Podvojeni pastiri, slučaj Tine Beattie

”U ovo današnje vrijeme Crkva se radije služi medicinom milosrđa negoli strogoće. Vjeruje da će valjanost svoga naučavanja pokazati odgovarajući potrebama sadašnjice umjesto osudama.” Rečeno ”današnje vrijeme” davno je prošlo vrijeme: prije 57 godina izgovorio je to papa Ivan XXIII. pri otvaranju Drugoga vatikanskog koncila.

Na citat sam naišao u jednoj požutjeloj knjizi slučajno, baš u vrijeme objave ”kolegijalnog pisma” jednoga našeg biskupa mlađem susjednom biskupu. Te riječi (ne biskupove) zazvučale su mi neobično svježe, kao iz usta sadašnjega pape Franje.

A pismo? Stojimo li to na našem uskom prostoru pred jazom koji ni dugih šest desetljeća nakon Koncila ne uspijevaju premostiti?

Pripremajući za jedne novine razgovor o razdoblju moje crkvene novinarske djelatnosti negda pod jugoslavenskim režimom, novinara zanima kako su naše vijesti o počecima Koncila bile tada primljene u crkvenim redovima. Izložio sam mu ukratko zabunu i početne otpore novom otvaranju Crkve svijetu, osobito kod klera srednje i starije dobi.

Pripremajući za jedne novine razgovor o razdoblju moje crkvene novinarske djelatnosti negda pod jugoslavenskim režimom, novinara zanima kako su naše vijesti o počecima Koncila bile tada primljene u crkvenim redovima. Izložio sam mu ukratko zabunu i početne otpore novom otvaranju Crkve svijetu, osobito kod klera srednje i starije dobi

”Dakle, Koncil nije isprva baš djelovao kao inspiracija”, kaže on. ”Jesu li nepovoljne reakcije, kako iz redova klera tako i katoličkog puka, bile tek refleksna reakcija prema slabo poznatoj novotariji ili su predstavljale nešto dublje?”

”Bilo je to pitanje poglavito intelektualne razine i baštinjenih navika”, odgovaram. ”I to u uvjetima debele izolacije mjesne crkve od vanjskoga svijeta, bez pristupa živim teološkim strujanjima vani. Svećenstvo je mentalno živjelo od bazične teološke naobrazbe iz starih knjiga i odgoja svijesti kako smo mi jedini u posjedu sveobuhvatne istine, tako da nije bilo pripravno za prihvat novih, upravo prevratničkih ideja. Na primjer, moga vrlo učenoga profesora dogmatike dr. Stjepana Bakšića, autora brojnih knjiga, među njima i one najdeblje o Trojstvu, slušao sam govoriti o postanku svijeta: ‘Još mogu dopustiti da svijet nije stvoren prije četiri tisuće godina, ali nikako nije stariji od sedam tisuća godina’…”

Svjedočimo u nas oživljavanju argumenata kojima su prije 140 godina anglikanski biskupi pobijali prirodoslovca Charlesa Darwina kad je objavio svoje ”Podrijetlo vrsta” –  u smislu: ako tvoji roditelji potječu od majmuna, naši to nisu. Preskačemo desetljeća i stoljeća, pa tako u prostorijama katoličkoga Književnog društva sv. Jeronima bude predstavljena knjiga ”dokaza” o ravnoj Zemlji, nakon Očenaša i uvodne riječi svećenika, predsjednika Društva.

Argumenti u ”kolegijalnom pismu” duhom i svojim kategoričnim točkama bude asocijaciju na 155 godina stari Syllabus errorum. To je dokument u kojem je papa Pio XI. 1864. u 80 točaka nabrojio i osudio zablude vremena. Bilo je to uoči Prvoga vatikanskog koncila i tim je spisom bila koncilu zadana podlogu i zacrtan smjer.

Drugi vatikanski koncil nije ništa od tih točaka citirao, ni na koju od njih nije se pozivao. Sve ih je preskočio muklom šutnjom te svečano proglasio načela i zadaće Crkve suprotne osudama Syllabusa. Upravo to što u gore navedenoj rečenici govori Ivan XXIII: ”…umjesto osudama, valjanost svoga naučavanja Crkva treba da pokazuje odgovarajući na potrebe današnjega čovjeka”.

”Današnje vrijeme” (aetate hac nostra) Syllabus spominje kad, pri samom kraju, osuđuje gledište da katolička vjera ne mora biti priznata kao jedina državna vjera. Mora dakle. S takvim ”današnjim vremenom” i s tom davnom osudom svakako će se složiti naši moderni katolički aktivisti koji se vezuju uz politiku i svojski rade na tome da država prisilom zakona goni građane da žive po zakonima vjere.

Svećenstvo je mentalno živjelo od bazične teološke naobrazbe iz starih knjiga i odgoja svijesti kako smo mi jedini u posjedu sveobuhvatne istine, tako da nije bilo pripravno za prihvat novih, upravo prevratničkih ideja. Na primjer, moga vrlo učenoga profesora dogmatike dr. Stjepana Bakšića, autora brojnih knjiga, među njima i one najdeblje o Trojstvu, slušao sam govoriti o postanku svijeta: ‘Još mogu dopustiti da svijet nije stvoren prije četiri tisuće godina, ali nikako nije stariji od sedam tisuća godina’...”

Na jednoj strani dogme, načela, zakoni, propisi – na drugoj konkretne egzistencije ljudi u vremenu i prostoru, gdje je prečesto nemoguće doslovce primijeniti visoku nauku. Pa kada to ne ide, što je lakše no sipati osude. Ništa od onoga u evanđelju, ”Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni”.

Da se vratim ”kolegijalnom pismu”. Udarno mjesto dobila je jedna žena, teologinja (ovdje iz moga susjedstva u Londonu) Tina Beattie. Udarni je argument pisma da je ona ”heretičarka”. (Ima li ta riječ u hrvatskom? Vidim, svi ju bez pitanja preuzimaju. Fizičarka bi bila ženska osoba koja se znanstveno bavi fizikom, polemičarka bi tjerala polemiku. Heretičarka bi bila osoba kojoj je struka heretika. Takva znanstvena grana nije poznata, ni za muške ni za ženske. Tina teologinja u najboljem je slučaju heretkinja.)

Tinu Beattie često pozivaju na BBC Radio 4 kad je u pitanju neka manje-više zapletena teološka ili crkvena aktualnost. Piše i u popularnim katoličkim časopisima. Nisam još čuo od nje sentencije koja bi mirisala na krivovjerje. Biskup na čijem je području sveučilište Roehampton nije još dovodio u pitanje njezino pravovjerje. Krivovjerkom ju sada proglašava biskup iz jedne daleke crkvene provincije.

Na ovome mjestu drugi je suradnik točnim citatom pokazao kako je u dotičnom pismu određena Tinina tvrdnja neistinito predstavljena. To već ulazi u suvremeno područje fake news, što inače postaje normalno u diskursu političara.

Govornik iznese tvrdnju koja faktično ne stoji i ravno izvede zaključak. Naizgled logičan, a kriv. Od slušatelja ili čitatelja očekuje da će lažnu tvrdnju uzeti zdravo za gotovo, bez propitivanja. I ta logika kod mnoštva pali. (Kompjutoraši poznaju logical errors i njih je najteže ispraviti: sintaksa korektna, program teče glatko, rezultat pogrešan.)

Nakon niza optužničkih točaka kontra bratu biskupu brat biskup čak priziva potporu vrhovnoga Autoriteta: ”Gospodin Isus ima samo jednu Istinu za sav svijet, On je Istina; samo jedan Put, On je taj Put i samo jedan Život, On je taj Život.”

Na kraju posuđuje pečat papinskoga autoriteta. Papa Franjo bi, po ovome, u cijelom sporu bio najviše zabrinut za novac što ga je taj drugi biskup potrošio na svoj heretičarski pothvat. Umjesto da je novac otišao za pravovjerje zabrinutom biskupu (ne izmišljam, u pismu to tako stoji).

Svjedočimo u nas oživljavanju argumenata kojima su prije 140 godina anglikanski biskupi pobijali prirodoslovca Charlesa Darwina kad je objavio svoje ”Podrijetlo vrsta” u smislu: ako tvoji roditelji potječu od majmuna, naši to nisu. Preskačemo desetljeća i stoljeća, pa tako u prostorijama katoličkoga Književnog društva sv. Jeronima bude predstavljena knjiga ”dokaza” o ravnoj Zemlji, nakon Očenaša i uvodne riječi svećenika, predsjednika Društva

Dvojstvo zaoštrenih opreka dolazi do izražaja i na samom vrhu Crkve. Imamo dva živuća pape, jedan u ostavci, drugi vlada. Jedan se afirmirao kao branitelj pravovjerja; godinama je prije bio na čelu Kongregacije za nauk vjere, nasljednice negdašnje Svete inkvizicije. Drugi je došao nakon što je obilazio slamove Buenos Airesa i na prvome mjestu brige su mu živi ljudi i njihove tjeskobne egzistencije.

Javljaju se i biskupi i kardinali koji otvoreno optužuju papu Bergoglia za krivovjerje. Njima je još uvijek pravi papa onaj emeritus u sjeni.

Tu je dvojbu ovih dana nakanio razbistriti urednik dnevnika Corriere della sera Massimo Franco. Zamolio je papu Benedikta za intervju i, začudo, dobio ga. Ovaj je

bio kratak i jasan: ”Papa je jedan, Franjo”. Još prije pet godina izjavio je: ”Nema apsolutno nikakve sumnje u valjanost moje zahvale na petrovskoj službi”.

Osobito u Italiji bujaju teorije urote oko Papine ostavke. Književnik Antonio Socci kaže da je Benedikt XVI. zapravo ”kanio ostati papa, iako na posve zagonetan način i u neslužbenom obliku”. Vjernike urote Benediktova izjava neće razuvjeriti, ostaju nepokolebivi: Bergoglio uopće nije papa!

I u našoj crkvenoj zavjetrini kao da mnogi čekaju pravoga papu, takva koji će udarati osudama.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ ŽIRO RAČUN: HR8923600001102715720, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA O RAČUNU KLIKNITE OVDJE.

 

Još tekstova ovog autora:

• Ne znamo činjenice, a znamo kako stvari stoje
• Kako sam učio pozdrav ”Za dom – Spremni”
• Neuništivi proroci strašnoga dana
• Nedopustiva pitanja Georgea Steinera
• Nedodirljivo, neizrecivo, nerazjašnjivo – stari i novi tabui
• Svatko mora kući za Božić
• “Obična hrvatska glista” – Kako se batinama odgajalo za anđele
• Zaljubljeni u sebe i sretni
• Usred globalnih poremećaja bujica optimizma političara
• Gdje je bio Bog kada se ubijalo Tutsije, ”manjince štakore”?

» Svi tekstovi ovog autora