Ivan Markešić
Teško ćemo u povijesti naći neku religijsku zajednicu s toliko velikim brojem isprika i traženja oprosta za učinjena nedjela kao što je Katolička Crkva.
Naime, gotovo uvijek kada dođe do susreta nekoga od predstavnika Katoličke Crkve s predstavnicima drugih religijskih zajednica čitamo iskaze o traženju oprosta za prijestupe, za zlodjela počinjena uime Katoličke Crkve.
Pa se s pravom pitamo, imaju li drugi potrebu tražiti oprost od kršćana, svejedno je li riječ o velikim ili malim kršćanskim religijskim zajednicama?
Pitamo se, također, hoće li se već jednom papa Franjo umoriti u traženju isprika za podjele posebno one koje su izazvali katolici? Zapravo, hoćemo li već jednom moći početi mirno živjeti?
Naime, tijekom svoga boravka na Cipru i u Grčkoj, na tim rubnim područjima kršćanstva, papa Franjo nije propustio uraditi ono što je mnogima u kršćanstvu, a posebno kod nas u Hrvatskoj, neshvatljivo: tražiti oprost.
I to stoga, jer je traženje oprosta ujedno i priznanje vlastite krivnje za učinjene prijestupe pa je ono uvijek znak slabosti, znak popuštanja, povlačenja pred jačim, a nikako i nikada znak hrabrosti i osobne i nacionalne veličine.
U Franjinom poimanju, Svevišnji se nikada ne umara od opraštanja. Mi smo ti koji se umorimo. Uvijek polazimo od toga da će Bog ipak oprostiti dok je traženje oprosta od brata, ono što bismo mi trebali uraditi, puno teže, gotovo pa nemoguće. I to stoga, jer se u traženju oprosta javljaju ”sram i poniženje”.
Franjino traženje oprosta od njegove pravoslavne braće, posebno u vezi s ratom, bilo je iskreno, ljudski, kršćanski. I to traženje nije bilo nimalo slučajno, što je posvjedočio i sam papa Franjo rekavši da ga je na taj čin traženja oprosta potaknuo poglavar Grčke Pravoslavne Crkve, Jeronim II.
Gotovo uvijek kada dođe do susreta nekoga od predstavnika Katoličke Crkve s predstavnicima drugih religijskih zajednica čitamo iskaze o traženju oprosta za prijestupe, za zlodjela počinjena uime Katoličke Crkve
Naime, u ratu za neovisnost jedan dio katolika stao je na stranu europskih vlada kako bi spriječili grčku neovisnost, dok je drugi dio katolika, onaj otočki, koji je podržavao grčku neovisnost stao u njenu obranu, za nju ratovao. Stoga je teško naći opravdanje za sve učinjeno u toj epizodi grčke povijesti, čije posljedice osjećamo sve do danas.
Naravno, Franjino traženje oprosta neće tu stati, već će se nastaviti i u okvirima prostrane pravoslavne Europe, posebno u okvirima njenog zapadnog dijela pa će uskoro imati prigodu razgovarati s najbližim suradnicima patrijarha Kirila. Tema tih novih ”starih” razgovora bit će jedinstvo kršćana, bolna točka katoličkih kršćana.
Papa Franjo spreman je, rekao je, otići u Moskvu ”razgovarati s bratom”. Jer, smatra papa Franjo, ”pripadaju istoj majci, Majci Crkvi”, iako ”neke dijeli malo nasljedstvo, druge povijest koja ih je podijelila. Ali moramo pokušati ići zajedno, raditi i hoditi u jedinstvu i za jedinstvo”.
Time papa Franjo ne želi napustiti već davno započeti sinodalni put. Svojim približavanjem pravoslavnim kršćanima, želi ga učvrstiti, proširiti. No ono što ga uznemirava jest strah da bi sva njegova i Kirilova nastojanja oko započinjanja jedne nove katoličko-pravoslavne ere u odnosima kršćanskog Istoka i Zapada moglo propasti budu li u sve bili uključeni teolozi.
Koliko je velik taj Franjin strah od teologa govori i sljedeće upozorenje pape Franje: ”Ne smijemo mirno sjediti čekajući da se teolozi dogovore”. Svjestan je da će do dogovora teško doći.
A to potvrđuje i rezultat razgovora koje su vodili katolički i srpsko-pravoslavni teolozi o slučaju Stepinac. Naime, papa Franjo se kao u šali pozvao na patrijarha Atenagoru koji je papi Pavlu VI. rekao: ”Stavimo sve teologe na jedan otok da raspravljaju, a mi idemo zajedno nekamo drugdje”.
Svejedno što će mnogi ovo shvatiti kao šalu, potrebno je ipak reći da je u njoj više od pola istine.
Papa Franjo želi reći da je u završnici priprema oko susreta s patrijarhom Kirilom potrebno – polazeći iz uvjerenja i povjerenja da će na tome susretu biti moguće doći do potrebnog dijaloga – teolozima dati do znanja da ne trebaju previše cjepidlačiti i tjerati mak na konac, nego je potrebno biti kršćanski opušten, vjerovati u gotovo nemoguće.
Ali da ipak ne bi previše uvrijedio, odnosno povrijedio teološke taštine, Papa im preporučuje da ”nastave proučavati jer je to dobro za nas i navodi nas da dobro razumijemo pronalazak jedinstva”.
Što znači, teolozima ostaje mogućnost protumačiti pronalazak jedinstva kršćana, ali nikako im nije dopušteno da oni ”prave” to jedinstvo.
Mislim da je papa Franjo u pravu.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Je li žena dostojna baviti se politikom?
- Živimo li u intervalu od razmjene do razmjene mrtvih?
- Izborna groznica i religijsko-politička kampanja trese BiH
- Federacija BiH i jednakopravnost naroda
- Ima li nade za kršćanske nomade kakav je papa Franjo?
- Ako Svevišnji postoji, ako je i svemoćan, zašto dopušta rat?
- U očekivanju ”krvavog Uskrsa”
- Što se može očekivati od novoga nadbiskupa vrhbosanskog?
- Mobilni krematoriji u ”čast božica nacije i religije”
- Bosna i Hercegovina kao domovina Franje Topića i Napretka
