Foto: AB FB stranica Miljenka Jergovića
Nešto mi brani i ne da da ljude vidim iz prevelike blizine. Tako i Seida Serdarevića obično u mislima gledam s pristojne distance, u dvije duže dokumentarne sekvence, i u desetak godina razmaka.
U prvoj, sredinom devedesetih, u Matici hrvatskoj, kojom upravlja Vlado Gotovac, izlazi obnovljeni ilirski Vijenac. Uređuje ga, u svojoj karizmatičnoj i šarmantnoj fazi, okupljajući sve pametno, pismeno i pobunjeno u hrvatskoj književnosti, Slobodan Prosperov Novak.
Zalazio sam u to vrijeme u Matičinu zgradu, uspinjao se bijelim stubištima niz koja su slazili duhovi, sjedio u redakcijskim foteljama, upoznavao zanimljive ljude – mnoge iz davnih vremena i suprotstavljenih ideoloških i državnih formacija. A bogme, i objavljivao sam u Vijencu, koliko god to danas nevjerojatno izgledalo.
Tada se, pod Novakovom zaštitom, kao ispod njegove gogoljevske kabanice, pojavio dječarac s naočalama, još mnogo mlađi nego što je zapravo bio, da uređuje Homo volans, Vijenčev prilog za novu čitateljsku i književnu generaciju.
Gledao sam ga pomalo zazorno, zabrinut što se iz jedne takve antropoidne figure još može izroditi. Bio sam sumnjičav, a takav sam vjerojatno i ostao, prema dječjim licima u (nominalno) odraslih ljudi.
Smrt je definirala niz njegovih izabranih djela. Ukrasna kutija u koju ćemo ih smjestiti na neki je način i piščev mrtvački kovčeg. Međutim, u tih deset godina, koliko je Serdarević bio Kovačev urednik, a Kovač njegov pisac, Fraktura je narasla u najvećeg i najvažnijeg hrvatskog nakladnika. Ili preciznije rečeno: u najvećeg i najvažnijeg hrvatskog nakladnika književnosti i književnih tekstova
Upoznali smo se površno i plitko, da bi nam se ubrzo putanje razišle. Homo volans trajao je kratko, nakon Novaka u Vijenac stiže moj veliki Boris Maruna, a nakon njega, kad sam već prestao zalaziti u tu zgradu, i Andrea Zlatar. Poslije nje nastupa vrijeme u kojem se u Vijencu moje ime može spomenuti samo uz uvredu, klevetu, sitnu podcjenjivačku gestu ili – što im se čini najefikasnijim – nikako. Čujem da novine za kulturu Matice hrvatske i danas izlaze.
Sljedeća je sekvenca iz 2003. ili 2004. Mirko Kovač, rovinjski pisac izbjegao iz Beograda, neželjeni je podstanar hrvatske književnosti. Seid Serdarević, jedva malo starije izgleda, premda je u međuvremenu na vlastitoj koži osjetio duh epohe. Otkazan mu je prethodno obećani posao na fakultetu, jer je nekome, bit će kakvom stručnjaku za narodne poslovice i junačku epiku, njegovo ime zazvučalo kao ime negativca sa Sinjske alke. Što i ne bi bio problem, e da se upravo zbog toga nije vratio iz Njemačke, gdje je mogao i ostati.
Zatim je uređivao Cicero, zajednički časopisni projekt S. P. Novaka i Nine Pavića, čiji mi je snobovski format svakako imponirao. A kad je i Cicero propao, bio je urednik po drugim izdavačkim kućama.
Sve to vrijeme pisao je književne kritike i eseje, bivao prisutan po novinama, kao protagonist jedne zapravo vrlo dobre, marne i još uvijek temeljito obrazovane generacije, koja se prije bolonjskih preseravanja, epohe književnih rezidencija i akademskog nomadizma, borila za vlastiti model književnosti i kulture.
Kulturna politika najistaknutijih među njima, kulturna politika Borisa T. Matića, Seida Serdarevića, Krune Lokotara, Ivice Buljana, kustosica iz WHW kolektiva, zapravo bila je i ostala jedina do kraja artikulirana i osmišljena hrvatska kulturna politika.
Seid Serdarević nastupio je kao najveći luzer među njima, jer je bio najdalje od institucija i bavio se onim kulturnim segmentom u kojem je najmanje novca i prema kojem zvanična kultura izražava najsnažniji prezir.
Čim je osnovao svoju izdavačku kuću – a osnovati tada izdavačku kuću u osnovi jednako je uzaludna i isprazna gesta kao danas otvoriti profil na Facebooku – ponudio se Mirku Kovaču da mu izdaje izabrana djela. Jedan mikroizdavač neželjenom bi migrantskom piscu u Hrvatskoj objavljivao izabrana djela!
Jest da je Kovač pri tom jedan od najvećih pisaca naših jezika u dvadesetom stoljeću. Jest i da njegov opus sadržajem, jezikom i stilom, kao i tradicijama na koje se poziva, pripada barem trima južnoslavenskim književnostima, a sam Kovač se autopercipira i izjašnjava kao hrvatski pisac, pa politički optira za hrvatsku književnost, ali u to vrijeme nitko osim mene o Kovaču ne piše kao o hrvatskom piscu. (Kasnije će mu se smilovati, pa će mu dati i Nazorovu nagradu, ali ne onu za životno djelo, nego onu koja se dodjeljuje podobnim piscima u naponu snage, nekim i po više puta… Početnicima, dakle, i poletarcima. Tim je Nazorom Mirko Kovač primljen u pionirsku organizaciju hrvatske književnosti.)
Gledao sam ga pomalo zazorno, zabrinut što se iz jedne takve antropoidne figure još može izroditi. Bio sam sumnjičav, a takav sam vjerojatno i ostao, prema dječjim licima u (nominalno) odraslih ljudi
I još nešto je važno naglasiti, te 2003. ili 2004, kada s ganutljivim junaštvom koje je svojstveno svim stvarno velikim likovima u povijesti hrvatske kulture i književnosti, odluči biti izdavač Kovačevih izabranih djela, Seid Serdarević za taj posao ne može očekivati, i ne očekuje, baš nikakvu potporu Ministarstva kulture.
Još deset godina kasnije, u kolovozu 2013, otvara se na starom rovinjskom groblju jedan lijep kameni grob, i u njega, gotovo na samom krajnjem zapadu tog kraškog gorja, što kao kralježnica prolazi tijelom svih naših južnoslavenskih domovina, liježe pisac, koji je u život krenuo s njegova istoka. Kao srsi što idu uz kičmu, tako je Kovač stigao od rodnih Petrovića pa do Rovinja.
Smrt je definirala niz njegovih izabranih djela. Ukrasna kutija u koju ćemo ih smjestiti na neki je način i piščev mrtvački kovčeg. Međutim, u tih deset godina, koliko je Serdarević bio Kovačev urednik, a Kovač njegov pisac, Fraktura je narasla u najvećeg i najvažnijeg hrvatskog nakladnika. Ili preciznije rečeno: u najvećeg i najvažnijeg hrvatskog nakladnika književnosti i književnih tekstova.
Što se u međuvremenu dogodilo? Propali su, i još će propadati sve do početka dvadesetih, izdavači stvarani pod okriljem države i politike, u prvim desetljećima samostalnosti. Fraktura je za to vrijeme rasla kao samonikli fenomen.
Drugi su funkcionirali u čvrstoj, često i polukriminalnoj, simbiozi nakladništva i knjižarstva, a Fraktura sve do epidemije covida-19 nije imala svoju knjižaru. Kada je jednom otvore, bit će to pod strogim epidemiološkim mjerama, i odmah će to biti jedna od dvije-tri najbolje zagrebačke (a samim tim i hrvatske) knjižare.
Nikakve velike mudrosti tu nema: samo svijest o tome da knjižara nije ni minimarket, ni supermarket, ni piljarnica knjiga. Knjižara je knjižara, kao što je ljekarka ljekarna ili kao što je crkva crkva.
Seid Serdarević čita knjige i rukopise. Umije razgovarati o književnosti. Vodi se vlastitim književnim ukusom. Ali kako veliki nakladnik mora živjeti od svoga posla, tako uvijek postoje dvije linije rasta i razvoja.
Uz onu koja je vođena ukusom i estetskim razlozima, teče druga vođena mutnom i vazda nesigurnom idejom o tome što će se dobro prodati. Fraktura ne izdaje selfhelp literaturu, teorije zavjere, kuharice ni priručnike, ali izdaje svjetske bestselere.
Nikad to nije bio festival samo Frakturinih autora, nego doista Festival svjetske književnosti, u onoj mjeri u kojoj je živa svjetska književnost dostupna maloj Hrvatskoj i njezinom niskofrekventnom jeziku. Važni i čuveni pisci naprosto ne mogu posvuda putovati. U Hrvatsku su, uglavnom, dolazili jer ih je pozivao Seid Serdarević. Zbog nečega im je važan taj njihov urednik. Čitatelji će možda znati zbog čega
Katkad Serdarević pogodi, kao što je pogodio s Stiegom Larssonom ili Carlosom Zafónom, ali mnogo češće spektakularno promaši. Ništa uzaludnije od niskotiražnog bestselera.
Iste 2013. Seid Serdarević i Fraktura utemeljili su Festival svjetske književnosti. U sljedećih osam godina festivalskim je pozornicama, od ZKM-a, preko Kina Europa (prije nego što će ga uništiti gradske vlasti), Hrvatskog glazbenog zavoda i Frakturine knjižare, prošla cijela jedna velika i živa europska književnost, zajedno s hrvatskim piscima i s piscima iz zemalja bivše Jugoslavije.
Nikad to nije bio festival samo Frakturinih autora, nego doista Festival svjetske književnosti, u onoj mjeri u kojoj je živa svjetska književnost dostupna maloj Hrvatskoj i njezinom niskofrekventnom jeziku. Važni i čuveni pisci naprosto ne mogu posvuda putovati. U Hrvatsku su, uglavnom, dolazili jer ih je pozivao Seid Serdarević. Zbog nečega im je važan taj njihov urednik. Čitatelji će možda znati zbog čega.
Mučio sam se oko toga može li Seid Serdarević biti junak našeg doba, ako je on i moj urednik, a Fraktura ne samo da izdaje moje knjige, nego i moja izabrana djela (što je, možda na drugi način i iz drukčijih razloga, jednaka junačka uzaludnost kao što je onomadne bilo izdavanje Kovačevih djela…).
Ali nisu li i svi drugi junaci i antijunaci s ovih stranica proizvod moje fantazije i protagonisti upravo mog života? Ako su još nečijeg, to je dobro.
Ali nema junaka ni antijunaka koji nije nastao iz mašte i iz osobnoga čovjekova života. O tome na jedan način čitamo u romanima i pripovijetkama, a na drugi u novinama i na stranicama ozbiljnih web portala.
Ono što nam se događa ono je o čemu sanjamo i o čemu pripovijedamo.
Svaki je čovjek svijet u kojem su svi drugi ljudi likovi životne priče. Seid Serdarević važan je i veoma drag lik u mojoj priči.
I nije više tako mladolik.
(Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez dozvole autora. Prenosimo s autorova portala).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Kako djeci objasniti zašto je netko izgrebao baš njihov auto
- Zašto nitko od nas nikada neće biti Gary Lineker?
- Švicarski franak: banka je samo predvorje pakla
- Stvarni cilj Zoričićeve zabrane narodnjaka
- Traktat o traktoru
- Kratka rasprava o poniznosti
- Zašto je Ćiro pozdravljao nepoznate ljude
- Građansko junaštvo jedne novozagrebačke frizerke
- Čovjek koji je gorko zaplakao kada je pobijeđen nacizam
- Roba će pojeftiniti samo ako je budemo kupovali u Sloveniji
