Nadežda Čačinović
Ne mogu se sasvim osloboditi predrasuda u vezi s bestselerom o kojemu pišem u ovoj kolumni, a zbog kojih sam razmjerno dugo odgađala čitanje te knjige, knjige Petera Frankopana ”Silk Roads”.
Autor naravno nije odgovoran za neobične postupke kojima su njegovi roditelji nastojali sebi pripisati nasljeđe najuglednijih hrvatskih plemićkih obitelji, a oblik imena koji nosi suzdržan je i normalan; nije odgovoran ni za odabir svoje sestre da uđe u ugledno englesko plemstvo, a pretpostavit ćemo da ga je ljubav vezala za nasljednicu velikog trgovačkog lanca Sainsbury.
Njegove vjerodajnice što se tiče sveučilišta i bibliografije su izvan svake sumnje, a to što često koristi, na primjer, riječ ”vibrant”, previše prisutnu u turističkom reklamiranju, možda također nije tako velik prijestup.
No i uz uklanjanje svih tih prepreka i dalje ne mislim da je riječ o velikoj knjizi – ali jest o korisnoj upravo zato što je dopadljiva.
Svakako, Frankopan obavlja ono što se ne može samo proklamirati: decentriranje velikog dijela konvencionalnih obuhvatnih povijesti svijeta, a količina građe po sebi i bez posebne tematizacije potkopava svaku vrstu predodžbe o neumitnom kretanju povijesti u nekom zadanom pravcu
Korist je u onome što obećava podnaslov: novoj svjetskoj povijesti. Ne, naravno, pretjerano novoj, ali ipak takvoj koja snažno revidira konvencionalnu povijest gdje je u središtu Europa, uz tek povremene osvrte na paralelna zbivanja.
Koristeći pojam ”puta”, Frankopan iznosi povijest različitih međusobnih utjecaja, a tako i povijest seljenja centara moći i bogatstva. Nije da nismo čuli za komparativne prednosti carstava i gradova istočno od Europe u dugim razdobljima povijesti, ali, kao što je ispravno primijećeno, stvar je uvijek u bogatstvu detalja. A toga u ovoj knjizi doista ima.
Ono čega nema uopće su ugledne kolege i njihove teorije, pogotovo nema filozofije povijesti.
Nema čak ni neke refleksije o prirodi vlastitoga poduhvata, o prirodi pripovijedanja.
Toga bi zapravo moralo biti: nedavno je filozof Jacques Ranciere svoju novu knjigu o granicama fikcije započeo podsjećanjem na aristotelovske distinkcije između pisanja povijesti, filozofije i pjesništva: razlika nije u odnosu spram zbilje, nego u višku racionalnosti, sređivanja građe koja bi samo u povijesti trebala ostati ”onako kako je bilo”.
Svakako, Frankopan obavlja ono što se ne može samo proklamirati: decentriranje velikog dijela konvencionalnih obuhvatnih povijesti svijeta, a količina građe po sebi i bez posebne tematizacije potkopava svaku vrstu predodžbe o neumitnom kretanju povijesti u nekom zadanom pravcu.
Koristeći pojam ”puta”, Frankopan iznosi povijest različitih međusobnih utjecaja, a tako i povijest seljenja centara moći i bogatstva. Nije da nismo čuli za komparativne prednosti carstava i gradova istočno od Europe u dugim razdobljima povijesti, ali, kao što je ispravno primijećeno, stvar je uvijek u bogatstvu detalja. A toga u ovoj knjizi doista ima
Naravno, i mimo toga nastaje učinak preglednosti, privid ovladavanja cjelinom, jer imamo u ruci jednu jedinu, doduše debelu, knjigu koja se proteže od davnina do aktualnih političkih zbivanja, na primjer Rusije i Krima.
No i tu ne bi trebalo previše prosvjedovati; na kraju krajeva uspjeh takvih knjiga je u tome da nam pružaju neki okvir orijentacije… Dobro je, na primjer, obnoviti naša znanja o zbivanju oko otkrića i eksploatacije nafte ili o ovisnosti o uvozu i izvozu pšenice.
Općenito gledano, Frankopan je posebno zanimljiv što se tiče dvije i više tisuće godina svega što se događalo na području Perzije, Afganistana, Iraka pa dalje prema Aziji.
Ipak, ono što se najduže pamti su stvari koje su u velikoj slici sporedne, ali upečatljivo predočuju grozote.
Znamo tako ponešto o portugalskom moreplovstvu, nerazmjernom učinku razmjerno malobrojnih Portugalaca. Možemo se i diviti dok ne naiđemo na čistu agresiju. Portugalci su, vjerojatno opravdano, sumnjali kako se Venecija, da bi sačuvala svoju ugroženu prevlast, povezuje s ”Istokom”.
Ne mogu se sasvim osloboditi predrasuda u vezi s bestselerom o kojemu pišem u ovoj kolumni, a zbog kojih sam razmjerno dugo odgađala čitanje te knjige, knjige Petera Frankopana ”Silk Roads”
No što reći na to da je Vasco da Gama dao spaliti lađu zajedno s putnicima koji su se vraćali u Indiju s hodočašća u Meku iako su mu očajnički nudili sva svoja blaga i još otkupnine – i taj prizor navodno hladnokrvno promatrao…
Dosjetka s putovima dopušta i ispuštanje mnogih stvari koje bi morale biti sastavni dio svake vrste povijesti svijeta: no i to možemo smatrati intelektualno poticajnim.
Ozbiljniji je prigovor da autor napušta vlastiti princip konstruiranja povijesti kada se približava suvremenosti. Umjesto suočavanja s onim što je sada svima vidljiva globalizacija, za razliku od drevne koju Frankopan uvjerljivo otkriva, priča postaje površnija.
Nisam očekivala od njega aktivističku zabrinutost, ali kada već izabire motiv putova, ne može ne tematizirati presudnu činjenicu našega vremena: da se sve isprepliće, da je sve povezano, da roba putuje svuda, ali da ljudi nailaze na sve više i više ograničenja, da zidovi rastu.
Još tekstova ovog autora:
- Kako nastaje institucionaliziranje stečenih pozicija moći
- Nada bez optimizma
- Kako nastaje institucionaliziranje stečenih pozicija moći
- Nada bez optimizma
- ‘Što će biti s ljubavlju koja o sebi tako mnogo zna?
- Kad granice prosvjetiteljskoga modela služe legitimiranju moći
- Rushdie nas kuša kako osmisliti bolji način života
- Istinsko provjeravanje onoga što se može pouzdano tvrditi
- Pozdravimo novo: ”Ranije je bilo bolje!”
- Djelatnost filozofiranja je napeta stvar
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.