Kad je potkraj srpnja Alberto Barbera, umjetnički ravnatelj Filmskog festivala u Veneciji, za Screen Daily pokušao objasniti razloge iz kojih njegov festival – najstariji i najugledniji na svijetu – nije uspio dobiti pravo na prikazivanje dvaju iznimno očekivanih filmova iz zenita sezone, velikih favorita za Oscara, njegovo otvaranje duše otkrilo je dubinu jaza dvaju filmskih svjetova.

 

“Nisu mi uvijek jasni razlozi iz kojih filmovi ne dolaze”, kazao je sav nujan zbog gubitka novih djela Davida Finchera i Paula Thomasa Andersona, koja će, umjesto na Lidu, premijeru imati na Festivalu u New Yorku. “Stječem dojam da su SAD sve posvećenije domaćim produkcijama i svojem lokalnom tržištu, umjesto međunarodnom.”

 

Ništa, naravno, nije dalje od istine, što otkrivaju hladne brojke. Svjetsko tržište zabave i medija uprihodilo je 2012., posljednje godine za koju su podaci dostupni, više od 1600 milijardi dolara; gotovo trideset posto tog iznosa otpadalo je na američke medijske sadržaje. Disproporcija je utoliko veća ako se shvati da se ostalih sedamdeset posto prihoda gotovo isključivo odnosilo na konzumaciju lokalno stvorenog medijskog sadržaja na tržištu na kojem je nastao. Bollywood je, primjerice, golem samo u Indiji; Hollywood je golem svugdje.

Amerika nije mogla dosegnuti današnju unipolarnu moć da nije bilo jednog presudnog utjecaja na srca i umove svjetskog stanovništva: produkcije Hollywooda danas bilježe najveći rast upravo na teritorijima svojih nominalno najvećih oponenata, zemalja zvanih BRICS

 

Amerika danas ima jedini istinski globalan medijski sadržaj. I premda on ne donosi američkoj izvoznoj bilanci onoliko koliko se ponekad misli – strojevi, instrumenti, motori i neizbježno oružje još uvijek su neprikosnoveni – njegov je utjecaj na opstojnost onoga što se sve češće naziva unipolarnim svijetom nemoguće izraziti brojkama.

 

S padom Berlinskog zida prije četvrt stoljeća osvanule su teze o kraju povijesti, odnosno o početku “Novog američkog stoljeća”; sve su paradigme osim američke doživjele neuspjeh, smatrali su ideolozi ovog vrlog novog svijeta, i sad cijeli planet ima postati preslika pobjednika. Pristup ostvarivanju tog cilja u stvarnom je novom stoljeću počeo otkrivati svoje naličje: kao Two-Face iz ”Batmana”, američka medijska dominacija s jedne strane nudi umivenu pojavnost vladavine zakona, ljudskih prava i multikulturalnosti melting pota, dok s druge vreba ratno-huškački militarizam pokvarenog svjetskog policajca koji se umiješa uglavnom kad treba zaštititi vlastite financijske i energetske interese.

 

Bez Hollywooda i američkog filma takvo stanje stvari bilo bi istinski neodrživo. Zamislite samo kako bi svijet izgledao da s početkom Prvog svjetskog rata nije došlo do fundamentalne promjene u strukturi moći tada tek propupale svjetske filmske industrije. Sve do 1914., naime, najveći su studiji svijeta pripadali Francuskoj, zemlji koja je film izmislila: Gaumont je osnovan još 1895., Pathé godinu dana nakon njega. Zbog vrlo lako rješive internacionalizacije nijemog filma, tada uspostavljen sustav filmskih zvijezda i žanrova lako je prelazio granice; usprkos nepobitnom doprinosu američkog talenta razvoju medija, Europa je dominirala čak i tržišno.

 

A onda se na četiri mučne godine Europa pretvorila u bojno polje, nigdje veće nego upravo u Francuskoj. Kad su topovi utihnuli s potpisivanjem varljivog mira u Versaillesu, malo je tko primijetio da je pravi pobjednik u medijskom prostoru postala jedina zemlja čija je produkcija u ratnom razaranju ostala netaknuta.

Kao Two-Face iz “Batmana”, američka medijska dominacija s jedne strane nudi umivenu pojavnost vladavine zakona i ljudskih prava, dok s druge vreba ratno-huškački militarizam pokvarenog svjetskog policajca

 

Sve što je otada uslijedilo samo je dodatno pojačavalo taj odnos snaga, tako neophodan za osvajanje onoga što se u vojno-propagandističkom žargonu naziva hearts and minds. Pritom Hollywood vrlo rijetko poseže za otvorenom propagandom; naslovi iz sredine osamdesetih, poput ”Top Guna”, ”Ramba II” i ”Crvene zore” danas djeluju vulgarno, bez obzira na patinu nostalgije koju neki gaje prema Reaganovoj eri. Bilo je to doba siromašenja drugog i trećeg svijeta nakon promjene financijske paradigme uspostavljene u Bretton Woodsu. Neameričke su režime banke srušile daleko djelotvornije nego što su to vojska i CIA ikad mogle: ali proces bi prošao s daleko više otpora da mu Hollywood cijelo vrijeme nije davao dojam samorazumljive neizbježnosti.

 

Hrvatska je u tom pogledu bila gotovo idealtipska zemlja. Čak i danas od najviših državnih dužnosnika nerijetko čujemo da nešto valja učiniti na ovaj ili onaj način – koji češće ide u korist Amerike nego nas samih – jer “tako je svugdje u svijetu”. Pri čemu je taj svijet koji je svugdje uglavnom onaj koji poimamo na velikim ekranima multipleksa i, korolarno, kroz današnji ekvivalent Nickelodeona i filmskih žurnala s početka 20. stoljeća – televiziju i društvene mreže.

 

Srca i umovi malih zemalja u globalnom su smislu već preoteti. Američka je medijska industrija tvorac najmoćnijih sadržaja našeg vremena, dovoljno raznolikih da svakome mogu nešto ponuditi i stvoriti iluziju poželjnosti koja se suštinski ne razlikuje od primamljivosti originalnih Levi’sovih traperica iz Trsta iz doba stasavanja današnjih svugdjeusvjetaša. A tome su podložne i zemlje s mnogo slabijim kompleksom manje vrijednosti od naše: najveći rast gledanosti produkcije Hollywooda danas bilježe na teritorijama grupacije država koja pruža najorganiziraniji otpor američkoj dominaciji – Brazila, Rusije, Indije, Kine i Južnoafričke republike.

Hollywood je iz vlastite perspektive dosegao točku ne samo komercijalne, nego i kreativne hegemonije – točku s koje sada može samo pasti. Tako je bilo, i ostalo, svugdje u svijetu

 

Nije uvijek bilo tako: desetljeća su trebala da američki medijski konglomerati za najprestižniji dio svoje produkcije počnu dobivati pohvale europskih sineasta. Europa i njezini festivali bili su prostor u kojemu su sve svjetske kinematografije dolazile jedne drugima na megdan, prostori gdje su se otkrivali filmski rukopisi velikih autora Japana, Švedske, Meksika, Sovjetskog Saveza – i postajali svjetski fenomeni. Cannes, Berlin i stara mletačka dama bili su krajnji arbitri kvalitete, i morali su proći svi procesi novih valova, kako s ove, tako i s one strane Atlantika, da američki filmovi na njima počnu bivati uvažavani.

 

Danas je, čini se, taj proces dovršen. Amerika ima svoju ljetnu sezonu blockbustera za koje joj više ne trebaju čak ni donedavno uobičajena gala-premijere na Croisettei: zašto se baciti u trošak u Cannesu kad film još efikasnije možete promovirati putem Facebooka? Amerika ima i svoju jesensku sezonu drama koje će se natjecati za Oscar, ali za njih im Lido više ne treba. Sjevernoamerički filmski festivali poput Sundancea, Telluridea, Toronta i spomenutog New Yorka sve uspješnije odrađuju taj dio posla, a dokle god Amerikanci budu držali kontrolu nad starim i novim medijskim kanalima, njihovi će filmovi biti ti kojima će se baviti ciljana srca i umovi.

 

Jesmo li, dakle, i u kinematografskom smislu došli do kraja povijesti? Je li Amerika stvarno postala do te mjere dominantna da sama sebi može biti krajnje mjerilo kako zarade, tako i kvalitete? Ako je vjerovati signoru Barberi, jest; samo, nije li proračunato igranje na franšize već počelo pokazivati znakove zamora? Nije li američko zanemarivanje diskursa s drugim svjetskim kinematografijama doseglo zenit – i time ograničilo raspon vlastite buduće relevantnosti? Nije li se u trenucima hubrisa svih velikih sila oduvijek krilo sjeme njihova pada?

 

Tako je bilo, i ostalo, svugdje u svijetu.