sve tone u opštu, ledenu, uspavljujuću letargiju i tako može trajati deset, sto, hiljadu godina i da nikome ništa ne zafali.
Sve ostaje prividno isto, samo su ulice još prljavije, fasade zgrada više propale, ljudi gladniji, dani bliži noćima, a onaj čas svakome upisan kao poslednji stiže, iako je taj dolazak neosetan i nevidljiv. Životu je postavljen čvrsti okvir i iz toga života kao iz one zatvorene posude nema se kud, samo se može malo u njoj batrgati.
Izokrenuto lice te pasivnosti, naličje toga stava “gledaj samo svoja posla” otkriva se u postupcima i ponašanju onih koji smatraju za blagodet što su zidovi sve viši, posude zatvorenije, zabran dobro ograđen i čuvan, glas i oko sveta daleki. U tome polumraku i mraku, u toj magli, u tom samo našem dvorištu onda se može činiti što se hoće i koga je za to briga.
Kaže jedan od ideologa nove srpske desnice: “Stav sveta nas ne mora da se tiče. Možemo ugasiti radio, televiziju, ne čitati novine dok posao ne završimo”.
I tu se negde susreće razočarani, uvređeni, zgađeni, pa na kraju nezainteresovani i neutralni intelektualac sa klasičnim fašističkim stavom i ostvaruje se prećutna podrška takvome stavu: ogradi i onda mlati, učini javnost ništavnom i nepostojećom, pa gazi i uništavaj. Idealno stanje za svaku vrstu duhovnog i fizičkog fašizma je baš takva mrtvaja u kojoj nikoga više nije ni za šta briga.
Tako se ulazi u “tamni vilajet”, mesto na kraju sveta gde se, kako kaže narodna priča, “nikad ništa ne vidi”. A u potpunoj pomrčini odzvanjaju samo dve rečenice: “To me se ne tiče” i “Gledam svoja posla”. A kada se otvore vratnice velikog mraka, onda ne pitaj kome zvona zvone. Zvone tebi, zvone svima nama, ali ni tvoj ni naš poziv u pomoć iz tamnog vilajeta nikada neće stići do spoljašnjeg sveta.
(Iz arhive autora)
Autor: Filip David / Leave a Comment
Odluka Federalnog suda Australije da odobri izručenje Dragana Vasiljkovića, poznatijeg pod imenom Kapetan Dragan, Republici Hrvatskoj radi krivičnog gonjenja zbog ratnih zločina učinjenih između 1992. i 1993. godine izazvala je uznemirenost u krugovima srpskih desničara, ali i u Vladi Srbije.
Na vapaj dotičnog kapetana da će ga u Hrvatskoj ubiti ukoliko mu zvanični Beograd ne pomogne, ministar pravde u srpskoj Vladi Nikola Selaković uputio je dopis ministru pravde Australije u kojem ponavlja optužbe Dragana Vasiljkovića protiv hrvatskog pravosuđa i traži da se Kapetan Dragan izruči Srbiji gde će mu se pošteno suditi.
Dragan Vasiljković se krajem osamdesetih pojavio u Srbiji. Nije bio posebno zapažen do ratova koji su pratili raspad Jugoslavije.
Njegovo ime i njegovo delovanje postaju vidljivi od juna 1991., kada stiže u Krajinu kao dobrovoljac. U ratu ”u kojem Srbija nije učestvovala” on deluje pod kontrolom srpske policije, što je kasnije, na suđenju Slobodanu Miloševiću, 2003. godine lično potvrdio. Komandovao je jedinicom poznatom pod nazivom Crvene beretke i održavao kamp za obuku pod nadzorom srpske državne bezbednosti.
Septembra 2005. od strane australijske štampa okrivljen je za ratne zločine. Kapetan Dragan je odbio te optužbe i tužio australijskom sudu novine za klevetu, ali je taj spor izgubio.
I delimično poznavanje Vasiljkovićeve biografije objašnja otkud u Srbiji toliko zanimanje za dalju Kapetanovu sudbinu. Vasiljković je očevidno bio ”naš čovek u Krajini”. Što će reći da se na budućem suđenju mogu otkriti i do sada nepoznati detalji o delovanju srpske službe bezbednosti na teritoriji Hrvatske. Ovo je treći put da se Republika Srbija obraća pravosudnim organima Australije kako bi sprečila Vasiljkovićevo izručenje Hrvatskoj.
Srpsko ministarstvo pravde i ministar Selaković u svome dopisu navode kako ”Srbija strahuje da krivični postupak koji bi se protiv Veljkovića sproveo u Hrvatskoj ne bi bio potkrepljen adekvatnim i održivim dokazima”.
U dopisu dalje piše da su ”brojne organizacije za zaštitu ljudskih i građanskih prava evidentirale diskriminaciju koju su sudski organi u Republici Hrvatskoj demonstrirali u slučajevima Srba optuženih za ratne zločine”.
Ova ”argumentacija” ministra Selakovića i njegovog ministarstva stiže upravo u vreme kada srpski tužilac za ratne zločine javno govori o opstrukciji u visokim političkim krugovima u Srbiji kada je reč o istragama ratnih zločina.
”Teraju me u penziju”, izjavljuje Vukčević, glavni tužilac za ratne zločine. Sve češći napadi na Vukčevića i Tužilaštvo ”imaju za cilj relativizaciju istraga koje idu ka komandujućem kadru…
I to je jedan od razloga kampanje koja se vodi protiv nas…” Vukčević krajem januara mora u penziju zbog hitne promene zakona koji mu onemogućava da završi mandat i okonča istrage.
Kako se onda može verovati da će Kapetan Dragan u Srbiji dobiti pošteno suđenje, a u Hrvatskoj neće kada je jasno da velika opstrukcija takvim suđenjima, po izjavi samog tužioca, upravo postoji u Srbiji.
Ono što se nedvosmisleno nameće kao pravi razlog saopštenja Ministarstva pravde Srbije jeste njegovo spasavanje, a ne odmeravanje krivice. To, istovremeno, uzimajući u obzir i stanje u srpskom pravosuđu, svedoči o dubokom odsustvu osećanja za realnost, kao i nepromenjeno shvatanje zločina i kazne zasnovano na uverenjima iz devedesetih. Nije stoga čudo da najglasniji zahtevi za spas Vasiljkovića dolaze iz krugova ultra desnice i srpskih nacionalista poznatih kao glavne uzdanice Miloševićevog režima i čuvanja njegovog nasleđa.
Rat na prostorima bivše Jugoslavije, surov, nemilosrdan, krvav, bio je pravi poligon za avanturiste tipa Dragana Vasiljkovića. U njihov ”patriotizam” su ugrađene desetine hiljada žrtava, posebno civila, a paravojne jedinice u čijem su stvaranju i obučavanju učestvovali jeste tužno, tragično i mučno obeležje toga rata.
Da su u svemu tome odlučujuću ulogu obavile specijalne bezbedonosne i tajne službe, to je svakome ko nešto zna o događajima posle devedesetih sasvim jasno. Medijski moguli podržavali su po instrukcijama političara i policajaca tu mračnu, krvavu stranu rata. Njima nije bilo suđenja, prošli su bez lustracije, mada je u Skupštini Srbije još davno izglasan Zakon o lustraciji. Nikada po njemu nije postupljeno.
Kapetan Dragan pripada jednom vremenu u kojem su se događale užasne stvari. On je u mnogome i simbol toga vremena. Došao iz Australije, a posle svega vratio se u Australiju. Iza njega su ostali mnogi tragovi. Spasavanje Kapetana Dragana, njegov povratak iz mračne i duboke prošlosti samo potvrđuje da stari požari još nisu ugašeni, stare zablude nisu pokopane, a kontinuitet sa mračnim vremenima nacionalističke euforije nije prekinut.
Ionako loši odnosi Srbije sa susedima ovakvim aferama samo se još više pogoršavaju. U zaključku svoga dopisa ministru pravde Australije srpski ministar Selaković piše kako bi ”ekstradicija Vasiljkovića izazvala reakcije srpske zajednice u Australiji, kao i uznemiravanje javnosti u Srbiji”. Kakvo preterivanje!
Istina je, međutim, sasvim drugačija: uznemirenje može izazvati samo ovaj i ovakav pokušaj spasavanja Kapetana Dragana!
Autor: Jelena Lovrić / Leave a Comment
Papa Franjo o ljubavi i nježnosti te o pretvaranju oružja u plugove, hrvatski duhovnici o ratu koji traje. Suprotno uobičajenom shvaćanju Božića kao blagdana blagih vijesti, zajedništva i pomirenja, neki su hrvatski biskupi zagadili svetu noć porukama mržnje: grleći se s osuđenim ratnim zločincima, zalupili su vrata najvišim predstavnicima legalno potvrđene državne vlasti, javno im dovikujući neka im na mise ne dolaze.
Navodno veliki katolici prijete krvavim Božićem. Isus se ove godine u Hrvatskoj nije rodio kao mirotvorac, nego kao mrki, do zuba naoružani ratnik.
Hrvatska za nekoliko dana ulazi u novo ljeto koje je okruglih sedamdeset godina udaljeno od okončanja Drugog svjetskog rata i dva puna desetljeća od završetka Domovinskog rata. Ali, za razliku od ostatka svijeta, ovdje se davno zaključeni ratni konflikti smatraju nezavršenima. Čak se ponovno pokušavaju otvoriti.
U normalnim zemljama obljetnica se 1945. obilježava s mišlju da se nekadašnji rat nikada više ne vrati. U Hrvatskoj upravo suprotno, da bi se nekadašnji ratovi ponovno prizvali i vratili. Davno završene vojne ovdje ne pripadaju prošlosti. Ovdje se ponovno rade mobilizacije i ljudi pozivaju u ratni stroj.
Ne samo bivše ratnike nego i političke ličnosti, a poglavito crkvene velikodostojnike, jako svrbe prsti za oružjem. Ratno se ozračje pokušava konstituirati kao trajno stanje. Neki se povijesno adaktirani sukobi na svaki način hoće oživiti. Ponovno se reaktualiziraju teme koje je hrvatsko društvo davno moralo apsolvirati. U Hrvatskoj 1991. postaje godina koja se stalno vraća.
U preslikavanju situacije iz onoga vremena pokušava se, kao prvo, ponovno nametnuti pitanje države kao još uvijek neriješeno. Tako ovih dana jedan utjecajni član HDZ-a, komplimentirajući šefu svoje stranke, tvrdi da je Tomislav Karamarko, doslovce, državotvoran. To ga, kao, čini dobrim čovjekom i političarom, pogodnim da upravlja današnjom Hrvatskom.
Što danas, gotovo dvadeset i pet godina nakon formiranja samostalne hrvatske države, znači biti državotvoran? To znači optirati za nešto što je već realizirano! Hrvatska država postala je činjenicom prije skoro četvrt stoljeća. Kako je to notorno i neporecivo, onda se stalno pokušava proizvesti atmosfera njene ugroženosti.
Hrvatska je članica Europske unije i NATO-a, a ovdje se stalno podgrijava sumnjičavost u njenu izvjesnost. Na sve se strane otkrivaju urote i zaplotnjaci, antihrvatski elementi. Neki branitelji prijete da će hrvatsku državu “vratiti” kako oni najbolje znaju, “oštrom silom”, dakle oružjem. Karamarkova desnica pokušava opanjkati vladajuću ljevicu kao one koji Hrvatsku nisu htjeli. Osjećaj zavjere i domoljubne panike pokušava se pretvoriti u trajno stanje hrvatske svijesti. Neprijatelj je, kako je netko već primijetio, postao konstitutivan.
Samo u tom je kontekstu moguće razumjeti i božićnu propovijed nadbiskupa Josipa Bozanića, koji je s oltara zagrebačke katedrale ovom prilikom obnarodovao vlastitu varijantu prokazivanja nekih navodnih unutarnjih neprijatelja. Njegova više politička nego vjerska teorija zavjere tvrdi da snage koje naziva “ideolozima razvaline” namjerno uništavaju Hrvatsku. Hrvatska, dakle, nije ugrožena nizom loših vlasti, od kojih su neki pokrali državu, drugi se pokazali nesposobnima nositi s teškom ekonomsko-socijalnom krizom, nego se, po kardinalu Bozaniću, hrvatska država namjerno podriva i ruši iznutra.
Na istom je tragu i njegovo nazivanje branitelja koji prosvjeduju pod šatorom na Savskoj “čuvarima temelja kuće”. Veterani sigurno imaju velike zasluge za obranu i opstanak Hrvatske, ali pretvarati bilo koju društvenu skupinu u kerbere države, to je nespojivo s demokratskim poretkom. Takvim se porukama u braniteljskim redovima raspiruje nezdravi solunaški, subnorovski ili provoborački refleks.
Usto, implicira se postojanje onih od kojih državu treba čuvati, što proizvodi atmosferu općeg sumnjičenja. Tako Bozanićeva homilija neodoljivo podsjeća na retoriku bivšeg jugorežima: borački se redovi pozivaju neka budu uvijek budni jer neprijatelj nikada ne spava.
Suprotno forsiranoj potrazi za državnim neprijateljima, hrvatskoj državi ne prijeti nikakva opasnost. Ni izvana ni iznutra. Prijeti joj mogućnost da bude doživljena kao promašen projekt jer se pokazuje neuspješnom. Ako je danas moguće govoriti o nekakvoj državotvornosti, onda je prije svega treba mjeriti po poštovanju institucija hrvatske države. U čemu su veliki državotvorci nerijetko vrlo tanki.
Drugo, 1991. godina pokušava se u Hrvatsku vratiti i upornim reanimiranjem davno, prije dvadeset godina moćnom pobjedom zaključenog rata. Može se razumjeti kad pobijeđeni žive u prošlosti i sanjaju revanš. Ali nešto je jako trulo u Hrvatskoj kad se jednom dobiveni rat ponovno želi voditi. Rat koji teče izgleda da je trajna čežnja hrvatskih nacionalista.
Mnoge parole koje u posljednje vrijeme prebukiraju hrvatski javni prostor zvuče kao reprint one zloslutne o tome da “ni oružane bitke nisu isključene”. Treba li podsjećati da je s tom najavom Slobodan Milošević svojedobno pokrenuo agresiju?
Ali, hrvatske su granice mirne, pa kako nema nikakva znaka izvanjske invazije, pokušava se zametnuti rat iznutra. Jedan umirovljeni admiral govori o “unutarnjoj agresiji”, tražeći ponovno, doslovce, oslobađanje Hrvatske. Jedan biskup priziva novu Oluju i aktualnu vlast naziva zločinačkom te uspoređuje s nacistima. Politička i stranačka utakmica pokušava se pretvoriti u drugo poluvrijeme Domovinskog rata.
Histerično se traga za mrskim neprijateljem u “našim redovima”. Oni koji su prije dvadeset i nešto godina bili skupa, u istom rovu, sada su odjednom na suprotnim stranama. U vukovarskoj koloni sjećanja, među ljudima koji su se došli pokloniti žrtvama, traži se nekakva navodno peta kolona. Neki se vukovarski heroji ili njihovi potomci proglašavaju četnicima ili jatacima velikosrpske agresije. Branitelji na Savskoj plakatiraju da ovoga puta ratuju protiv Jugoslavena, kao što su 1991. ratovali protiv Jugoslavije. Premda je Jugoslavena u Hrvatskoj, saznajemo, jedva tristotinjak. Šačica jada, reklo bi se.
Za potpaljivanje ratnog ozračja koriste se i pitanja koja nikako nemaju veze s ratom. Nevjerojatan je postupak jednog studentskog kapelana koji je bolno pitanje pobačaja iskoristio da bi u božićnoj noći širom Hrvatske poslao poruku kako “rat nije gotov”, jer “preko Dunava opet dolaze da ubijaju našu djecu”.
Čovjek koji je u Crkvi zadužen za rad s mladima jednu je posve izmišljenu priču o tome da liječnici s one strane Dunava u Hrvatskoj rade abortuse, jer domaći ginekolozi, pozivajući se na priziv savjesti, to odbijaju, dakle takvu je ekplozivnu mješavinu don Stojić, bez ikakve provjere, plasirao u javnost mobilizirajući mržnju i zagovarajući stanje permanentnog rata u Hrvatskoj. Očito, sva su sredstva dozvoljena, samo da rat u glavama nikad ne stane.
Treće, kao neriješeno se pitanje, koje datira još s početka devedesetih, odjednom počeo postavljati i projekt, uvjetno rečeno, nacionalne pomirbe. Šef HDZ-a, aspirirajući najmanje na funkciju premijera, a moguće i kancelara, koncept pomirbe djece ustaša i partizana prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana proglasio je propalim i gura svoj plan lustracija.
Tuđmanova ideja nacionalne pomirbe, skrojena po mjeri uglavnom nemodernih država, imala je mnogo političkih deficita, a neki su njeni aspekti, poput miksanja kostiju, bili i civilizacijski potpuno neprihvatljivi. Naslijeđe dva u prošlosti teško sukobljena ideološka bloka i danas opterećuje Hrvatsku. Linija nacionalne podjele iz Drugog svjetskog rata, s vremenom prilično izblijedjela, kao da se opet produbljuje.
Moderne i demokratske zemlje takve terete prošlosti rješavaju sredstvima pravne i demokratske države i tolerantnog društva. Ali i takva falična, Tuđmanova je ideja superiorna politici koju njegovi stranački nasljednici danas zagovaraju.
Odbacujući pomirbu, Tomislav Karamarko najavljuje otvaranje nekog novog unutarhrvatskog sukoba, nudi logiku građanskog rata, vraća Hrvatsku tamo gdje je bila prije sedamdeset i nešto godina.
Bijeg u povijest uvijek otkriva nemoć u suočavanju s današnjim vremenom. Oni koji Hrvatsku danas pokušavaju vratiti na početak devedesetih ili još dublje u prošlost, ponovno otvarajući već apsolvirana pitanja države, davno dobijenih ratova ili nacionalne pomirbe, s puno se razloga mogu smatrati snagama političkog vampirizma.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).